Ponekad se probudim u zoru, bas prije nego što se alarm na telefonu oglasi. Pogledam, ona jos spava... Njena ruka je na mojim grudima.
Onda se namjerno otkrijem i trpim hladnoću.
Nije mi baš svejedno što je izvan pokrivača svega par stepeni, trpim i pravim se da spavam. Uh, a tako bih se rado vratio pod jorgan.
Onda konačno zazvoni telefon, onako spasilački i ne iritantno kao ponedeljkom. Ona se lagano budi, ustaje i oblači. Veže kosu i sprema se u tišini da me ne probudi. Nedelja je, ali ipak mora na posao.
Ja još uvijek glumim da spavam iako mi se koža naježila od hladnoće. Virim na jedno oko.
Nakon toliko vremena još uvijek se oduševim kad je vidim oskudno obučenu.
Strpljivo čekam...
A onda se nagne preko mene, ušuška me, da mi ne bude zima.
Dobro je, još uvijek me voli!
Sad konačno mogu da nastavim da spavam. Imam samo osam sati da smislim kako da je obradujem, kako da joj ugađam.
|