Petar Jevtovic

Petar Jevtovic

offline
  • Pridružio: 20 Jan 2012
  • Poruke: 0

Molim vas, sve koji znate nesto o Petru Jevtoviću, piscu poezije iz Pozarevca, pisite ovde o njemu, da sakupimo sto vise informacija, ostavljate njegove pesme i komentare, da uspomena na njega zivi!

Napisano: 20 Jan 2012 21:20

PETAR JEVTOVIĆ , PROVANSALSKI BISER

Jesen je, šta da ti kažem Ana?
Eto, sada kiša ne pada
Ali u duši vraški je bolno
Začudo, prazne su mi oči.

Jesen je, i žute reči ostaju
Kao nemi listovi
Na ovome stolu

I danas, na mome pragu
Nema nikakvog gosta
Sivilo umesto bola
Sivilo umesto bola

Jesen je, šta da ti kažem Ana?
I sama valjda vec shvataš draga
Nisu potrebne ni neke reči
Ovo je surovo vreme

I danas, na mome pragu
Nema nikakvog gosta
Sivilo umesto bola
Sivilo umesto bola


Burjan je deo grada koji je nekada bio duboka periferija; čak je i ime dobio po obližnjem selu na kome su sada imanja Burjanaca. Selo je , pak, ime dobilo po jednom čudnom barskom cvetu koji se brani od berača time što pusti neprijatan miris kad ga dodirne neko. Pola njegovih stanovnika ima po svojim dvorištima ambare, štale, konje, krave i sitnu živinu. Selo, takoreći, a na dohvat ruke od centra.
U takvom okruženju rodio se biser srpske poezije, moj drug Petar Jevtović. Zašto i kako su dva čuvena lekara , Dobrila i Dule, odabrali da baš tu žive, sam bog zna. Dobrila je rođena u čuvenoj smederevskoj porodici Davidovića (onih Davidovića što su u Srbiju doneli štamparstvo i novinarstvo), a Dule je bio rođeni Beograđanin. Došavši u ovaj musavi polu-grad, svejedno im je bilo gde žive, samo da je mirno. Čak i tada, početkom pedesetih godina njh dvoje su imali automobil. U ruralnom Burjanu komšije su ih prihvatili kao simbol prestiža i napretka tog dela grada; ‘’eto, bože moj, jedna lekarska porodica živi ovde, pa šta joj fali...’’. Pera je bio jedinac i sve što je zaželeo , imao je ...osim sreće. Za njim je, kao usud, celog školovanja ,išlo njegovo poreklo koje se u Srbiji ne prašta (dete lekara, dakle – ‘’lako je njemu’’). Pokušao je u mnogim oblastima da se dokaže pred surovim đačkim kolektivnom, ali svuda je bio ismevan. Onda je našao sebe u jednoj , za to vreme i taj kraj, ženskoj disciplini – pisanju poezije. U vreme kada su poeziju objavljivali ‘’državni’’ pesnici, njemu su roditelji od sve tanjeg i tanjeg bogatstva plaćali štampu zbirki poezije.

U kući Jevtovića dugo su se okupljali ljudi iz tadašnjeg ‘’džet seta’’. Mi, naravno, nismo imali pojma da se to tako zove, ali subotom smo u prostranom dvorištu Jevtovića mogli da vidimo goste kakvi su bili Milivoje Živanović, Živka Matić, Đorđe Marjanović, Olivera Marković, Dragan Zarić, Boris Bizetić i mnogi drugi. Lokalne političare i da ne spominjem. Ono što bi se zvalo ‘’party’’ kod Engleza, Jevtovići su priređivali za svoje prijatelje iz Beograda pokazujući im da se i u ‘’provansi’’ može lepo živeti.

Onda je, kao u pričama Edgara Alana Poa, ta porodica, pa i kuća s njom, počela da propada. Najpre su se Dobrila i Dule razišli, a onda su počele da pristižu nevolje, izdaje zdravlje i slične muke. Namnožili su se i novi lekari, pa više taj par nije bio legendarni, ni svemoguć, već samo još dva lekara u masi samoupravljača. Petar je s pogrešne strane prihvatio prednosti sina-jedinca pa od školovanja, fakulteta i posla nije bilo ništa. Pisao je i dalje poeziju, vrteo se u ‘’krugu dvojke’’ i u ‘’bermudskom trouglu’’, prodajući za male pare svoju poeziju. Jednog dana je sreo mladog zanesenjaka, Gordana Balabanića, kome je poklonio svoje stihove o Ani i tako je nastala jedna od najlepših balada srpskog jezičkog prostora. Momo Kapor je godinama na ''202’’ započinjao svoju emisiju baš tom pesmom. Dok je bilo para za sve, moglo se i tako živeti. Onda su roditelji poumirali , stigle su godine za koje smo posle utvrdili da su ih ‘’pojeli skakavci’’ i Pera je ostao na vetrometini. Od poezije se ne živi, a i ono malo kirije što je dobijao od stanara brzo se potroši. Peru su stigle besane skadarlijske noći, spavanje po bircuzima, staničnim čekaonicama, a najviše ga je grizla neizvesnost. Dok su njegovi drugovi odavno već školovali decu, studente, on je čekao nekakvu penzijicu od svoje majke i živeo od danas do sutra. Povremeno bi živnuo kada bi se neko, na nekoj radio stanici setio da pusti pesme za koje je on napisao poeziju. Izmoren životom i nespremnošću da se sudari s njegovim izazovima, završio je u duševnoj bolnici.
Moj drug Pera bio je veliki pesnik, Svi smo mi pisali poeziju, ali on je poeziju udisao, živeo s njom. Sada bih mu to rekao, ali sada je stvarno kasno. U subotu, 19. juna njegovo trošno telo progutao je plamen krematorijuma u Beogradu. Kad dobro razmislim, njemu moje priznanje i nije bilo potrebno. Pera je znao šta je poezija. Vratite se još jednom na početak teksta i pročitajte ove genijalno jednostavne stihove. Toliko jednostavne da je čak i balada koja ih je ovekovečila dobila svoju rington verziju. Ne verujem da je to Pera ikada saznao, a nije ni važno. Na kraju uvek ostane poezija.



Ovaj tekst je napisan kao priča, bez namere da bude nekrolog. Pa ipak, kao nekrolog je objavljen u lokalnim novinama, u gradu koji je Pera obožavao a od kog je tako malo dobio. Suprotno novinarskoj praksi, dogodilo se pravo malo žurnalističko čudo. Tekst je dvaput objavljen u roku od nedelju dana, i to ne greškom ili slučajno. Moj školski drug, pesnički saborac sa desetina večeri poezije, onako mrtav spojio je čitalište i redakciju, pa je tekst tako doživeo ''bis''. Možda nesvakidašnje, ali je sve je oko mog dobrog Pere bilo nesvakidašnje.

Dopuna: 20 Jan 2012 21:37

Pera je otišao potpuno suprotno svome stilu života - tiho i bez reči. Živeo je burno, dva života za deset ljudi... a ugasio se kao sveća. Ako se i za koga može reći da je umro od ljubavi (kao u onom fantastičnom francuskom filmu sa Ani Žirardo, ''Umreti od ljubavi''), to se za njega može reći. U tom filmu profesorka se zaljubljuje u svoga učenika. U životu je bilo suprotno - učenik se zaljubio u svoju profesorku i posvećivao joj čitave zbirke. Ni sada ne mogu da otkrijem ime te osobe jer je živa. Pera ju je nazvao Ana. Ana? Kao Ani Žirardo... Njegova najbolja pesma zove se ''Pismo Francuskinji'' i samo zato što nije opevana nije postigla takvu popularnost kao ''Jesen je...''. No, među nama, koji smo voleli Perinu poeziju, ''Pismo Francuskinji'' dostiglo je mitske razmere. Pera je , jednom prilikom, u nastupu duboke depresije, spalio svoje pesme. Ali, kao što to u ''Majstoru i Margariti'' lepo napisa Bulgakov - ''knjige ne gore'' ; tako je i Perina poezija ostala po mnogim privatnim bibliotekama, a sada je pesma ''Jesen je...'' doživela svoju rington verziju. Kada zazvoni nečiji moblini telefon, oslušnite. Ako se čuje ''Jesen je...'', znajte da ispred sebe imate neizlečivog ljubitelja poezije.

Još jedno gašenje svetla...
Još jedna Pesma, drhtaj i grč.
Lagano, ne gledajući se u oči
iskapismo zlatasti vrč.

Ali, divlji u noci, zadihanoj, čednoj
ostavljamo srcima spasonosni trag.
Hajde, rođena, duni u tu sveću
nek uvek bude mrak.



I ovo je njegova pesma, zar ne?

Imam sve njegove zbirke, pa ću proveriti. Mnogo toga je on napisao. Čak i jedan roman.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1380 korisnika na forumu :: 29 registrovanih, 8 sakrivenih i 1343 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Asparagus, Bobrock1, BSD, cvrle312, darkangel, DonRumataEstorski, Dorcolac, DPera, galijot, gasha, Georgius, hologram, jackreacher011011, Karla, kjkszpj, kuntalo, Lukaaa, milimoj, opt1, pein, procesor, raptorsi, Skywhaler, SlaKoj, Srle993, TheBeastOfMG, Toper, voja64