Pozajmljena prica

Pozajmljena prica

offline
  • life  Female
  • Super građanin
  • Pridružio: 13 Feb 2006
  • Poruke: 1307



I tako prolete svi ti dani, sve te godine i tako prolazi nam taj jedini život i jedino što nam ostaje jest samo pomisao na neke dane koji su prošli, na sve te uzdahe, na još sve te otvorene rane, na sve te uspomene koje nikada neće nestati iz nas. Sve se nekako vrti u krug. Danas samo ti, sutra opet samo ja... Dan kasnije vjerovatno netko treći...
Sreća pogodi baš svakog makar samo jednom u životu. Kod nekog i ostane, kod nekog samo proleti, a ponekada niti ne primijetimo da je tu kraj nas. Cijelo svoje vrijeme gubimo na neke nevažen stvari koje nas okružuju, izgubimo se u kompletnom besmislu s ciljem da otkrijemo bit cijele stvari, očajnički tražimo slamku spasa za bijeg odavde, iz ovihprostora. Svaki dan izbjegavamo okrutnu stvarnost tražeći izlaz u svojoj mašti i prolaznosti svega oko nas.. Ponekad postoji želja za život u snovima gdje je sve prekrasno, opustiti se od svega, pokušati zaboraviti da je oko nas samo bol, ta jedina bol koja postoji, koja je uz tebe poput sjene u polumraku, ta bol koja je dio života poput sreće.
Trebalo je vremena da se spustim na zemlju, da primijetim da stvari nisu onakve kakve bi želio da budu, da ne mogu biti takve kakve sam zamislio da budu, da svijet oko mene nije onakav kakav bi htio da jest, da život nije postelja od ruža. S vremenom, bol i tuga u meni pretočili su se u osmijeh i veselje umjestu suza i depresije, nekako ipak s nekom iskricom u oku ili prošlošću u glasu. Navikne se čovjek na sve, pa i na ono loše. Sudbina, jest kakva je, ako je ne možeš pobijediti, pridruži joj se, vjeruj joj...
Moj život nije prestao, i dalje sunce sije svoje zrake, i dalje se zabavljam i dalje sam veseo, trudim se krenuti dalje što jače mogu, trud se počeo isplaćivati.
Zamislio sam, bila je u mom životu samo dio sunca, samo netko da mogu reći da sam voljeo nekog. A volio sam, možda u tome trenutku više niti sam ne znam koliko. Čovjek shvati što je imao kada to izgubi. Nisam lagao, kada je vrisak poletio koliko mi nedostaješ, koliko si mi trebala, i koliko sam bio izgubljen bez tebe. Ti dani su prošli, ljudi se smire s vremenom, počinju učiti svoj život, počinju shvaćati sebe, počinju tražiti izlaz. Prošlost.. prigušeni uzdasi iz srca, svaka kap suze na licu,i laž samome sebi-to je kiša, a ne moja suza. Ja sam jači! Prošlost, podignute glave kretanje prema naprijed, puzanje unutar sebe, samo da te ne povrijede, da vide da si jak, da to možeš podnijeti. Unutar sebe, praznina, jad i čemer. Preboli se i to..
A ti? Koja je tvoja uloga u toj priči? Kamo tebe svrstati u tu priču? Zašto te ne mogu svrstati ni u jedan segment patnje i boli ove priče? Gdje si da vidiš da više ne pokrećeš pomutnje u mojim redovima? Gdje si da vidiš da više nema onog osjećaja u mojim očima kad te vidim? Nadam se da si sretna, da si tamo, na tome mjestu..
Bog mi je bio svjedok koliko sam te volio, ali Bog mi je svjedok sada da ti kaže koliko te sada cijenim i ne volim. Želim te za prijatelja, prijatelja kojem neću reći sve, čak prijatelja za kojeg ne želim da ovo čita. Znam da bi te ove riječi povrijedile, zato bolje da ostanu gdje jesu, da ostanu ovdje i tu neka pokušaju preživjeti. Vrijeme ide dalje, vrijeme liječi i vrijeme boli. Bez tebe sam umirao, a sada – i nemam te i imam te...



Čemu prokletstva,kada je dovoljan zivot da se
izgubis u njemu.
I kroz sve osmjehe,sve grubosti i strasti,dovoljno dobro sakriti
sve grubosti i strasti,ranjivost i tugu
Čemu osamljenost kada je dovoljno gledati se u grupi
i biti daleko....

cista voda sa izvora, ali malo hladna, osvezava, ali i ledi dah...

(e, bas bi to volela da vidim tu neljubav u ocima, posle tolike ljubavi, ma laze... i sebe i druge...to samo razum govori, a gde mu je srce...bice da ga je negde igubio, ili su mu ga ukrali, ili ga je odbacio...lazu, lazu te da vreme leci sve...)




Nekada davno,postojala sam ja...Sad sam samo prazna ljustura koja iscekuje kraj...
Osluskujem,ocekujem... Nema ga...
Cujem samo korake koji su mi jednom davno ukrali dusu, tako je grubo otrgnuli od mene i gazili...dok nije postala prah.
Mene si ostavio da patim! Da ispastam tvoje, svoje, njihove grehe dok ti uzivas u nepostojecoj lepoti svoga bica.
I dok gledam kroz izmaglicu, vidim samo tebe; dok gledam u reke opet samo tebe; kada se pogledam u ogledalo...vidim...tebe.
Koliko vredi jedna dusa? Koliko ti snage treba da bi unistio voljeno? Da li savest postoji u tvom umu?
I dalje sedim i ocekujem tebe, da mi usnama udahnes zivot ili... da mi dones kraj.
Do tada u tamnom uglu tvoje svesti, cekace te moja senka...a moje suze pokazace ti put...
Moja ljubav je bestelesna, nestvarna, vecita, slepa... i samo za tebe.
Jer najvise volis onog ko ti je nacinio najvise boli...


Sinoc sam te videla,
sipao si mesecinu u svoje vene,
pogledao me milo,
i rekao mi "idi".

Ostala sam,
i zelela te samo za sebe,
mrzela mesecinu,
moja krv treba biti u tim venama!

Vukovi su saputali
zajedno sa tobom,
a ja sam nema
ostala u senci.

Vise nisam bila bitna
sada se mesecinom hranis,
ostavljena i odbacena
dozivala sam te tiho.

Ostacu zauvek
tvoja senka,
i tiho u tami
milovacu tvoju kosu.


Mada sam gledala Hickokov film - Ptice, volim ih, ne plasim ih se, nista taj let ptica ne moze da zaustavi ... nisu to one "gadne" iz filma, a nisu ni selice, ove su one pitome, golubovi mira, ljubavi.

oprosti, ptice mi odvukose paznju od stihova, pa sta ja mislim o pesmi evo: da ce usnama svojim da udahne zivot...

life

Ko je to tebe danas rastužio? Zagrljaj

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 564 korisnika na forumu :: 21 registrovanih, 7 sakrivenih i 536 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Sale, A.R.Chafee.Jr., Andrija357, cole77, Insan, kybonacci, Lazarus, MarKhan, Marko Marković, mercedesamg, nema_veze, RandomUser, rovac, Sirius, Snorks, Srki98, stegonosa, theNedjeljko, USSVoyager, vlada035, YU-UKI