... neću više tražiti sreću. Od ovog trenutka sam nezavisna, gledam život svojim vlastitim očima, a ne očima drugih. Prepustiću se avanturi što sam živa.
Ali i zamršeno: zašto ne bih tražila sreću, kad su me učili da je to jedini cilj kome vredi težiti? Zašto moram da se izlažem neizvesnostima jednog puta od koga drugi zaziru?
Na kraju krajeva, šta je uopšte sreća?
Ljubav, odgovaraju. Ali ljubav ne donosi, niti je ikad donosila sreću. Naprotiv, donosi muku i jad, borbu, bezbrojne besane noći kada se pitamo da li smo pravilno postupili. Istinska ljubav je sazdana od ekstaze i agonije.Onda mir. Mir? Ako pažljivo pogledamo Majku, ona nikad nema mira. Zima se bori sa letom; sunce i mesec se nikad ne susreću; tigar progoni čoveka, koji se plaši psa, koji progoni mačku, koja juri miša, koji izaziva strah u čoveku.
Novac donosi sreću. Dobro, nek bude tako. Ali onda bi svi ljudi koji imaju dovoljno sredstava da sebi obezbede život na visokoj nozi mogli slobodno da prestanu da rade. Medjutim, umesto toga, satiru se od posla, sve više i više, kao da strepe da će izgubiti sve. Para na paru ide, to je živa istina. Siromaštvo može doneti nesreću, ali obratno ne važi.
Straćila sam silno vreme u životu tražeći sreću - sada, pak, želim radost. Radost je kao seks: ima početak i kraj. Da, želim da uživam. Želim da budem zadovoljna - ali gde je tu sreća? Više ne upadam u tu zamku.
Kad se nadjem u nekoj grupi ljudi i pokušam da ih provociram postavljajući jedno od najvažnijih pitanja našeg postojanja, svi kažu: "srećan sam".
Onda nastavljam: "ali zar ne želite da imate još više, da nastavite da napredujete?" I opet svi daju isti odgovor - "naravno".
No ja ne odustajem: "onda to znači da niste srećni". I svi promene temu.
Paulo Koeljo - "Veštica iz Portobela"
|