|
Pametna Ljubav ne Postoji
Gabrijela je starija nego prije. Njena kosa sada doseže sredinu njenih leđa, pada niz njih u slapovima crnih, tamnih, tamnih kovrča, graciozno ali poletno. Oči su joj još uvijek jarko zelene, boje svježe pokošene trave u rano proljeće, ali s više sjena u njima nego prije. Još uvijek miriše na svježi jasmin, i ponosi se time. Malo je višlja. I popunila se na svim pravim mjestima. Naravno, starija je. I puno više pametnija nego u svojim mlađim danima.
Sedam godina. I završeni fakultet.
Diploma: književnost i svjetska povijest
Ali Gabrijela ipak nije tako pametna kako se čini. Netko tako pametan kako je ona pokazala da može biti - nevjerovatno pametna, prva u svim predavanjima, bistra, bistra, bistra - ne bi napravila tako glupu stvar kao što je i dalje voljeti Luku.
Ne, ovu činjenicu zna vrlo dobro, bolje nego što zna engleski, rusku povijest ili Shakespearea; ukorjenjena je u najdubljim kutovima njenog mozga - da, baš tamo, jedva vidljiva ali bolna - posađena čvrsto i zauvijek. Njezin mozak je možda nekima osmo svjetsko čudo i po tome najbolja stvar na zemlji ali okrutna istina je da..
Da srce uvijek pobjeđuje nad razumom.
...o0o...
Prošlo je sedam godina.
I dan.
Jedne osamljene noći ona pada.
On je iznenada tu, pored vrata, a svejedno preko svemira, i opet samo dva koraka udaljen od nje i vrlo, vrlo zgodan. Tamne, suncem obojane ruke su gurnute duboko u džepove njegove crne jakne i izraz na njegovom zgodnom licu je jednako gorak kao što je i njegovo srce. Njegove oči joj pričaju priče iz davnina i ona pada.
Jedva je iza ponoći, a Gabrijela se osjeća kao da je cijela noć već prošla sa svojim tihim, mekim koracima i zubatim osmjesima, prebrzo da bi ikada bila pravilno uhvaćena. Bolno joj je disati dok on stoji toliko blizu da je to teško podnijeti.
I onda je ljubi.
I liže.
I pravi se da voli.
Gabrijela, jadna, jadna, pametna Gabrijela pada ravno u njegovu klopku.
...o0o...
Sedam godina.
I tri mjeseca.
...o0o...
U svom hipnotizirajućem, začarnom krugu igra uvijek ide ovako.
Nema riječi, samo tijela i pokreti. Nekada brzi i žestoki, kada su oboje željni kože i osjećaja - one brzine - i ničega više. Nekada oboje krvare i izvana i iznutra dok se njihove energije spajaju kao nekada, dok se njihova koža sjaji okupana znojem na mutnoj mjesečini, a ujutro se bude bolni i polomljeni.
Jednom, pa dvaput, pa triput, pa onda više puta nego što može izbrojati, on dolazi sa sjenama, blijed i prazan i traži od nje više nego što sama misli da je sposobna dati. Ali svejedno pokušava. Tada - u tim strašnim noćima on je drži nježno kao da bi se mogla polomiti ako je primi na krivi način i uvijek radije skriva osjećaje u svojim ustima nego u očima i njoj se gotovo čini da je voli.
A nakon tih noći, na ta jutra, tihe suze - nije sigurna da li su njezine ili ne - pune pojave njihove griješne zore.
...o0o...
Tamna, ne, crna kosa strši u gomili ljudi i ona je prati pogledom, istegnutog vrata i na prstima. Šulja se uokolo, tiho, tiše, pa najtiše - koristi za to svoju pamet, svoju lakoću i svoje prijašnje poznavanje njega - i prati njegove korake.
Preko grada, tu i tamo, on stane, ona stane i diše i uživa u činjenici da nije još otkrivena. Uživa u tome da se može igrati mačke i miša s njime bez njegovog znanja, i u mislima se smije. On krene i hoda i zaobiđe je svaki put i ona je uvjerena da je i dalje pametnija od njega.
Ali samo dok se on ne zaustavi ispred njezine kuće, ispred njezinih vrata, ispred vrata njezinog srca i tek onda Gabrijela spoznaje da i nije tako pametna kako se čini.
...o0o...
I vrijeme prolazi. Sporo, sporo, a ponekad prebrzo, prebrzo. I nitko to ne primjećuje.
Sedam godina otkada su se rastali.
Pola godine otkada su...
...o0o...
Zajedno žive i rade, i varaju i lažu. Bude se i spavaju. Jedu i obavljaju poslove. Rutine, rutine - to je njihov život i oni ga znaju napamet. On uzima, a ona daje, on pokušava dati, a ona to krade od njega prerano i prebrzo da bi to postalo nešto stvarno ili opipljivo; ona se zaprtlja i pada svaki put. On zna da će ona to napraviti ali se nikada ne smije, ona zna da će to napraviti i nada se da će se on nasmijati.
I ne mrzi ga više - zato jer su sada ovo - niti mrzi sebe i komičnu stranu svemira i sudbine zbog činjenice da nema više uvijek istog u njihovim rutinama kao prije, usprkos njihovoj prošlosti. Gabrijela ga promatra u uzaludnom pokušaju kako bi ulovila crte i tragove koji sačinjavaju tu njihovu prošlost, tih sedam godina, i ovo što sada imaju, što je toliko slomljeno da nije moguće definirati.
I noćas on leži iza nje, pored nje, nježno i teško u isto vrijeme i ruka je oko njezinog struka koja joj se čini prestvarnom da bi bila išta drugo doli samo njegova ruka - i još uvijek se pita da li ona to sanja - i na njezinom vratu su bezbrojni topli dahovi za koje ona želi da su hladni.
Oboje pate, jer ga ona voli a on nju ne, čak i kada nisu sasvim sigurni da je to istina. Oboje pate i povrijeđuju jedno drugo jer se njima čini da su oni jedini na svijetu kojima je to dozvoljeno u ovim ulogama. Oboje pate jer su izgubili bitku prije nego što je rat i počeo.
Ona broji onih sedam godina.
On ne može priznati ni ova tri mjeseca.
Gabrijela uz naglo zaustavljanje daha u svojim plućima pokušava potisnuti jecaj koji se gomilao u njoj već dugo i njene oči se zamagle.
"Oprosti mi." On progovara, njegov glas dubok i jak u tišini njihove sobe. Ona se okreće i promatra ga, pokušava vidjeti njega od prije u njemu sada, i ne uspijeva, pa se pita kada je sve u životu postalo tako teško.
"Za što?" Ona pita jer mora znati, iako to već zna, zna to premalo i previše i možda dovoljno.
"Jer te ne volim." On odgovara, prebrzo, presporo i preoprezno, a ona nadodaje u sebi: Više.
Tišina ih okružuje kao ogromni prekrivač od magle, s tamnim oblacima pri vrhu. Dvije suze napuštaju svoje pozicije u kutovima njenih očiju i polako kližu niz obraze. On leži nepomično, tvrdo, i promatra njihov put s umirućom tugom.
"Znaš da to ne mogu." On opet progovara, njegov ton sada malo više s prizvukom isprike - tko bi to zamislio? - i riječi plove do njenih ušiju i ona zna što time misli, ali nadodaje u sebi: Više. Netko ga je slomio u ovih sedam godina, a ona ga je pokušala popraviti u ovih tri mjeseca, ali mora sada priznati istinu sama sebi - on je već previše mrtav i prazan da bi je mogao voljeti kao nekada davno kada je vjerovala da bajke postoje ili da bi to makar probao.
Zna da je ne može, niti neće, čak ni ne želi, voljeti kako ona to treba, onako kako je mogao prije - jer on ne može zapravo više voljeti ikoga ili išta- i zato se uhvaća izgubljenom u ljubavi koja je samo njena, toliko bolesna i toliko uništena da joj savršeno odgovara živjeti u njoj do kraja života.
"Da, znam." Konačno mu odgovara, sa osmijehom na licu koji je pun tuge i prihvaćanja stvarnosti, ali s očima toliko praznima da je zapravo jednako mrtva kao i on. "Znam." Kaže u tihom šaptu, a njezino srce krene i stane; pauzira i slama se u komadiće.
Jer istina je, Gabrijela je vrlo, vrlo pametna, i vrlo, vrlo bistra - svi to znaju sada - i ona sama zna da iako joj njen um kaže ne, njezino srce se popikne, i pada, sunovraća se kao ptica u svom zadnjem letu, i bira Luku i njegovo hladno srce svaki put.
Svaki prokleti put iznova.
http://serendipity.mojblog.hr/arhiva.aspx?year=2006&month=3
|
