Shenoa

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

".... Čovjek koji vazda po zvijezdama živi, vidi na zemlji svagdje zvijezde, a učena glava najprije će poludjeti.
(...)

Bilo je tiho. Ni listak da se je makao, ni oblačka na kristalnom nebu, samo na zapadu nad nijemim gorjem prelijevala se modrina u blijedo rumenilo. Modrinjak cvijet, šipak, divlji mak bujao je po niskim grobovima, među drvenim krstićima. Samotan, nepomičan isticao se Prešernov stup, kao div vireći u čarobni kraj. Sunce je bliještilo na glatkom granitu, na zlatnim pismenima kao da blagosilja taj zadnji biljeg slavnog genija, onaj kamen koji je lakši bio nesretnom pjesniku negoli breme pustog života.
(...)

- Hvala bogu, cvijeće lijepo uspijeva. Ja sam ga zasadila. Ne smijte se. Nije li pravo? Taj čovjek koji tu spava nema duše na svijetu, ni duše da mu nakiti grob. Kamen su mu postavili, da, tvrd kamen, ko što su ljudska srca. Je li to dosta? Cvijeće je ljepše, to diše, to miriše, to živi. Za karanfil sam se jako bojala, išao je nekako na zlo. Al se oporavio. Gledajte kako je pun, kako je rumen. Milota.
- A tko vas je naputio, Nežice, da posadite cvijeće na grob toga nepoznatog vam čovjeka?
- Tko? Ala ste čudni! Srce. Kad nije drugi htio, pa sam ja sirota djevojka. Mislim da nijesam zgriješila. Koliko puta čitala sam čisto sama te njegove lijepe-prelijepe pjesme. Valjda vjerujete i vi da su lijepe, ako su i kranjske. Prije čitala sam samo koledarčić i priče o Lažljivom Kljukcu. Ha, ha, ha! Mišljah luda da je to med, a ono vam je smet. Kad su mi te pjesme došle u ruke, ej, to su bili drugi računi. Znate li kako je čovjeku pri duši na Veliki petak, ili kad vam majka umre, ili kad što lijepo, slatko snivate, kad vam to onako živo ide u srce? Tako su me se primile i te poezije.(...)Vidiš, rekoh sebi, taj siromah je toliko lijepih pjesama napisao. Za koga? Za sve ljude. Nije li istina? Svakomu srcu godi kad njegove poezije pjeva ili čita, svakoj duši je milo. Ne znam kako, zašto, ali jest. A šta ima od toga? Na, ovaj kamen, ovaj tvrdi kamen. To je sve.
(...)
- Evo vam karanfila - reče podav mi cvijet - vjerujte da mi je žao što sam ga ubila, jer ovo cvijeće kanda su mi braća i sestrice. No al vam neka bude. Čuvajte ga, bar ćete se sjećati poslije mnogo godina Prešernova groba. Ne bojte se. Svijet veli da nije dobro trgati cvijeće s groba. Ja sve mislim da korijen svakoga cvijeta seže do pokojnikova srca, da je to srce i poslije smrti živo. A kakvo zlo nam može donijeti ovakav skroman, mirisav cvjetić koji je iznikao iz dobra, plemenita srca? Ne vjerujem zato u tu ludu bajku.

(...)

Valja mi priznati da smo došli do točke gdje ljubav prelazi u sebičnost. Dječaci!
(...)
Gledajući po raznim krajevima svijeta krasotu prirode u raznim spodobama, nehotice se podajemo nekoj djetinjastoj čežnji, nehotice poželimo da bismo mogli poput boga svagdje u svako doba prisutni biti, a uvjerenje da je ta želja luda, neispunjiva, probudi u nama neko bolno, neveselo osjećanje.
(...)

Čudno te spopada čuvstvo, i nagiblješ se k vodi, i pitaš taj panj, i pitaš taj kamen: gdje vam je vila, čudna, čarobita, slavenska vila? Sjedi li još tu na dnu staklenog jezera kad mjesečina dršće po mirnim valovima? Plače li, pjeva li, je li umrla? je li? A iz sjajne ljeskajuće se vode kanda mi se je nasmiješilo milo djevojačko - Nežino - lice, i srce mi kliknu: - Živi vila, ah živi!

(...)
Tu sam čitao Prešernov Krst pri Savici, tu sam ga oćutio do dna srca, do najdublje dubine moje duše.
(...)

Zar nema vatre u njegovu srcu? Iskra ima, iskra! Samo da popuhne vjetar, iskra planut će plamenom. A mi bjesmo pokršteni, spašeni, prava djeca svojega roda.
(...)
Odosmo. Ja zaboravih Schillera i odnesoh Prešernove pjesme, a u njima taj jadni, taj tužni karanfil.
*
Uminuše ljeta i ljeta. Bože moj, kako li se odonda prevrnuo svijet! Koliko jada prohujalo mojim srcem! Tko bi ih izbrojio? Ali jošte čuvam Prešernove pjesme i suhi cvijetak sa njegova groba. Sve se promijeni. Ali se ne promijenismo mi - ja Hrvat, Albert Slovenac, i jedan i drugi ostasmo vjerni Slavenstvu. Ja sam zašao u stihotvorce, on brani narod prozom. Dugo, dugo je tomu te se ne vidjesmo, ali nam srce kuca jednako, kao onda o mjesečini pod sjenkom, kao onda na pjesnikovu grobu, kao onda kraj slapa Savice."

"Karanfil s pjesnikova groba", A.Shenoa