Možda kasnim...
Pa šta znam, Skadar je mali gradi i kao što sam na početku napisala, najviše sam išla zbog srednjovjekovne tvrđave… Kad izađeš gore, Skadar je kao na dlanu, fantastičan pogled.
Ako imaš vremena, kažu da treba posjetiti stari otomanski most koji je povezivao Skadar i Konstatinopolj. Nalazi se u nekom selu na periferiji Skadra, čini mi se da se most zove Mesi, a kako se zove selo, ne znam. Platili smo vodiča, a sve mi se čini da je bio kondukter, malo je znao...
Što se tiče kupovine, ništa specijalno nisam kupila, iskreno, nije mi se ništa svidjelo, a za kvalitet ne znam. Moja grupa je išla zbog pijace, kad uporediš njihove cijene sa našim, to je džabe. Na primjer, 3 litra maslinovog ulja u Skadru je 5 evra i kvalitetno je, a povrće je bilo 3-4 puta jeftinije nego ovdje.
Kažu da je u restoranu San Francisko u centru grada, hrana odlična. Mi smo ručali u restoranu Vila Bekteši, u centru grada u blizini pravoslavne crkve, hrana je vrhunska, šta god da izabereš, nećeš pogriješiti (komplet ručak 2-3 evra).
E, da, ko god pođe u Skadar, ne vrati se bez konjaka, tako i ti ne zaboravi Skenderbeg, nije skup, a ima raznovrsnog pića, puno se kupovalo pivo i likeri.
Dok smo šetali, nije mi bilo dosadno, a kad smo došli na pijacu, tu sam se ubila od dosade… Vidjela sam jednu stariju ženu u crnini, sjedi na suncu, upeklo, a ona prodaje grašak. Ja priđem, pitam koliko košta… Priča srpski (inače skoro svi na pijaci govore srpski), kaže da je iz Crne Gore, udala se i živi u Draču. Bilo mi je žao i kažem joj da se skloni sa sunca, ja ću da prodajem. Sve sam prodala za pola sata, desetak kilograma, i moje društvo je moralo da kupi (i ko nije mislio), koliko ko hoće, samo nije smjelo da ostane.
|