...Tišina naseljena odjecima...

...Tišina naseljena odjecima...

offline
  • natrix 
  • Zauvek prijatelj foruma
  • Pridružio: 21 Nov 2007
  • Poruke: 2196












Ljubavi, sad idemo kući,
Tamo gde se loza uz verandu puže
Pre tebe u sobu tvoju je ušlo
Nago leto korakom šumskog cveća.

…jer ljubav ne moze leteti bez zastanka.
Ka zidu ili moru idu životi naši,
U našu oblast poljupci su se vratili.

…Ti dakle, srce, voljena, rascvetana,
Na očima si mi kao lišće neba
I gledam te kako sin a zemlji opružena.

Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
I neka ona u snu poraze tminu kao
Dvostruki bubanj što bori se u šumi
Protriv širokih zidina vlažnog lišća.

Noćna plovidba, sna žeravica crna
Što napipava nit zemaljskog groždja
Sa preciznošću rašćupanog voza
Koji će senke I hladno kamenje povući.

Zato, ljubavi, veži me za čistu kretnju,
Za postojanost što ti u grudima bije
Kao krilima labud potopljeni,

Da bi na zvezdana pitanja neba naš san
Odgovorio jednim istim ključem,
Samo vratima jednim sa zasunom od senke.




…Oh, ljubav, ruža zapljusnuta parama i sirenama,
Vatra što igra i penje se nevidljivim lestvama
I budi u tunelu izmedju nesanice I krvi

…Da bi se potrošili talasi na nebu,
More zaboravilo svoja blaga i junake
I svet da bi upao u mračnu mrežu.


…Želim da ono što volim i dalje bude živo
A tebe voleh i pevah o svačemu,
Zato nastavi da cvetaš, rascvetala,

Da bi postigla sve što ti ljubav moja naloži,
Da bi moja senka šetala po tvojoj koži,
Da bi se tako saznao razlog mojih pesama.


Ljubavi moja, ako umrem a ti ne umreš,
Ljubavi moja, ako umreš a ja ne umrem,
Ne dajmo bolu da se širi
Jer nema takve širine ko ova koju živimo.

Prašina u žitu, pesak u pescima
Vreme, lutajuća voda, besposlen vetar
Odneli sun as ko ploveće zrnce.
Mogli smo i da se ne sretnemo u vremenu.

Ta livada na kojoj smo se sreli,
Ah, maleni beskraj! Vratimo se tamo.
Al’s ovom ljubavlju, ljubavi, nije svršeno,




I kao što rodjenja nije imala
Ni smrti nema ona je kao reka što plovi
Od usana do usana I od predela do predela.


Drugi će dani doći, postaće čujno
Ćutanje biljaka i planeta,
I koliko će čednih stvari proći!
Na mesećinu će mirisati violin!
Možda će hleb da bude kao ti što si:
Imaće glas tvoj, poreklo tvoje zrna
I druge će stvari zboriti tvojim glasom:
Izgubljeni dorati zlatne jeseni.
Iako neće biti kao što je sudjeno,
Ljubav će ogromnu burad ispuniti,
Umesto meda pastirskog, starog,

I ti, u prahu moga srca
(gde će biti veliki dućani)
Hodaćeš tamo –amo medju lubenicama.

…Samotan bejah kao tunel i ptice su me izbegavale
Noć je u mene svom snagom nadirala.
Da bi preživeo, iskovah te u oružje,
Zeh za strelu moga luka, za kamen moje praćke.


Ah, širina borika, mrmor talasa razbijenih,
Lagana igra svetlosti, samotni zvonik,
Veče što pada u tvoje oči, lutko,
Školjko zemaljska, u tebi zemlja peva!

U tebi pevaju reke i po njima moja duša
Luta kao ti želiš i kuda god ti hoćeš.
Označi mi put na tvoje luku nade
I u zanosu odapeću mojih strela jato.

Oko sebe vidim tvoj struk magleni,
Od tvog ćutanja beže moji časovi unezvereni,
Ti si luka s rukama od providnoga kamena
Gde se poljupci moji kotve i prokisla zebnja gnezdi.

Ah, tvoj tajanstveni glas ljubavlju obojen
I treptav, u smiraju dana odzvanja!
Tako za tihih časova videh klasje
Kako se povija u čeljustima vetra.

..I gledam ih, dakle moje reči.
Tvoje su više nego moje.
Pužu kao bršljan po mome starom bolu..

…Naviknutije od tebe na moju tugu,
One su naseljavale samoću koju si zauzela.


…lomi se i potanja širina njenog poljupca
Pobedjena pred vratima letnjega vetra.

…Privijala si se uz moju ruku kao bršljan zeleni,
Lišće je upijalo tvoj glas lagan I tih.
Ognjište zadivljenosti na kome žedj moja goraše.
Nežni zumbul plavetni nad moju dušu nagnut…


Pčelice bela, opijena medom, brujiš u mojoj duši
I vrtiš se u laganim kovitima dima.

…Tu mi je samo samoća lišena prisustva tvoga.
Vetar nad morem goni galeba zalutaloga…
…Pčelice bela, odsutna, još brfujiš u duši mojoj.
Oživljavaš u vfremenu, ćutljiva I prava.


Nagnut, u večeri, bacam svoje tužne mreže
U tvoje oči okeanske.

Tamo se izvija I gori na uzvišenom ognjištu
Moja samoća što kao davljenik maše rukama.

Crvene znake stavljam na tvoje oči odsutne,
Kao more što zapljuskuje stene svetionika.

Ti samo tminu čuvaš, ženo daleka I moja,
Iz tvog pogleda ponekad izroni obala straha.

Nagnut, u večeri, bacam svoje tužne mreže
U to more tvojih ičiju beskraja.

Noćne ptice kljucaju prve zvezde
Što svetlucaju kao moja duša kad te volim.

Galopira noć na svojoj plavoj kobili
Prosipajući poljima plavo klasje.



..Sećao sam te se duše stegnute
Tugom koju dobro poznaješ.


I onda, gde se nalaziš?
Medj’ kakvim svetom?
Medj’ kakvim rečima?
Zašto mi sva ljubav odjednom dodje
Kad se osetim tužan I setim se da si daleko?


Skoro van domašaja neba, izmedju dve planine,
Ukotvljen polumesec.
Uskovitlana noć-skitnica, oči što kopa.
Gleda toliku zvezdanu srču u bari…


….ali ti, devojče čedno, klas, upitnik od dima.
Ti si to vetar od sjajnog lišća plela.
Iza planina tame, bela si požara lira,
Ah, ništa reći ne mogu, od svega je bio sazdan.
Zebnjo, što kao nož mi raspori grudi,
Vreme je da se podje putem gde osmeha njenog nema.
Oluja što sahrani zv ona, mutni kovitlac pljuska
Zašto je sada dirati, zašto je raniti tugom.
Avaj, otići putem koji ne vodi nikud,
Tamo gde ne vezuju zebnju, smrt ili zimu
Oči njene široko otvorene medj’ rosom…




…Da bih ti rasterao tugu, curo tužna I nežna,
Priče sam ti ispredao na obali večeri.
O labudu, drvetu, nečem veselom I dalekom.

Živeh u jednoj luci odakle sam te voleo.
Samoća prepletana sa snovima I ćutnjom.
Sateran izmedju mora I tamne tuge.
Ćutljiv, u bunilu, izmedju dva veslača nepomična…


…Nikome slična nisi odkako ja te volim.
Pusti me da te prostrem izmedju venaca žutih.
Ko ti medj’ zvezdama južnim ime ispisa dimom?
Dozvoli da te se setim kad još postojala nisi….

…Kolikim si bolom platila da se na mene navikneš,
Na moju dušu samotnu I divlju I ime od koga svi b eže.
Bezbroj puta videsmo zornjaču ljubeći se u oči
I sumraka lepeze poviše naših glava.

…Reči su moje po tebi pljuštale ko milovanje.
Odavno zavoleh tvoje od sedefa osunčanog telo.
I čak verujem da si gospodarica vaseljene.
Sa planine ću ti doneti veselo cveće, kopihue,
Tamne lešnike I šumske korpe poljubaca
S tobom bih želeo da učinim
Ono što proleće čini s trešnjama.


…Uhvatio sam te, ljubavi, u moje muzike mrežu,
A ona je široka kao I samo nebo.
Na obali tvojih očiju crnine moja se duša radja.
U tvomj pogledu tuge počinje zemlja snova….

Doipadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna,
Iz daljine me čuješ I glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
I poljubac jedan sklopio usne.

I pošto su sve stvari pune moje duše,
Izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
I ličiš na reč melanholija.

Dopadaš mi se kada ćutiš I kad si kao odsutna.
I kao da se žališ, leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ I glas te moj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zejdno s ćutanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takodje čutanjem tvojim,
Svelim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko I čisto.

Dopadaš mi se kada ćutiš, jer kao da si odsutna.
Daleka I bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.


…ko zove? Kakva je to tišina naseljena odjecima?


…čas čežnje, čas radosti, čas samoće,
Čas moj medju tolikim!
Truba kroz koju vetar s pesmom prolazi
Tolika strast za plačem vezana za moje telo….


…Sada te volim I zalud te vidokrug skriva.
Volim te čak I medju tim stvarima lednim.
Ponekad poljupci moji tim ladjama sumornim
Plove po moru bez cilja.
Već vidim seb e zaboravljenog kao ove stare kotve.
Još su tužni kejovi kad uz njih pristaje veče.
Umor se svaljuje na moj život jalovo gladan.

Volim ono što nemam. Ti si tako daleko.
Moja se dosada guša s večerima laganim.
Ali noć brzo stiže I počnje da mi peva.
Mesec pokreće svoje zupčanike snova.
I kako te ja volim, borovi bi na vetru,
Hteli da otpevaju tvoje ime
Svojim metalnim lišćem…


….Mogao bih pisati stihove još tužnje ove noći.
Misliti kako je nemam I kako je izgubih.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još b eskrajniju.
A stih pada na dušu kao na livadu rosa.

Šta mari što moja ljub av ne mogaše da je sačuva
Noć je osuta zvezdama I ona samnom nije…

…To je sve. U daljini nečija pesma. U daljini.
Moja se duša ne miri sa time što sam je izgubio…


…Po mome srcu pljušte hladne krunice cveća.
O, stecištu ruševna, surova pećino brodolomnika!
Sve si u sebe upila, kao daljina.
Kao more, kao vreme. Sve u tebi beše brodolom!

..u detinjstvu magle moja duša krilata I ranjena
Pronalazaču zalutali, sve u tebi beše brodolom!...


..Bila je crna, crna, samoća ostrva I tamo
Ženo ljubavi, prihvatiše me tvoje ruke.
Žedj I glad su vladali a ti si bila voće.
Bila si čarolija medju crninom I ruševinama.
Ah, ženo, ne znam kako si me mogla smestiti
U zemlju svoje duše I u krst svojih ruku!

…O, spoju ludi nade I napora u koji smo se
vezali, u kom smo očajavali.
I nežnost, lagana kao voda I brašno.
I reč jedva začeta na usnama….



..Zalud mi moja osećanja brane
-Cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslučujem pticu u letu
Što čežnju tvoju plavetnilom posu…

…Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu I ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala, a ipak, sve ti dugujem…



…smej se noći,
Danu, mesecu,
Smej se ulicama
Vijugavim ostrva,
Smej se ovom nespsretnom
Momku koji te voli,
Ali kad ja otvorim
I zatvorim oči,
Kad moji koraci idu,
Kad se vraćaju,
Oduzmi mi hleb, vazduh,
Svetlost, proleće,
Ali tvoj osmeh nikad
Jer bih bez njega umro…


….Ja sam taj što te čeka u zvezdanoj noći.
Taj što te čeka sred krvavog zalaska sunca.



Volim onu ljubav što se deli
Izmedju poljuba, kreveta I hleba.
Ljubav što može biti večna
A I prolazna može da bude.
Ljubav što želi da se odvoji
Da bi ponovo voleti mogla.
Ljubav obogotvorena što se primiče,
Ljubav obogotvorena što odlazi.


..Beh tvoj, ti beše moja. I šta? Nas dvoje sačinismo
Krivinu puta kojim je ljubav prošla.
Beh tvoj, ti beše moja. Pripašćeš onom ko te zavoli,
Onom ko u vrtu tvome pokupi plodove moje setve…


…Iz tvog mi srca jedno dete kaže zbogom.
A I ja njemu kažem zbogom, takode ….


…Ali želim da zakoračim dalje od tog traga:
Ali hoću da prebiram te zvezde vatre:
Ono što je moj život I više od mog života:
Ono s okrutnim senkama, ništavilom, daljinom:
Hoću das se izdignem do poslednjih lanaca što me
Vezuju,
Na tom užasu propetom, u tom talasu vrtoglavice,
I bacam svoje drhtavo kamenje prema toj zemlji
Mračnoj,
Sam, na vrhu planinskom,
Sam, kao prvi umrli,
Valjajući se obuzet ludilom, žrtva mračnog neba
Čiji je pogled ogroman, kao u mora po lukama…



…Al’ moje se praćke okreću. Postojim. Vičem. Želim.
Zvezda po zvezda, sve će pobeći razmrskane.
Moja snaga, bol moj u noći. To želim.
Moram ta vrata da otvorim, kroz njih da prodjem,
Pobedim ih.
Mora ih dosegnuti moje kamenje.
Vičem. Plačem. Priželjkujem.


…Prepoznajem te ali daleku odvojenu
Nagnut u tvojim očima tražim sidro izgubljeno
Tamo ga držiš cvetna u rukama od sedefa
I to zato da završim I nikad ne nastavim
I zato te slavim dugo moje duše gledajući te unazad
Puna si zaspalih ptica kao tišina šuma
Otežali I tužni krinu na drugu stranu gledaš
Kad ti govorim boliš me tako daleka ženo moja
Ubrzaj ubrzaj korake I zapali svice….


Žedj za tobom što me progoni

Žedj za tobom što me progoni u gladnim noćima.
Drhtava crvena ruka što se do tvog života diže.
Pijana žedj, luda žedj, žedj šume za vreme suše..
Žedj metala u plamenu, žedj pohlepnih korenova.

Onda, kuda uveče putuju tvoje oči
Ako već ne idu mojima koje te očekuju?
Puna si svih sena koje na mene vrebaju.
Majka mi ostavi mnoga pitanja oštroumna.
Ti na sva odgovaraš. Glasova si puna.
Belo sidro si što pada u more kojim brodimo.
Brazda za nemirno seme moga imena.
Nek’ bude nešto moje zemlje koju trag tvoj ne pokriva.
Bez očiju tvojih putujućih, u noći, kuda I kamo.

I zato si žedj I ono što mra da je utaži.
Kako tebe ne voleti ako tem ram voleti zato.
Ako je plamar, kako ga preseći, kako.
Kako, kad su I moje kosti tvojih kostiju žedne.

Žedj za tobom što me noću kao pas ujeda.
Oči su žedne, čemu onda tvoje oči.
Duša je zapaljena tim žarom što te voli.
Telo: živi požar koji mora opeći tvoje telo.
Žedji. Žedji beskrajna. Žedj što tvoju žedj traži.
I u njom nestaje kao u vatri voda.



Ako me zaboraviš

Hoću da znam
jednu stvar.
Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.




Pablo Neruda
-Sunce u repu vetra-
izbor iz poezije

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1267 korisnika na forumu :: 41 registrovanih, 7 sakrivenih i 1219 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Areal84, Asparagus, bladesu, BORUTUS, Dimitrije Paunovic, Dorcolac, DPera, draganl, dushan, GandorCC, Georgius, Hexe, hyla, ikan, jackreacher011011, Karla, kihot, kovinacc, krkalon, kuntalo, ljuba, markF, mgolub, Mi lao shu, milenko crazy north, Milometer, Milos ZA, MilosKop, Miroljub1979, Mixelotti, nemkea71, nextyamb, procesor, raptorsi, sasa87, shone34, Srle993, vathra, W123, zlaya011