VRAZIJI TRAGOVI!

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Zima 1855. godine bila je osobito oštra, čak u i jugozapadnoj Engleskoj gdje su zime obično blage. Ujutro 8. veljače, Albert Branlsford, ravnatelj seoske škole u Topshamu u Devonu, izišao je iz kuće i vidio da je noću sniježilo. Iznenadio se kad je vidio niz otisaka stopala – točnije kopita- niz ulicu. Na prvi pogleda izgledali su kao obični otisci potkovanog konja; ali kada je bolje pogledao, vidio je da to nije moguće jer su otisci tvorili neprekinutu crtu, a nisu išli jedan ispred drugog. Ako je to bio konj, morao je imati samo jednu nogu i skakutati na njoj. A ako je stvorenje imalo dvije noge, moralo je pomnjivo spuštati jednu pred drugu, kao da hoda na špagi. Što je još čudnije, između otisaka koji su bili dugi desetak cm, bilo je samo 20-ak cm razmaka. Svaki je otisak bio vrlo jasan, kao da je žigosan u zaleđeni snijeg vrućim željezom.

Seljani su ubrzo slijedili trgove kroz snijeg prema jugu. U čudu su zastali kada su kopita prestala pred zidom od opeke. Bili su još zbunjeniji kad je netko od njih otkrio da se nastavljaju s druge strane zida, a da je snije na zidu netaknut. Tragovi su se približili plastu sijena i nastavili s druge strane iako na sijenu nije bilo tragova da je neko stvorenje prešlo preko njega. Tragovi su prolazili ispod grmova grožđa, viđeni su čak i na krovovima kuća. Počelo je izgledati kao da je neki ludi šaljivdžija odlučio zapanjiti selo.

Ali ubrzo se pokazalo da to objašnjenje ne dolazi u obzir. Uzbuđeni istraživači slijedili su tragove kilometar za kilometar kroz krajolik. Kao da su nasumce prolazili kroz neke gradiće i sela. Da je bila riječ o šaljivdžiji, morao bi prevaliti 60 km, velikom dijelom kroz dubok snijeg. Osim toga, šaljivdžija bi se sigurno žurio da prijeđe što veću udaljenost, a tragovi su često prilazili ulaznim vratima kuća pa se opet udaljili, kao da su se predomislili. Stvorenje je prešlo i estuarij rijeke Exe – čini se između Lympstona i Poederhama. Ali, bilo je tragova i u Exmouthu, niže južno, kao da se okrenulo i vratilo. U toj krivudavoj putanji nije bilo nikakve logike.

Na nekim mjestima izgledalo je kao da „potkovica“ ima razrez, što bi ukazivalo na raskoljeni papak. Bilo je usred viktorijanskog doba i malo tko je na selu dvojio o postojanju vraga. Muškarci su tragove slijedili naoružani puškama i vilama; kad bi pala noć, ljudi su zaključali vrata i držali nabijene sačmarice pri ruci.


Nikada se nije uspjelo objasniti kako su tragovi uspjeli prelaziti krovove i stogove stijena. Jedino što je sada sigurno da nikada nećemo ni saznati što tada zapravo dogodilo.