|
asocijacija na "Someone who'd say 'I love you so much today', that would be so wonderful! ... Emptied out, inadequate. Fear, fear, fear. The look of a small animal lost in the woods. Who are you? I don't know anymore.", "Longing...", bloodshed, itd.:
"Zabavljalo bi me ponovo pisati o (...), te ih prikazati praznih dzhepova, uvijek vesele, cinichne, sramezhljive, kako uzalud pokushavaju da se, poput Mauricea Sachsa, ponovo snadju u tom Parizu ochajnom zbog vlastite osrednjosti. Na nesrecu, osrednjost je Pariza, mozhda i moja vlastita, postala jacha od mojih luckastih zhelja, pa se s mukom pokushavam danas prisjetiti kada je i kako 'to' pochelo. Kazhem li 'to', mislim na ono poricanje, onu dosadu, onu skrivenu stranu shto mi je namece postojanje, a shto me je do sada, i to s mnogo razloga, uvijek privlachilo. Jos i vishe. Vjerujem da se to dogodilo 1969. i, na zhalost, ne vjerujem da su dogadjaji iz 1968, njihov polet i njihov neuspjeh igrali u tome neku ulogu. Ne radi se ni o mojoj starosti: trideset pet mi je godina, imam dobre zube, i ako mi se netko svidja, jos uvijek ide. Samo, nije mi vishe do toga. Voljela bih voljeti, chak i patiti, chak drhtati na telefonu. Ili okretati istu plochu deset puta, a ujutro, budeci se, udahnuti dah blagoslova prirode shto mi je uvijek bio blizak. 'Oduzet mi je okus vode a zatim i osvajanja.' Mislim da je to Brelova plocha.
U svakom sluchaju, toga vishe nema, i ne znam chak hocu li ove stranice pokazati izdavachu. To nije knjizhevnost, a ni prava ispovijed, to je netko tko pishe na stroju jer se boji sebe sâma i stroja i jutra i vecheri. I drugih. Nije lijep strah, chak je i prilichno sramotan i ja nisam znala za njega. Eto, to je sve. Ali to 'sve' zastrashuje.
... I novi jezik i nerazumijevanje i mlijeko ljudske njezhnosti shto se ponekad pojavi. Malo kad. I ponekad neko prekrasno lice. I ludi zhivot. Uvijek je za mene bio tako majchinska divlja zhivotinja. On je Bloody Mamma i Jocasta i Lea, i napokon, razumije se: Medeja. Baciti nas tu, na ovaj planet shto, chini se - koje li uvrede! - nije chak ni jedini; kad kazhem 'uvreda', mislim zaista 'uvreda', jer je nama napokon pripadao taj jedini zhivot, jedina misao, jedina povijest, jedina glazba. Shto ako postoje i drugi? Shto ako nasha majka, zhivot, ta lazhljiva preljubnica, ima negdje i druge djece? Kad 'chovjek' iz Apolla odlazi u svemir, ne radi to zato da bi nashao svojeg brata, u to sam uvjerena. Radi to zato da bi se uvjerio da ga nema, da tih sedamdeset godina koliko zhivi pripada samo njemu (zhivot mu ih je dao). Uostalom, dovoljno je vidjeti glavu Marsovaca kako je ljudi zamishljaju. Zashto bi Marsovci bili ruzhni i maleni? Zato shto smo ljubomorni. I zatim, 'nema trave na Mjesecu, zar ne?' Ne, 'trava je nasha'. I chitava se ta dobra Zemlja, tako nacionalistichka, tako prestrashena, ubrzo smiruje u svojem krugu i veselo glozhi otimajuci sebi travu iz usta ili je zalijevajuci krvlju na jednako besmislen nachin."
(Françoise Sagan, "Un chagrin de passage", 1994)
† 24. sept. 2004
|
