|
Poslao: 21 Dec 2009 18:08
|
offline
- nancy09
- Novi MyCity građanin
- Pridružio: 23 Dec 2008
- Poruke: 6
- Gde živiš: somewhere over the rainbow
|
Uglavnom nam čitav život promiču ljudi i događaji koji su nam ispred nosa. Dok čekamo nebeski prasak koji bi nam poslao znak da iskoristimo trenutak, taj trenutak je već prošao... Ponekad se zapitam šta je sa onom pričom o sudbini i o tome kako ćemo pravi trenutak uvijek znati prepoznati???Šta ako je taj trenutak već prošao a mi ga nismo prepoznali i sad je kasno? Možda to i nije bio trenutak. A možda ponekad treba malo pomoći i sudbini i trenutku i možda treba čuti nebeski prasak ili vidjeti sijevnje munja čak i onda kad ih nema.
Trenutak je prošao, odavno....a ja tek sad vidim da je to bio TAJ trenutak. Međutim, vrijeme ne može da se vrati, u nepovrat je prošlo. I sad ostaje samo da prebiram po glavi sjećanja, iliti vraćam film, i pitam se da li sam stvarno bila toliko slijepa ili nam život ponekad jednostavno ne dozvoljava da prepoznamo trenutak jer još nije došlo vrijeme za njega.Da li se neko odozgo ponekad previše surovo poigra nama? Samo da bi nam pokazao koliko smo sićušni i maleni. možda zaista postoji neki veliki mađioničar,koji sa nama izvodi svoje trikove a mi smo samo obični uljezi u njegovom velikom cilindru.
Znam da ponekad vrijeme i naše uspomene učini boljima nego što one u stvari jesum ali nam jednako tako dopusti određenu distancu od događaja tako da možemo bolje da ih vidimo. Pa ih i mi onda posmatramo kao oni koji su se nalazili pored nas i pokušali da nas upozore na " veliki prasak" ali mi nismo htjeli da ih čujemo, jer pobogu kako bi oni mogli bolje da znaju pa oni ipak stoje samo sa strane.
Trenutno pokušavam da se uzverem na ivicu tog cilindra i provirim preko nje, ne bih li ugledala kakav drugi svijet i pobjegla od ovog mađioničara čiji mi smisao za humor baš i ne odgovara...ili ja samo ne mogu da shvatim njegove šale.
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 04 Jan 2010 20:08
|
|
Ovo mi penjanje uz cilindar baš i ne uspjeva...a ovaj što malo malo pa ruku zavuče u šešir i pokušava da izvuče zeca i oduševi publiku nikako da prestane. Pa zar baš niko ne umije ili ne smije da mu kaže da mu šale i nisu tako smiješne.
Ono što se dešava u posljednje vrijeme stalno me iznenađuje. POkušavam da se nadovežem na već postojeću temu da ne otvaram opet novu, pa otud ovoliki uvod.
Elem, da ne bih previše gnjavila...interesuje me nešto. Kad se prosječna, normalna osoba ženskog pola možemo slobodno reći dobra riba, čak i kul pretvara u miss Prisy koja sa korpom pod krilom juri avlijom u potrazi za mužem. Ne bih da pametujem previše, da me se ne shvati pogrešno ali sve više i više oko sebe primjećujem djevojke koje opet sve više i više postaju očajne u potrazi za nekakvim alfa mužjakom koji bi ih bez mnogo priče omamio i dovukao u svoju pećinu i gdje bi mu one ako bog da izrodile krdo istih takvih potomaka. DAleko od toga da sam protivnik takve vrste udruživanja snaga. Ali da li stvarno treba, kad počnu da se bliže tridesete da se pretvaramo u očajne kokoši koje jurcaju po dvorištu i naskakuju na svakog pjetla koji naiđe. A pri tome uopšte ne razmišljamo kako to žalosno izgleda i da možda ispadamo smješne.
Već sam rekla da ne želim mnogo da mudrujem ali ostala sam zatečena ponašanjem jedne svoje dobre drugarice kad smo bile na dočeku Nove Godine. Naime, spremile se nas tri cice i odlučile otić u provod. I sve je bilo dobro dok se po klubu nisu počeli motati supjani pjetlići koji su obilazili kokošinjac i mjerkali kokice koje su ruku na srce stvarno dale sve od sebe da to veče dobro izgledaju. Priđe tako jedan pjetlić našem stolu, veli da nam čestita Novu Godinu i sve po redu. Lijepo pristojno se i upoznao sa nama, pa priča malo sa jednom malo sa drugom. iskreno meni i nije do neke priče muzika je preglasna za priču ne čujem ni šta mislim a kamoli njega koji malo zapinje jezikom,a muzika taman bila za igru pa se meni pleše nije mi baš do priče. I dok mi njega tako napola kuliramo kontamo shvatiće poruku i odgegati od nas moja ti drugarica baš kao miss Prisy s početka priče poče da navaljuje na pjetlića. Vidimo mi ozbiljna je situacija, možda je i zagrijana pa se povučemo ostavimo joj dovoljno prostora za manevrisanje, a ona...ko da je izludila. A nije čak ni njen tip frajera. Pa se ja sad pitam da li je to samo u njenom slučaju, mislim možda nismo sve takve ili terba i ja da očekujem u nekom narednom periodu nekakav virus kokošijeg ludila. ako je tako odoh odmah da kupim dovoljno veliku korpu...mislim moram negdje da smjestim muža kad ga ulovim. 
|
|
|
Poslao: 04 Jan 2010 21:17
|
|
Čitam ja tako ovaj tvoj,jadajući post,odgovor tvoj na tvoju temu,pa se mislim šta bi pametno mogla da kažem.A pošto sve više i više čitam slične tvojoj"kuknjavi"  dođe mi da te (samo da si mi blizu)malo po guzi znaš onako kao što mame rade kad su im deca mala,jednu packu,dam.
A zašto si išla na doček ,htela si da nađeš sebi ravnog kad ono ćorak.Godine su tu i ostaje samo ako se nećeš dati u pamet da "supjanog"petlića negde ćapiš,velika korpa ti netreba,imaš ruku dohvati ga za ruku,poljubi ga u obraz makar.
  se u nekog petlića valda postoji još neka vrsta,nemora biti "supjeni"može recimo "ražnjićav"  EEEEEEEEEE oni su najslađi.
Možda nastavimo razgovor na ovu temu,a dotle ti šaljem  
|
|
|
Poslao: 11 Feb 2010 23:08
|
|
e, pa tetka danuška lijepo mi izmami osmjeh na lice...stvarno sam se bila raskukala...ali nekako me sva ta euforija koja vlada pred kraj jedne i početak sledeće godine toliko baci u neku depru. I tako već godinama unazad.Jednostavno me u januaru uhvati neka zimska depresija, pa mi onda sve ide na živce.
A nije čak ni poenta dočeka bila da tražim nekog, nego kako su me opet neke "bliske" osobe iznenadile. Stavljam bliske pod navodnik jer je upitno koliko nam je neko blizak ako nas neugodno iznenadi. Nekako imam osjećaj da i ne stičem neku mudrost s godinama. Svi pričaju o tome kao kad budeš stariji stvari ti se razbistre, dobiješ neku mudrost...al nekako mene kao da maši..ili još nisam dovoljno stara...hehe...do sledećg puta uzvraćam
|
|
|
|
|
|
