kada i kako sam prestala da te volim (onako)

• 16Ovo se svidja korisnicima: ThePhilosopher, mcrule, KlinkaPalacinka, vasa.93, Dusan, bluewortex, _Sale, ljubicasta, Peca, angelika, posebna, kindergirl, DreamingStar, Sagacity, Red_star_girl, Mila_90
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

jos uvijek ne znam tacan trenutak… negdje izmedju petka i ponedeljka. znam da sam te voljela dok smo skakali u rijeku drzeci se za ruke. znam da sam te obozavala dok si tu noc pekao kukuruz i krompir u logorskoj vatri, opekao se i skakao oko vatre urlikajuci sto od bola sto od zelje da me nasmijes i malo uplasis. dok smo tu noc vodili ljubav kao da nam je posljednji put. znala sam da te volim i sljedece jutro, dok smo se brzo pakovali jer je autobus napustao kamp za 20 minuta a nama sator jos uvijek rasiren. obukao si patike naopako, pertle ti nisu bile zavezane i tako si jos jednom posrnuo, sa svim teretom na ledjima. ja dok sam te vukla da ustanes, da ponovo stanes na svoje noge i da napokon napustimo Carobnu Sumu.
voznja autobusom i slusanje muzike sa jednog ipod-a i biranje muzike po sjecanju; recitovanje filmova i planiranje sljedeceg bijega. i tada sam te volila. znam jer se jos uvijek sjecam kako sam se osjecala kada si uzeo moj dlan i na njemu kaziprstom svoje ruke nacrtao srce. u sred venerinog brijega. pogledala sam te i vidjela ljubav.

povratak doma i tusiranje koje je trajalo. nestalo je tople vode, ja sam se tresla od hladnoce a ti si uzivao. nemoguce da je to bio razlog. znala sam od pocetka da nismo stvoreni za zajednicko tusiranje. ja sam prekomjerno uvazavala toplu vodu, dok si se ti budio pod hladnim tusem. ja sam se tusirala kad mi je bilo vruce i hladno, da se osvjezim i da se ugrijem. ogledala su uvijek bila zamagljena nakom mog tusiranja. tu sam ti ostavljala skrivene poruke, da vidim da li ces ih naci. jednom sam tako gledala svoj lik u polu zamagljenom ogledalu. gledala i trazila tragove proslosti. onda si usao ti i ja sam se ponovo pronasla u tom dragom licu. kao da sam postojala samo za tebe. i kao da sam ja bila ja samo uz tebe. jedan tvoj poljubac bi odagnao godine patnje i bola, tihe nesrece i sivila. jedan tvoj dodir bi me vratio u svijet maste i pozude. bilo smo ludi jedno za drugim, jedno bez drugog i jedno sa drugim. nase ludilo nije imalo smisla drugima.

znala sam da te volim i dok smo pricali o svim putevima koje smo prosli dok se nismo znali. svakoj prelezanoj bolesti, neispunjenoj zelji, izgubljenoj ljubavi i pronadjenoj sreci.
dok smo pricali o postojanju nepostojeceg i kada si rekao “one should not have thoughts on something that one doesn't believe that doesn't exist.” smijala sam se dok si me ubjedjivao da tvoja misao ima vise smisla nego moja ideja o tome kako niko ne zeli da je tuzan i sam, neki to biraju za sebe – a za neke je to vec neko izabrao. svaki lanac moze da se prekine, zamisljeni ili onaj celicni. sloboda je u nama, ne oko nas.

voljela sam te i dok smo tu noc pravili salatu, dok smo je jeli i prali posudje. pili vino na terasi i smijali se komsinici dok joj se smece rasipalo niz stepenice.
sljedece jutro smo se razisli. dogovor je bio da se nadjemo to vece da pogledamo film.

taj dan sam razmisljala o ljubavi. kako je osjecam i kako je prepoznajem; kako je prezivljavam i kako je uzgajam. kako je uzimam i dajem. imala sam osjecaj da sam nesto izgubila ali da sam nesto mnogo vece nasla.
u glavi mi odzvanjaju tudje rijeci:
'Posle nekog vremena naučiš
suptilnu razliku
između držati se za ruke i okovati svoju dušu u lance.
I naučiš
da ljubav ne znači oslanjati se na nekoga
i da imati društvo ne znači sigurnost.
I počinješ da učiš
da poljupci nisu ugovori
i da pokloni nisu obećanja.
I počinješ da prihvataš svoje poraze
sa podignutom glavom i očima koji gledaju napred.
Sa lepotom zene
a ne sa tugom deteta.
i naučiš da stvaraš svoje puteve iz ovog trenutka
jer je sutrašnjica
suviše neizvesna za planove
a budućnost ponekad propadne
na sred puta.
Posle nekog vremena naučiš
da i sunce isprži ako tražiš suviše mnogo.
Tada sadiš svoju sopstvenu baštu
i ulepšavaš svoju sopstvenu dušu
umesto da čekaš
da ti neko donese cveće.
I naučiš
da stvarno možeš da izdržiš
i da si stvarno jaka
i da stvarno imaš svoju vrednost.
I naučiš,
čak i sa doviđenja, ti učiš.
(Cepia Collea)

a ja sada znam da te vise ne volim kao juce. danas te volim novo-otkrivenom snagom i zelim da ostarimo zajedno. volim te kao zbir svih dosadasnjih ljubavi i jos nekolicinu neotkrivenih.
danas te volim vise nego ikada.

tvoja ja.