ususkana u svoj svet ona misljase da je voljena i da je jedna od onih koja ume... ume da od svakog muskarca napravi princa (za sebe), da svaku znacku uglanca i ispolira da se sjaji i u mraku i po danu... verovala da je odnos koji ona ima sa svojim dragim ono savrseno, tj. da je on savrsen i da ona postaje bolja uz njega... verovala je u sitnu paznju, malo reci... u planove, u obecanja, u smeh, u zagrljaj, u lepotu... no, on je ipak jos jedan muskarac, jos jedan ponosni decak koji voli sebe i koji nekada, priznajem, para, spaljuje i gusi... mozda isto kao i ja njega, mozda sam ja takva ista postala uz njega... ko ce tome pokupiti pocetak a ko kraj? nego, eto, nema tema, nema nacina... nekako sam ja uvek ta koja se izleti, koja u druztvu nesto potencira, raspravlja... sad je vec poceo i da tripuje da ja njega direktno ponizavam u drustvu... i sve vise i sve cesce se to ponavlja... ustvari, on zeli moj duh totalno da ugusi, da me promeni iz korena, da ovlada sa mnom... on ne prihvata moja izvinjenja (ja vrlo dobro znam kada preteram, a isto tako znam i kada tako nije). on je krut, tezak i ne znam... zasto je tako? zasto sam ja mislila da se moze... da je nalepsi, najdivniji, najnezniji... pazite, on stvarno ume nekada da bude najbolji momak, ali stavrno... ali ta tezina i ti principi... kako cu sa njima????? :/
|