Odustajem. Ne želim više da gradimo loše odnose na temeljima još lošijih odnosa od ranije pa ću samo podići levu i desnu ruku mašući belom zastavicom. U redu je, pobedili ste. Svi vi.
Odlutaću još noćas mislima u jednu malenu toplu kućicu i biće to moj novi dom.
Ljude koje zateknem tamo nazvaću svojom porodicom. Imaću nove komšije pune razumevanja za moju glasnu muziku i moje izlive emocija u toku noći. Imaću i jedan travnjak ispred kuće gde ću posaditi par vrsta ruža i pustiću ih da uvenu.
Uzeću ležaljku i okačiti iznad oluka da truli skupljajući kišu. I znate šta je najlepše?
Vi nećete biti tamo da me osudite i da mene krivite za sav taj besmisao povezanih pogrešnih koraka koje vi nazivate život! Taj deo mog života će se zvati „mir“.
Grčevito ću se boriti za parče svog neba i svoj svetionik u maglovitim noćima. Neće biti više zaključanih sećanja na tavanici očaja. Shvatio sam, nekada je moja večnost sreće nekome bila tek bezvredna sekunda dosade. U što više stvari iz naše prošlosti postanemo ubeđeni, sve manje možemo da prigrlimo pravog sebe i potrudimo se za bolje. Svako od nas postoji na neki čudan način, u svom malom vremenu i prostoru. Ako nikada nikoga ne pustiš u svoj prostor onda živiš kratko, bez uticaja na druge a to je nešto najdivnije što može da ti se desi ipak. I očistiću prašinu iz svojih očiju pa ću nastaviti da lutam za svojim snom. I to ću biti ja. Pa ću ovaj deo života nazvati „odlazak“.
I kako u svakom ratu, samo dve stvari su sigurne – neprijatelj i žrtve. Pošto ne želim sebe da smatram ubicom, pristajem da budem žrtva. Eto, odatle moj savet za tebe. Želiš da radiš i stvoriš nešto? Ustani i glasno to reci, stavi asfalt pod đonove ako to poželiš zaista. Ako želiš da budeš parazit društva, budi. Ko ti brani? Ne vidim nikoga. Radi sve što ti padne na um makar to bilo i pogrešno. Ali upamti, nikada nemoj dozvoliti da ti balava usta puna ljubomore i pohlepe zapovedaju šta želiš, šta ti možeš a šta ne. Na kraju ipak niko od njih neće primiti metak tvojom krivicom. Metak tvojih grehova draga, samo tvom čelu se smeši. Ovo bih voleo da nazovem „oproštaj“.
I za kraj maleni leptiru želim da znaš da nikada ja neću imati snage da te izneverim i sperem ti boju sa krila. Nikada neću moći da prisustvujem nečemu tako divnom kada se bude rušilo. Ovaj deo mog života ću nazvati „ljubav“, jer zapravo oduvek, i dok nisi bila moja,samo ti si znala koliko ljubavi u mom srcu zarobljeno čeka...
|