offline
- MinaEvanescence
- Novi MyCity građanin
- Pridružio: 03 Avg 2011
- Poruke: 8
|
Trula jabuka
Svaki put kada udahnem tvoj mliječni miris, osjećam se kao da lebdim iznad ovog mjesta. Ovog prostora koji nas okružuje, a koji nikada neće prestrati biti dio svih nas. Jer, nemoguće je pobijediti vrijeme koje neprestano teče. Pobjeći od sadašnjosti i vratiti se u prošlost, ili zaviriti u budućnost. Ne, ne želim da ponovo preživljavam prošlost. Ti ne postojiš u njoj.
Ponekad poželim da vidim kako ćeš izgledati za deset godina. Znaš, poput onih naučnika koji nagađaju u šta ćeš se razviti. I to samo posmatrajući tvoj minijaturni, prčasti nos, pomno mjereći tvoje savršeno okruglo lice, projektiraju još jednog, starijeg tebe. Poželim da preletim vrijeme, kolone godina i gledam tvoj život kao na traci. Jer, sutra me neće biti tu. Ipak, kada otvoriš svoje okice, posramljena sam svojom nezahvalnošću.
Onda ponovo krenem da cijenim ovaj trenutak, jer znam da je posljednji koji dijelimo zajedno. Prigrlim sadašnjost svakom ćelijom svoga bića.
Na do malo prije savršeno mirnim, rumenim usnama, počinjem nazirati mrgođenje. Nakon toga, već ustaljenim redoslijedom slijedi plač. Ne mogu se oduprijeti suzama u očima i kamenu u grlu iako znam da razlog tvog plača graniči sa besmislenošću.
Dok nas u bolničkim kolicima voze u drugu prostoriju, tvoj plač ne jenjava, kao da predosjećaš rastanak. Između tvojih glasnih, nekome sigurno iritantnih vriskova, brojim zadnje sekunde našeg kratkog, zajedničkog života.
Ona te prodorno gleda svojim posesivnim očima kao da će te progutati.
U jednom kratkom trenutku ne želim da te se odreknem. Pružajući svoje hladne, robotske ruke prema tebi, kaže:
- Ne brinite, sa mnom će imati sve.
Da, sve osim mene.
Ona moje oklijevanje protumači kao brigu i njena usta mi se nasmiješe, otkrivajući savršeno raspoređene, bijele zube. Ne treba da pogledam u njene oči kako bih znala da se ne smiješe. Ustajući, prečvrsto te privijam uz grudi. Dok trčim, moja kosa te golica po čelu. Iza sebe ne ostavljam ništa, osim kakofonije. Ne stajem dok mi ne zafali zraka u plućima.
Potrčim. U mislima.
Ipak sam tu, skamenjena na istom mjestu dok te izdajem, predajem strancu. Ovlašni dodir njenih njegovanih ruku me pogodi kao elektrošok i konačno postajem svjesna razlike između nas. Predavajući te tvojoj novoj majci, osjećam nešto što se ne može porediti ni sa razapinjanjem na križ, niti posmrtnom agonijom.
Odjednom, ruke su gole, a srce prazno. Tijelo mi drhti zbog golotinje. Ili zbog slabosti. Ne znam. Bijesna sam na svoje udove, tjelesne reflekse koji su te odveli i prepustili drugoj. Prazne, izdajničke ruke sakrivam iza leđa, postiđena njihovom grubošću. Ne mogu skinuti oči sa tebe dok joj se prepuštaš, a pore njenog tijela koje nikada nije rađalo, se savršeno stapaju sa tvojima. Mogu da čujem tvoju krv kako kola venama nepodnošljivo blizu njene.
Marama mi spada sa glave, otkrivajući golo tjeme. Ali niko ne bulji u mene. Postajem prozirna dok ležim, bolom prikovana za krevet. Isparavam.Tvoja nova majka mi svojim ignoriranjem govori da sam otpadak, truhla jabuka, jer te više ne posjedujem, jer ću ionako uskoro istruhnuti, nestati. Tvoj plač prestaje, a ja se pomalo ljutim jer si me, omamljen hipnotizirajućim ljuljanjem, tako brzo zaboravio.
Više ne brojim sekunde dok me izvoze kroz vrata. I po prvi put poželim da se vratim u prošlost. Jer ti postojiš u njoj.
|
