Rory Gallagher

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Jedan od najvećih bijelih blues/rock gitarista, Rory Gallagher, danas nije ni približno popularan kao Eric Clapton, Jeff Beck ili John Mayall. Zašto? Vjerojatno zbog - "nepotkupljivosti". Rory Gallagher, naime, nikada nije previše brinuo o trendovima i ukusu šire publike, a čak se i trudio da njegove pjesme koje zvuče kao mogući "radio hitovi", nikada ne budu objavljene u singl formatu. Opet, zašto? Jednostavno, jer nije želio ostati zapamćen po nekoliko hitova, već po svojim kvalitetnim i raznolikim albumima.

Rory Gallagher probio se na blues/rock scenu kasnih šezdesetih kao lider grupe Taste, koja je vrlo brzo zaradila reputaciju jedne od najboljih koncertnih atrakcija u Europi. Taste je odlično prošao i u Americi, pa je, na primjer, grupa izazvala nepamćene ovacije na Isle Of Wight festivalu 1971. godine. U društvu velikana kao što su Emerson, Lake & Palmer, Ten Years After, Jethro Tull, Miles Davis, Jimi Hendrix, The Doors, The Who, Leonard Cohen i drugi, publika je Taste pozvala na sedam (!) uzastopnih bisova.

No, Rory je ubrzo napustio Taste, u potrazi za maksimalnom kreativnom slobodom. Pokrenuo je solo karijeru, te nanizao dvadesetak vrlo kvalitetnih albuma, utemeljenih na bluesu i rocku. Nikada se, međutim, nije ograničio na jedan određeni sound, već je konstantno eksperimentirao sa raznim stilovima, posebno sa irskim folkom i akustičnim elementima općenito. Komercijalni vrhunac doživio je ranih sedamdesetih, kada su albumi "Tattoo", "Blueprint" i "Irish Tour '74." dospjeli na britanski Top 10.

Sredinom sedamdesetih, The Rolling Stones razmišljali su da ga pozovu u bend kao zamjenu za Micka Taylora, što se ipak nije dogodilo. Mick Jagger, naime, nije htio prihvatiti prijedloge Keitha Richardsa, a Richards nije uvažavao Jaggerove zamisli, pa je pozvan jedini "neutralni" kandidat za poziciju gitarista, Ronnie Wood.

Gallagher je doživio nizak udarac krajem sedamdesetih, kada je popularnost mogao očuvati samo ako se prikloni pop rock zvuku sa elementima disca, kao što su, primjera radi, učinili The Rolling Stones, Yes, Genesis, Electric Light Orchestra i mnogi drugi. On nije. Nastavio je u svom pravcu, što ga je koštalo popularnosti, ali je time istodobno stvorio čvrstu bazu fanova koji su iznimno cijenili njegovu glazbenu iskrenost i pratili ga nesvakidašnjom lojalnošću sve do kraja karijere. Albumi "Jinx", "Defender" i "Fresh Evidence" učvrstili su njegov kultni status i reputaciju umjetnika koji ne brine o zahtjevima velikih medija.

1995. Rory Gallagher preminuo je zbog komplikacija pri transplantaciji jetre. Danas, kada veliki mediji više nego ikada stvaraju umjetne, sintetičke zvijezde, on je možda i najbolji putokaz za mlade muzičare - iako nikada ne brinući o zakonima tržišta, održavao je koncerte u cijelom svijetu, a njegova kompletna diskografija nedavno je reizdana i prodaje se izvrsno. Svaki daljnji komentar je suvišan. (DS)

DISKOGRAFIJA SA GRUPOM TASTE
Taste (1969.) On The Boards (1970.) Taste Live (1971.) Live At Isle Of Wight (1971.) Take It Easy (snimljen 1969, objavljen 1974.)

SOLO DISKOGRAFIJA
Rory Gallagher (1971.) Deuce (1971.) Live In Europe (1972.) Tattoo (1973.) Blueprint (1973.) Irish Tour '74 (1974.) The Story So Far (1974.) Sinner… and Saint (1975.) Against The Grain (1975.) Calling Card (1976.) Photo Finish (1978.) Top Priority (1979.) Stagestruck (1980.) Jinx (1982.) Defender (1987.) Fresh Evidence (1990.) Edged In Blue (1992) A Blue Day For The Blues (1995.) Last Of The Independants (1995.) BBC Sessions (1999.)

izvor
[Link mogu videti samo ulogovani korisnici]