Nije Mi Ništa!

2

Nije Mi Ništa!

Rastanci su me rastuživali oduvek.
Sećam se moje bake kada je odlazla u svoj krševiti zavičaj. Nije ostajala dugo, nije odlazila ni često. Možda samo dva puta, ali i ta dva puta za mene je bilo mnogo. Ne volim odlaske, posebno ne volim odlaske ljudi koje volim i za koje sam vezana.
Baka se oba puta vratila, a ja sam je ljubila dugo, dugo. Od radosti nisam znala šta bih pa sam onako malena klečala isped stolice na kojoj je sedela zavgrlivši joj kolena da sprečim svaki njen naredni odlazak.
Sećam se njenih odlazaka,ali se još više sećam povrataka i igračaka koje mi je donosila sa putovanja.

Moje detinjstvo kratko trajalo, ili je to bilo toliko davno da mi sećanje u jedan tren stane.
U ovoj mrkloj noći jedino su mi sećanja svetla.

Život mi je bio ispunjen odlascima i dolascima, ja sam uvek bila tu kao ona tetka iz Kaporove knjige 'čuvar adrese'.

Imala sam svoju porodicu i dvoje dece kada je moja baka otišla. Znala sam da je kraj blizu. Obilazila sam je svaki dan i uvek smo se pozdravljale, osim onog dana kada je otišla zauvek.

Bakinim odlaskom izgubila sam najtaniji deo svojih osećanja jer ničeg se ne sećam tako jasno kao ljubavi koju sam imala od bake.

Bakin odlazak me nije ojačao, iako sam tada mislila da je tu kraj da nema dalje.
Odlazili su od mene moji dragi, moji nadraži. Odlazili su zauvek.Odlazili su silovito i iznenada, nisam stigla da im kažem ni koliko ih volim.

Kako je + otići ne znam,valjda treba pospremiti sve za sobom, ali dobro znam kako je ostati!

Imala sam tri godine kada me je mama odvela kod tetke i teče da zajedno dočekamo tu 19*2. godinu.
Mislim da je to bilo moje prvo putovanje, i odlazak iz mog rodnog grada.

Zgrada u kojoj su stanovali radnici Železare bila je ogromna, siva i, kako mi se činilo,sa dugim hladnim hodnicima.

Na kraju hodka bila je velika okrugla česma sa betonskim valovom i pipcima iz kojih se pila voda.
Bila sam suviše mala da bih mogla piti vodu direktno iz česme, ali su me podizali i pokušavali da mi objasne kako da, na njihov stisak poluge koja je potislivala vodu uvis, otpijem gutljaj vode. Nikako mi to nije polazilo za rukom, ali nisam ni odustajala, sve dok ih nisam svaki put dobro iznervirala, tako da se nisu obazirali na moje plakanje, odnosili bi me, tako rasplakanu, nazad u stan.
Ma, nisam se ni ja dala tako lako umiriti,ali tu je uskakala u pomoć moja sestra od tetke, sedam godina starija od mene, koja je brzinom munje otrčavala u obližnju prodavnicu i vraćala se sa ogromnom šarenom + lizalicom, ili, što sam još više volela, šarenim bombonom umotanim u celofan, vezanim belom tankom gumicom koji je poskakivao kao jo-jo loptica, ali samo u njihovim rukama.Htela sam taj bombon, ali nisam umela da otpustim gumicu da mi se vrati, udari u dlan i opet odskoči, kao što je to umela moja sestra, teča ili mama. I, opet bih plakala, ali ovaj put ne zbog česme!

Nova Godina je već bila na vratima, sestra je okitila jelku belim salon bombonama, ne znam da li tada postojali oni u šarenom staniolu, isečenim pa uvrnutim trakama raznobojnog krep papira, i šarenim lampionom okačenim na plafon.
Tetka i mama su pravile kolače,i ceo stan zamirisale vanilom.Iako mala, osećala sam da sve ovo nije svakodnevno.

Obukle su mi kaputić, stavile kapu, šal preko nosića,i navukle male bele rukavice koje mi je mama isplela.
Izašle samo napolje.Kasnije, kada sam malo poodrasla, rekli su mi da smo pošle na pijacu.

Neopisiva gužva, mene bole noge, hoću da me nose, one me zagovaraju da izdržim još malo, i zastajkavianje ispred izloga sa asimetrično poređanom obućom po kojoj su se beleli komadići vate dočarajavajući novogodišnji sneg.

Više ničega se ne sećam, osim mnogo nepoznatih ljudi, straha jer su mi nestale mama i tetka, tete sa predivnim osmehom koja me pitala kako se zovem i gde mi je mama, i čike sa kapom na kojoj je bila petokraka koja mi je odmah privukla pažnju.

Sve se desilo u sekundi. Kratko zastajkivanje pred izlogom, ispuštanje moje ruke u beloj štrikanoj rukavici, i masa sveta u predprapzničnom pijačnom smederevskom danu, razdovojila je moju mamu i mene.

Našao me je mladi bračni par, pozvao policajca, i dok su me nosili u policijisku stanicu, naišli su na usplahirenu tetku i uplakanu mamu.




Posle mnogo godina setila sam se svega,i ostavila ih u čudu kako se detalja sećam, a imala sam samo tri godine.

Često se zapitam: kakav bi moj život bio da su me zaista+ ukrali? Da li bih sada bila ista ova Neprimetna?



Danima je sa našeg starog radija, smeštenog na drvenoj police iznad frižidera i prekrivenog vezivom urađenom toplom rukom moje majke, stizalo upozorenje o nastupajućem pomračenju sunca koje će ujedno biti i 'smak sveta'.

Šćućurila sam se ispod velikog drvenog astala, uplašena i zabrinuta za one koje volim.
Šta će biti sa mojom bakom, maminom mamom, koja je živela dve ulice dalje a sa kojom sam provodila najlepše trenutke svog detinjstva?

Šta će se desiti mom ocu, koji je uvek bio prilično strog i nikada nije pokazivao emocije,i znala sam da neće biti pokraj mene u tom strašom času jer je radio veći deo dana?

Šta će se desiti mojoj majci i bratu, koji je još bio u pelenama?

Više nisam osećala ljubomoru na svu pažnju koja je, činilo mi se, usmerena samo na njega.
Tih dana, lagano na prstima, prilazila sam belom dečijijem krevetiću i milovala njegovo usnulo lice.

Tvrdoglava, kakva sam uvek bila, nisam htela nikoga da pitam o 'sudnjem danu', ali sam više nego ikada isčekivala đeda Jovana, našeg komšiju i drugara moga Đeda.

Moj Đed i deda Jovan su svakodnevno imali popodnevna druženja. Nekada su sedeli na drvenoj klupi u poluotvorenom hodniku naše kuće na lakat.. I čutali. Deda Jovan bi izvadio srebrnu tabakeru, laganim pokretima prstiju stavljao je duvan na papirić, onda bi isplazio jezik, papirić nekoliko puta prevukao preko jezika, pa nastavio da tapka cigaru dok se dobro ne zalepi. Đed je bio nepušač, ali je svremena na vreme uzimao cigaret papir i prstohvat duvana od deda Jovana.

Posmatrala sam, sakrivena ispod astala, njihove rituale i slušala priče.
Objica su prošli ratove, ali su im ideoligije bile različite.
Đed je imao belu kosu, bele brkove, uspravan hod, smirenu narav. I, gospodsko držanje.

Deda Jovan je bio nizak,imamo je deformitet noge, sporo je hodao, sada mislim da je imao i problema sa kičmom, mada, kada je mudrovao sa mojim Đedom, svoju nogu je isticao kao primer junaštva na kojoj se vide posledice ratnog doba, te on kao junak ima i dokaze, dok moj đed nema dokaza za učešće u ratu.
Moj Đed bi u takvim šaljivim razgovoima, motao duvan i dugo mislio dok ne bi prozborio, ali tada je pogađao pravo u metu.

E, tih dana teme za razgovor nisu bili četnici i partizani, niti kopači zlata iz Amerike, tema je bila mnogo aktuelnija - Pomračenje Sunca.

Krila sam pogled ispod mušeme koja je padala preko ivica stola, misleći, da ako sakrijem pogled, oni mene ne vide, ali sam zato dobro naćulila uši da čujem sve - baš sve, da mi ništa slučajno ne promakne.

A nihovo viđenje pojave je bilo za mene zatrašujuće jer primeri koje su iznosili danas bi nazivali urbanom legendom.


Jedva sam čekala da deda Jovan ode kući, a onda sam zamolila Đeda da i mi zamračimo staklo, baš onako kako su preporučavali sa radija.

I moj Đed, lagano, uspravnog hoda, otišao je na kraj dvorišta, i sa zida od cigala skinuo staro polomljeno prozorsko staklo, oprao ga, i sam Bog zna kako je isekao to staklo da bude koliko-toliko bezbedno za mene.
Doneo je sveću, zapalio je i počeo da garavi staklo, prvo sa jedne pa onda sa druge strane.

Kada se staklo ohladilo, odneli smo ga u šupu 'do sutra', do pomračenja sunca.
Ruke su nam bile garave, ali šta je to naspram zadovoljstva jer imam opremu dostojnu sutrašnjeg događaja!

Prošlo je i to pomračenje sunca. Mama, tata, brat, baka,Đed, moj Bobika, svi su preživeli, jedino je moj nosić bio crn a ruke zamazane, iako nisam videla kako izgleda to Pomračeno Sunce.

Sutra je novi dan. Sedim za stolom i + Ništa mi nije!

Juli davne godine. Ti, malen, kovrdžave kosice, prednji zubići malo krupniji, usne kao maline, okice krupne, kosa duga talasasta. Sećam se kaišćića na sandalicama koje su ti labavo obmotavale članke na nogicama. I šorca širih nogavica kako landara oko tvojih tanušnih butinica.

Kada zatvorim oči, vidim tebe kako majušan stojiš uspravno, ruke ti na leđima, i gledaš me vragolaasto. I znam da imaš nešto za mene.

Dok me gledaš pravo u oči, ispružaš ručicu u kojoj držiš zelenu stabljiku plavih cvetova. Nikada nisi rekao ništa osim: 'Ovo je za tebe, Nepjimetna.'

I ovog Jula gde god da mrdnem, naletim na žbunove plavih cvetova koji se smeše sa golih stabljika.
I, ovog Jula znam da me voliš, ali si davno prestao da mi bereš plave cvetove i da mi govoriš da su samo za mene.

I, tako. Dok čekam jutro, + Nije mi ništa.



Jutros, gazeći po žutom opalom lišću koje je uz muziku vetra igralo svoju igru, pogledah u svoje skoro nove duboke cipele od prevrnute kože. Kupila sam ih nedavno. Još uvek sam baš, baš, zadovljna što sam ih ugledala u izlogu, još više sam zadovoljna jer mi, uz farmerke, lepo stoje,a posebno zadovoljsto mi je pričinilo saznanje da su bile jedne jedine u prodavnici.
Moje cipele, neobične miš-sive boje, vratile su me u detinjstvo.



Trotoar u Ulici mog detinjstva bio je popločan starim švapskim ciglama velikog formata.Nikada o tome nisam razmišljala - do danas.

Igrajući se na ulici oko debelih stabala dudova zasađenih po ivicama šančeva koje je imala svaka ulica u delu grada gde sam odrasla, zapažala sam ljude i događaje kojih se sve češće sećam.

Obožavala sam cigle klackalice.To su one stare rasklimane cigle koje kada je nagazite ivicom, odskoče drugim karajem. Cigle klackalice su bile posebno zanimljive posle kiše kada se lokvice zadrže u žljebovima između cigala. Mi, deca iz ulice, smejali bi se kada neka doterana gospođa, ili gospodin, nagazi na takvu ciglu, a ispod nje šikne mlazić blata koji nepogrešivo pogađa sveže ispeglane pantalone, ili najlon čarape nabavljene u inostranstvu.
Nikada nisam imala sreću da nagazim na takvu ciglu, iako sam jako želela i namerno skakutala po ciglama. Mislim da nisam imala dovoljnu težinu, ili nisam znala da procenim pravi ugao. Želja se izgubila kada sam odrasla, a i Moja ulica se modernizovala i stopila sa centrom grada.

Ne znam da li zbog tih cigala-klackalica, ili obuće koja se tada uzrađivala od prave kože, prolaznicima kroz Moju ulicu često su 'škripale'cipele.

Mislila sam da je skripanje cipela privilegija posebnih.Moje cipele nikada nisu znale da ispuste to čarobno 'škrip', iako sam se trudila svakim korakom da sam skoro počela da gazim na prstima.
Majka se čudila što su moje bele cipelice, iako nove, ubrzo postajale naborane.Kada sam je pitala kako da hodam da bi mi škripale cipele, naljutila se.

Ne znam koliko godina sam imala , ali znam da je prošlo mnogo godina od tada.

Danas sam ušla u državnu ustanovu koja ima ogroman hodnik popločan pločicama boje bele kafe.Rano jutro, gužve nema, sama u ogromnoj prostoriju žurim do šaltera i čujem jedno'škrip'. Žurim, i opet jedno 'škrip', pa 'škrip, škrip'

Pogledam u svoje skoro nove, miš sive boje cipele i iznerviram se u momentu.

Zar je moguće da mi se ostvarilo nešto što odavno ne želim?!

I stvarno, + Nije mi ništa

Viđam ga svakodnevno poslednjih godinu dana.
Večernje šetnje centrom grada postale su nezamislive bez njega.

A počelo je slučajno.

Ne mogu da se setim detalja, jedino se sećam one moje klupe iz parka u centru na kojoj volim da odmorim pogled na reci prolaznika.
On je sedeo na drugoj klupi, ruke zabačene na naslon klupe,telo blago zabačeno na naslon klupe, na prekrštenim nogama bele kožne patike.I, pogleda se sećam. Taj pogled ne mogu da zaboravim.

Viđali smo se svakodevno. Često nisam mogla da izdržim njegov pogled, i tako zbunjena klimnula bih glavom prema njemu uz tiho izgovoreno:'dobar dan'.Odgovaro je na moj pozdrav. A onda je prestao da me pozdravlja. U tihom mimoilaženju samo me je gledao.

Postalo mi je neprijatno.I ja sam prestala da ga pozdravljam. Kada naiđe skrenem pogled ka izlozima prodavnica, ili jednostavno ubrzam korak.

Ne ostavlja me ravnodušnom, sve češće razmišljam o njemu. I dugo.

Za njega sam neznanac, on za mene nije. Znam ponešto o njemu.

Penzionsan je kao lekar, veoma cenjen u Našem gradu.Ćerke se udale, otišle van granica naše zemlje. Posle smrti supruge društvo mu pravi Alchajmer. Redovno šetaju ćuteći, pogleda uprtog ka daljinama.


I, tako... + Nije mi ništa!

Još jedan prelep dan Miholjskog leta.Još jedno prelepo veče kao stvoreno za opuštajuću šetnju.

Blješti gradska rasveta, blješte prelepo aranžirani izlozi prodavnica, jedino lišće, kao razasuto, odmara pokraj gradskih trotoara.

Volim jesen, volim sve njene boje i mirise. Naročito volim miris pečenog kestena koji se i večeras širio sa Gradskog trga.Obožavam da jedem vruć kesten iz papirnog fišeka, obožavam da gazim opalo lišće, obožavam lagane šetnje.Ponekada u svemu uživam sama, ponekada u društvu dragih osoba. Večeras mi je prijala samoća.

Red misli u glavi često su mi remetili poznanici koje sam sretala na svakom koraku.I taman kada počnem iznova da slažem svoje misli, naiđu drugi, zastanu željni priče. Ponudim ih vrućim kestenima, odbijem poziv da sednemo negde i proćaskamo uz kafu. Ne, ne večeras. Može sutra veče, večeras prijam sama sebi, kažem im uz glasan smeh. Ne mogu me nagovoriti da promenim mišljenje. Ne večeras.

Krećem prema parkingu, žurim kroz pasaž ispred supermarketa. Zastajem,kolebam se nekoliko sekundi, i menjam pravac. Neću da prođem pokraj klupe. Neću večeras. Eto.

Nekoliko sekundi kolebanja bili su dovoljni da snimim sve, da me napusti dobro raspoloženje, da misli promene svoj tok.

Sedela je na klupi sama, ogrnuta šal maramom. Lice išarano dubokim borama, naočare sa dioptrijom koja je ko zna kada proveravana. U ruci drži komad hleba. Ne znam da li je imala nešto uz taj hleb, nisam stigla da zapazim baš sve.
Na nogama stare muške patike, nekolko brojeva veče od onih koje bi joj zaista odgovarale. Pokraj nogu pas. Znam već nekoliko godina tog žutog psa sa belegom na grudima, znam i njegovu gazdraicu. Viđam ih svakodnevno.

Ona pognuta uvek žuri, ruke prepune kesa, isto obučena leti i zimi. Žućo, njen verni pratilac, uvek uz nju, strpljivo je čeka dok ona prebira po kontejnerima.

Ponekada, u našim slučajnim susretima, pozdaravi me nazivajući 'dobar dan'. Osmehnem se, i ja njoj poželim dobar dan.
Večeras, razmišljam koliko je dan dobar? I kome? Razmišljam o njoj, o toj starici dobrodušnog izraza lica. Pitam se kakva je bila kada je bila mlada? Koga je volela, i ko je nju voleo? Da li je imala posao i sigurno pače hleba? Ima li decu, i ako ima gde su? Šta je motiviše da sačuva svoje dostojanstvo?
Razmišljam o Žućku. Prošle godine videla sam ga samog, bez starice. Poznala sam ga odmah; dlaka kratka žuta, beleg u obliku belog srca iscrtan na grudima, rebra pravilno ocrtana. Stavila sam ispred njega pola kifle. Zastao je, omirisao sveže pecivo, pogledao me,i dostojanstveno produžio dalje ostavljajući kiflu na sred trotoara. Osetla sam postiđenost pred Žućom, kao što večeras osećam postiđenost kada pomislim na njegovu gazdaricu.

I ja imam svoju klupu u dvorištu. Popalila sam sva svetla, sela na klupu, Garo nije legao kraj mojih nogu, skakutao je veselo mazeći se uz mene.Nije mi prijalo sedenje na klupi, nije mi prijala Garova veselost.

Ove jesenje večeri, u sekundi, prestala sam da prijam sama sebi. Stvarno, + Nije Mi Ništa!

Sve češće mislim na svoju Prvu ljubav.Sećam se prilično jasno, iako je bilo davno, osećaja poput strujnog udara.
Bila sam radoznala srednjoškolka, uplašena od nepoznatog. Imala hiljadu pitanja na koje, osim od drugarica, nisam tražila odgovore.Tada, kao i sada, imala sam svoj svet.

Radio Luksemburg, jedina stanica koja je u to vreme emitovala muziku koju sam volela, bio je moje utočište posle napornog dana u školi. Da, pre ponoćnog programa, slušala sam i retke emisije sa domaćom muzikom.

Uveče, kada legnem, jedino svetlo bilo je sa radio prijemnika koji je slabo osvetljavao mračnu sobu. I tako, uz muziku, razmišljajući o Njemu, tonula sam u dubok san.

Tip muškarca koji mi se dopadao kasnije, bio je drugačiji u odnosu na te godine, ali ON je imao 'nešto'. To 'nešto' unosilo je nemir u moje misli, emocije. U moje srce.

Imao je plavo-smeđu kosu. Duža kosa, lice usko, sitno, mršavo. Oblačio se lepo, uvek onako da mi se dopadne.

Košulje strukirane sa visoko podignutom kragnom, dugmad raskopčana na grudinma.Pantalone plitke sa širokim pojasom koje je krasio kaiš sa velikom šnalom, uzane u butinama, od kolena proširene.
Upijala sam svaku reč koju sam od Njega čula. Sećam ih se i sada.

Tiha noć, muči me nemir, kada začuh njegov umirujući glas:'Ti si tu, svud je mir oko nas, grobna tišina nas dijeli, ali ne, čekaj strpljivo dan, jutro će promijeniti sve. Čemu to, noć je ušla u nas,i naša srca su prazna, ali ne, sve je ružan san, jutro će promijeniti sve....'.

Ni sledeća noć se nije mnogo razlikovala od prethodne. Opet, ja nemirna, on tiho zbori: 'Sanjam da te opet slušam kako dišeš,kako dises dok savija se trava, da me dira tvoja kosa plava, tvoja kosa na mom licu draga. Sanjam da se opet volimo u klasju, u tom klasju što leži tu pod nama, i da luta tvoja ruka vrela, tvoja ruka preko moga tijela....'

Nisu mi samo noći bile nemirne, bili su i dani.

Vera, moja najbolja drugarica tada, pozvala me je na rođendan. Njena mama je spremila tortu. Bilo je i Kokte u staklenim flšicama, ali meni sve to nije prijalo, jer, slušala sam Njega. I sada pamtim: 'Ruke pružam sada prema nekom, Jos se nadam vidjet će ih netko, Tog trenutka ja ću biti sretan, Ruke moje netko ce da treba....'

Zaboravih da kažem: imao je sasvim obično prezime, ali ime je bilo neobično, lepo, milozvučno.

Nikada ga nisam srela, ali je On bio prisutan i pratio me kroz život. Čak i sada kada ga više nema, ja čujem:'I ko ima pravo da nam sudi sada, Kad’ se rijeka naša, prelila u more, Gdje tolike ladje usamljene plove, I idu bez cilja, ne znajuć’ za snove, I mi I nas dvoje. Kako to da danas,Ja vise ne znam, Ni gdje si, ni s kim’ si, Što misliš, što sanjas? I ne samo misli, I ne samo snove,Ja sad’ više ne znam, Ni haljine tvoje.'

I, tako, sada je sve virtuelno i sve normalno, a kada kada pomislim na svoju Prvu ljubav + Nije Mi NIšta

Pakovana pšenica nasložena na polici marketa, koju sam uzela u ruke zagledajući zrno, podsetila me je na davno leto koje je ostavilo ne tako jasan trag u mom sećanju.

Ne znam da li sam imala više od tri godine, samo znam da je dan bio vreo. I bio je dan, jedan od retkih, koji sam ceo provela sa ocem.

On mlad, lep, visok, lica preplanulog od sunca, vetra, i svežeg vazduha. Kosa crna talasasta začešljana na desnu stranu, na levoj strani čela zalizak.

Vozili smo se dugo, toliko dugo da sam zapamtila nepregledna žitna polja iz kojih su izvirivale bulke kao krv crvene.Čini mi se od tada obožavam divlje makove i žitna polja.Da, biće da je tako. Baš od tog dana.

Stigli smo. Ni danas ne znam gde je to bilo, jedino se sećam ogromnog dvorišta, slično fabričkom krugu. U jednom redu pod konac ustrojeni ogromni crveni kombajni. Traktori, uglavnom plave boje, na koje su bile nakačene prikolice, parkirani na suprotnoj strani od kombajna. U sredini, pod nasteršicom, improvizovana kuhinja. I mnogo žena.

Kada smo pristigli, sjatile su se oko mene. Otac me ostavio sa njima i odaljio se pričajući sa ljudima. Plašio me prostor, nepoznati ljudi , plašile su me žene koje su me ljubile, milovale, a koje ništa nisam razumela, ali su mi ostale te čudne reči urezane u pamćenje.

' Ajme, ća je lipa ova Draganova kćer! Mare, ima li galetina za ovu blondinu? Donsi joj pjat juhe i karote.'

Jedna od njih, crne kose, tanka, sjajnih krupnih crnih očiju,ista kao moja majka, zadržala mi je pažnju nekoliko minuta pre nego što sam briznula u plač. Otac se odmah stvorio pokraj mene, uzeo me u naručje smejući se.
'Ajme, ća se mala namusila'.
E, ne znam da li su mi se obraćale još, ali sam bila srećna što me otac odvojio od njih, uneo u kombajn odakle sam sa bezbedne daljine, i visine, bila zaštićena od onih teta.

Otac me je držao u naručju,na sedištu iz kojeg je viro pocepani sunđer, kada je neki čika pokrenuo kombajn i zaplovio po žitnom moru. Nije mi bilo baš svejedno kada je motor zabrundao. Očev čvrst zagrlja, bez reči, odagnao je sve strahove.
Sezonskih radnika odavno više nema, pogotovo ne iz primorskih krajeva.

To je sve čega se sećam povodom tog izleta.

Pšenica mi je razasuta po stolu. Sada ću a je preberem i skuvam, sutra ću da je sameljem, pomešam sa orasima, medom i ukrasim.Prekosutra idem kod brata na Slavu. Poneću žito.Nisam to radila prethodnih godina, osim poslednje dve godine.

Moji najbliži znaju da za našu slavu obavezno pravim žito, ali ne znaju zašto sam počela to da radim i za svoju devojačku slavu.
Noć je mirna i tiha. Sigurna sam da + Nije Mi NIšta

Rešila sam da Ovaj film odgledam SAMA. Danima razmišljam o tome. I, ogledaću ga iako sam se sada vratila ispred biletarnice gde su uredno prodavali karte za večerašnji film.

Rešila sam da ne dozvolim da me u društvu smeštaju za sto sa ljudima sa kojim nemam zajedničke teme, bez obzira na rođačke i prijateljske odnose.

Neću više, ni iz kurtoazije, da slušam priče i teme koje me ne dotiču.

Neću više da dozvolim da mi budaletine ispiraju mozak, a neću ni da kompleksaši, koje poznajem ko svoj džep, glume finoću preda mnom. Mogla bih reć' nešto što ne žele čuti, a to MENI ne treba.

Sve što više paziš da nekoga ne povrediš, radiš sve najbolje po svim ovozemaljskim zakonima, uvek se nađe neki neotesanko da ti pokvari raspoloženje.

Neću više da pravim ustupke nikom! I to sam rešila.
Neću više da podmećem leđa, ni sama sebi da namećem poslove. To sam trebala ranije da učinim.
Rešila sam da osećanja, ispravne stavove, empatiju, i sve što ide uz to - zaboravim.

Sutra je novi dan, u bioskopu se prikazuje isti film, jedino ću ja biti za nijansu drugačija.

Jedem jabuku ,odgrizam je da puca baš onako kao što me nervira kada drugi rade isto to, i + Nije Mi NIšta

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1248 korisnika na forumu :: 42 registrovanih, 5 sakrivenih i 1201 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Rade, AK - 230, Asparagus, babaroga, BORUTUS, cifra, croato, darcaud, dragoljub11987, Duh sa sekirom, Dvojac005, Excalibur13, FOX, GenZee, Georgius, hooraay, Istman, krkalon, Kruger, Krusarac, Krvava Devetka, ladro, lord sir giga, Lubica, Marko Marković, mercedesamg, naki011, nemkea71, NoOneEver Dreams, opt1, pera bager, Sančo, sombrero, Srky Boy, theNedjeljko, vasa.93, virked, VJ, Vlad000, voja64, VP6919, zdrebac