Pa vrlo zanimljivo pitanje, navelo me na razmisljanje.
Ima jedna izreka koja kaze: "Cetiri stvari se ne mogu vratiti: izgovorena rec, izbacena strela, protekli zivot i propustena prilika", tako da kao prvo, koja je svrha uopste kajati se zbog neceg sto je nemoguce vratiti i popraviti, zar ne bismo trebali da se ne osvrcemo na proslost, da gledamo sadasnjost i u njoj cinimo sve sto je u nasoj moci da se u buducnosti ne kajemo.
Zato bih se ja pre pitala da li nam teze padnu posledice stvari koje smo uradili ili koje nismo, jer za kajanje je kasno i nema svrhe kao sto sam navela. E sada, nista se ne moze generalno protumaciti, ali mislim da bismo pre svega trebali da prihvatimo sami sebe onakvi kakvi smo, pa samim tim i nase odluke su deo nas i posledica stanja u kome se nalazimo i nasih osobina. S jedne strane ono sto je receno ili ucinjeno se vise ne moze vratiti, ali tada i u tom momentu ta odluka je bila deo nas, ljudi se menjaju, sazrevaju, to mozemo gledati kao jednu skolu. A opet s druge strane, cak i kada covek odluci da nista ne ucini, opet je doneo odluku, dakle svojim necinjenjem je nesto ucinio i svodi se onda na isto. Prihvatite sebe, razmislite pet puta pre nego sto donesete neku odluku, i sto je najvaznije, sta god da odlucite i koliko god to ispravno delovalo, zivot je lutrija, i nekad u nekom trenutku i najbolja odluka moze delovati pogresno, zato stanite iza svojih postupaka i krenite dalje ne osvrcuci se.
|