|
snežilo je i ja sam usamljena. želela bih da te odsečem i nosim sa sobom gde god idem, unutar mene. moglo bi mi biti toplo.
u njegovom stanu čovek može da sedi vekovima a da ga niko ne primeti.
tarkvin je umro tiho dok je sipao sebi šolju čaja; i onda se pojavio za večerom bez traga smrti na licu.
ukoliko bih rekao da te volim, koristio bih idiom previše okaljan da bi mogao izraziti ovu kataklizmu nerava, ovu kataraktu belog mesa i hrskavice koja otvara nove oči unutar mene. iznenada sam otvoren kao zalistak cveta, lepljiv, pohotljiv, prijapski....
iznad svega je tišina, izuzetna. otišao je i poslednji voz za kraj sveta.
ako te uzmem za ruku, biće to moja sopstvena ruka koju ću ljubiti.
Dopuna: 31 Okt 2008 16:05
slojevitost koja podseća na darelovo pisanje...
Dopuna: 24 Nov 2008 0:30
mnogo je vremena proteklo dok oboje nisu shvatili da rijeci koje razmjenjuju imaju izvjesnu specificnu gustocu; biljezene su i razumijevane na nivou nesto nizem od nivoa obicnog govora.
svi ideali su nedokucivi - to ih cini vrijednim posjedovanja. treba da dosegnes jabuku. ako budes cekao da padne - razocaraces se - shvatices da je imaginarna.
napisacemo knjigu.
o cemu?
o vjecnosti ocaja, neuhvatljivosti jezika, nedokucivosti umjetnosti, bljutavosti ljudske ljubavi.
...ona me je oplodila svojom ocajnickom, umirujucom, izmastanom senzualnoscu.
sve smo dijelili, cak i san - kao sto bi neko dijelio dane zajednickog cutanja.
cini mi se da je nevolja u tome sto ti cijelo vrijeme mislis jednodimenzionalno, kao starovremenski romanopisac. kao da nisi sposoban da sagledas niz knjiga kroz koje se krecu stalno isti likovi, kao da zele da ilustruju pojam reinkarnacije. konacno, muskarci i zene su polifona bica. svjesni da su imali prethodne zivote samo ne znaju sta su bili, osjecaju samo tezinu svoje karme, poeziju prethodnog bitisanja zabiljezenu u polusjeni proslosti.
(l.d. avinjonski kvintet, livija)
|
