Blog korisnika kindergirl
retro ravnice(my heart is like an open highway...) | |
---|---|
26 Maj 2007 10:58 | Idi na vrh |
Bila je subota ili joj se tako chinilo po lenjosti sunca tog jutra.Da, mogla je da spava. U stvari bilo je to jedino jutro kad je mogla da spava. Mnogo toga je mogla,ali eto nije. Kretanje kao disanje, kao spavanje, kao kenjanje. Jeste neophodno,ali nije dovoljno samo po sebi.
I auto-put ispred nje. Neprebrojive trake koje se ne ukrshtaju, paralele koje vode do jezgra svemira, do dna Nila, do Akonkagve ili samo do susednog globalnog sela.Vozila je sporo od jutros. Sunce je bilo vec' visoko za ovako rano jutro i ona je klizila po asfaltu, na kome nije bilo guzve. "Konachno nema guzve posle svih ovih dana, posle svih ovih ljudi koji prichaju neke svoje priche, ljudi chije su glave pune prokljuchalih misli na asfaltu, ljudi koji u ustima nose bregove Antartika i prosipaju ih po tebi i nemislec'i da c'esh doziveti shok, jer zivish vec' duze vreme u toplim ravnicama, gde zito umire ako ga grad osakati. Zito, ono jeste plodno, neke religije kazu da je ono sam Bog, ali ko c'e ga znati. U njemu shumi josh neshto iskreno i toplo kao krv. " Vozila je pored belih rupa kojih se sec'ala od negde, iz neke stare priche kad je bila mala ili je to opet samo izmashtala da se sec'a da bi se osec'ala sigurnije. Te bele rupe su negde bili samo blagi prevoji, gotovo kao da i nisu zaista postojale, bile su tek kao iluzija svetlosti,a negde su prerastale u dna njenih lichnih poraza. Medutim, bila je subota,a ona je vozila dobar auto po josh boljem putu, rupe oko njega su bile deo te ravnice. Pozelela je na sekund da stane. Da se spusti u te rupe, da ih omirishe i olize,da izgrebe svoj lik noktima u toj zemlji koja se nikad bash nikad ne obrushava u te rupe, vec' dopushta da praznina zjapi i povremeno tera na plach ili smeh ili na shishanje krajeva kose koji josh nisu dovoljno iskrzani. Proshlost je mogla da posmatra samo u retrovizoru, jer stalna voznja je zahtevala energiju i koncentrisanost u svakom trenutku. Tek kad prodju guzve, kad dopusti nekim kolima da je obidju, ona je imala par sekundi vremena da pogleda u retrovizor i tamo je stalno sretala lika koji se vec' duze vreme vozio sa njom. Ali to su bile samo sekunde u prekratkim danima, koji nose previshe lica da bi mozak zapamtio svako. Medjutim taj lik se vec' duze vreme vozio sa njom i nekad joj se chinilo da zna sve o njemu. Nekad je imala taj trip. Ili je to bio osec'aj? To jutro pogledala je u retrovizor i njegovih ochiju koje se smeju nije bilo tamo. Mozda je nashao neku novu ribu, koja se bolje vozi ili samo ima bolji auto. Ili se i on sam vozi po ovim nashim ravnicama(ili ravnicama u nama.) |
Gerdan | |
---|---|
25 Maj 2007 19:41 | Idi na vrh |
"tamo dole gde me vodi zvezda Danica
tamo nakon mnogo mnogo granica iznad mene svetli mesec svetli i svetli koridor A10 za jug... meshaju se zachini i miris Orijenta meshaju se ritmovi i vruca muzika iznad mene svetli mesec svetli i svetli koridor A10 za jug..." "Gerdan", Bajaga i Vasko Serafimov za sve skitnice u ovim letnjim noc'ima.. |
"mozda se sve ovo deshava josh nekome..." | |
---|---|
09 Maj 2007 20:47 | Idi na vrh |
"razbila se mala porculanska stvar
koju sam čuvao godinama malo čemu je služila ali bila je lepa i imala značenje za mene nestali su mnogi dragi ljudi mnoge drage žene velike stvari u najcrnjem mraku i nisam plakao ali sada jesam zbog te male porculanske stvari nevažne sitnice u ovom redosledu koja se razbila u najgorem mogućem trenutku kad mi je očajno bila potrebna i mogla da ima najveće značenje." http://www.blogoye.org/sanatorijum/ |
hej ti dete noci, slushaj, pazi...KrUg... | |
---|---|
02 Maj 2007 17:46 | Idi na vrh |
"Iza tebe nema tragova
Ti nemas svoju senku I nikako da svane Sve je kao na pocetku I opet taj trip Tebi najbolji je drug I opet taj zvuk… Pa to je zacarani krug! Pa to je zacarani krug! A ti si dobrodosao Nisi ga ni trazio On je tebe nasao..." "...tvoj razUM podrazumeva free style..." mushterije |
empty spaces | |
---|---|
27 Apr 2007 21:29 | Idi na vrh |
"What shall we use to fill the empty
Spaces where we used to talk How shall I fill the final places How shall I complete the wall." "Hey you! would you help me to carry the stone Open you heart, I'm coming home. But it was only fantasy The wall was too high, as you can see No matter how he tried he could not break free... Is there anybody out there?" "In perfect isolation here behind my wall Waiting for the worms to come." "What shall we use to fill the empty spaces Where waves of hunger roar Shall we set out across this sea of faces In search of more and more applause Shall we buy a new guitar..." "Breathe, breathe in the air Don't be afraid to care Leave but don't leave me Look around and choose your own ground For long you live and high you fly And smiles you'll give and tears you'll cry And all you touch and all you see Is all your life will ever be." "All that you touch all that you see All that you taste all you feel All that you love all that you hate All you distrust all you save All that you give all that you deal All that you buy, beg, borrow or steal All you create all you destroy All that you do all that you say All that you eat everyone you meet All that you slight everyone you fight All that is now all that is gone All that's to come and everything under the sun is in tune but the sun is eclipsed by the Moon. There is no dark side on the Moon really." pink floyd |
apokalipso | |
---|---|
18 Apr 2007 23:08 | Idi na vrh |
Ti si premlada A ja sam prestar za cekanje Miris u zraku mekan je Otkada tvoje sreo sam oci San ove noci Pocinje Apokalipso sviraju Crni i znojni andjeli S cvjetom u kosi Ritam te nosi Dobit cu sve sto zazelim Sad uzmi mi ruku i vodi me Pred nama nisu godine Al mogu biti najdulji sati Rado te pratim Vodi me Andjeli nek se odmore A u nebeske ponore Mi cemo skupa Padati znati Otvori sirom prozore Ti si ta koju sanjam Ja sam taj kojeg oduvijek znas Vise nemamo zelja Jer sad plovimo do beskraja rundek |
kao i jucher | |
---|---|
14 Apr 2007 15:41 | Idi na vrh |
Kao i jucer
"ruke su mi bile slani pijesak sanjao sam te ruke su mi bile na oltaru mnoge godine zaronjene stijene placu svjetlost pocinje tihim mijenjanjem mojih pobuda kao i jucer iza zavjese mozda na mom licu nadjes tragove sjecanja mozda ne razumijes, ali volim te krenuo sam u dubinu sobe s jasnom namjerom da materijaliziram nemoguce snagom poruke razuzdanost histriona blisko odzvanja neka drugi broje krizeve kao i jucer iza zavjese ono sto me stalno plasi zvuci poznato mozda ne razumijes, ali volim te otkud osjecaj da gubis pouzdano zaledje umjetnost te cini jacom nego sto pretpostavljas mozda tvoja slutnja vara mozda umisljam htio bih da budes sretnija kao i jucer iza zavjese igrat cu pred tobom opet ulogu pjesnika mozda ne razumijes, ali volim te gledaj kako konci aluzije prodiru u svijest ni tjeskoba kao nijemi svjedok ne vrijedi suvise stajao sam na peronu ljeta gospodnjeg moglo je biti proslo stoljece kao i jucer iza zavjese zamisli da brdo slika putuje svemirom mozda ne razumijes, ali volim te" Azra |
on | |
---|---|
09 Apr 2007 23:13 | Idi na vrh |
On-koji ujutru spava do 11 h, a ostatak prepodneva provede u pokušaju da odredi da li mu se više slažu bele ili krem čarape sa krem patikama.Onda me zove i pita još :’’da li da obučem krem ili teget pantalone?’’-jer naravno on mora da bude najveća faca u razredu.
On-koji ako ode na more bez mene šalje mi po bezbroj sms-a : ’’ da si lepo pošla sa mnom išli bismo u diskoteku koja ima bazen, a ne, ti moraš da budeš štreber i da ostaneš kod kuće, a ja se šetam sa fosilima po šetalištu, ali dobra varijanta je što su makar pljeskavicu kupili.’’ Varijanta ako on ode kod dede ne daj bože bez mene(što se dešava samo u extremnim situacijama) :’’ umreću od smora ako momentalno ne dodješ!!! nosićeš me na duši!’’ On-sa potpuno ozbiljnim izrazom lica mi kaže:’’jao što si nevaspitana i govoriš ružne reči!’ kad ja kažem :’’ne zajebavaj’’ On-koji u sred debate koju vodimo o tome da li treba iskreno da se obraduješ ako dobiješ poklon koji nisi želeo da dobiješ, odjednom pogleda u saksijsko cveće u mojoj sobi i kaže :’’ ovo cveće je visoko ko Vlade Divac.’’ On-koji jedini zna da ja ne volim da jedem čokoladu i sladoled punjen voćem i da najviše volim milku i onda mi donese iz ’’maxija’’ samo moju najomiljeniju. On-koji ne vežba da svira klavir celo polugodište,a onda dođe kod mene sa notama koje nikad nije ni pogledao pa vežbamo ceo dan i noć i on položi ispit u muzičkoj bez problema jer je talenat i za razliku od mene nema tremu uopšte. On-koji najbolje muti fil za palačinke i koji obožava da posle tona nuttele i plazme legne preko mene dok gledamo film i da ispriča kako ga neka Jovana iz IV-1 svakog dana cima na mob.ali on nece da se poljubi sa njom. On-koji ima gomile rečnika ali nikako ne može da nađe reč ’’ant’’ iako je na slovo A, pa mora mene da pita šta to znači.(naravno da nije ni pokušao da pronađe rečnik,a ne da prelista). On-koji je hrabriša i muškarčina kad idemo po injekciju i koji neće da legne kad uđe tamo nego samo kaže:’’molim vas u levu’’, tako da me srce zaboli od te njegove hrabrosti . Međutim, kad idemo na tekmu Partizana u košarci, i kad naiđemo na gomilu pandura, on gura ruku u moj džep , hvata me čvrsto i ja znam da je to ona slatka mešavina straha, uzbuđenja i iščekivanja, pa ga stegnem još jače. On-koji kad me stegne bukvalno mi zastane dah(jer je on budući Šapić i svako veče ide na trening i skače u bazen koliko god da je hladna voda) i kaže mi ’’volim te najviše na svetu’’. I ja sam zaista sigurna da on to jedini zaista i oseća. On- moj brat od tetke Miloš, koji za dva dana puni 11 godina. |
naposletku... | |
---|---|
11 Mar 2007 22:42 | Idi na vrh |
"Vesnik svadbe po sokaku svuda je...
Brinu snajke šta će koja mesiti... Neko mi se, kanda, skoro udaje? Moralo se i to jednom desiti... Tu livadu ja sam prvi kosio... Pričam više nego što bih smeo... Ajde... Odavno bih je zaprosio... Da sam samo hteo... Vetrić glanca krune granja... Tamiš nosi par lokvanja... Račun svedi: šta sad vredi mladost, tričava? Nevažno je to sve skupa... Sećanje je smešna lupa Koja sitne stvari uveličava... Oprezno s tom violinom... Ona čezne za tišinom... Ko da škakljaš anđelčiće vrhom gudala... A Nju nemoj pominjati... Neće svet zbog toga stati... Neće biti prva što se udala... Nista lakše nego sebe slagati... Ništa lakše neg se nasmrt opiti... Ništa teže nego zalud tragati... Od sto drugih nju sam hteo sklopiti... Srce cupka, al misao okleva... Čeka da se stvari same dese... Tuga lepše zvuči kad se otpeva... Pesma sve podnese... Bog je katkad pravi šeret... Na strmini doda teret... I potura Nedohvatno da se dohvati... Bog je dobar... Kako kome... Bolje ne pitaj o tome... Ućutacu ili ću opsovati... Polagano, Šanji-bači... Ti si znao šta mi znači... Ko da heklaš paučinu vrhom gudala... Kad pred crkvom baci buket Neka padne, kao uklet... Neka bude zadnja što se udala... Samo bol je u životu siguran... Sreću nosi neki poštar jako spor... Neka... Samo ovu noć da izguram... Sutra ću već naći dobar izgovor..." *** Naposletku, ti si dobro znala ko sam ja otkud sad te suze, moja mila rekla si da se za to cak brsljan ne hvata zalud izguzvana svila To je tako ne pravi od tuge nauku mani svetlo na sledecem bregu okopnice moj otisak na tvom jastuku kao jezuska u snegu Razbicu gitaru crn je mrak ispunjava odavno se svoje pesme bojim pomera u meni neke gene Dunava pa ja tecem i kad stojim Ali opet da l' bi ikad bila moja ti da sam vojnik u armiji ljudi rekla si da bas ne umem novce brojati i da je nista sve sto nudim Ref. Naposletku, ti si navek znala da sam svirac brosic sto se tesko pribada da me moze oduvati najblazi Nemirac da cu u po reci stati da se necu osvrtati nikada Redas po vitrini fini porculanski svet al' ja sam figurica bez ziga pazi to je bajka sto ti pada na pamet fali ti bas ovaj cigan Tek u jesen otkriju se boje krosanja sve su slicne u leto zeleno naposletku ti si dobro znala ko sam ja cemu suze lepa zeno Draga moja, ti si navek znala da sam pajac moj je sesir satra pomicna usne, tice-rugalice a u oku tajac da sam kaput sa dva lica da sam Gospo'n propalica obicna." Balashevic |
Plavi mol snega | |
---|---|
09 Mar 2007 18:25 | Idi na vrh |
" Mrtvi silaze na zemlju zimi. Na severu, u doba belih noći, možete videti njihova lica. Plave su oči u smrti porcvetale u ljubičaste, zelene u čisti sumpor jantara, dok su one setne, vrele, crne zenice, koje je Bog poslao na zemlju samo da pozivaju na pir i ludovanja, posle prelaska na drugu stranu obale postale sjaktave i srebrne. Za belih noći, mrtvi koračaju usamljeni gradom, samo što njihove stope ne načinju sneg, niti mraz načinje njihova pluća.(...)
U detinjstvu znamo sve i o svemu, jer je još sveže sećanje na svet iz koga smo na kratko izašli i u koji ćemo se vratiti. U detinjstvu znamo da je postojala boginja snega i leda, da je živela dugo i vladala velikom, plavom kraljevinom.( Slabo i pogrešno je sačuvano je u bajci ’Snežna kraljica’). Boginja snega i leda je bila napola boginja, a napola žena. U trenutku kad je do ludila zavolela jedno ljudsko biće(’krvoločnog i divnog, kao stvorenog za ljubav’, kako bi to šapnuo Borhes),njeno srce je postalo tako vrelo, da je topilo sve čega bi se dotakla. Krila je svoju ljubav i ničeg se nije doticala, pa čak ni tela svog dragog, bojeći se da ga ne opeče. Za prvu belu noć bilo je zakazano venčanje kome će prisustvovati celo plavo kraljevstvo i na velikom jezeru od leda postavljene ogromne, ljubičaste šatre i sedam hiljada stolica za sedam hiljada članova dvorskog orkestra, kome je bilo naređeno da neprestano svira.Dve stotine harfi i trista violina je sviralo kad je kraljica, odevena u srebro,srmu i samurovinu stupila na led. Bila je toliko uzbuđena, da su njena vrela stopala istopila paukovu mrežu čarapa, zatim zlatne listiće cipela, a onda otvorila i ogromnu rupu u ledu jezera. Pred kraljičinim zaleđenim pogledom, u trenu je čitavo kraljevstvo, zajedno sa onim koga je volela, potonulo u jezero. Na jezeru, iznad otvorene rane na ledu, ispod koje se ljeskala crna voda, ostala je da lebdi u očajanju samo ona. Sa dna se još dugo čula muzika, jer su svirači svirali dokle god su mogli da miču zaleđenim prstima, oko kojih su se već plele trave. Kad su videli koliko ljudi je potopila njena strast, Bogovi su je ubili.Ali pošto je bila boginja, nisu je mogli ubiti sasvim. Njena duša je izletela iz grla kao ogromno biserno tane i na nebu, tik ispod sunčevog pazuha, rasprsnula se u milijardu čipkanih opiljaka. I to je bio prvi sneg koji je pao na zemlju. I danas, ako prislonite uho na zaleđenu vodu čućete udaljeni, vodeni mol te svadbene muzike, jer kažu da je jedan član orkestra još uvek živ. Kao što nikad nećemo saznati zašto volimo to što volimo, zbog čega čeznemo za onim za čim čeznemo, tako nikad nećemo saznati ni šta je zapravo sneg. Objašnjenja nauke su takva kakva jesu, ali ko će objasniti ono ludo kovitlanje snega, onu mirnu, stišanu lepotu pahuljica, opčinjenih nečim što mi ne vidimo ili providni, blistavi sjaj njihovog leta pred zoru u potpuno pustim poljima ili usnulim gradovima? Kome je namenjen taj tihi sklad i da do bola savršena lepota? I zbog koga je čitava ta predstava, rojevi i rojevi raznizanih, zrnastih dragulja sa šest ili osam ili bezbroj ručica, sa mirisom ljudske pokožice i ukusom slavske česnice, po kojoj je palo nekoliko kapi krvi koja nije ljudska? Pahulje, to su žive duše ljudi, životinja i biljaka, koje su izgubile svoja tela i počele da lutaju nebesima.Svaka na majušnom trbuhu ima otvorenu ranu. One lutaju nebesima u potrazi za onim koga su izgubile, hrane se mislima ljudi i njihov pravi život počinje onda kad omamljujuća budnost na Zemlji preraste u san. (...) Snežna azbuka, azbuka naše tragikomične ljubavne istorije na zemlji. Naša srca su smrtna, uvek dobijamo nova.A naše duše sećanja pohranjuju tako što ih pretvaraju u reči ili tonove ili boje. Sitnozrnast, snežni prah postoji kod Sezana, skriven u naborima belog platna na kome počivaju oživeli pupoljci-jabuke. Zvezdasti kristali pahuljica pohranjeni su u Mocartovoj muzici. Tražite ih u onim partiturama iznad kojih stoji tajni znak: vivace. Tu sve pršti od pahuljica, od radosti i od hlorofilne krvi(...) Glečerski led čuvaju Betovenove simfonije ili Blejkovi stihovi. Čist sjaj snega, samo sjaj, bez materije, nalazi se kod Rilkea ili kod Kavafija. Slatkoslan ukus snega, blag, bolan, ulovio je Munk. Ponekad je tom bojom slikao i lica zaljubljenih ili umrlih. Istorija naših uspona i posrtaja, istorija je koju su naši koraci ostavili u snegu. I trajaće onoliko, koliko oni budu trajali." (...) odlomak iz zbirke eseja Sanje Domazet ’’Anatomija zanosa.’’ ... "Leto je doba kad noc, topla kao ljudska usta, sporo i sigurno osvaja grad. U ponoc na svih devet nebesa razapinje sjajne i sigurne zastave pobede - zvezde, cija trpka glatkoca obasjava gradska kubeta i krovove. Grad se pod ljubavnim teretom tame okrece na bok, ne prestajuci da sanja sever, sjajne sokove leta i sirovu lepotu mora. Pred zoru, sa samih rubova grada, podize se grimizno lice zore, sa neznim, usnulim kapcima. (Svi smo mi bar jednom i u snu, jer zato nas je Bog ovamo i poslao, ljubili takve kapke - magnezijum papir, zasladjeni fosfor, zgrusanu radost. Secanje na tih nekoliko trenutaka ostre lepote razgrce tamu svakodnevnog nistavila.) Tada, u pozlacenoj prasini letnjeg jutra, sa potpuno pustih gradskih ulica, podize se jedna svetla, milozvucna senka, koja plovi niz mlaki dah cistog, azurnog jutra. To je - Ceznja. Umesto haljine ona nosi sapate, umesto niski i pozlata - tepanja, umesto prstiju - cistu cipku neznosti. U blago mleko ranih jutarnjih casova, Ceznja nejednako i oprezno, da ne bi okrnjila njihovu savrsenu lepotu, govori. To su reci nalik na jedno Stendalovo pismo Matildi Dembrovskoj: "Ta strast prema Vama je postala najvazniji dogadaj u mom zivotu. Sve sto me je zanimalo i izgledalo vazno izbledelo je pred njom... U dugim usamljenickim vecerima bilo je trenutaka kada sam, da je to bilo potrebno, bio spreman i da ubijem samo da bih vas video." Ili na nekoliko Dzojsovih recenica iz juna 1904, upucenih Nori Barnakl: "Mozda sam slep. Dugo sam posmatrao neciju crvenkasto-smedu kosu i zakljucio da nije tvoja. Otisao sam kuci sasvim utucen... Nadam se da ces biti tako dobra da se sastanes sa mnom - ako me nisi zaboravila..." Svi znamo staru istinu: covekov zivot vredi onoliko, koliko je ceznje po zemlji posejalo njegovo bice. Ko od nas nije ocekivao pismo i sa strepnjom slusao nejednake korake postonose po vrelom stepenistu u dane jula i avgusta? Ko od nas nije potpuno beskrvnim prstima, providnijim i bezivotnijim od svake hartije, uzimao u ruke koverte u kojima nije bilo skriveno pismo, nego presuda - ima li dalje smisla ili ne? Literaturu nesretnog dvadesetog veka, trajno je obogatila epistolarna proza koju su pisali Celan, Sioran, Ahmatova, Berberova, Brodski, Pasternak, Rilke, Marina Cvetajeva, Kafka. Ponekad, kao kod Cvetajeve, pisma su jednako uzbudljiva i vredna, tako da predstavljaju ne dopunu, nego produzetak njenog literarnog opusa. Ona kao i da nije umela da pise nista sto nije bilo punokrvno, dakle do kraja ljudsko i umetnicko. Njeni spiskovi odece koje treba poneti na put, beleske o procitanim knjigama ili susretima su literarni medaljoni, sa srcem prepunjenim strastvenim smislom i nekom blagom, slovenskom radoscu, onom radoscu - uprkos, koja je svim stanovnicima ovog dela sveta tako poznata... "Ti se bavis biografijama", rekao mi je jutros u telefonskom razgovoru jedan prijatelj. Nisam odgovorila. Jer ja se ne bavim biografijama. Ja samo znam da postoji neko blag i dobar, po cijem se planu odigrava zivot svakoga od nas i neko drugi koji taj plan neprestano ometa i rusi. To sagorevanje izmedu dve vatre nas je zivot. Pisma pisana izmedu te dve buktinje, mozda najbolje svedoce o potpuno tajanstvenoj i nedokucivoj ljudskoj egzistenciji, koja samo izgleda jednostavna i jasna. Stiteci se od smrti i od same misli o smrti, ljudi navlace bezbroj krinki i zato svakodnevna pisma najcesce nisu uzbudljiva (posmatranje pozornice sa koje nije podignuta zavesa). Ljubavna pisma daleko su intrigantnija - u njima, cineci kao da govori o adresantu, adresant ponajvise i najiskrenije govori o sebi. O svim slojevima one "blagoslovene dzungle u nama". Sanja Domazet |