offline
- motorcycles
- Ugledni građanin
- Pridružio: 30 Jun 2006
- Poruke: 475
- Gde živiš: U snovima...
|
-Danas joj je rodjendan -
Trgnula se i ustala iz svoje jadne postelje.Bila je skoro potpuno mokra.Njene ruke su se tresle,oci su zvjernjale izbezumljeno na sve strane.Bila je tuzna,zbunjena,uplasena,sve u njoj se pomijesalo u tom trenutku.Potrajalo je nekoliko minuta to cudno stanje,dok je shvatila gdje se nalazi...Usnila je cudan san...Bjezala je od necega,a iza nje nije nikoga bilo...Trcala je i trcala,kada ju je „nesto“ zaustavilo,nije mogla da se pomjeri,a ni da progovori...Tada se pred njenim ocima nesto ukazalo,ali nije znala kojim imenom nazvati to nesto ili nekoga.Ta slika bila je nejasna.Zacula je djeciji plac i pruzilo joj se nesto nalik na ruku i tada se probudila.Shvatila je da je to samo ruzan san...Ali,svakako je imao neko znacenje,koje nije odmah razumjela...
Ustaje i sjeda na staru,drvenu stolicu,pored kreveta,koja tuzno,umorno zaskripi.Kisa lupka u prozor...Krupna,uporna i dosadna.Na stolu pepeljara prepuna cigareta...Ni sama ne zna koliko dugo vec stoji tu.Pali jednu za drugom...Skripe vrata njene sobe.Otvaraju se lagano.U sobu ulazi njen stari macak,koji joj skace na krilo,lizne joj ruku i pocne da prede.Ona ga pomiluje po glavi i opet tone u razmisljanje.Ali,nikakvo znacajno...Samo opet ona ista pitanja koja su joj se i sinoc motala po glavi,prije nego je krenula na spavanje..Da li ce zivot ikada biti bolji?Da li postoji razlog zbog kojeg ona zivi?Da li je kasno da ispravi svoje greske...?Da li je bas sve upropastila?Dane i dane provodi sama u toj sobi,nikoga nema,ni sa kim se ne druzi,nikog ne vidja...Ni svjetlost u tu prostoriju ne ulazi,prozori su uvijek zamraceni...Sve slike sto su okacene na zidu prekrila je,sve sto joj je bilo drago,sve svoje uspomene stavila je u drveni sanduk ispod kreveta.Veliko ogledalo,preko cijelog zida,prekrila je crnim platnom.Za nju nada nije postojala,ni u sta vise nije vjerovala.Nije je ni zanimalo vise kako izgleda,pomalo se i plasila toga sto bi ugledala u ogledalu,jer je godinama i od sebe bjezala.Nije u njoj bilo ni trunke hrabrosti da jos jednom sve to pogleda,da se sjeti,da zaplace,da izbaci iz sebe sve sto je steze,izjeda,ubija...Sve do tog dana.Kao da se nesto u njoj preokrenulo.Ovaj dan imao je posebno znacenje za nju.Ali nikada nikome o tome nije mogla govoriti,nije o tome ni pisala,ni plakala.Jednostavno danas,bas danas,moralo je sve biti drugacije...Na danasnji dan njen zivot je istovremeno i uljepsan i upropasten.Na dnu sanduka nalazi male cipelice,roza,sa masnicama,prelijepe,nikad upotrijebljene,jos uvijek zapakovane,zavijene velikim slojem prasine i bolnih uspomena.Dok gleda u njih sa ogromnom tugom,cini joj se kao da se soba kida na dijelove,da se zidovi raspadaju.Kao da sve oko nje cici i puca,staklo na prozorima ispada...Srce joj prebrzo i preglasno kuca.Dubinom njene duse proteze se jecaj,krik u tom bolnom trenutku izlazi na njene usne.Tako jak krik od bola proteze su duz cijele njene ulice.Ne prepoznaje sebe.Tako bi zeljela i sve bi dala da odjednom postane neko drugi...Bori se sama protiv sebe,u njoj se bore dvije strane,dvije zvijeri,strah i zelja...Strah od same sebe,od svoje proslosti,a zelja da je vidi,da je dotakne,pa makar bilo zadnji put i istog momenta umrla. Uzima u ruke album sa svojim slikama od prije nekoliko godina.Vec ga je prekrila prasina.Vlaznom krpom brise njegove korice i otvara ga.To je za nju vec jedno novo poglavlje u zivotu,veliki korak na koji se dugo vremena spremala.To je neki oblik spoznaje svoje duse,svojih misli...Suze joj klize niz lice,jer shvata da joj ta osoba koju vidi na slikama jako nedostaje.Nedostaje joj ta gospodjica koja je nekada bila,lijepa,mlada,vedra,rumenog lica,punijih obraza,nogu koje su uvijek sigurno koracale,tamne smedje kose,mekane poput svile..Njene radoznale,smedje oci,odavale su veliku radost,veliku snagu,tako snazan duh samo je ona imala...Ali ipak ga je nesto slomilo.Nedostaje joj ono sto je sanjala tada,ono sto je voljela...Da vrati vrijeme,bila bi drugacija...Sve bi promijenila,ne bi postupila onako kako jeste...Ali,vrijeme ne moze vratiti,moze vratiti samo sebe,onu iz mladjih dana.Onu lijepu i veselu gospodjicu,koju su svi obozavali,koja je bila mila,ljubazna i uvijek nasmijana.Suze padaju i padaju pred njene noge.Boli je njena proslost.Boli je sto nema nijedne njene slike,nema nista osim cipelica koje joj nije stigla obuti i sjecanja na dan kada ju je donijela na svijet,lijepu,njeznu i sicusnu.Sjecanja na bas ovaj dan.Bila je poput andjela,bila je kao nesto nestvarno.Voljela ju je vise od svega i bila je samo njena.Ali,nije je mogla zadrzati.Uspjela je samo nekoliko puta da poljubi njene mekane obraze i vise je nikada nije vidjela...Tada je imala samo sesnaest godina,kada je svoju princezu rodila i pustila u nepoznato.Roditelji su za nju zeljeli samo najbolje,da se skoluje,da zivi kao i svi ostali,da radi,da ima sve u zivotu.Ali,to sve nije moglo nadoknaditi ono sto je izgubila.Njena kcerka joj je uvijek nedostajala.I jos joj nedostaje,svakim danom sve vise i vise...
Spusta glavu gotovo do poda,to je njena bol toliko savija,ona koju je neizmjerno potiskivala godinama.Njeno nedjelo je muci,pocinje tek sada sebe da mrzi zbog svega...Sad joj postaje jasno da nikada nije ni pokusala na pravi nacin da kaze ono sto zeli,da se protivi,da moli,da preklinje da joj vrate njenog andjela...Ispusta lagano album iz ruku,zmireci prilazi velikom ogledalu,skida sa njega crno platno,dlanom prelazi preko stakla,skidajuci ogroman sloj prasine...I ipak prepoznaje sebe,prepoznaje svoje lice,samo sa ponekom borom na celu,jedva vidljivom,iste one oci,lijepe ,smedje,onu svilenu kosu...Sad joj se cini kao da se sve jos jucer desilo...Uzima maramu,stavlja je oko vrata,obuva stare cipele.Na lijevu ruku kaci svoj crveni kisobran.Na glavu stavlja lijepi,damski sesir,koji je nosila kada je bila mladja.Prije izlaska,zapisuje samo jednu recenicu u svoj dnevnik:“Dragi dnevnice,danas idem da je trazim...“
|
