Dugo vremena vecc znam da znash da trebam te...
Preozbiljna stvarnost me sputava, pa u snovima gledam te...
Magiji dodira se prepushtam, dok drzzim te uza se...
Grchevito se trzam, ne pushtam te, chujem uzdahe...
Spokojan zaboravljam na kratko da sve iluzija chudna je,
pa pricham sam sa sobom, "Znam da ona budna je
i da na kraju puta je, da se smeshi u zamrachenoj prostoriji,
da isto razmishlja kao i ti, dok lezzi u svojoj postelji."
U zanosu tu prichu prihvatam, bez imalo da je odmerim...
Dugo ostajem nepomichan, ne uspevam da se pomerim,
opijam se slikama pokretnim. Udishem mirise i oseccam
miris zzene koji me podsecca na zlatnu dolinu, zvuk prolecca...
Budim se, ustajem, prijatna napetost se osecca...
u ogledalu vidim ozziljak... ali sna se ponovo ne seccam...
|