offline
- Pridružio: 03 Avg 2009
- Poruke: 40
|
Savo Škobić: PLAVI SAN (pozorišna bajka za djecu sa pjevanjima)
Lica:
1. VJEVERICA,
2. VJEVERICA,
PTICA,
JELEN,
DJEVOJČICA,
MEDO,
BUKVA,
ZEC,
ŠUMSKI DUH,
CVRČAK,
DOBRA VILA,
LISICA i
CVIJEĆE.
Mjesto radnje: Šumski proplanak.
Ispred zavjese, lijevo, osvijetljene zelenim reflektorima su dvije vjeverice, a desno, nešto kasnije, pali se narandžasti reflector koji će osvijetliti Medu, koji u početku spava u svom brlogu.
1. Pojava
1. VJEVERICA i 2. VJEVERICA
1. VJEVERICA: Kako je ova zima dosadna.
2. VJEVERICA: Baš je dosadna.
1. VJEVERICA: Nemamo ništa da radimo.
2. VJEVERICA: Baš nemamo ništa da radimo.
1. VJEVERICA: A i hrana nam je pri kraju.
2. VJEVERICA: Sasvim je pri kraju.
1. VJEVERICA: A kad smo gladne - ne možemo ni da se igramo
2. VJEVERICA: Ne možemo gladne da se igramo.
1. VJEVERICA: Zašto ti ponavljas sve sto ja kažem?
2. VJEVERICA: Zar ja ponavljam sve što ti kažeš?
1. VJEVERICA: Pa ponavljaš,eto vidiš da ponavljaš.
2. VJEVERICA: Ne ponavljam, vidiš da ne ponavljam.
1. VJEVERICA: Ponavljaš.
2. VJEVERICA: Ne ponavljam. A možda ti ponavljaš za mnom?!
1. VJEVERICA: Kako to ?
2. VJEVERICA: Pa ja kad pomislim nešto da kažem,to ti prva kažeš. Znači da i ponavljaš moje misli.
1. VJEVERICA: A kako ja mogu znati šta ti misliš, kad ne misliš na glas?
2. VJEVERICA: Možda je to od gladi?
1. VJEVERICA: Kojo?
2. VJEVERICA: Ne može kojo, nego koje.
1. VJEVERICA: Šta koje?
2. VJEVERICA: Pa ti si rekla to.
1. VJEVERICA: Kojo?
2. VJEVERICA: Ma ti mene zavitlavaš,zar ne? Ti se samo šališ?
1. VJEVERICA: Pa moram malo da nam ne bude dosadno.
2. VJEVERICA: (podigne jedan orah) Ovo je poslednji orah, da ga sada podijelimo i pojedemo, ili da ga ostavimo za ručak?
1. VJEVERICA: Da ga pojedemo.
2. VJEVERICA: Bolje je da ga ostavimo za ručak, sada je još rano.
1. VJEVERICA: A šta sad da jedemo?Umrijećemo od gladi do ručka.
2. VJEVERICA: Hajde da provirimo malo napolje,možda je stiglo proleće?
1. VJEVERICA: A ako nas zgrabi lisica I ona je sada jako gladna?
2. VJEVERICA: Ne vjerujem. Selo je blizu, a gdje je selo tamo su i koke njena, poslastica.
1. VJEVERICA: Ja se plašim,jako se plašim.
2. VJEVERICA: Ne boj se, mi smo i brze i spretnije od nje.Lakjoj pobjeći
1. VJEVERICA: Ipak se plašim.
2. VJEVERICA: Pa ako ću da biram, radije ću umrijeti od lisice, nego od gladi.
1. VJEVERICA: Dobro, idemo, ali, molim te budi jako oprezna.
2. VJEVERICA: Ja idem prva, a ti zamnom.Dobro pazi i budimo jako tihe.
(Krenu lagano jedna uz drugu gledajući na sve strane.Zeleni reflector se ugasi, a upali se narandžasti,gdje Medo spava.Kada ga ugledaju one se okamene i vrisnu.)
2. Pojava
MEDO i pređašnji
1. VJEVERICA: Ju, sestro, šta je ovo?
2. VJEVERICA: To ti je neka uspavana bunda.
1. VJEVERICA: Pa… pa… to… je… je… med… med
2. VJEVERICA: Nije med, nego Medvjed, pravi pravcati ubundisani medo.
1. VJEVERICA: On će nas pojesti?
2. VJEVERICA: Neće! Mi jesmo medene, ali nismo od meda. Ovo ti je Medo, kojeg još zovu i Kruško.
1. VJEVERICA: Kruško? Zašto Kruško,ako jede med?
2. VJEVERICA: E, pa on ne jede samo med. Slijedeća poslastica na njegovom jelovniku su kruške,slatka moja. Tiho da ga ne probudimo iz njegovog zimskog sna. Idemo.
MEDO: Stop,stoj,stani!...Je li to stiglo proljeće?
1. VJEVERICA: Jao majko moja!
MEDO: Nisam ti ja majka.
2.VJEVERICA: Oprostite gos’n Medo, to ona u strahu.
MEDO: U strahu su velike oči, a ne jezik.Je li stiglo proljeće?
1.VJEVERICA: (kad on ustane) Jao, vidi koliki je?!!
MEDO: Bio sam veliki, a sada više nisam…(gladi stomak) … Malo sam smršo preko zime, izvinite, je l’ to stiglo proljeće?
2. VJEVERICA: Pa pošto je i nama nestalo hrane, mislimo da je već stiglo, idemo da vidimo.
1. VJEVERICA: Ja dalje ne smijem. Sva sam se ukočila od straha.
MEDO: Kako si se ukučila,kad dršćes ko mala jasika?
1. VJEVERICA: Pa to se tako kaže.
MEDO: Ne kaže se, znam ja valjda kako se kaže kada se neko dobro prepadne. Kaže se da se uplašio, utronjo, ucviko, ukakio…
2.VJEVERICA: Dobro Medo dovoljno je. Nego ti, lijepo dalje spavaj, a mi idemo da vidimlo kako je vani.
1. VJEVERICA: Mene je strah!
2. VJEVERICA: Pa i mene je malo strah, ali moramo jedanput izaći odavde.
1. VJEVERICA: Ne. Ja ne smijem.
MEDO: Idem i ja sa vama., onda vas, vjerovatno, više neće biti strah?
1. VJEVERICA: Baš te ljubazni, gos’n Medo, svaka vam čast na usluzi.
MEDO: Molim,lijepo!... (pogleda 1. Vjevericu) A ova je nova, koliko se sjećam?
1. VJEVERICA: Jeste, to mi je sestra od tetke, njenu su šumu spalili, pa se morala jesenas doseliti kod mene. Zato nam je tako brzo i ponestalo hrane.
MEDO: (popravlja frizuru) Pa upoznaj nas.
2.VJEVERICA: (njoj)Draga moja sestrice, ovo tije moj susjed Medo Kriško… (njemu)… Dragi moj susjede, ovo je moja sestra od tetke, Vjeverica Leca.
MEDO: (rukuju se) Milo mi je,gospođice.
1. VJEVERICA: I meni je milo,dragi Medo. Ne znam zašto, ali kada sam u vašoj blizini, ja se skoro više ničega ne bojim.
MEDO: Laskate mi, ljepotice.
1. VJEVERICA: Ako ovde ostanemo do mraka, ništa od našeg ručka.
MEDO: Dobro, idemo… Ja ću naprijed,a vas dvije za mnom.
(Zavjesa se lagano otvori i osvijetli šumu, koja je počela da lista sa puno cvijeća. Sva je osuncana.)
3. Pojava
CVIJEĆE, BUKVA i pređašnji
1. i 2. VJEVERICA: Ura stiglo je proljeće!
MEDO: Vidite, već je sve olistalo.
1. VJEVERICA: Kakvo divno cvijeće!
CVIJEĆE: Dalje od nas, polomićete nas! Sklanjajte te svoje bockave šape!... Na nas smiju da slijeću samo leptiri i pčelice.
1. VJEVERICA: Nećemo vam ništa, samo malo uživamo u vašoj ljepoti
CVIJEĆE: Uživajte izdalje.
MEDO (sjede pod bukvu): Uh, da se malo odmorim.
BUKVA (buni se): Zar opet ti stara brundalo! Hoćeš da me oboriš? Nisu me oborile drvosječe zimus, a ti bi sada s proljeća, kada sam još slaba I krhka?
MEDO (trgne se): Oh, izvinite, stara damo, ali sam htio samo da počešem leđa i da se malo odmorim u hladu.
BUKVA: Hladovo si cijelu zimu, a sada za poslom!
MEDO: Za kakvim poslom?
BUKVA: Prvo sredi i provjetri svoj brlog, a onda malo pospremi i ovu šumu. To staro granje odnesi u jarugu, pometi suvo lišće kako bi trava I cvijeće nesmetano mogli rasti.
MEDO: Polako, uspori malo, živa bila,tek sam se probudio.
CVIJEĆE: Ako brzo ne pokupiš svo ovo smeće oko nas, mi nećemo moći da rastemo, uvenućemo.
1. VJEVERICA: Ako brzo ne nađemo nešto za jelo I mi ćemo uvenuti.
2. VJEVERICA: Nećemo uvenuti, nego uginuti nismo mi biljke pa da uvenemo.
MEDO: Ja ću krepati od gladi. Moram odmah pronaći gdje divlje pčele kriju med.
BUKVA: E, glupa neznalica! Pa ti bi bar trebalo da znaš da su i pčele pojele svoje zalihe meda preko zime. Za sada, dragi moj brundove, od meda ništa.
MEDO: Ništa!
CVIJEĆE: Ništa!
MEDO: A kruške? Ima li krušaka?
BUKVA: Sumnjam, ako je šta ostalo od tebe jesenas, to je sve opalo i strunulo ispod snijega. Behar je tek krenuo, pa ćeš kruške morati pričekati do jeseni.
MEDO: Pa šta ću da jedem?
2.VJEVERICA: Pa kao i svakog proljeća, kreni u potrgu za biljem, travom, lišćem, lukovicama, pečurkama, zatim potraži ribizle, šumske jagode, dudinjei, naravno maline i borovnice.
CVIJEĆE: Šta njuškaš nas Nas nije spomenula… Idi tamo dalje i traži svoj doručak, nasostavi na miru.
MEDO: Baš ste mi cakane,šteta samo što niste jestivo bilje… (dalje njuška i razgrne grmi ugleda pticu povrijeđenu) … Hej, šta je s tobom, kao da si iz groba ustala?
4. Pojava
PTICA i pređašnji
PTICA (tužno): Pusti me, da umrem na miru!
1. i 2.VJEVERICA: Jadnice, ko te tako udesio?
PTICA: Ne pitajte, mile sestre moje…Gotovo je sa mnom.
BUKVA: Pa ja se baš nešto čudim, jer te od jutros ne vidjeh na granama. Šta ti je?
PTICA: Umirem.
BUKVA: Šta ti je bilo to sa krilima?
PTICA: Neki glupi ljudi zapališe šumu dole kod jezera, pa mi krila zapališe, jedva sam živu glavu izvukla. Morala sam se sakriti u ovaj grm, da me lisica ne pronađe, da se malo odmorim i ojačam.
1. VJEVERICA: Kakos u zapalili šumu?
2. VJEVERICA: Zašto’
PTICA: Sinoć su logorovali, a jutros kada su pošli, nisu vatru ugasili pa vjetar prenio plamen prvo na grmlje, pa 0onda na cijelu šumu… Sve je izgorjelo, malo ko se spasio.
MEDO: (ljut) E, da mi padnu šapa, dobro bih ih isprašio po turu, više im na pamet ne bi palo da pale vatru u šumi.
BUKVA: Ne vrijedi, doći će drugi.
CVIJEĆE: Pa šta rade ti učitelji? Zašto ih ne nauče?
MEDO: Takvi i ne drže do škole inače bi i znali.
PTICA: Jao, sve me boli.
MEDO: Dođi da ti pomognem…(pomaže joj da sjedne kod bukve)… Hajde, lezi na sunce da se malo zagrijes.
1. i 2. VJEVERICA: A ako naiđe lisica?
MEDO: Ne bojte se, ja ću biti tu I paziću dobro.Kad mene vidi, neće se smjetti ni približiti.
CVIJEĆE: Pa ti si gladan,Medo?
MEDO: Mogao sam cijelu zimu bez hrane, pa mogu valjda,još malo, dok se ptica ne oporavi.
5. Pojava
ZEC i pređašnji, potom LISICA
ZEC: (utrčava) Brzo,drugari, pomagajte. Moram da se sakrijem, ide neko ljudsko biće. Ako je lovac gotov sam.
PTICA: Jao, gotova sam!
1. i 2. VJEVERICA: Bježimo brzo!
MEDO: Stoj,stoj, stani!...Šta ste se uspaničile...Niko nikud dok ne vidim ko je i kakav je!
1. VJEVERICA: Poslije može biti kasno!
2. VJEVERICA: Da, može da bude kasno!
MEDO: Nekada možda i jeste kasno, ali ne moora da bude i prekasno.
CVIJEĆE: Kako to?
MEDO: Lako.Ko god da je uvijek ima vremena da ga ja dobro preplašim, a vi se za to vreme uspentrajte uz bukvu. Ja ću se već snaći. Bitno je samo da ga otjeramo što dalje od ove jadne ptice.
BUKVA: A ako i mene zapale?
MEDO: E to ću svojim životom spriječiti.
PTICA: Bolje spriečiti nego liječiti.
CVIJEĆE: Medo ne daj nas.
1. VJEVERICA: Ja ipak predlažem da bježimo.
2. VJEVERICA: Neka, sestrice ja vjerujem Medi.
MEDO: I treba da mi vjerujete. Ja sam jak i ne bojim se tih glupih ljudi, a baš bih malo i da se povrem sa nekim. Ja u šumi nemam dovoljno jakog protivnika.
ZEC: Evo je, dolazi.
SVI: Ko?
ZEC: Neka djevojčica.
MEDO: Djevojčica?
CVIJEĆE: Šta je to djevojčica?
MEDO: To ti je čovjek u manjem obliku.
ZEC: Ženski čovjek, pa još mali.
1. VJEVERICA: Čovjekovo mladunče.
CVIJEĆE: Jao, ona će da nas uzbere?!
MEDO: Samo preko mene mrtvog.
2. VJEVERICA: Šta ona traži ovako daleko,hoću reći,duboko u šumi?
1. VJEVERICA: Da mi, ipak pobjegnemo?
MEDO: (donosi neko granje i pokriva pticu) Vas dvije se sakrijte iza ovog grma, ja sam sakrio pticu i skloniću s privremeno iza bukve.
BUKVA: Napokon da i ja nekog krijem.
ZEC: A ja?... A ja?
MEDO: Ti uzleti na vrh krošnje.
ZEC: Kako ću kad nemam krila?
MEDO: A šta imaš?
ZEC: Imam noge.
MEDO: Pa bježi onda tebi je bar lako.
ZEC: A htio bi da je vidim izbliza.
CVIJEĆE: Sakrij se iza nas, ali nas nemoj pojesti.
ZEC: Neću,keve mi (sakrije se iza cvijeća) Uh, što lijepo mirišete.
CVIJEĆE: Nemoj nas ni mirisati da ti ne poraste apetit.
BUKVA: Pst! Evo je, dolazi.
Dok su se sviposakrivalii iščekuju dolazak djevojčice, s desne strane kroz salu im se tiho prikrada LISICA i penje se na pozornicu, njima iza leđa.
LISICA (lukavo i servilno):
Ponizno se klanjam sada
ovom divnom šumskom skupu:
propade mi ova nada
da ću danas jesti supu.
ZEC (proviruje iza zaklona): Kakvu supu? Šta je tebi?
LISICA: To ti reci svome Medi. Jeste da sam jako gladna, al’ čorba je od tebe jadna, od gladi ću da se srušim, al’ ja ovdje pticu njušim.
MEDO (izlazi iz zaklona): Slušaj ti, Lijo! Došla si mi kô kec na desetku, kako to kažu kockari. Ljut sam kô paprika, bježi dok te nisam mlatnuo ovom šapom!
LISICA (povlači se): Šapom, motkom ili stijenom mene nećeš otjerati, osladit ću ja se njenom supom, jednom ti to shvati!
ZEC: Medo, udri je, ona tebe zavitlava!
MEDO (pojuri Liju koja bježi desno): Ma sad je dosta!
ZEC: Stani, Medo, pobjegla je... Brzo, sakrij se, evo dolazi ona djevojčica.
6. Pojava
DJEVOJČICA i pređašnji
DJEVOJČICA (uplašeno polako ulazi gledajući na sve strane): Ko je to? Ko? ... Lijepo sam čula neke glasove... Ma, ko je tu? Nemojte da me plašite?! ...(za sebe)... Nema nikoga. Od gladi i umora počelo mi se već i pričinjavati da čujem neke glasove ...(sjedne pod bukvu)... Moram se malo odmoriti, a kad spavam, ni glad neću osjećati... Jao. kada bih samo znala put do sela ...(zijeva)... Možda kad se probudim i odmorim možda ću se i sjećati kuda treba da idem... (zaspi).
ZEC (polako se približi djevojčici): Spava ...(ostalima)...Dođite slobodno, spava kao top!
1. VJEVERICA (dotrče): A ako se probudi?
2. VJEVERICA: Baš slatko spava, a i veoma je lijepa.
MEDO: Ništa od moje borbe, pa ona je tako krhka. Kada bih je samo zagrlio, kićmu bih joj slomio.
CVIJEĆE: One su najgore, kad god vide lijep, divan cvijet, one ga odmah uzberu i nose svojoj učiteljici.
BUKVA: Tiho, pustite je da spava, vidite da je umorna.
MEDO: Pa zar nije i ona spavala cijelu zimu?!
BUKVA: Ma, ne. Ljudi i zimi rade, uvijek nešto rade.
ZEC: I imaju jako velike puške, vidite ...(pokaže na krivo uho)... Ovo mi je napravio puškom jedan brkati lovac, pogodio me u uho.
MEDO: Nije on tebe pogodio u uho, nego ti je promašio glavu.
BUKVA: Kako da joj pomognemo?
1. i 2. VJEVERICA:Zašto?
BUKVA: Pa čule ste da se izgubila, ne zna put do sela-
CVIJEĆE: Pa ko ju je tjerao da ide u duboku šumu?!
ZEC: Kako mogu i jezero i šuma da budu duboki?
MEDO: Lijepo, kad kod tebe može i top da spava, onda i šuma može da bude duboka.
CVIJEĆE: Ko od vas zna put do sela?
ZEC: Znam ja... ovaj... čini mi se da znam.
MEDO: Je li znaš ili ne znaš?
ZEC: Pa znao sam, ovaj, dok se nisam uplašio i pobjegao čak ovamo, pa sad sam se zbunio... i ... ovaj, kad me ti toliki tako strašno pogledaš, onda sve zaboravim.
PTICA (izviri ispod granja): Kada bi mi krila bila zdrava, ja bih uzletila, jako, jako visoko i odozgo bih lako ugledala put za selo, ali ovako...
MEDO: Idi, Zeko, prolutaj brzo malo okolo, pa pronađi taj put, vas dvije Vjeverice idite na onu stranu, vidite da nije tamo i svi se brzo vratite, je li jasno?
1., 2. VJEVERICA i ZEC: Jasno!
BUKVA (Medi): A šta ćeš ti da radiš za to vrijeme?
MEDO (polazi iza Bukve): A ja ću malo da dremnem, ovdje na tvojoj žili, pa kad se djevojčica probudi, ti cimni svoju žilu i ja ću se odmah probuditi.
CVIJEĆE: A mi? A mi?
MEDO: Vi pazite da Bukva ne zaspi.
CVIJEĆE: Kako?
BUKVA: Pjevajte mi.
CVIJEĆE: Šta da ti pjevamo?
BUKVA: Pjevajte mi onu pjesmicu o leptiru, nju jako volim.
CVIJEĆE (pjeva): Ljetni dan kad na nas liči, odmah dođu leptirići i krilima lijepih boja maštanja mi bude moja.
Leptir na nas tiho sleti, samo šuti i miriše, zatim opet on poleti, tiho, tiho on uzdiše.
Nama drago, nama milo kad nas takne lijepo krilo. Znam da će svuda proći, al’ će ipak nama doći.
Leptir na nas tiho sleti, samo šuti i miriše, zatim opet on poleti, tiho, tiho on uzdiše.
PTICA: Bukva i Medo su zaspali. Lijepo ste pjevali, hvala vam.
CVIJEĆE: Hvala na komplimentima, tužno ptiče, zašto ti ne spavaš?
PTICA: Ne mogu, sve me boli.
CVIJEĆE: Pa šta da radimo? Kako da ti pomognemo?
PTICA: Nikako, sa mnom je gotovo.
CVIJEĆE: Ne budi takva, ne smiješ se predavati. Pogledaj nas, kada neko uzbere koji cvijet, mi se opet ponovo rađamo i opet nas bude puno i jednako smo lijepe.
PTICA: Drugo ste vi, nas kad “uberu”, sa nama je gotovo... I sa mnom je gotovo... Dođe mi da se popnem na ovu bukvu i skočima sa nje naglavačke... da se ubijem.
CVIJEĆE: Hoćeš li da i tebi pjevamo?
PTICA: Može, ali opijelo.
CVIJEĆE: Pst. Sakrij se, evo ova se budi... Joj, kako ćemo probuditi Bukvu, da probudi Medu?
DJEVOJČICA: Ko to govori?... Koga ima u blizini?!... Smjela bih se zakleti da sam čula neke glasove!
7. Pojava
ZEC i pređašnji
ZEC (ne vidi da se djevojčica već probudila, utrči): Pa ovo kao da je začarana šuma, nigdje staze, da mi noge selu gaze!
DJEVOJČICA: Naravno da je šuma začarana kada u njoj zečevi govore!?
ZEC: Ти си се пробудила?!
DJEVOJČICA: Kao da nisam. Čini mi se da još sanjam.
CVIJEĆE: Sanjaš, naravno da sanjaš, a onaj ko sanja ne smije u snu cvijeće da bere.
MEDO (izlazi iza bukve): Niko cvijeće ne smije brati dok sam ja živ, bilo da spava ili da je budan.
PTICA: Smiri se, Medo, vidiš da je ova djevojčica dobro i da neće nikom nauditi.
DJEVOJČICA (sažaljivo se sagne ka ptici): A šta je tebi, ljepotice moja? Kao da te je neko ranio, krila ti polomio?
PTICA: Spalio. Neko mi je krila spalio, ja umirem.
DJEVOJČICA: Kako umireš? Zašto umireš? Ti ne smiješ da umreš, ja ću ti pomoći da ozdraviš.
PTICA: Nema meni pomoći.
BUKVA: Ne budi takva, ptičice. Ako djevojčica kaže da će to pomoći, ona će ti sigurno pomoći... Ovi ljudi svašta znaju, imaju čak i bolnice gdje liječe svoje bolesnike, a i ona je ljud.
ZEC: Ne kaže se ljud nego čovjek!
MEDO: Kako ćovjek kad je djevojčica?!
ZEC: Ma to je komplikovano za tebe.
8. Pojava
1. и 2. VJEVERICA i pređašnji
1. VJEVERICA (utrči i ugleda djevojčicu, brzo se sakrije za cvijeće): Jao, majko moja!
2. VJEVERICA (obraduje se): Ej, probudila si se! Ćao!
DJEVOJČICA: Ćao, vjeverice. Baš mi je ovo lijep san, neću nikada da se probudim!
2. VJEVERICA: Nije to san, lijepa moja, ti ne sanjaš, ti si budna.
BUKVA: Šta vam je to san?
ZEC: To je kad spavaš pa sanjaš, pa ti se svašta nešto događa, a ti misliš da je stvarno, a
kada se probudiš, znaš da je to bilo ono što si sanjala, to jest, ono što je izgledalo stvarno, ali je bilo san, to jest nije stvarno, mislim... U stvari, stvarno je bilo dok si
sanjala... Je l’ jasno?
BUKVA: Nije!
MEDO: Daj da ti ja objasnim... San je stvaran, ali samo dok sanjaš, tačnije dok spavaš, a nije stvaran kada se probudiš.
ZEC: Je l’ ti sad jasno?
BUKVA: Nije!
2. VJEVERICA: Pa ono što ti se događa dok spavaš, to je san.
BUKVA: A kako ja mogu znati šta se događa dok spavam, kad spavam i ništa ne vidim šta se događa?
1. VJEVERICA: Pa to što sanjaš, to ti se kobajagi i dešava, a u stvari ne dešava, znaš?
BUKVA: Ne znam... Meni se, istina, dešava dok spavam da mi se u krošnju dosele neke ptice i tu naprave gnijezdo, ali ja to ne znam dok se ne probudim. A kada se probudim, one su stvarno tu... је li to san?
ZEC: Ne, nije to san ...(odmahne šapom)... Budali objašnjavati je takođe budaleština!
BUKVA: Pazi ti mališa da da te ova budala ne opali ovom granom po tom tvom krivom uhu!
PTICA: Ja što sam sanjala, sanjala sam. Sada je gotovo.
DJEVOJČICA (tužno): Nemoj tako, ptičice... Sve će biti u redu, vidjećeš, daj da pogledam? ...(podigne joj krilo)... Aha, samo da nađem neku grančicu i nešto da ti povežem krilo, srećom nije slomljeno ...(traži)... Evo, ova će odgovarati, ali prvo da uberem malo metvice i bokvice, da zacijeli ranu, pa će sve biti u redu za dan-dva.
PTICA: Pa za taj dan-dva će me pronaći i pojesti lisica ili ću umrijeti od gladi.
MEDO: Niko tebe neće pojesti, ja sam tu!
2. VJEVERICA: A nećeš ni umrijeti od gladi, mi ćemo ti donositi hranu!
1. VJEVERICA: ‘Ajde da joj donesemo neki orah ili lješnik!
ZEC: Pa ne jedu price orahe i lješnike, nego zrnevlje i mušice.
DJEVOJČICA: Samo požurite, molim vas ...(tužno)... I ja sam gladna.
1. VJEVERICA: Hoćeš li da i tebi donesemo mušicu?
ZEC: O, glupih li vjeverica!... Pa, ljudi ne jedu mušice, nego kolače!
CVIJEĆE: A šta su to kolači?
ZEC: To vam je nešto onako kao kruška, ali se pravi od jabuka i brašna i šećera i svašta još, pa je slatko, a ima i šlaga.
2. VJEVERICA: Što su ovi ljudi komplikovani!
MEDO: A ima li i meda u tim kolačima?
ZEC: Ima, ali se onda ti kolači zovu medenjaci.
MEDO: E, donesite onda te medenjake, pa da i ja jedem sa ovom djevojčicom.
BUKVA: Idite vi vjeverice svojim poslom ...(kada ove odu)... A šta mi da radimo?
MEDO: Zeko, ja ću malo da odspavam, a ti drži stražu. Ako neko naiđe, odmah me probudi! Jesi li razumio?
ZEC: Si, šefe!
BUKVA: Pa zar nisi spavao svu zimu?
MEDO (smješta se pod Bukvu): Jesam, ali mi fali samo još malo, ovolicko sna.
PTICA: Medo, molim te nemoj da spavaš.
DJEVOJČICA: A šta ja da radim? Kako da nađem svoju kuću?... Ja moram kući ...(plače)... Moram da idem svojoj mami, ona će se jako uplašiti... Trebala sam davno već da se vratim!
BUKVA (Medo već hrče): Pa drago dijete moje, vidiš i sama da niko ne može da pronađe put do tvog sela?
PTICA: Ja bih ti rado pomogla, ali ne mogu da letim. Kada bih mogla da letim, ja bih lako sa visine ugledala i tvoje selo i put do njega.
9. Pojava
ŠUMSKI DUH i pređašnji, potom LISICA
ŠUMSKI DUH (vrijeme se naglo pogorša, sijeva, grmi i ostane samo svjetlost plava, a kad se bura stiša iz dubine ulazi):
Stan’te vrazi i stovrazi! Stan’te kiše i oluje! I ti grome sad zašuti, svi morate ovo čuti!
Nema munje, nema groma, nema stani, nema kreni, nema šumom ko da skita za dozvolu neka pita!
Ova šuma i potoci, i u šumi što je živo, podaništvo to je moje i mene se samo boje!
ZEC (pokušava da probudi Medu): Medo, budi se, medo!
DJEVOJČICA (preplašeno): Jao, majko moja, ko je ovo?
BUKVA (savija se od vjetra): To ti je Šumski Duh, najodvratnije i najzlobnije šumsko stvorenje!
DJEVOJČICA: Hoće li nas pojesti?... Ja se bojim!
CVIJEĆE: I mi se bojimo!... I mi se bojimo!
ŠUMSKI DUH: Zaveži, umukni i zašuti! Džaba vam je vriska ta. Ne smije se ni riječ čuti, tu govorim samo ja.
Hajde sada sve po redu, djevojčice, pričaj mi i ne budi starog Medu, sad govori samo ti.
Divljakušo, kako smiješ mojim carstvom da se šetaš, sa izvora vodu piješ, šumskom redu ti da smetaš?
DJEVOJČICA: Nisam htjela nikome da smetam, malo sam prošetala da naberem šumski jagoda, a onda sam zalutala i više ne znam kako kući da se vratim?
ŠUMSKI DUH: Zalutala nisi ti to su moje smicalice volim tako začarati da ti vidim tužno lice.
Puta lako nećeš naći, tu sam stručnjak, vjeruj mi. Moraš prvo ti se snaći i riješiti zadatka tri.
Plačljivica ti si prava i plakat ćeš stalno, znam zadaci su moji strava, al’ ti pomoć ja ne dam.
DJEVOJČICA: Ne bojim te se. Ni tebe ni tvojih zadataka. Hajde, kaži, šta treba da riješim?
ŠUMSKI DUH: Polako, gusko, polako, volim da se naslađujem, jer ja volim kada tako mrske ljude pobjeđujem.
Plava boja koja ovu moju šumu preplavljuje uspavati neće sovu što se hukom najavljuje.
Ali zašto svako biće koje suncu radost pruža neće vidjet kako sviće dok ne nađem brzog puža!
LISICA (uvuče se na scenu pred kraj replike Šumskog Duha, prilazi mu i klanja mu se do zemlje, ponizno): Moćni duše, tebi slava, ponizno se tebi klanjam, svjedok ti je moja glava da o tebi samo sanjam.
Želim da ti kažem nešto: moć je tvoja iznad svega, na svoj način ja ću vješto biti nosač tvoga stijega.
ŠUMSKI DUH: Dobro, slugo, ti ostani i pripazi šta se zbiva, ovog trena ti postani moje uho, duša siva!
LISICA: Moja glava jeste mala, a kod Mede vel’ke ralje e zato ću, vjeruj, vala sve paziti ja iz dalje!
/Kad Šumski Duh ode, i Lisica zbriše desno. Naglo zagrmi i zasijeva, a Šumski Duh nestane uz gromoglasan smijeh. Svi u strahu pogledaše u djevojčicu, koja je malo zbunjena. Čak i Medo se probudi./
10. Pojava
Pređašnji bez ŠUMSKOG DUHA
MEDO (prestrašeno): Šta je ovo, živi bili? Je li ja ovo još sanjam? Sve je plavo, kao san?!
DJEVOJČICA: Ne sanjaš, mili moj medo, ne sanjaš. Da bar i ja sanjam. Problem je veliki.
MEDO: Koliko veliki?
ZEC: Kao najveća lisica!
CVIJEĆE: Kao najveći vjetar sa gradom i kišom!
1. VJEVERICA: Kao najveća zmija!
BUKVA: Kao najveća sjekira!
2. VJEVERICA: Pa težak jeste ali nije veliki!
S V I : Kako to?
2. VJEVERICA: Tako, lako. Treba samo malo razmisliti i brzo ćemo riješiti zadatak. Treba samo razmišljati.
MEDO: Ja ne volim razmišljati, odmah mi se spava.
ZEC: Ja ne volim razmišljati, odmah ogladnim.
CVIJEĆE: Razmišljati, zašto? Bolje je pjevati. Da pjevamo?
PTICA: Vama je do pjesme, a ja umirem.
DJEVOJČICA: Je li ti i malo bolje, ptičice?
PTICA: Pa jeste, sve me mnogo, mnogo manje boli, ali još uvijek boli.
DJEVOJČICA: Pa mora malo. Strpi se još malo, brzo će proći.
ZEC: Šta tu vrijedi i da ozdravi kad neće moći da leti sve dok ne pronađe brzog puža?
1. VJEVERICA: Šta je to puž?
CVIJEĆE: Pa ti ništa i ne znaš! Pa ti ništa i ne znaš!
1. VJEVERICA: Znala sam, ali sam zaboravila, duga je zima bila.
MEDO: Jeste. Zima je bila duga, a puževa zimi nema.
BUKVA: Pa gdje budu? Jesu li kao i ti, Medo, u zimskom snu?
MEDO: Ne znam, ja kada spavam, ja ništa ne vidim. Nikoga.
2. VJEVERICA: Spavaju, spavaju duboki zimski san. Zatrpaju se u mahovinu ili rastresitu zemlju i tu prezive. Bude se tek u proljeće, kada na biljkama krene lišće i pupovi.
CVIJEĆE: Znamo to. Znamo to. Uvijek dođu i grickaju naše mlado lišće, pa mi budemo manje lijepe.
BUKVA: Znaju da se uspužu uz moje stablo i da mi jedu lišće i pupove, a ja im ništa ne mogu. Ne mogu da se pomjerim, da ih stjeram.
DJEVOJČICA: Kakvi li su tek ostali zadaci, kada je ovaj prvi ovako težak?
ZEC: Ih, kada bi sad došla Dobra Vila, pa da nam pomogne da riješimo ovaj zadatak.
CVIJEĆE: Kao u bajci. Kao u bajci.
1. VJEVERICA: Ja ne volim bajke. Uvijek su nekako tužne.
11. Pojava
JELEN i pređašnji
JELEN (uđe laganim, ponosnim korakom): Šta se to ovdje događa? Da li je to neki sastanak šumskog svijeta?.. Šta je ovo?. Zašto je sve plavo?!
MEDO: Bio je ovdje Šumski Duh i začarao nas je.
1. VJEVERICA: Zbog ove glupe djevojčice, zbog nje je i nas kaznio.
ZEC: Zašto tako govoriš? Djevojčica nije glupa, samo se izgubila.
1. VJEVERICA: Izgubila se zato što je glupa.
BUKVA: A ti si bezobrazna.
2. VJEVERICA: Izgubila se zato što je to tako htio Šumski Duh. Čuli ste šta je rekao?
ZEC (imitira): Zalutala nisi ti to su moje smicalice volim tako začarati da ti vidim tužno lice.
CVIJEĆE (imitira): Puta lako nećeš naći, Moraš prvo ti se snaći i riješiti zadatka tri.
JELEN: Kakvi su to zadaci, jesu li teški?
BUKVA: Plačljivica ti si prava i plakat ćeš stalno, znam zadaci su moji strava, al’ ti pomoć ja ne dam.
JELEN: Pa dobro, neka ne dâ pomoć. Mi ćemo joj pomoći. Koji je prvi zadatak?
MEDO: Ali zašto svako biće koje suncu radost pruža neće vidjet kako sviće dok ne nađem brzog puža!
JELEN: Brzog puža?
S V I: Da, brzog puža!
JELEN (zbunjeno): Ali brzog puža nema, ne postoji!
ZEC: Pa tu i jeste problem. Zato taj zadatak i jeste tećak.
1. VJEVERICA: A da ova djevojčica nije došla u našu šumu, sada bi bio lijep sunčan dan.
CVIJEĆE: Baš si zla! Baš si zla!
ZEC: Ja sam baš nešto mislio, kako bi bilo lijepo kada bi došla Dobra Vila i pomogla nam.
CVIJEĆE: Kao u bajci! Kao u bajci!
JELEN: Ali u ovoj šumi nema Dobre Vile. Istina, bila je nekakva Vila, ni dobra ni loša, nego onako, Vila kô vila. ali ju je Šumski Duh začarao i sada spava negdje u magli nad jezerom. Tako kažu.
DJEVOJČICA: A da nju potražimo i nekako je oslobodimo te čarolije?
MEDO: Ali kako da je pronađemo?
CVIJEĆE: Da pjevamo? Da pjevamo?
ZEC: A ako je i nađemo, kako da joj skinemo čaroliju.
CVIJEĆE: Pjesmom! Pjesmom!
BUKVA: Šta da radimo?
CVIJEĆE: Pjevajmo! Pjevajmo!
1. VJEVERICA: Uh što ste zapele glupo ... (imitira)... Da pjevamo, da pjevamo! ... Vi ništa i ne znate drugo, nego samo da pjevate, a i nije vam baš neka pjesma!
CVIJEĆE: Bar nismo glupe kao ti! Glupe kao ti!
1. VJEVERICA (ruga im se): Beee!
CVIJEĆE: Beee tebi! Beee tebi!
2. VJEVERICA: Prestanite da se svađate. Svađa nas nigdje ne vodi.
CVIJEĆE: Prva je počela! Prva je počela!
JELEN: Stanite! ... (osluškuje)... Šta to čujem? ... Neko pjeva!?
PTICA: To nije ptica... čekajte ... (radosno)... Pa to je cvrčak!
CVIJEĆE: I on lijepo pjeva! I on lijepo pjeva!
1. VJEVERICA: Sumnjam.
2. VJEVERICA: Šta se praviš da ne znaš. I sama si ga čula kako pjeva.
1. VJEVERICA: Jesam, ali ga ne volim. On je lijen. Neće u jesen da skuplja hranu za zimu, već stalno pjeva, a kad zimi ogladni, on dođe do nas i traži da mu damo malo svoje hrane. Svu nam je hranu pojeo.
CVIJEĆE: Kao u bajci! Kao u bajci!
BUKVA: E, vala je dosta i vas i te vaše bajke. Dajte da nešto radimo. Hajde da ga zovemo!
1. VJEVERICA: Ja neću!
S V I (sem 1. Vjeverice):
JELEN (radosno): Evo ga dolazi!
12. Pojava
CVRČAK i pređašnji
CVRČAK (pjevaa uz gitaru): Zdravo, društvo, četo mala! Svima zdravo, zdravo, zdravo! Je li ovo neka šala? Sve je plavo, plavo, plavo!
CVIJEĆE (pjeva refren): Nije šala, mili druže, ovo nije, nije zdravo. Uvenuše naše ruže, sve je plavo, plavo, plavo!
JELEN: Stanite malo, života vam. Nije nam sada do pjesme.
BUKVA: Moramo brzo riješiti jedan težak zadatak, pa da se spasimo ove nesreće
CVRČAK: Kakav zadatak?
ZEC: Šumski Duhnas je začarao, vidiš, sve je plavo!
CVIJEĆE: Kao u bajci! Kao u bajci!
2. VJEVERICA: Dobro je što si došao.
CVRČAK: Pa šta da radimo?
CVIJEĆE: Da pjevamo! Da pjevamo!
1. VJEVERICA: Ovo proljeće je sasvim sumanuto! Pa ko je još vidio da cvijeće pjeva?
DJEVOJČICA: Ja sam već čula da cvijeće umije i da pjeva, ali samo za onoga ko zna da ga sluša.
MEDO (cvrčku): Ovo dijete je zalutalo, pa je i njega i nas Šumski Duh začarao i dao nam zadatak da pronađemo, zamisli, brzog puža!
CVRČAK (iznenađeno): Brzog puža? ... Pa takav ne postoji.
CVIJEĆE: Ne postoji. Ne postoji!
MEDO: Pa smo mislili, kako bi bilo da probudimo ranije začaranu Vilu i zamolimo je da nas, za nagradu, riješi te napasti.
BUKVA: Da nam vrati sunce, a i da djevojčica pronađe put za njeno selo.
PTICA: Pa ja ću lako pronaći put, već mi je bolje i mogu da letim, ali kad je sve plavo i ništa ne vidim. Kako da joj pronađem njen put?!
CVRČAK: Ko zna gdje je ona sada i kako ćemo je probuditi?
2. VJEVERICA: Evo kako. Ti i ovo lijepo cvijeće otpjevajte joj neku lijepu pjesmu, pa kad se ona probudi i dođe ovdje, mi ćemo joj sve lijepo objasniti i lijepo je zamoliti da nam pomogne.
CVIJEĆE: Da pjevamo! Da pjevamo!
CVRČAK (pjevaa): Šta je sunce nego radost, ljubav, sreća, život cio, na suncu nam buja mladost, svakome je život mio.
CVRČAK i CVIJEĆE (pjevaju refren): Probudi se, Vilo mila, slušaj našu pjesmu milu. Probudi se gdje god bila i uništi ovu silu!
CVRČAK (pjeva): Daruj nama, Vilo bajna, našeg sunca toplu boju. A tvoja će kosa sjajna vratit onu snagu tvoju! svakome je život mio.
CVRČAK i CVIJEĆE (pjevaju refren): Probudi se, Vilo mila, slušaj našu pjesmu milu. Probudi se gdje god bila i uništi ovu silu!
13 . Pojava
VILA i pređašnji
VILA (uz zvuke fanfara, svjetlost raznobojno zatreperi pa sve postane bijeli sunčan dan; ona ulazi gordo): Evo me, mili moji. Tu sam. Hvala vam što ste me tom lijepom pjesmom oslobodili one čarolije Šumskog Duha.
CVIJEĆE: Kao u bajci! Kao u bajci!
BUKVA: Dobro nam došla!
PTICA: Vidite, čarolije je nestalo!
JELEN (sretan): Opet je lijep sunčan proljetni dan!
DJEVOJČICA: Dobra moja Vilo, kako da nađem put do svoje kuće?
MEDO: Moraš prvo da rijšiš zadatke zadatke koje od tebe traži Šumski Duh. Ako to ne uradiš on će mas opet začarati.
VILA: Da, Medo, tu si u pravu. Sa njim se nije šaliti. On je moćan. Eto, kad je i mene začarao, možeš misliti šta sve taj može.
DJEVOJČICA: Pa šta da radim? Gdje da nađem brzog puža?
VILA: Pa to nije neki težak zadatak. To je bar lako.
CVIJEĆE: Kako? Kako?
MEDO: I ja se pitam kako? Gdje si ti vidjela brzog puža!?
VILA (pokaže na Zeca): Evo ga.
ZEC: Pa ja jesam brz, najbrži, ali nisam puž, nego Zec!
VILA: Od danas si puž!
1. VJEVERICA: I ova je glupa!
2. VJEVERICA: Zaveži! ...(Vili)... Kako to mislite?
BUKVA: I mene interesuje.
CVIJEĆE: I nas! I nas!
JELEN: Stvarno, kako?
VILA: Jelen je jelen, jer ga tako zovemo. Bukva, cvijeće, ptica, vjeverice Medo, sve. Sve. E, od danas ćemo zeca zvati pužem, pa ćemo tako dobiti brzog puža, zar ne?
S V I: Bravo!
ZEC (malo se buni): Ali to je uvreda za mene; ja – pa puž! To ne može!
CVIJEĆE: Može! Može!
BUKVA (zgrabi ga za vrat): E, vala, kada Vila tako kaže, tako mora i da bude! Je l’ jasno?
ZEC (uplašeno, pomirljivo): Može! Može!
MEDO (pusti ga): Može, jakako da može!
14. Pojava
ŠUMSKI DUH i pređašnji
ŠUMSKI DUH (vrijeme se naglo pogorša, sijeva, grmi i uz fijuk vjetra i gromoglasan smijeh iz dubine ulazi): Vrlo bistro, mala vilo, to je vrlo lako bilo. Stani, dijete, i ne bježi, čeka te zadatak teži.
MEDO: Imao bih ja nešto da vas zamolim...
ŠUMSKI DUH: Zaveži, vrećo debela, da ne bi i ti dobila! Ni riječi neću da čujem jer ovdje ja naređujem!
Spasiti sebe probaj, drugi zadatak je ovaj: kome iz oka, ti smisli, možeš pročitati misli?
S V I: Auuuu!
CVIJEĆE: To ne može niko! To ne može niko!
1. VJEVERICA (Kada Šumski Duh nestane uz gromoglasan smijeh, grmljavinu i treperenje svjetla, pa sve se smiri): Kako je glupo sve ovo! Pa to stvarno nema smisla.
DJEVOJČICA: Kuku meni, šta sad da radim?
BUKVA: Bogami, dijete, veliki problem.
MEDO: Pa, evo, ni ja nemam rješenje.
VILA: Pa to je lako.
CVIJEĆE: Kako? Kako?
JELEN: Kome u oči da pogledaš i da mu tako misli pročitaš?
ZEC: Nikome.
2. VJEVERICA: Dobra Vilo, kaži nam, da li je to moguće?
VILA: Jeste, velim vam da je lako.
CVIJEĆE: Ali kako, kako?
VILA: Dik sam dugo, u plavom snu bila začarana, imala sam mnogo vremena za razmišljanje. O svemu sam razmišljala. O svemu. Tako sam saznala da se vi zadaci najbolje i najlakše rješavaju kada o njima razmišljaš iz ugla onog ko ih je postavio.
CVIJEĆE: Kako? Kako?
MEDO: Ja uvijek razmišljam iz svoje glave, drugačije ne znam.
CVIJEĆE: Pa i mi tako! Pa i mi tako!
JELEN: Pa zar može drugačije?
VILA: Može, naravno da može.
ZEC: Ja nemam kad da razmišljam, ja zgrabim pa zbrišem.
BUKVA: Ja nisam kao vi, ja ne razmišljam, jer nemam čime da razmišljam, nemam mozak, glavu.
2. VJEVERICA: Ali imaš dušu?
BUKVA: Da, dušu imam.
DJEVOJČICA: Ja sam razmišljala o tome kako do kuće da dođem. Moja se majka već sigurno jako, jako brine.
2. VJEVERICA: Pa i mi se brinemo za tebe, kako da ti pomognemo?
CVIJEĆE: Kako? Kako?
1. VJEVERICA: Naravno da nam je stalo da što prije odeš, tako će prestati i naše brige, pa će nam opet biti lijepo...!
MEDO: Prestani da zvocaš dok, me nisi sasvim naljutila, a kada se ja naljutim, tada se i razbjesnim. Kada se razbjesnim, tada ova moja šapa sama mlati po tintari.
DJEVOJČICA: Hoću kući!
PTICA: Odoh ja, djevojčice, da vidim gdje je tvoj put.
DJEVOJČICA: Hvala ti.
PTICA:Ja sam tebi zahvalna. Da nije tebe bilo, ja bih uginula ...(ode).
15. Pojava
Pređašnji bez ŠUMSKI DUHA i PTICE
2. VJEVERICA: Jadna djevojčice, kako da ti pomognemo?
CVIJEĆE: Vila kaže da je lako! Vila kaže da je lako!
MEDO: Kaži nam, dobra naša Vilo, šta da radimo?
ZEC: Hoću li ja opet biti žrtva?
VILA: Nećeš, zeče, nećeš!
BUKVA: To je lijepo, a šta da mi radimo, kako mi da pomognemo djevojčici?
VILA: Kaži mi, djevojčice, sa kim si ti najiskrenija i ko je prema tebi najiskreniji?
DJEVOJČICA: Moja mama.
CVIJEĆE: Mama! Mama!
VILA: Dobro, ali sada tvoja mama nije ovdje.
DJEVOJČICA: Ne znam ... ja svima vama vjerujem.
1. VJEVERICA: Ja ne vjerujem nikome!
CVIJEĆE: I mi vjerujemo! I mi vjerujemo!
VILA: U koje oko, kada pogledaš, možeš znati šta misli?
JELEN: U moje.
CVIJEĆE: Mi nemamo oči! Mi nemamo oči!
1. VJEVERICA: Sve oči lažu.
MEDO: Ne lažu. Samo neke oči lažu. Lijini na primjer.
2. VJEVERICA: Ja znam. Ujutro, kada na jezeru pijem vode, u njemu vidim svoje oko i znam, naravno, šta mislim.
DJEVOJČICA: Ogledalo! To je rješenje zadatka!
S V I: Ura!
VILA: Tako je. Eto vidiš da nije bio težak zadatak.
16. Pojava
ŠUMSKI DUH i pređašnji
ŠUMSKI DUH (vrijeme se naglo promijeni, sijeva, grm, a uz fijuk vjetra ulazi): Počinješ da me ljutiš, pametnice moja mala, sad ćeš da zašutiš kad ovo ne budeš znala.
Zauvijek dan će ovaj, znaj, postati taman, modar, ako ne riješiš zadatak za kraj: kako zao da postane dobar?
VILA: To nije pošteno, duše šume, nije pošteno.
CVIJEĆE: Nije pošteno! Nije pošteno!
VILA: Ti običnoj djevojčici daješ tako teške zadatke.
ŠUMSKI DUH: Šta, ti se buniš, zloćo bijedna? Imena svoga nisi vrijedna!
MEDO: Ali stvarno, dobri duše, može li da bude malo lakši zadatak?
ŠUMSKI DUH: Ti ušuti, vrećo sala, uloga je tvoja mala. Samo spavaš, gunđaš, jedeš, kao mačak u snu predeš!
MEDO (buni se): Ne predem!
CVIJEĆE: Predeš! Predeš!
MEDO: Ama, ne predem, nisam mačak!
BUKVA: Mačak nisi, ali predeš.
1. VJEVERICA: Mrzim kada neko prede.
MEDO (ljuto): Šta je vama svima?! ‘Ajde, ko je ikada vidio da spavam, a kamo li da predem?
CVRČAK (pjeva): Sve što ovoj šumi vrijedi, to je jedan medo sijedi. Samo gunđa, spava, jede, kao kada mačak prede!
MEDO (važno): E, vidite – KAO! Veli KAO KADA MAČAK PREDE!... Nije rekao da predem, nego da je to kao kada mačak prede.
ŠUMSKI DUH: Dosta više, prokletije, do svađe mi vaše nije! A ti, dijete, sad požuri, da ti vrijeme ne iscuri! ... (Svjetlost i zvučni efekti ispratiše Šumskog Duha).
17. Pojava
Pređašnji bez ŠUMSKOG DUHA
DJEVOJČICA (tužno): E, sad sam gotova, propala sam.
CVIJEĆE (tužno): Propala! Propala!
JELEN: Baš je ovo bilo veoma pokvareno od ovog duha, pa makar to bi i moćni Šumski Duh !
BUKVA: E, sad nas čeka vječna tama!
1. VJEVERICA: Plava tama.
2. VJEVERICA: Kao plavi san
ZEC: Vječni plavi san!... Kako ću sada da kradem kupus od seljaka i kakav će taj kupus da bude – plavi! Zamislite, plavi kupus!
1. VJEVERICA: Ne volim da zamišljam.
VILA: Gore glave, prijatelji.
MEDO: Lako je tebi reći – gore glave, ti si Vila.
CVIJEĆE: Dobra Vila! Dobra Vila!
DJEVOJČICA: Šta da radimo, dobra moja Vilo?
CVRČAK (pjeva): Jednom davno, davno bila, šumska dobra, Dobra Vila. Dobru dušu imala je sreću svima stvarala je!
CVIJEĆE i CVRČAK (pjevaju refren): Svima nadu davala je, divne pjesme pjevala je. Šuma bješe puna cvijeća, vladala je šumom sreća!
CVRČAK (pjeva): Njene krupne plave oči svijetlile su i po noći. Šumom lica sva se smiješe, al’ to davno, davno biješe.
CVIJEĆE i CVRČAK (pjevaju refren): Svima nadu davala je, divne pjesme pjevala je. Šuma bješe puna cvijeća, vladala je šumom sreća!
BUKVA: Vama je do pjesme, a nas ubi briga.
1. VJEVERICA: Mrzim pjesmu!
JELEN: Vilo, ima li spasa za nas?
VILA: Nada uvijek postoji.
DJEVOJČICA: Dobra Vilo, šta da radim? Kako da riješim ovaj zadatak?
VILA: Ja vam moram nešto priznati... Ja nisam to što vi mislite da jesam.
1. VJEVERICA: Nisi Vila?
CVIJEĆE: Jeste Vila! Jeste Vila!
VILA: Jesam Vila, ali nisam Dobra Vila!
ZEC: Kako nisi Dobra Vila? Kakva si ako nisi dobra?
DJEVOJČICA: Pa jesi dobra vila, vidiš kako si mi do sada pomagala.
VILA (kao da se pravda): To sada, poslije začaranog sna...
CVIJEĆE: Plavog sna! Plavog sna!
JELEN: Kako to nisi bila dobra vila?
2. VJEVERICA: Pa ja, pošteno da kažem, o vama, draga naša Vilo, do danas nisam čula ništa ni dobro ni loše.
BUKVA: Istina, bilo je nekih priča da vi postojite, ali vas do sada ja nisam vidjela.
MEDO: Meni su, istina, pričali da postoji neka Šumska Vila koja je opaka i koja može sve duše u trenu da zamrzne!
VILA (tužno): To sam ja... To sam bila ja.
DJEVOJČICA: A više nisi takva, više nisi zla?
VILA: Nisam otkako ste me vi spasili.
2. VJEVERICA: Sada si Dobra Vila?
VILA: Nadam se...
CVIJEĆE: Jesi, jesi! Ti si Dobra Vila... Dobra Vila
DJEVOJČICA: Pa eto rješenja moga zadatka.
S V I: Kako?
DJEVOJČICA: Sjećate li se kako je glasio zadatak?
2. VJEVERICA: Zauvijek dan će ovaj, znaj, postati taman, modar, ako ne riješiš zadatak za kraj: kako zao da postane dobar?
1. VJEVERICA: Niko nije dobar!
MEDO: Au, sada shvatam... Ova Vila je prvo bila zla Vila, a sada je Dobra Vila, je li tako.
CVIJEĆE: Tako je Medo! Tako je Medo!
CVRČAK (pjeva): Samo jedno sad me tješi, sve zadatke ona riješi. Loša Vila više nije sada dobrota iz nje sije!
BUKVA: E pa, djevojčice, uspjela si!
VILA (kada naglo počne svjetlost da treperi, sijeva, grmi i sve se smiri)): Eto, i on, Šumski Duh, je priznao poraz... Čestitam ti, djevojčice!
ZEC: Tri puta ura za djevojčicu!
S V I: Ura!... Ura!... Ura!
18. Pojava
PTICA i pređašnji
PTICA (ulijeće sva sretna): Djevojčice, djevojčice!... Našla sam put do tvoje kuće!
S V I: Ura!
DJEVOJČICA (sretna pljesne rukama): Bravo, ptičice moja, bravo! Hvala ti za sve... Svima vam hvala!
CVRČAK (pjeva dok svi igraju uz pjesmu, a cvijeće sa njim pjeva refren): Evo sada, pjesma moja nek nagrada bude tvoja, nek te sreća svuda prati, a ti nekad nama svrati!
Pjesma, igre i veselje, to su, vjeruj, naše želje. Nek ti kosa bude cvijeće, a u duši uvijek sreće!
Hajde sada naše dijete, svoje majke divni cvijete, tvojoj kući ti se vrati, tebe čeka tvoja mati.
Pjesma, igre i veselje, to su, vjeruj, naše želje. Nek ti kosa bude cvijeće, a u duši uvijek sreće!
Z a v j e s a
|
