Cestitamo Generaciji...
Ne verujem da smo uspeli!
Prema onom sto kazu danasnji pravnici i birokrate, svi mi koji smo bili
deca u 50-ima,60-ima, 70-ima i ranim 80-ima, verovatno ne bi
trebalo da smo zivi.
Deciji kreveti su nam bili obojeni vristecim bojama na bazi olova.
Nismo imali zastitne poklopce ili brave na flasicama lekova, vratima i
ormaricima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige. Da ne
spominjemo rizik kad smo autostopirali...
Kao deca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i vazdusnih
jastuka.
Pili smo vodu sa cesme u dvoristu, a ne iz flase.
Uzas!
Jeli smo kolace, hleb i mast i pili gazirana slatka pica, ali nikada
nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali napolju. Delili smo jedno
gazirano pice sa cetiri prijatelja, iz jedne flase, i niko od toga nije umro.
Provodili smo sate gradeci male automobile od raznoraznih otpadaka i
onda se spustali niz brdo, da bismo tek onda otkrili da smo zaboravili na
kocnice. Nakon sto smo se nekoliko puta zabili u zbunje, resili bismo
smo problem.
Otisli bismo smo od kuce ujutro i igrali se po ceo dan, vracali smo se
kuci kada bi se napolju upalila ulicna svetla.
Niko nije sa nama razgovarao po ceo dan.
Nismo imali mobilni.
Nezamislivo!
Nismo imali Play Station, Nintendo, X- Boxes, video igrice, 99
satelitskih
programa na televiziji, filmove na videu, surround sistem, mobilne
telefone, kompjutere ili Internet chatove.
Imali smo prijatelje! Izasli bismo iz kuce i nasli ih.
Igrali smo izmedju dve vatre i ponekad bi nas lopta stvarno zabolela.
Padali smo s drveca, znali smo da se posecemo, polomimo kost ili zub, i
zbog tih nesretnih slucajeva nije bilo nikakvih sudskih tuzbi.
To su bili nesretni slucajevi. Niko nije bio kriv osim nas.
Tukli smo se i udarali jedni druge, dobijali modrice i naucili kako da
ih prebolimo.
Izmisljali smo igre sa stapovima i teniskim lopticama, i iako nam je
bilo receno da ce se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko.
Vozili smo se na biciklu ili prosetali do prijateljeve kuce, pokucali
ili pozvonili na vrata, ili samo usli i igrali se sa njim.
Nisu svi drugari ulazili u ekipu. Oni koji nisu, morali su da nauce da
se nose sa razocaranjem.
Neki ucenici nisu bili pametni i vredni kao ostali i nekada su pali razred i morali su ga ponavljati.
Zamislite samo to!
Testovi se nisu prilagodjavali iz bilo kog razloga.
Nasi postupci su bili samo nasi.
Posledice su bile ocekivane.
Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema u
skoli ili sa zakonom bila je nezamisliva. Oni su ustvari podrzavali skolu i zakon.
Neverovatno!
Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika,
resavatelja problema i pronalazaca, IKADA !
Imali smo slobodu, neuspeh, uspeh i odgovornost i naucili smo se sa
tim nosimo.
I vi ste takvi.
Cestitamo!
Ovo je za one koji su imali srecu da kao deca odrastu pre nego sto su
pravnici i vlada poceli da regulisu nas zivot.
;-)
|