Blog korisnika kindergirl
| Secret garden | |
|---|---|
| 23 Sep 2008 17:43 | Idi na vrh |
| "Ovo je tvoj vrt.-reče mu monah-u stvari,svako bi negde trebalo da ima ovakav vrt(...) Ovde je u pravom značenju reči tvoje ime rasađeno u bilje.Sve tvoje misli,želje, postupci,ovde su proklijali i procvetali, nikli kao cveće ili kao korov.Po vrsti i mirisu verovatno da bi sada mogao da prepoznaš sve svoje postupke,odluke,reči.dobra i rđava dela. Dobri postupci su korov,a rđavi su cveće,jer dobro ide sa ružnim,a lepo sa zlim.Ja sam uvek tako po bilju znao šta radiš i kako se osećaš."
M.Pavić http://www.mycity.rs/Blog/Vrtovi.html |
|
| meeting the ... | |
|---|---|
| 19 Sep 2008 14:08 | Idi na vrh |
| Citat:- ..i.. hoces li da se vidimo?
- pa, hajde, ali hocemo se upoznati prvo? - zato te i zovem, da se upoznamo. - mislio sam, da se predstavimo, makar da ti ime znam. - bez imena. ima vremena za to. - ne znam ni kako izgledas! - saznaces. - heh, pa onda, kazi mesto, odredi vreme.. - izaberi jedno slovo. -  h.
- ovako. imas hazarsku, homoljsku, husovu, humsku.. kazi mi, za koju si od ovih ulica cuo, a nikada nisi bio u njoj. ili, za koju ne znas ni gde se nalazi? - 'ajde neka bude da je hazarska.. - hazarska, onda. ja biram broj. 16. Mora da postoji broj 16 u njoj. provericu. odaberi vreme, ja cu dan. - luda si. osmica. - cetvrtak. cetvrtak, u osam, pred hazarskom 16. - cekaj, hajde mi daj makar broj mobilnog, u slucaju da zalutamo, ili da se ne nadjemo.. - ne treba nam to. necu ni mobilni, necu ime, necu da zavisim ni od cega, niti da imam ikakve predstave o tebi pre nego sto se vidimo. hazarska 16. hoces li biti tamo? - bicu tamo. ____________________________ prva slika mi je ona kako stojim oslonjena na zid zgrade u hazarskoj broj 16 i cekam da me zagleda i pridje mi nepoznata osoba. ali nije tako bilo. ti si se pojavio prvi. ja sam bila ona koja je zagledala. usput sam razmisljala - sta ako niko od nas ne bude zeleo da se prvi prikaze, ako budemo lunjali, sacekivali, odustali. a onda pomislih, sta ako te vidim, a ne zelim da ti pridjem. sta ako si patuljak. sta ako si ruzan. sta ako nisi nista od toga, a opet ne smem da ti pridjem. i kao da je tvrda glava nadjacala citavo moje telo, kao da, u inat, u trenutku postadoh nesto sto nisam ja. - cekas nekoga? osmeh. ne cekam odgovor, priblizavam se tvom licu i, na tvoje zaprepascenje i na opstu uzbunu svog srcanog misica, pocinjem da te ljubim. pristajes. - u redu, sada bismo stvarno mogli da se predstavimo. - znas kako; i ne moramo. neka ovaj dan prodje bez imena! - jesi li ti poblesavila ili furas neki zesci trip? - ne, nije nista od toga, niti je ovo neki hir, no hocu danas da radim stvari onako kako nikada nisam. - bez imena? - bez imena. stavise, ne zelim da cujem ni gde zivis, sta studiras, ni koliko godina imas. ne zelim podatke. - valjda cemo pricati o necemu danas..? - to mozemo. hajdemo na ovu stranu, pa cemo se uvuci u prvu kafanu na koju naidjemo. apsolutno mi je nepoznat ovaj kraj, ali pitacemo nekoga kako do autobusa ako se izgubimo. narucili smo, sedela sam ti sa preke strane, gledala te u oci, pricali smo.. cudno je bilo zaobilaziti u mislima sve one teme koje uvek prvo izdeklamujes o sebi. ali vremenom je razgovor tekao sve neobavezujuce i sve bolje. - ne, neces ti platiti ovog puta, svako ce za sebe. ponela sam sitnis, ti daj to krupno, a ovo je moj deo. izlazimo. pronalazimo prometniji deo naselja. trazimo stanicu. ne zurimo. setamo. - jovana!! o, fak. - eej, cao, jedva sam te prepoznala, menjala si boju kose? suzana. - cao, pa da, tako, s'vremena na vreme. kako si? - ma super, evo, pedja i ja malo izasli u setnju, otkud ti u ovom kraju? - pa i ja, rekoh, da prosetam. suzana, predrag. ovo je sava! ispruzas ruku gotovo mehanicki i kroz smeh se "upoznajes" sa nepoznatima. - e, pricao mi je neki fazon i stadosmo u pola price. drago mi je da sam te videla, 'aj', pa.. vidimo se!..
- e, divno. nema veze, ionako si pretpostavljao da sam ili jovana ili jelena. - ali, jesi li ti normalna i otkud ti sava pade na pamet? - nemam pojma, valjda zbog onog lika. znas, i dalje ne zelim da cujem tvoje ime. ali sada, kada si saznao moje, red je da i ja cujem jednu o tebi. kojim prevozom ides kuci? - 58. - dobro. pitao si me za sledeci put. ulica neka pocinje na j.. jadranska, jaksiceva, jasenicka, jurija gagarina. jurija gagarina, broj 58. o vremenu cemo se vec dogovoriti. - u redu. bilo mi je.. interesantno! - i meni je. zato hocu opet. pozdravljamo se. ovog puta bez poljupca. __________________ naredni put sam ti prisla hrabrijim korakom. - ocekivao sam poljubac. - mislim da je red na tebe. a danas, hajde da gledamo filmove! bilo je lepo upoznavati grad upoznajuci tebe. autor priche je neko meni drag. ovog puta neccu navesti ko. nije ni vazhno. |
|
| Potraga za pochetkom | |
|---|---|
| 10 Sep 2008 20:44 | Idi na vrh |
| Citat: First beam in the LHC - accelerating science
Geneva, 10 September 2008. The first beam in the Large Hadron Collider at CERN was successfully steered around the full 27 kilometres of the world’s most powerful particle accelerator at 10h28 this morning. This historic event marks a key moment in the transition from over two decades of preparation to a new era of scientific discovery. http://public.web.cern.ch/public/ * http://www.b92.net/zivot/vesti.php?nav_id=317962 http://www.b92.net/zivot/nauka.php?nav_id=311422 * na licu mesta: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=518093 |
|
| R.F. | |
|---|---|
| 06 Sep 2008 19:41 | Idi na vrh |
| "Nikada ne treba da zaboravis, ako ti odes,neko drugi ce zauzeti tvoje mesto. Tenis ce nastaviti da zivi, ali ti neces. Ti si samo tu u momentu. Nikada ne mozes biti veci od igre, zauvek to pamti."
Roger Federer, Wimbledon 2003 |
|
| "...jer postoje u nama neke stvari neprevodive u reči…& | |
|---|---|
| 25 Avg 2008 14:40 | Idi na vrh |
| "Samo maločas sam rekla, Maluf me je naučio da je moj identitet ono što čini da nisam identična ni sa jednom drugom osobom, to je jedna stvar,a drugo,mene skoro nikad nije zanimala ta, u svakom trenutku dostupna, lakoća rešenja,a ponajmanje bih se time zadovoljila u ovom slučaju,jer sam svesna da bih time iz temelja iščašila ovu duboku unutrašnju motivaciju za samokontrolu. Pa ma koliko da mi je bolno ovo rovarenje po sopstvenoj utrobi, najviše mi je stalo da budem sama sa sobom.Svaki drugi način bi mi bio teži.Mislim da ću jedino tako uspeti da jednom nekako izađem iz ove neverovatno zamršene....
Ne, ne bih da izađem.Nisam to htela da kažem, ne da izađem, nego da na miru dovedem svoje razmišljanje do nekakvog kraja.Ne želim nikakav izlazak, to je ono najvažnije.Nipošto.Ne smem na to ni da pomislim.Nemam ja kud da izađem.(...) Ovako da ćutim i da u mislima slobodno šetam kroz vreme i prošle događaje, da gledam slike i ponavljam rečenice koje su mi nkead zaparale mozak i tu se duboko urezale.(...) Verujem da sam, u stvari, doživela nešto kao neki emocionalni infarkt, neku opaku mešavinu kratkih iskliznuća, naizmeničnih saznanja i gubitaka od kojih se moje osećajno biće zdruzgalo u paramparčad.Jedno vreme sam uporno i strpljivo pokušavala sve te komadiće skupim i ponovo nekako zalepim jedan za drugi, da se sve sklopi i poravna tako da niko ništa ne primeti, ali sam se umorila od toga.Sad tek shvatam koliko je to bio, i još uvek jeste, beznadežan napor. Zato što kod mene ne postoji više trezvena svest o tome gde koji deo pripada, koji kome odgovara, šta se sa čim podudara, gde je žljeb a gde izbočina, sve je sad u mojoj glavi nepovratno izmešano..Prosto sam se urušila kao kakva trošna građevina pod težinom snežne usovi.Ne znam da li se išta može popraviti da bude bar donekle kako je bilo.Postalo mi je jasno da ću morati da naučim da živim ovako u tim krhotinama i to sad uvežbavam. Zato i kažem da je meni dobro." Vida Ognjenović, "PreLJUBnici" * "- Ne razmišljaš li možda ikad da mi ljudi imamo iskrivljenu percepciju života? Da kad smo sretni vidimo nerealno svijet u nekoj dimenziji kakva ona zapravo nije? Možda je svijet samo zapravo jedna velika bolna kugla i to shvatiš kad se probudiš iz nekih svojih iluzija? - Mene danas svaki dio tijela boli, ne postoji pedalj duše koji me ne probada. Ali to ne može odagnati činjenicu da je vjetar naglo zapuhao i nosio list pored mojih nogu, da je kap sa stabla pala na moj dlan dok sam se spuštala stepenicama i da je nebo bilo boje vanilije. I da je djevojka u rozom zaplesala nasred pločnika uz najprometniju ulicu u gradu…" * Traži se... Postoji li netko tko skuplja kamenje sa srca? "Katkad, onako samo katkad, voljela bih da sunčani dan razbije jedan strašni pljusak, onako najjači orkan, da se nebo izlije na ovaj mali moj grad i da rastjera sve ljude sa ulice… Tada bih, onako kao nekad u snovima, izašla van, skinula cipele i hodala bosa cestama bez kraja… I katkad, onako samo katkad, htjela bih da ta kiša ispere sve… Ulice, prljave kuteve, išarane klupe, iscrtane kredom dječje snove… I katkad, htjela bih da ta kiša i sa mene ispere sve; svu prljavštinu tuđih prstiju, svu spretno sročenu ljutnju, svu bol i kamenje koje se nakupilo na srcu.. Da se lije niz mene i moje tijelo i sa sobom odnese u nepovrat sve što me boli tamo u predjelu između srca i stomaka, kako li god to mjesto zovu… Katkad… čvrsto stisnem oči i poželim to svom snagom, baš kao malo glupavo dijete.. I katkad… kiša zaista padne.. Ali danas.. danas ne… danas je sunce odlučilo nekog drugog usrećiti…" Budna sanjam * "... Ušla sam u treću godinu zatrovana njime. Je li on moja kob ili moj krvnik neljubavi? Neko ko će me dokrajčiti? Ponovo provaljuje bol, ne mogu da ga zaustavim, ne mogu da ga zauzdam, ima ga isuviše, izbija u talasima. Srođeni smo ja i moj bol, jedno telo, ista krv. Ahmed Nurudin kaže na jednom mestu “krv me boli od čekanja”. Zluradi demonski glas dobacuje odnekud iz dubine lobanje “načekala si se, ali ne možeš da dobiješ, ne možeš da pobediš”, ne znaš ti kako se dobija ni kako se pobeđuje, jer nije dovoljno, o, ne, ovde to ne vredi, da želiš, da se trudiš i da iznova pokušavaš. Nešto drugo je potrebno, a šta - ne znam. Eh, kad bih mogla da vratim film, da se vratim u ono stanje neizdrža, da prekrojim prošlost a samim tim i budućnost, da se uzdržim, makar crkla od neizdrža, makar se ubila, samo da ne otkrijem karte, samo da otrpim i oćutim. Da nikom nisam pričala, da sam pisma koja sam pisala čuvala za sebe, mogla sam da ih čitam u samoći i gluvoj tišini noći, da ih čuvam u računaru, da ih uništavam ili dopisujem, igrajući se kao u ličnoj literaturi. Sada bih bila podjednako sama, ali bar bih osećala da sam ok, na mestu, nikome se nisam nametala, nikome izlivala dušu, nikome se nisam nudila kao na tanjiru i imala bih tu satisfakciju da sam sama prošla kroz sve to, nema svedoka, nema suđenja, nema kritike, nema lažnih uteha, nema traženja opravdanja, nema lažne nade, zavaravanja, maštanja (njih ionako nema), nema kula u pesku i čardaka u vazduhu. (...) Pa nije ti prvi put, kažem sebi. Šta si uopšte mislila, šta si umišljala, pa znas kako se završavaju sve tvoje ljubavi i pre nego sto počnu. (...) Ja znam, i to, i mnogo više, pročitala sam masu knjiga o ljubavi, to me je i pokvarilo,(...) Mir, nekretanje, neosećanje, a zatim nema ničeg. (...) ... evo ga i Neil Young sa “srcem od zlata”; valjda se ovako u stvarnom životu završava svaka potraga za srcem od zlata - još jednim rezom na krvavom srcu onog koji traga. Nema susreta između srodnih duša. To su izmislili romanopisci i pesnici. Postoji samo činjenica usamljenosti. (...) " http://www.mycity.rs/Blog/O-bolu-i-drugim-demonima.html http://www.mycity.rs/Blog/Modrice.html http://www.mycity.rs/Blog/spletkarenje-sa-sopstvenom-dushom.html sve to treba ocutati... |
|
| Bila su deca...i bili su snovi... | |
|---|---|
| 15 Avg 2008 19:16 | Idi na vrh |
| "Bio je blok sivih zgrada. Kažu da je tu nekada bio hotel sa prelepom baštom, pa je srušen. U svom tom sivilu bila je prastara višnja i dve klupe pored nje. Bila su i neka deca koja su se tu leti okupljala. Imala su planove i snove. Satima su se vodili razgovori o tome šta ćemo raditi kad postanemo “neko”. Bile su zajedničke vizije…detinje, ali zajedničke.
Onda sam ja otišla. Znala sam tog jutra da će tako biti, i pre nego što su mi rekli…Nešto mi se steglo u grlu, nešto mi je okovalo dušu. Sada sive zgrade i dalje tamo stoje. Baštu više niko i ne pominje. Ljudi koji je se sećaju odavno više nema. Nema ni naše višnje. Možda ima neke nove dece… Ali oni više ne razgovaraju, nemaju zajedničke snove. Oni razmenjuju mms i sms-ove na svojim skupim telefonima. Ponekad viđam tu bivšu decu. Sada se nalazimo u lepim baštama skupih kafića. Ali ja sam više volela “našu bašticu”. Oni više nisu oni. Više nemamo zajedničke snove. Mnogi više nemaju snove. Neki kažu da su ih ostvarili. Ne verujem im. Ne vidim im sjaj u očima. Samo su uradili ono što se od njih očekivalo. Ja još imam snove. Ne dam ih! Ako njih izgubim i ja ću se izgubiti. Žao mi je jedino što su ljudi koje volim zaboravili na tu nekadašnju decu i što sede sad tu pored mene, a tako su mi daleko." posted by AnyA |
|
| Letters of Hope... | |
|---|---|
| 11 Avg 2008 22:58 | Idi na vrh |
| Citat:Mesa, Arizona, 2005
Lisbon, Portugal, circa 1930 Dear Fernando Pessoa, I almost love you. Lately, in fact, I've found myself having "conversations” with you. You look, in my mind’s eye, just like you did in early photographs—a dark suit, a fat cigar between the fingers of your left hand. You've got one eye looking at me; the other is over the cobbled streets where people pass by, oblivious to us. You seem depressed. The year is 1930 and you will be dead soon. Actually, that’s not entirely true: You still have five more years to live. You and I are sitting at a small, iron table in a tiny café in Lisbon. We are on the patio; you've just completed your journal entry for the day. I wonder if I can see it, and you slide the notebook across the table without uttering a word. Somebody endlessly keeps our coffee cups filled. I don't know who it is. I can't see them. I can only sense them after they've come and gone. And this feeling, this contradiction, this present absence, so to speak, reminds me of something you wrote, not that long ago: "We never love anyone. We love only our idea of what someone is like. We love an idea of our own; in short, it is ourselves that we love.” A bearded man sits at the table next to us. He is reading a thick volume of poetry while he eats his lunch. I am trying to figure out who the author is. I'm almost sure it's Whitman. "What book is he reading?" I ask you, pushing my chin towards the bearded man. The question seems to confound you, as if I’ve suddenly made an appearance, as if this weren’t my fantasy anymore. You've materialized me. I'm not dreaming (not alone, anyway). This is truly 1930, and you’re, in fact,Fernando Pessoa, the sad poet wearing his sad suit. And I am… Well, I am this sort of yet-to-be born presence, one of your contradictory truths, an illusion, a phantom. Still, you are only partly assured. You glance over your shoulder, bring your hovering, watchful eye into focus. Now, with both eyes upon me, the corners of your mouth loosen. I loosen too, like an ideal figment of imagination. We rejoice at how easy it is to dream. The bearded man finishes his lunch. He gets up to leave and I can see he has an elated mind. His thoughts flicker behind his eyes like flames. Still, not satisfied, you rub your forehead with both of your hands, fingers pressing the skin there into lines. The bearded man gathers his things, his book, his overcoat. I can now see that he walks with a cane. When you see him leave, you too, gather your things—your notebook, your overcoat, your difficult-to-read thoughts. You continue to rub your brow, as if the ache in your head is too much to ignore. An entire universe is waiting for you along Rua dos Douradores. In 1982, 47 years after your death, your "The Book of Disquiet” will be published. In it, there will be a fragmented gathering of many of your journal entries, which, I understand, you have been actively engaged in writing since 1912.You give credit to a semi-heteronym, Bernardo Soares, whom you claim was a simple mutilation of your own personality. You, "minus reason and affectivity.” When I see you step out into the courtyard, the sun piling up in the trees, hat on your head to cap the pressure, I step out too. As your footsteps recede up the road back to your office, words fall over your shoulders. I pick them up, even though I can't read them in the original Portuguese. I call out your name one more time, but you don’t look back, not to thank me, not to say goodbye. Years will go by, and, often, when I'm "high up in that lonely night,” I will think of you, and carefully whisper cheerful words, so that just you can hear them. Wherever you are. Timelessly, Lisa Marie * Citat:Erie, Pennsylvania January 1, 2000 Dear Alex, Just a few minutes ago I thought I would never, ever, write you another word, let alone another full-blown letter with all the details and care such endeavor entails. Just a moment ago, I thought you were the lousiest, most remiss friend I have ever had, or, to respect the mind frame I was in, thought I did. So volatile are my feelings, and my emotions. All it took to change my whole perspective about you was a simple phone call. It lasted only a couple of minutes, I know, but it warmed my heart on this winter day. For a long time I wondered if you were going to remember me today. You promised you would. But you also promised you would call often, and send letters, and let me know how you were doing, and how much you missed me while you were in Europe. And yet, you never did. Since you left, I am the one who has done most of the writing, most of the talking. It felt strange sometimes. But I relish sharing my feelings with you. Sometimes people just need to be listened to. No feedback, no interaction needed: Just someone to listen to our stories. Things haven't changed much in our or, should I say, my city. I don't think you remember this place as yours anymore. You have always been so critical of this part of the world, you have always wanted more: This town has not been enough to host and entertain your dreams, wishes, and ambitions. I remember you saying you would look at this city as a turned page in your life. Sometimes I hated you for saying that. But I have also admired that in you. The determination, the fixation on a single idea, the resolution to pursue your thoughts and dreams like a bullfighter, always intrepid, always fearless of what might come as a result of your acts.I, on the other hand, have stayed here, nurturing my own dreams with stoic defiance. And today, as I write these words to you, I realize that having been here is, in all so many ways, quite an extraordinary experience. Maybe Paris will bring you all the inspiration to light that creative fire that has been lurking in your soul for so many years. But for me, being here, close to the lake, close to such a rich venue of our own history, puts me closer to my true soul, to my true writing. Yes, my dear friend, I am speaking from Erie, Pennsylvania. I am speaking to the world from the headquarters of Commodore Oliver Perry, whose ships, made right here in this town, defeated the great British navy in the Battle of Erie in 1813. The city named after the Erie people, the Native American tribe that, although decimated by the Iroquois in a gory battle in the mid-17th century, managed to outlive itself through its name. My dreams are like Erie, my dear Alex. They don't travel far, but they manage to endure the odds of time. I guess I have been, and will always be, like this: The one who finds beauty, pleasure and a smile in the simple things of life, in the places where people don't pay a lot of attention to, or don't even bother to look at. It feels appropriate to think these thoughts on a day like today, when a new Millennium starts, when the whole world revels on the possibilities ahead of us, on the good that is to come, on the big things that can occur. Yes, everyone talks about the big things. From my TV set in Erie, I saw the fireworks at the Eiffel tower, and the crowds waltzing through the Champs Elysees. On several occasions I thought I had seen you. But my imagination, like my heart, speaks in low tones, and I decided I would write you a large, long letter to say that, like Emily Dickinson, it will be in the small, everyday things that my deep literary thoughts will always reside. Happy New Year! Love, Joyce http://www.rivertrout.com/main.html |
|
| True Colours | |
|---|---|
| 07 Avg 2008 23:35 | Idi na vrh |
| "You with the sad eyes
Don't be discouraged Oh I realize It's hard to take courage In a world full of people You can lose sight of it all And the darkness there inside you Makes you feel so small But I see your true colours Shining through I see your true colours That's why I love you So don't be afraid to let them show Your true colours True colours are beautiful, Like a rainbow Show me a smile then, And don't be unhappy, can't remember when I last saw you laughing If this world makes you crazy And you've taken all you can bear You call me up Because you know I'll be there And I see your true colours Shining through I see your true colours That's why I love you So don't be afraid to let them show Your true colours True colours are beautiful, Like a rainbow Ohhhh I can't remember When I last saw you laugh If this world makes you crazy And you've taken all you can bear You call me up Because you know I'll be there And I see your true colours Shining through See your true colours That's why I love you So don't be afraid to let them show Your true colours, true colours Are beautiful like a rainbow I see your True colours shining through See your true colours That’s why I love you So don't be afraid to let them show Your true colours Your true colours are beautiful, Like a rainbow Ohhhhhhh..." ...mada i: Citat: i crno-belo inspisrise nekada i mnogo vise od jarkih boja i u njima leze trenuci istkani svojim senkama, detaljima,... u njima hoda stotina emocija, magicnost zivota, misticnost i treba im pridati paznju i dublje zaviriti u njih Nicolle80 
Black Queen paint the... portrait... colour of the... |
|
| Nocc skuplja vijeka... | |
|---|---|
| 20 Jul 2008 14:16 | Idi na vrh |
| "Ponekad sam pijan, do uha nasmijan
I dusha mi je otvorena knjiga Moje nebo je posoljeni zrak A moje more razlivena tinta Kome biti zahvalan, zhivote moj? (...) ... zhivot mi je otvorena pricha ..." * "Jos ti se radujem, a nemam zasto biti ponosan na nas. Jos ti se radujem, i svoje tajne tebi govorim na glas, k'o da s nama sve je isto kao prije, a nije. " * "i to samo zbog toga što te na me podsjeća...da se nikad više ovakva ljubav ne ponavlja... Nikad više... " * "Kojin imenon, kojon besidon bi ovu jubav krstija i ko bi normalan, a ko bi nasmijan, ovakvu tebe trpija i to triba znat ti dajes prazno tilo, ali dusu nemos dat i nije lako bit i svetica i kurva sve po potribi, kako se namisti u taj cas..." Judi, Zviri.. * "Reci mi sad sta cu sa sobom sve mi ide nizbrdo kad te spomenem I svaka kap moga sjecanja Boli me do ludila kad te spomenem Gradim jos uvijek mostove svoje koji nece doc do tvojih obala Poslije stotinu suza i pogresnih rijeci vec sam pomalo i umoran od poraza znam" * chinim pravu stvar... * vreme je... Citat:Pusti me, Pjer, pusti! Vec stizhe zora da me ugrabi. Bezhim! Zar ne znash, Pjer? Sve odlazi. Pusti da i ja odem u noc. Sâma... Ne, ne idi za mnom. Ostani tu dok odem niz ulicu. Sigurno da si mi potreban. Zato i odlazim. Chezhnja je nedopustiva stvar. Ne daj se, Pjer! Morash joj odoleti. Ona te shchepa i stezhe do smrti. Zato ukradi tek trenutak blazhenstva, onda bezhi u samoccu obojenu seccanjem. To je sve shto postoji. Izdrzhi do jutra, Pjer! Zashto te napushtam? Ne znam... Navikla sam da nishta nemam. Toliko, da vishe nemam snage da mi bude bolje. Izdrzhi do jutra, Pjer! Lidija Nikolicc * "Neka čudna bića jašu na vetru. Prolaze kroz zidove i ulaze u tebe. Telo se grči i menja. Reči ne izlaze iz grla. Oči vide naopako. Ne gledaš spolja, već unutra. Pun si, a prazan. Aveti ližu tvoju kožu. A ti ne osećaš ništa..."... http://www.mycity.rs/Nasa-pisana-dela/Opet.html * Citat:Fantom iz mojih tajnih hodnika Ne smem da dotaknem u ovom polusnu Tvoje blazeno lice, Uzasan strah preplavljuje mi grudi. Uzburkace ovi topli prsti Povrsinu imaginacije Mirnu vodu pre svitanja, Mirnu kao ogledalo za narcisa. Osecam da me rat, Koji vode svest i podsvest baca na kolena, Pokusavam da podignem glavu. Ne,teska je,ne uspevam. Erupcija iz mozdanog vulkana Prozdire nebitna secanja, O, tako su mi sada potrebna Da zgazim fantoma utkanog u hodnike Ovog beskrajnog lutanja. O,probudi me,svesnosti! Nad cim se nocas koren tvoj zgrazava? Savesti,prokleta saveznice i majko mojih tugovanja Daj mi da otvorim oci, Jednom za svagda, Dozvoli da izbledi njegova moc nad mojim osmesima. * Vracam sebe sebi Dala sam ti oblicje Od meseceve svetlosti pravila Oci od rubina podarila Da bi plamtele vatrom mojih neispunjenih strasti Nerazumno slatkih Decijih vragolija I krila zmaja duboko u tebe usadila Moja krila od nekada Da osetis kako se nebo takvom oblicju klanja Kako ga prihvata Sve potrebno i iskonsko Sto su odbacili ljudi Sto su iz sebe prognali Iz dubine svog bica tebi sam poklonila Odrices se toga Teska je to nagrada Stojim daleko,na zemlji I pokusavam da dohvatim sve sto sa tebe Iscupano neznanjem otpada Vracam sebe sebi I molim se Da sam na putu Kojim se uspeva. * „...On ima u ocima vrtlog koji brise secanja... Spas za besmisao divljeg lutanja u krug od sebe do zablude od zablude do sveznanja os sveznanja do kajanja od kajanja do sebe...“ * Citat:New York izbeci zablude srusiti zidove staviti zastave ukrasti svako svitanje za tebe smrviti pitanja ubiti otpore probuditi u sebi svetove za tebe lagati andjele odseci korake biti pocetak vecnosti za tebe umreti i oziveti nije dovoljno...* Citat:Godina njegova Secam se nekih davnih magli, lepljivih kao prsti zamazani medom, nanizanih u godini koja ne odlazi…. Vraca mi se svake zime! Zaljubljena u moj bol! Ta godina naseg oslobadjanja od vatre u krvi… Smiraj dva mlada jelena. Zivot ide kroz sve boje postanka. Ide kroz sume, pustinje snova , oaze osmeha. Prolazi ziva rana tudjeg prezira i ponosa. Pada na zemlju, grci se crv upamcenih bolova…. A obelisk proslosti stoji. Vraca mi mirise … Nadanja. Vraca mi suze kroz koje sam te gledala, koje su se u tvoju kozu upile…. Zalog za sva vremena. Svih neprozivljenih , svih bacenih , svih zaludnih zivota. Mozda osecas da cu i umreti Urlajuci kroz vremenski prozor sa kog odavno svet posmatram! J.F. -Na Sve Svete.... http://www.mycity.rs/Nasa-pisana-dela/Ako-se-ikada-pokajem.html http://www.mycity.rs/Blog/san-6.html "pocetak je kraj je pocetak je kraj je..... " http://www.mycity.rs/Blog/when-it-is-time-to-say-farewell.html http://www.mycity.rs/Blog/ulysses.html Kockice jednog davnog sna... http://www.mycity.rs/Blog/Modrice.html 
"Jedino nekad zadrhtim kad pomislim na zagrljaj, na onaj charobni zagrljaj, posle svega, kad se dusha razlije i svet izgubi ivice, i kad si i svoj i nichiji, i kad nemash chvrst ego, nego se oseccash blazheno uzet i sveutopljen, sve prozhet. Da, jedino mi zagrljaj nedostaje." M. Panticc, "Ovoga puta o bolu" * purple rain in my mind & soul... i ne pitaj shta je bilo... * Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu... Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas... (balashevicc) : * |
|
| Foto (b)log | |
|---|---|
| 14 Jul 2008 13:23 | Idi na vrh |
sa jednog putovanja...kao što sam i obećala... 
   
   
   
p.s. http://www.mycity.rs/Blog/na-marginama.html |
|
