|
Poslao: 07 Apr 2009 21:48
|
|
Noć mi ne donosi san,
samo bol, samoću i tugu.
Nije ovo, šalim, se. Jao Nešo, pa zar nisi mogao nešto da se malo i rasplačemo kad već pišemo? A ne ove radošćupršteće poljetnorazdragane riječi?
(ne ljuti se )
|
|
|
Poslao: 08 Apr 2009 06:58
|
|
pa zar ovo nije za rasplakivanje. Kakve crne poletnorazdragane reči. Razradi to malo pa ćeš dobiti i tugu. I plakanje u kompletu.
Pozdrav.
|
|
|
|
|
Poslao: 08 Apr 2009 19:31
|
|
Od ovih reči može postati i optimistična pesma.
Noć, samoća, tuga, bol i san.
Samoća beše veran mi drug,
tuga i bol bili su krug.
Noći su bile sve samo ne san,
ali je svanuo sad novi dan.
Dan u svetlu što svet boji,
osmeh mi baš lepo stoji.
|
|
|
Poslao: 11 Apr 2009 16:47
|
|
NOĆ, SAMOĆA, TUGA, BOL, SAN
Što mi to san i počinak krade?
Kapi kiše u oknima prozora?
Il' srce što jače kuca ove noći?
Topot mojih misli što kroz tamu k tebi hrle?
Il' samo oštra bol muklo ječi u samoći?
Ne, to se tuga vjetru povjerava.
Ne bi li je vjetar nebom razasuo,
zvijezde joj sjajem snagu utrnule,
mjesec joj smiješkom novu nadu podario.
|
|
|
|
|
Poslao: 12 Apr 2009 10:47
|
|
Je l' mogu ja?
... ... ...
Ćutanje shvatam kao odobravanje.
Dakle: LAHOR, VLAT, OKNO, MISAO, BLAŽENSTVO.
|
|
|
Poslao: 12 Apr 2009 11:15
|
|
Tuzor, a gjde je pjesma na one radošćupršteće-proljetnorazdragane Nešine riječi?
Vi zadajete, a samo ja pišem
Hajde, u ovima se bar može naslutiti neki optimizam. . U tragovima.
|
|
|
Poslao: 12 Apr 2009 11:36
|
|
Ivana_sanjalice, 'ajd' kad kažeš...
Zalud čekah, samotan, u noći
da mi bol i tugu san prekrije...
Vazda budan, dajem se samoći,
i sa njome nektar žića pijem.
Eto, da ne budeš samo ti "u nemilosti" pisanja.
Molio bih da se vratimo na onaj optimizam "u tragovima".
|
|
|
Poslao: 12 Apr 2009 17:28
|
|
(LAHOR, VLAT, OKNO, MISAO, BLAŽENSTVO)
Kraj otvorenog prozora
Lahor tih i slan kroz prozor mi uđe nepozvan.
To mi glasnik dragi misao tvoju nosi,
misao tajnu, od želje ustreptalu,
od čežnje uzaludne izmorenu.
Žudnje skrovite nad jastukom se mojim razliše,
vlati nježne ćudoredne od stida vratove pognuše.
A kad sam prozor zatvorila, tiho sam oknu došapnula:
na oprezu budi, pazi, čekaj onu zraku sunca,
blijedi drhtaj prve zvijezde u sutonu,
čekaj nježne kapi od valova otkinute.
Tu se krije jedna ljubav daleka,
svo blaženstvo svijeta koje na me čeka.
|
|