offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
Žena - muškarac ::
Piše: prof. dr. Vladimir Gruden, dr. med., spec. psihoterapije, Klinika za psihološku medicinu, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Muškarac i žena dva su različita bića: biološki i psihički. Oboje su jednakovrijedni i trebali bi biti jednakopravni, ili su različiti. Osnovna karakteristika kojom se razlikuju jest spol (za sada ostavimo po strani akademsku raspravu razlikovanja spola i roda). Njihova osnovna životna zadaća jest odnos jednoga s drugim. Iz toga odnosa proizlazi i cjelokupna, ostala djelatnost svakog ljudskog bića. Muškarac i žena trebaju jedno drugo zbog upotpunjavanja vlastite osobnosti i zadovoljenja mnogih, a ne samo spolnih, potreba. Pitanje koje si mnogi postavljaju je: Ako smo, kao dva različita spola, usmjereni jedno na drugo zašto toliko nesporazuma, zašto toliko razdvajanja umjesto normalnoga i očekivanog spajanja?
Složenost i kontradiktornost ljudskog uma stvara kaos pokušaju razumijevanja žensko-muških odnosa kao i većine ostalih oblika ponašanja. Postoji li muški mozak i ženski mozak? Možda, ali to je nebitno. Sigurno je da postoji muško i žensko načelo. I muškarac teži ženi kao što i žena teži muškarcu, ne samo da ostvare biološku zadaću produženja vrste već i da ostvare ujedinjenje svoja dva načela kako bi postali ljudi. Jer, žena nije čovjek, ni muškarac nije čovjek. Tek ujedinjeni stvaraju čovjeka koji je stvoren na sliku i priliku Boga. Bog je stvorio žensko i muško po uzoru na sebe. A ostvariti sebe, naći sebe znači naći Boga u sebi što je smisao života. Za ateiste ne govorimo o Bogu nego o načelu. Žensko i muško načelo teže spajanju kako bi ostvarili postojanje. Nije rečeno smisao postojanja, već samo postojanje. Nedavno sam raspravljajući s jednim klijentom o životnom smislu čuo zanimljivu i prihvatljivu misao: Deplasirano je postaviti pitanje o životnom smislu; tražiti smisao za neku pojavu znači postaviti tu pojavu u odnos prema nečemu drugom. A život je iznad svega. Njega se ne stavlja ni u kakav odnos. On jednostavno postoji. Isti je položaj i žensko-muških odnosa. Taj odnos je život, bar što život znači za čovjeka. I nema ništa izvan toga odnosa. Njega ne možemo usporediti ni sa čime drugim. On jednostavno postoji za sebe sama. Žena i muškarac su dakle datosti, oni su nužnost.
Naša dosadašnja razmišljanja odnose se na zajednicu žena-muškarac. Potrebno je razmotriti posebno ženske i posebno muške osobine. Nešto smo više prostora posvetili, već na početku, njihovu odnosu jer i njihove pojedinačne osobine proizlaze iz toga odnosa. Poznavajući osobine svakog od spolova, jasniji će nam biti i imperativ njihova ujedinjavanja. Zar je doista osnovna zadaća svakoga ljudskog bića (žene i muškarca) da teže jedno drugome? Da, izravno ili posredno. Potreba da se osigura život vrste pripada biološkim razmatranjima.
Pozabavimo se samo duševnim usmjerenjem muškarca prema ženi i žene prema muškarcu. I odmah, na početku, razriješimo dvojbu, što je s onim osobama koje njeguju celibat ili spolnu apstinenciju. I to je odnos prema suprotnom spolu. Oni ga odbijaju. Ne stoga što ga ne trebaju za svoj osobni psihički razvoj nego oni negiraju ono što zapravo žele i što ih zbunjuje. U psihodinamici poznajemo mehanizam negacije kojim se prenaglašeno odbija priznati težnja prema nekome cilju. Time se dokazuje da nije istina ono što je istina, i to više sebi nego drugome.
Istospolna orijentacija također je proizvod mehanizma obrane. Nespremnost za komunikaciju sa suprotnim spolom usmjeruje takvu osobu prema istome spolu. Tjelesna, a pogotovo psihička invalidnost, plaši nas susreta s osobom s kojom trebamo izmijeniti svoja bogatstva i tako upotpuniti čovjeka.
Promotrimo, sada, razlike ženskoga i muškog razmišljanja. Klasika je kako muškarac više misli lijevom logičnom polovicom mozga, a žena više desnom intuitivnom. Takav je pristup zanimljiv, no nesiguran. Izgleda više kao konstrukt. Nedvojbeno postoji tjelesna razlika muškarca i žene. I to ne samo na krupnom anatomskom planu, nego i na polju fiziološkog, a posljedično tome i psihičkog funkcioniranja. No dosadašnje spoznaje manjkave su da u potpunosti ili barem na zadovoljavajućoj razini objasne ponašanja i stavove žene, ponašanja i stavove muškarca i složenost njihovih odnosa.
Pokušajmo prići žensko-muškim odnosima upotrebljavajući pojam načela. Načelo može sadržavati biološke i psihičke zakone, no načelo je nešto više od zakona. Ono u sebi nosi i filozofsko-religioznu te egzistencijsku sastavnicu. Jer čovjek je mnogo više od biološko-psihološko-društvenog bića. Kritičari takvog pristupa zapadaju u redukcionizam, također jedan obrambeni mehanizam koji svodi čovjeka na definicije, a kojima je, nažalost, sklona i većina znanstvenika čiji su zaključci, zapravo, robovanje statističkim "činjenicama". Cjelokupan materijalistički stav nije ništa drugo nego redukcionizam. Na svu sreću danas u ozračju kvanta i sličnih suvremenijih spoznaja svjedoci smo prihvaćanja indeterminizma te determinističkog kaosa koji otupljuju oštrice tzv. znanstvenih istina.
Treba imati snage susresti se sa svojim i partnerovim nepoznatim i zaroniti, dijelom znajući, a još više ne znajući, u svoje postojanje. Načelom bismo mogli zvati i Jungov arhetip. Arhetip je kalup prema kojemu se pojedinac određuje. To je nesvjesno usmjerenje prema određenim oblicima ponašanja, a pripadalo bi kolektivnom, nesvjesnom iskustvu ljudske vrste. Psiholozi arhetip smatraju hipotetskim konstruktom.
Usmjerimo se načelima ženskoga, odnosno muškoga bića. Psihoanalitičarka Bolen je načela ljudskih ponašanja promatrala kroz karakterne osobine grčkih, odnosno rimskih bogova. Mitologija, inače, sadrži sve psihološke spoznaje ljudi kroz stoljeća i simbolično označuje duboke, za svijest nepoznate težnje čovjeka.
Počnimo, kao kavaliri, od žena. Je li kavalirština znak ženske slabosti ili njezine snage. Treba li žena muškarčevu kavalirštinu ili se izborila za primat? Treba li muškarcu, u kavalirštini, objekt obožavanja ili time dokazuje (naravno sebi) moć. A snažnoj osobi ne treba nikakav dokaz moći. Ona je jednostavno moćna ma što drugi mislili o tome.
Žena je... ženi se ne može pripisati neka posebna karakteristika ili neke najčešće osobine koje bi bile zajedničke svim ženama. La donna e mobile... poznati operni napjev koji je prihvaćen najvjerojatnije zbog istinite tvrdnje. Neki se neće složiti već s tim, a ni s drugim opisima žene. No pojedine žene mogu imati muške karakteristike pa i obratno. Ostanimo, za sada, kod ženskih načela. Ima ih, dakle više. I oni su u različito zastupljeni kod pojedinih žena. U svakoj ženi, znači, "čuči" nekoliko načela. Tijekom života ženska se načela mijenjaju, točnije u određenoj životnoj dobi dominacija jednoga zamijeni dominaciju dosadašnjega. Unatoč dominaciji određenog načela i ostala načela imaju svoju ulogu ublažavajući ili otežavajući ženi život u odnosu na okolinu u kojoj se ona nalazi i koja ima neke svoje zahtjeve koji se očituju u običajima ili moralnim stavovima.
Žena je ljubavnica.Ona želi i zna uživati u vezi s muškarcem. Uznosi je erotika, a svojim plamenom "pali" i muškarca te zaziva i u njemu želju za erotskim užitkom. Nedvojbeno, vatren muškarac "pali" i nju i kada se takvih dvoje sretnu, sva ostala načela žene postaju drugorazredna. U toj zagrijanosti prekida se studij, ostavlja obitelj i zanemaruje karijera. Koliko će druga načela kao npr. načelo samostalnog borca ili načelo nježne majke utjecati na erotsko načelo ovisi o razvijenosti tih načela koji se mogu i svjesnim usmjerenjem probuditi bar da se umanji stres kako same žene tako i njezine okoline. Muškarac može razočarati takvu ženu jer se "zamori" ili ga ona pogrešno procijeni, odnosno precijeni te žena može potražiti nova erotska iskustva.
Žena želi biti samostalna. To je aktualna moda i žene kod kojih je to načelo dominantno dolaze u svoj element uključujući se aktivno u različite pokrete borbe za ženska prava. Žena je spremna natjecati se, poglavito s muškarcima, za društveni prestiž, što nalazimo već u vrtićima, a posebno tijekom školovanja. Spremna je zanemariti ljubav pa čak i obiteljske potrebe na svom putu karijere. Neke zbog toga i ne osnivaju obitelj. Zanimljiva su pitanja koja nad njima stalno lebde biti bolji od muškarca, pokazati da se može bez muškarca, kako ga ismijati... Koliko li se samo osjećaja manje vrijednosti skriva iza tih pitanja.
Žena je majka. To nije samo biološki imperativ, biti majkom je užitak. I to načelo baca u drugi plan karijeru pa čak i odnos s partnerom. Žena s dominantnim načelom majke često se ne obazire na ekonomske i društvene mogućnosti odgajanja djece. Ona ih imperativno želi imati te tu svoju težnju i ostvari ponekad i pod cijenu javnog sramoćenja ili odbacivanja od najbližih. Ne imati svoje dijete kod takvih je žena tragedija te se izlažu različitim medicinskim postupcima kako bi ostvarile svoj cilj. Ne uspiju li u tome, priklanjaju se posvojenju djeteta. Lijepo je to načelo, ugodno i Bogu i prirodi; opasnost je samo u slučaju kada se takva majka u odgoju postavi previše zaštitnički te psihički invalidizira svoje dijete.
Žena je ljubomorna, opasno ljubomorna na suparnice. Smatra da muškarac kojega je ona izabrala i on se s time složio, treba samo njoj pripadati. Ograničava svojemu partneru susrete s drugim ženama, jasno ističe pravo na svojega muškarca, a spremna je čak i na osvetu. Sva sreća za muškarca što je osveta usmjerena prema ženi koja ugrožava njezino pravo osim ako u takvoj ženi nije jako načelo samostalnog borca. Tada, u ljubomori, strada i muškarac. Žena s dominantnim načelom ljubomore može biti ljubomorna i na svoje kćeri, a i na ostale ženske članove u obitelji.
Žena je uporna u svojoj strpljivosti, što može naginjati tvrdoglavosti. Riječ je o konstruktivnoj tvrdoglavosti. Kad je to načelo dominantno, tada naizgled plaha i nježna žena, kada zacrta svoj cilj, ostvaruje ga mirnim i dugotrajnim "štrajkom" što na kraju prisili ma kako autoritativnu okolinu da popusti njezinim zahtjevima. "Tiha voda brijeg dere".
Žena je meditant. Kod žena u kojih je dominantno to načelo nalazimo strpljenje i sklonost dubljim promišljanjima. One mogu biti duboko religiozne ili prikloniti se nekim sektama, odnosno duhovnim pokretima. Ako nisu fanatici, nego su umjerene u svojemu doživljavanju unutrašnjih vrijednosti, mogu biti kvalitetne odgojiteljice i usmjeriti djecu i okolinu prema integriranom životnom putu: događajima i doživljajima.
Žena je prilagodljiva. Bez obzira na odgojne zasade i običajima okruženja kojima je pripadala, spremna je prihvatiti nove običaje i novu okolinu, ako ih procijeni korisnima, odnosno ugodnima.
Sva spomenuta načela miješaju se u ženi u različitom, ali ipak priličnom intenzitetu. Nemogućnost razumjeti ženu rezultat je i prisutnosti spomenutih (i još drugih) načela. Kod žene ne postoji, barem dulje vrijeme, neko dominantno načelo već se ona relativno brzo izmjenjuju, a što još više zbunjuje, očituju se u isto vrijeme.
Muškarac ima dominantno načelo velikog osvajača koji je vremenski dugotrajan i dominira nad ostalim načelima. Nastoji kontrolirati okolinu na koju, zapravo, projicira vlastitu osobnost. Najintrigantnija pojava njegova života jest žena. Svoju kvalitetu provjerava na broju osvojenih žena. Uspjeh u osvajanju je, za njega, spremnost žene na intimnu spolnost. Nesvjesno prepoznaje da je svaki pristanak žene na seksualnost s njime priznanje njegove vrijednosti. Izabirući njega, žena je pohvalila njegove osobine te ih ona želi ujediniti sa svojima pri mogućoj oplodnji tijekom spolnog čina. Oboje svjesno znaju da se začeće ne događa pri svakom spolnom odnosu, možda ga čak nastoje spriječiti, ali psihički je doživljaj stvaranje nečega novoga, zajedničkog. Tijekom orgazma nestaje moje ja i tvoje ti i nastaje MI. Muškarac je, unatoč vanjskoj samouvjerenosti, nesigurno biće. Njemu treba priznanje drugoga, a posebno žene, da vrijedi, tj. da je vrijedan do razine u kojoj žena priželjkuje da njezino dijete ima njegove osobine. Ostale varijante muškarčevih načela proizlaze iz ovoga: Žena muškarcu određuje vrijednost koja mu (odnosno njegovim osobinama) osigurava (kroz gene) nastavak života. Naglasimo još jednom da toga nisu svjesni ni žena ni muškarac, no muškarcu je bitan makar obred koji bi to pokazao.
Muškarac ratnik također osvaja. On je svoju potrebu za osvajanjem žena modificirao u materijalna osvajanja zbog toga da mu se dive. I to upozorava na njegovu nesigurnost. Vrijedi (tj. postoji) tek onda kada drugi priznaju njegovu vrijednost ili se to može materijalno potvrditi.
Muškarac znanstvenik osvaja spoznaju, a usput i priznanje za svoju sposobnost otkrivanja novih zakona. I njemu je od životnoga značenja priznanje okoline.
Muškarac isposnik se, naizgled, odriče svih svojih potreba. No, on time pokazuje koliko je neskroman: ne zadovoljava se prosječnim životnim putem već se svojim materijalnim odricanjem nastoji uzdignuti do razine svojih ideala. Ljudi će ga gledati s ushićenjem i zavišću, a druženje s idealima će potvrditi njegovu vrijednost.
Muškarac dijete nalazi sebe u naručju žene. Kao majka ona mu daje sigurnost, on se za nju žrtvuje, plače joj na ramenu i spreman je dati život za nju. Njegov život ništa ne vrijedi bez žene, s njom ima razlog postojanja, a to je da joj služi i ugodi u svakoj prilici.
I tako žena i muškarac prolaze kroz život, stvaraju obitelj, obnašaju svoju profesiju, imaju sitne radosti, vežu se uz političke, religiozne ili društvene skupine, a zapravo stalno komuniciraju jedno s drugim. Žena treba muškarca, muškarac treba ženu ako ni za što drugo a ono da priopće: "Ne trebam te". Ne znajući kamo ih vodi uzajamna težnja, ne poznavajući sebe, plaše se jedno drugoga te postaju nerijetko agresivni, a onda se opet vraćaju jedno drugome, pa zatim bježe jedno od drugoga i tako gube sebe tražeći sebe. A sebe ne mogu naći u Ja, nego u Mi. I što činiti? Jednostavno: budimo zajedno, imajmo se. A onda postupno osvješćujmo nas, kako bismo našli sebe pojedinca. Jer nema mene bez nas što god ja o tome mislio kao filozof ili kao rob predrasuda.
http://www.zdrav-zivot.com.hr/index.php?cat=_broj_.....__muskarac
|
