Crtaceve price

1

Crtaceve price

offline
  • FLU
  • Pridružio: 27 Maj 2006
  • Poruke: 246
  • Gde živiš: Uzice

ODRASTANJE


Kad god se setim te '93 godine, naježim se. Ono ludilo u zemlji i u mojoj porodici nikako ne želim da preživim još jednom. niti bilo ko drugi. Svo ono ludilo imalo je za cenu da se u mom životu događaju ludosti kao na filmskoj traci.Ćale ostaje bez posla, keva radi sve moguće poslove. Od čistaćice do konobarice, ali i to na par dana i gotovo. Bukvalno sam osećao glad. Uveče bih se sklupčao od bilova u stomaku od gladi. Kad keva pita
- Miloše jesi li gladan, ima par jaja, ako hoćeš.
Ja bih samo odgovorio
- Neka kevo, klopao sam kod drugara, njegova baka pravila uštipke.
Tog leta mojih par ortaka i ja smo samo nemo posmatrali kako nafrckana ženskadija sa svojim sponzorima odlaze na koncerte u "Sava Centar", u bioskop "Jadran", u sve one silne lux poslastičarnice i picerije, koje smo samo posmatrali sa izloga i obizivali se, doduše više na ženskadiju unutra, nego na hranu i piće. Sve nam je tada bilo uskraćeno. Imati 18 godina, nemati devojku, jer jednostavno izgledaš kao poslednji odrpanac. Rale je jedini navodno imao devojku, koja je zapravo bila ista kao i mi. Dragana, jadno čeljade, upalih obraza, u poluraspalim patikama i okrzanoj majici. Jednino što je na sebi imala "de lux" kategoriju, bile su oči. Gospode kakve su samo to bile oči. Crne, duboke. Dovoljno je bilo da te pogleda, pa da u sebi osetiš nemir. Zaboraviš tada i kako izgleda ostatak te devojke, i kako sam izgledaš. Često smo gluvarili po parkovima na Dorćolu i Kalemegdanu, i sebe sam hvatao da je gledam u te bogate oči. Rale je voleo više od života, bar je tako govorio. Kada nije bio sa njom, davio je satima pričajući šta sprema za nju i sebe. Daki bi tada pretio da će sve zube da mu saspe u grlo, samo da više ne čuje ni jednu reč o njoj i njegovim planovima. Naravno bili smo kao braća, delili sve, ako je imalo da se deli. Taj naš očaj je uvek bio veći od svega ostalog i stiskao nas sve jače, terao nas da se osećamo kao jedan. Dno mi ljubi obraz. Poneki posao, ma kakav, smo tražili svakog dana. Novac ako bi ga zaradio, ostavljao sam kevi, i to samo kevi. Ćale bi ga propio ili verovatnije prokockao na tomboli. Nekako se preživljavalo, a ponos što sam pomagao kevi bi mi bio sve veći.
Vreme je teklo sporo tih dana. Vrućina i nekakva ustajalost bi samo pogoršavali gorčinu. Sedeli smo u parku i razvlačili priču o tome kako bi bilo fino kad bi mogli na neki "fax". U tom videsmo Raleta, kako se približava sa dignutim rukama i osmehom od uveta do uveta. Miha, se prvi doseti zašto.
- 'Bem ti, pa ovaj je sinoć bocnuo Draganu.
Stvarno je bilo tako. Opet nova tortura, Rale je nadugo i naširoko prepričavao sinoćno iskustvo. Više nije bio toliko siguran u ono što želi sa Draganom. Odjednom mu je u glasu bio prisutan, onaj tračak mačo glupana, koji je završio jedan posao i sada aktivno traži drugi. Čak sam ga i pitao.
- Čekaj bre, šta bi sa svim onim planovima za vas dvoje.
Samo je odmahnuo, i pobednički rekao
- Zajebi, sad imam veće ciljeve.
Miha, iako najmanji, zverski ga opali u potiljak i besno reče
- Ti si najogavniji tip koga sam ikada upoznao. Trebao bi da te utabam u asfalt, samo da nije ovako mek od ove proklete vrućinčine.
Rale se samo zateleba u njega u neverici.
-Ja ću da ti pomognem. Dojadio mi je.
Javi se Uroš.
- A ja ću da ga natakarim na karu, pa ću onda da ga stabam. Samo da oseti kako je to biti kučka.
dodaje Daki.
- Misliš "kučak".
Izlete mi nehotice, iako nisam imao nameru da se javljam po ovom pitanju. Mislio sam na Draganu. Neka čudna tuga se javljala u meni, ali pored tuge još jedno osećanje koje nisam mogao da prepoznam. Ne bar kad bih mislio na nju. Rale se prsio, skoro do pucanja. Nije ga bilo mnogo briga za naše govorancije. Samo se cerio kao kakav retard, i pevušio "probušeni dolar" od "pušenja".
- Hajde, ako budete dobri, možda vam i odam jednu lepu tajnu.
Tiho je pričao i razrogačio oči.
- Da nisi možda opalio i Lepu Brenu sinoć?
Miha nije mogao da prećuti.
- Radi se na tome, obavestiću te kad bude.
Rale jeste bio lepotan, ali mu je mozak radio na rezervi.
- Pa pošto ste mi ortaci, imam izuzetnu vest za vas. Ona mala iz IV-2, ona kovrdžava, Mina mislim da se zove. E pa saznao sam da se mala trpa za kintu.
Miha ga još cednom cepi po tintari.
- Ti nikako da prestaneš da se glupiraš. Kakva bre Mina, jesi li bre otkinuo sa glavom. Najbolja riba u školi se trpa za kintu?
- A ti ako ne veruješ nemoj. Sve sam namestio. Sećate se za onaj poslić od prošle nedelje koji smo uradili. Podigao sam 70 maraka. Svima po 10, samo za Miloša 30, on je radio dva dana sam.
Rale mi pruži novac. Potpuno sam zaboravio na njega. Mislio sam da su nas ispalili. Ali tek što sam krenuo da ga strpam u džep, Rale mi ga istrgnu iz ruke.
- Šta to radiš? Vraćaj to!
- Samo polako, polako... Dogovorio sam sve. Mina će biti u staroj kući Vojinovića, prekosutra u ponoć. Za 50 maraka će da se kresne sa nekim od nas.
- Niko nema te pare sam.
Uroš je bio neutešan. Mina mu je zapala za oko još od prve godine srednje.
- Miloš ima. Juče je "ubrao" 20 marona, i sad 30, eto mu ga, može da je kresne.
- Beži bre budalo, te pare mi trebaju za druge stvari.
Vratih novac, i brzo ga strpah u džep.
- Ma verujem ti, ali Mina je u pitanju. Znam da si se i ti ložio na nju. Ajde nemoj da se praviš nevinašce. Inače, društvo, moram da idem, obećao sam Dragani drugu porciju danas.
Rale, ustade i žurnim korakom ode
Stvarno sam se i ja zagrejao. Mina je bila bomba. Neverovatna. kao da je sišla sa duplerica plejboja ili nekog sličnog magazina. Još od ranije je bio glas da se daje za novac, ali niko nije hteo da poveruje u to. Malo po malo, više se nisam opirao. Mina je u pitanju. Najbolja riba u školi. Ostali smo još neko vreme i potom se razišli. Krenuo sam kući mračnom ulicom. Restrikcije su bile žešće nego ikad. Sa svih strana avetinjski prozori. Po koje lice u prolazu. Nikoga ne prepoznaješ, a i niko se ne javlja nikome ovih dana.
Na prilazu kući, na trotoaru, sedela je jedna malena prilika i jecala. Bilo je to gorko jecanje, teško. Čulo se to svuda u poslednje vreme, ali ovo je bilo drugačije. Senka mi je bila poznata, a i taj glas...
- Dragana jesi li to ti?
- Miloše?
Dragana je sedela šćućurena iza kolena koje je obuhvatila rukama.
- Šta se desilo?
On...on...on me je... udario me....
- Ko to, Rale?
Zastala je. Bila je iznenađena što sam pogodio.
- Kako znaš?
- Dragana... svima je rekao šta je uradio sinoć. Žao mi je, kad ga samo uhvatim...
Zagnjurila je lice u moje rame, i dugo, dugo jecala bez glasa. Milovao sam je po kosi. Nisam govorio. Ništa joj nisam ni mogao reći da je utešim.
- Ne mogu kući ovakva.
Odvojila se od mene, a lice joj je u polumraku sijalo od suza.
- Moji će primetiti, a ti znaš kakav je moj ćale.
- Ne brini, smisliću nešto.
Pomogao sam joj da ustane, zagrlio i poveo kod mene. Moj ćale je počeo da pravi kuću još u ono "dobro" vreme, kako su matori govorili, a onda ga je stiglo ovo "loše" vreme. Kuća, dvospratna, bila je ne omalterisana, sa praznim drugim spratom, na koji smo "bacali" nepotrebne stvari. Stari ormar, rasklimatanu fotelju i jedan stari krevet... i ko zna šta sve još. Nisam je mogao odvesti dole u sobu, ni moj ćale nije bio cveće, a i bio je vrlo dobar prijatelj sa Draganinim ocem. Samo sam je prošvercovao da se javi matorima da će "kao" prenoćiti kod neke drugarice. Krišom sam je spakovao gore, i ubrzo joj izneo jastuk, ćebe i par parčića pite. Trebala je da bude sa sirom, ali tu "nepoznatu" namirnicu nisam osećao kada bih zagrizao. Smirila se malo, ali je i dalje bila utučena. Zagledao sam je pod svetlošću sveće. To lice...bilo je tmurno, izmučeno, prelepo. Dragana nije lepotica, ali iz nje je izbijao šarm, nešto što niko ne bi mogao da objasni. Dugo smo pričali. Zapravo čekao sam trenutak da budem potpuno siguran da će biti dobro. Posle nekog vremena, krenuo sam dole...
- Čekaj! Nemoj da ideš. Ostani ovde. Molim te ostani.
Nežno me je uhvatila za ruku i povukla nazad. Zagrlio sam je. Privio sam je uz sebe kao da ću je ispustiti. Šaputala mi je. Pričala o sebi. Sve one stvari koje se ne pričaju drugima. U trenu bilo mi je jasno. Ja volim Draganu. Osećao sam prelepi mir. Nešto što nisam želeo da prestane. Gledao sam je u one oči. Prelepe oči. Sveća se odavno ugasila, ali su one sijale. Osetio sam njene usne. Utisnula mi je poljubac. Lako. Kao da se plaši moje reakcije. Uzvratio sam joj. Bojažljivo. Nisam hteo da je uplašim, ali nesvesno sam ispustio, jedno tiho
- Volim te Dragana.
Poljubila me je, ovoga puta smelije, zagrlila.
- Znam.
Zaspao sam srećan. Nikada lepše.
Ujutru sam mislio da je Dragana već otišla. Nije je bilo kraj mene. Sleteo sam dole, i zatekao je kako pije kafu sa kevom. Bar mislim da je to bila kafa, neka retka braonkasta masa, giškala je u velikim šoljama. Ceo taj dan, do večeri, bio je nestvaran. Puno smeha, priče. Keva je izgledala srećna, nikada srećnija. Na kraju nam je i rekla zašto. Dobila je posao šankerice na jednom luksuznom splavu. Gazda je bio neki mafijaš, ali je dobro plaćao. Napokon malo sreće.
Došlo je i veče, kao dlanom od dlan. Deki, Miha, Uroš i Rale stigli su da me pokupe. Dragana se sledila kada ga je videla. I meni je pogled na njega oduzeo osmeh koji sam imao celog dana. Kao po običaju, cerio se i zviždukao poznatu melodiju. Video sam samo suze u Draganinim očima. Nespretno se pozdravila i odjurila iz dvorišta. Nisam je pratio. Rale je jedini koji me je zanimao, i ono šta ću da mu uradim. Taman što smo malo odmakli, počeo je kanonadu gluposti o meni i Dragani. Iznenada sam ga odalamio preko iskeženih usta. Pao je kao sveća. Malo je protresao glavom, rukom obrisao krv sa usne.
- Pa dobro, bar si se pokazao. Zapamti, vratiću ti.
Okrenuo se i otrčao.
- Šta ti bre bi Miloše?
Pitao je Miha.
- Odalami Raleta. Koji ti je bre?
- Nije mi ništa. Idemo.
Ćutke smo otišli na naše staro mesto. Ćutali smo, nismo dizali pogled.
- Samo da znaš, Rale je bio u pravu. Sreli smo Minu. Uradiće to za 50 marona.
Nije me bilo briga. Imao sam novac, mogao sam da je imam. Neko čudno osećanje se zakači za mene. Osećao sam kako mi se steže grlo.
- Pa? Šta će biti? Idemo li ili ne? Ti jedini imaš lovu da je kresneš. Mi ostali... ko zna. Možda nam da, da budemo u sobi dok je bockaš.
Mislim da je Miha bio najzatelebaniji u Minu od svih ljudi koje sam znao. Sad je on preuzeo Raletovu ulogu. Pričao je neprestano o njoj i njemu u nekom zamišljenom svetu.
- Miha, ako ti se baš toliko traži, daću ti kintu.
Napokon sam prevalio preko usana. Miha je napokon ućutao, i tako ostao, jedno, 10 sekundi.
- Ti baš nemaš srca. Kako ti nije žao da se tako sprdaš.
Nastavio bi on još, ali sam mu pokazao novac i pružio. Zgrabio ga je.
- Je li ovo odistinski? Ti si car. Sačekaj me neko vreme dok skupim nešto love, vratiću ti.
- Nije potrebno. Računaj to kao poklon za prvi put.
Miha je već jurio niz ulicu, a mi ostali lenjo smo ustajali. Uroš i Daki, ne bi propustili taj prizor ni za živu glavu. A ja? Ja sam želeo kući. Želeo sam da odem na sprat, da se zagnjurim u onaj stari krevet i da osetim Draganu. Toplu, snenu. U tom snu, nisam se opirao kada su me dvojica ortaka vukli silovito u pokušaju da sustignemo ustreptalog Mihu. Došli smo do stare kuće obrasle bršljanom. Vojinovići bar oni mlađi su se rasuli po svetu, a matori su pomrli sredinom 80-ih. Kuća zvrji prazna i bila je pravi raj za nas koji smo znali da je napuštena. Stara izlizana kapija bila je lak zadatak za nas. Preskočili smo je u koraku, bešumno. Prošli smo kroz uzano dvorište i stigli pred ulaz gde smo zatekli Minu i Mihu kako dele cigaretu.
- Ko ti je rekao da povedeš ove. K'o da su krenuli na radnu akciju.
U mraku nisam mogao da joj vidim lice, ali Mina mi je izgledala nervozno. Možda zato što će da se kresne sa školskim drugovima, ili zato što je možda imala zakazan još neki sastanak u još nekoj ovako praznoj kući. Bilo kako bilo, žurilo joj se.
- Hajde klipani, idemo, nemam celu noć rezervisanu za vas. Imate li svi po 50.
- Hajde Mina, na šta ti mi ličimo. Samo Miha, mi ostali bi možda mogli da gledamo.
- Može, gledanje je 10.
Svi izvadiše novac i predadoše joj. Strpala ga brzo u tašnicu preko ruke i uđe u mračnu kuću. Miha je bio odmah kraj nje. Uroš i Daki čekaše trenutak, i okrenuše se ka meni.
- Ideš li? Nećeš valjda ovo da propustiš?
Uroš priđe, cimnu me divljački za ruku i procedi.
- Nemoj da me nerviraš. Znam da si otkinuo za Draganom, znam to već neko vreme, ali sada nije ni mesto ni vreme da mi izigravaš nekog mlohavca. Polazi!
Trgnu me i kao marionetu povede sa sobom. Unutra se nije video prst pred okom. Daki, jauknu kad udari u nešto. Pipao sam ispred sebe. Naiđosmo na stepenište koje je vodilo na sprat. Gore se već videla retka svetlost, od neke svece ili nesto slicno, i prigušeni glasovi. Popesmo se i zatekosmo Minu kako otkopčava brus. U trenu joj ispadoše sise. Povelike, sa velikim tamnim krugovima oko bradavica.Onako u skidanju, pogleda u mene i ljutito reče.
- On nije platio. Marš odavde.
Kako je to rekla Uroš izvadi pare i tutnu joj u ruku.
- Šta je lepotane, hteo bi da se voziš džabe, a?
Skinula je ostatak. Stvarno je bila boginja. Savršena. Zategnuta do pucanja. Stomak butine... Nije bilo nijednog delića na njoj koji je bio višak. Gledao sam je ali nije išlo. Okrenuo sam se i seo na stepenište nasuprot sobe. U prolazu sam video kako Mina leže na krevet, a Miha nespretno pokušava da svuče one svoje krpe sa sebe. Uroš i Daki su zauzeli pozicije na foteljama i u rukma već držali nabrekle patke. Čuo sam kako Daki odvaljuje nekoliko sočnih psovki na račun kako Mina izgleda, a potom kako sebe obrađuje...tupa, tupa.. tupa.. tupa... tupa.. tupa... Kad mu se Uroš pridružio, stvorili su jedinstven ritam u skladu sa škripanjem starog kreveta, koji kao da se borio da izdrži vatrene nalete dva tela. Miha radi žestoko. Stenjao je kao prase, dahtao i roktao. Mina je bila tiha, poneki jecaj i to je sve... tupa... tupa... tupa... tupa... tupa... tupa. Ni ostali nisu zaostajali. Nije dugo trajalo. Miha je urliknuo onaj tarzanski urlik kada ga je sručio... tupa... tupa... tupa... tupa... tupa... i gotovo. Društvo se odmaralo, bar ono muško. Nije prošlo mnogo, kada sam čuo da se neko oblači. Nisam ni morao da pogađam ko je. Mina je ubrzo izašla, skockana kao da se ništa nije ni desilo. Čak ni frizuru nije morala da popravlja. Na vratima sobe, je zastala i zapalila cigaretu. Uvukla je dim i pitala dok ga je izdisala.
- Zašto nisi ušao da gledaš. Drug ti je bezveze platio. Samo da znaš nema refundacije!
- Niko ti je nije ni tražio.
Gorko sam joj uzvratio. To kao da je pogodilo. Brzo se provuče kraj mene, kao slučajno me zakačila nogom, i onako u prolazu dobacila.
- Šta si ti. Da nisi peder možda. Najgora sorta.
Odvrcka u mrak, tiho se smejući. Uroš i Daki su razgovarali, a jedan me pozva.
- Miloše dolazi ovamo, ova je izgleda ubila Mihu. Evo jadnik se i ne pomera.
- Čekajte ljudi, ne mogu da ustanem. Iscedila me.
Smeju se. Pevuše. Nakon nekog vremena, jedan za drugim marširaju pobednički. Krenuli smo dole. Opet trapavo nalećemo na stvari u mraku. Daki opet zakači nešto, opako jauknu. Napokon izađosmo. Sveže je noćas. Posle onako vrelog dana, pravi melem. Preskočismo kapiju, i lagano krenusmo nazad. Ulica je bila prazna. Jaka mesečina stvarala je senke, i avetinjski crtala figure po asfaltu. Osetih neko komešanje iza par parkiranih automobila.
- Vidiš da sam bio u pravu!
Začu se, kreštavi glas. Bio je to Rale. Okrenuh se i videh da sa njim neko stoji. Dragana je jecala.
- Vidiš kakov je ovaj tvoj novi dečko, prava žiška, a ti mi nisi verovala.
Gurnu je prema meni i otrča. Nije smeo da sačeka. Dragana posrnu, ali se zadrža na nogama. Stajala je i jecala. Bila je slomljena. Napravila je korak unazad, lako se okrenula i otišla. Nisam je pratio, a i šta bih joj rekao. Sve bi bilo trulo i zvučalo bi kao velika debela laž. Otišao sam kući, i legao u krevet na spatu. Osećao sam je pored mene. Njen miris je još bio tu. U tami, njene oči. Njen smeh je bio tu. U zidovima. U meni. Gospode kako sam je voleo. Zaspao sam sa besnim snovima.
Jutro je već bilo pakleno vruće. Ako je sad ovako toplo, šta li će biti tek u podne. Prevrtao sam događaje od sinoć, znajući da neću moći da ih oteram celog dana. Lenjo se digoh. Samo navukoh patike, i ne dižući noge krenuh niz stepenice. Keva je spremala prženice. Osetih slatki miris, i neka toplina prođe oko mene. Ćale se umivao na česmi u dvorištu. Ostario je, a i mi, majka i ja, sa njim. Negde u daljini čula se muzika.


CRTAC



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • FLU
  • Pridružio: 27 Maj 2006
  • Poruke: 246
  • Gde živiš: Uzice

JELENA


Nije me tog dana probudio dosadni zvuk budilnika, ni kevino stalno zvocanje oko ustajanja. Vrelina, ove godne, paklenog leta me razbudi. Krevet natopljen znojem izgledao mi je odvratno. Lenjo se digoh. Trgoh se kad nogama dodirnuh neočekivano hladan pod. Priđoh teškim zavesama koje su me zaklanjale od proklete beline nemilosrdnog Sunca. Razmaknuh ih krišom, ali me svetlost odbaci u mračni kutak sobe. Nije me držalo mesto. Ova godina je bila tmurna, a leto je bilo ubistveno dosadno. Nije bilo onog lenstvovanja, kada sam puštao da mi mozak iscuri niz uši od televizije i stalnog zundanja sa društvom. Negde u kraju misli, pomislih na selo. Čekaj bre, jesam li ja to rekao selo? Ja, mislim na selo? Ova vrućina me ubila. Ko bi rekao da će jedan zadrti "parti manijak" kao ja pomisliti na dečije radosti sela. To je jače od mene. Kako je dan odmicao, sve češće sam zamišljao sebe ispod široke kruške u dvorištu. Ležim ispod, a rukom milujem sočnu krušku, koja se nadvila do mene, sa prepune grane sklonje pucanju. Ni sam nisam siguran kako sam dospeo na stanicu da uhvatim "bus" . Još ova tortura i gotovo. Miris dizela i alkohola od seljaka koji nisu stigli na poslednji autobus prošle noći. Kratko putovanje i izađoh na pustu stanicu. Mir je bio gotovo nepodnošljiv. Od čistoće vazduha mi se vrtelo. Moram da udahnem malo smoga da se povratim. Da je u tom trenutku prošao neki auto, prihvatio bi njegov auspuh k'o cuclu samo da se malo unormalim. Neko vreme sam samo stajao na stanici u lažnoj nadi da će imati neko da me poveze. Mogao sam da stojim do mraka, ali nema nade. Nepopravljivi lenjivac će morati da pešači! Jara prosto izvire iz mekog asfalta. Nekako vučem noge. Pokušavam da se nateram da požurim, da se skloniom sa vreline, ali telo me ne sluša. U nekom polu-bunilu dogegah se do kapije prostranog dvorišta. Zelenilo je bilo bolesno. Baba Marica mi je izgledala ko veštica iz Oza. Svuda sve spaljeno od Sunca, jedino se njeno dvorište zeleni kao u rano proleće. Ma baba mi je veštica sigurno. Bacila neke čini na dvorište.
Čim me je videla skočila na mene. Uvek sam voleo da uronim u njeno rame. Mirisala je na dunje.
- Uh sine, da se nisi štogod razboleo, kako si samo mršav.
-Nisam bako, samo malo umoran. Mnogo vruće, a dug put peške dovde.
- Ih, prokletinja, sve sagore.
Posle kratkog, ali bogatog tretmana babinom kuhinjom, pustih svojoj viziji na volju. Prosuh se pod kruškom, i svaki delić svog bića pustih da uživa. Kako sam samo spavao. Novorođenče mi nije ravno. Mogli su me odneti, zajedno sa sve kruškom, ne bi se probudio. A kada se probudih, bio sam svež i oran. Udahnem puna pluća, a osećanje da mogu da pomerim svet se zalepi na mene. Probudila me neka graja. Tek sad postadoh svestan da se neka slatka buka razleže. Niz kratko brdo i kratku livadu, dolazilo se do reke. Baš tu, ispod kuće bio je veliki vir. Najveći i najbolji u okolini. Sve što je bilo mladeži u selu bilo je na reci. Neverovatno je kolko je bilo mlađarije. Stigli svi oni koji godinama nisu dolazili. Celo selo vrvi. Stigli Božovići ig BGD-a, stigli Milojevići iz Novog Sada, Ružići iz Kragujevca... ma nema koga nije bilo. A sa njima i neki lepi pejsaži. Sa Milojevićima stigla i Jelena. Puslica. Slatkiš. Nisam je video par godina. Kao mali bili smo nerazdvojni. Prve komšije. Perovići doveli bliznakinje Sandru i Nevenku. Nisu bili baš kalibar Jelene, ali mi je bilo simpatično to dupliranje, k'o da sam pijan. Od ranog jutra, svi su bili na "bazenu". Brčkanje i graja. Sišao sam da osmotrim situaciju ali sam se držao po strani, leškario na grani obližnje lipe i snimao razvoj događaja. Jelena se pojavila u crnom dvodelnom kostimu. 'Mal se nisam srušio s' drveta kad se skinula. Bogme, onoliko duge noge, a tako skladne nije mogla "groznije" da pokazuje. Sve što je bilo muškog sveta, blenulo je u nju. Ona se samo na kratko bućne u vodu, a potom dugo leži na obali. Nogom se igra kamenčićima i neke gura u vodu. Kadkad se izvije, protegne se, a svi muškarci uzdahnu i izdahnu jedno veliko "O". Niko od muških, živ nije smeo da joj priđe. Izgledala je k'o visoke peći u čeličani. Neko bi se možda napravio hrabar, pa i prišao do nje na dva-tri metra, a onda odmah nazad. Njena vrelina je bila nepodnošljiva. Izvukla bi flašicu sa vodom i potegla gutljaj, a par nestašnih kapi se sjuriše niz vrat i pohrliše niže. Pratio sam kapljicu kako se tromo preliva preko masivnih grudi i nestaje u tami među njima. Ko te poslao ovamo Jelena. Tražio sam mir, na našao tebe. Mali Petar se kune da je gledao pre neko veče kako se skida u njenoj sobi, pa smo svi, kao slučajno, naišli to veče pod izgovorom nesanice. Da nas je neko video kako blenemo u mračni prozor, odmah bi zvao vračare da skinu čini sa nas. Nije je bilo, a nama je mašta radila i bez nje. Legnem u krevet, a san neće na oči. Mislim o njoj, o Jeleni. Krivo mi i što sam je gledao i što je nisam više. Zamišljam kako prstima prolazim kroz bičeve crne kose, kako joj ljubim mekane usne. Đavoli se skupljaju oko mene i rastaču me od nemira. Nekako navukoh san na oči.
Odvalio sam jedno zversko spavanje. Podne je već. Nova tortura hranom. Baba Marica spremila mekikica, da ishrani omanju četu, ali je ozbiljno naglasila.
- Sve da se pojede. Zdravlje na usta dolazi.
Izvukoh se iz kuće, kada je baba donosila treću ili četvrtu turu.
- Čekaj sine, ništa nisi jeo, sad će gibanica.
Nova tortura i na reci. Sve ono što je i juče bolelo od gledanja, sad je dva puta gore bilo. Gledam u nju u taj njen maleni nosić i krupne oči. Svi bulje, i ja sa njima. Briga me. Ostali smo i kada je otišla. Samo je mahnula. Kroz smeh rekla.
- Vidimo se...
Nova tortura i u noći. Ne da mi se da zaspim. Ništa ne pomaže. Leđa me bole od besciljnog ležanja. Samo slušam kako noć prolazi i psujem u sebi zoru što je tako daleko. Mesec probija kao da je samo Sunce. Nikad nisam video jaču mesečinu. Sveže je noćas. Možda me kratka šetnja pripremi za san. Iskradoh se. Bez šuma. Kako je samo sveže. Osećao sam se lako, nosio me povetarac. Prepustio sam se, raširio ruke i odleteo preko zabrana i poljana. Dočekah se spretno na noge kada povetarac uminu. Dobacio me do reke. Mesečina me čikala nekim njenim humorom. Pravila je od reke, neku plastičnu masu koja se lenjo previjala niz tamni puteljak, među drvećem. Hipnotisala me da se i njoj predam, kao povetarcu. Korak... dva... Mogao bih da se zakunem da sam u jednom trenutku čuo prigušeni smeh. Trenutak tišine. Smeh ponovo, ovoga puta malo smelije. Spustih se lagano do one iste lipe, sa koje sam imao najbolji pogled na ceo vir. Pljuskanje vode. Obrisi na površini. Naga, stopljena dva tela u poljupcu. Jedna tanana figura u naručju krupnog muškarca. I pored mesečine nisam razaznavao likove. Samo odsjaj mokre kože. Žena se odvoji od njega. Pođe korak, dva unazad. Držala je ruke na grudima i tiho se samejala.
- Djavole jedan. Dolazi ovamo.
Jelena, to je Jelena! Svi alarmi u meni su zvonili. Hteo sam da propadnem, da me reka proguta. Sklonio sam pogled, ali onaj djavo u meni traži da otvorim oči. Stavila je ruke iza glave i pokazivala se najbolje što je mogla. Muškarac priđe i stavi joj teški poljubac u vrat. Ko je on? Ne mogu da vidim ko je. Užasna ljubomora i bes u meni. Došlo mi da vrištim, da me svi čuju. Ugrizao sam usnu da me iskušenje ne prevlada.
- Gde bežiš, dolazi ovamo!
Napokon je progovorio. Poznat mi je, ali ne mogu dobro da razaznam! Možda po silueti...
- Jovane, uhvati me!
Jovan, je li reče Jovan!!! Matori ugursuz. Matori momak iz donjeg sela. Tačno on je! Bilo mi je dovoljno. Nisam mogao da izdržim više! Izvukoh se i otrčah nazad. Gde si vetre, odnesi me odavde. Uronih u jastuh i ispustih krik koliko sam imao daha. Sklupčao se i prevrtao slike sa reke. Mučnina me savladala. Nikada ne bih rekao za sebe da sam ljubomoran, ali bi Jovanu mogao sada glavu da otkinem 'ladno!
Jutro me našlo budnog. Smirio sam se. U meni je još uvek bilo sve u haosu, ali bolje sam se kontrolisao. Već na tretmanu kod babe bilo je sve kao i pre. Ceo dan sam potom prespavao. Borio se sa snovima, k'o sa životom. Budio sam se često obliven znojem, a potom opet padao u san. Negde predveče, baba Marica me pozva.
- Joj sine, dođi da vidiš ko ti je došao.
Dobar razlog da napokon ustanem iz kreveta. U prostranoj sobi u kojoj su baba i deda dočekivali goste za slavu, stajali su Milojevići, sa sve Jelenom u sredini. Uzgredno pozdravljanje, ona prosta šablonska pitanja i neizbežni pogledi. Meni se k'o za inat zavezao jezik. Ni da beknem. Baba mi priskoči u pomoć.
- Eto, nešto se razboleo štogod, smršao k'o avet. Nema snage ni da progovori.
Jelena se smeškala, pričajući živo o svojoj prvoj godini studija. Nisam ni čuo kad se priča okrenula na mene. Baba Marica me naravno sramotila. Pričala je kako sam kao klinac krao kruške od deda Vasilija i kako me je njegov pas Šaronja dobro potegao za zadnjicu. Dok su se matorci zabavljali, Jelena zatraži album sa slikama. Nekada smo se kao deca slikali zajedno. I ja sam bio radoznao da ih ponovo vidim. Krenusmo u sobu na spratu. Pustio sam je da ide napred. Znao sam da će me hipnotisati onim njenim dupencetom kako se njiše ispred mene. Listali smo album, i smejali se njenim kikama k'o u čobanice, i mojim kvrgavim kolenima. Nismo imali više od 6 godina na tim slikama. Sretno vreme. Pričala mi je kako je na studijama, kako je studentski život sjajan. Kako ima dečka koji je apsolvent, i sjajan student. Neki mi đavo nije dao da držim jezik za zubima, pa mi izlete.
- Pa šta onda radiš sa Jovanom?
Prvo zatade u neverici, a potom joj se usne razvukoše u veliki smešak.
- A, to si bio ti sinoć. Učinilo mi se da sam videla nekoga.
Zastala je netremice me gledajući. Ćutala je i ona, i ja.
- Još mi nisi odgovorila?
Smešak mi je još titrao u uglovima usana.
- Kako si ti samo bezobrazan. Još i smeš da me pitaš.
Jelena me gledala onim njenim đavolskim očima. Provukoh joj ruku kroz kosu i nežno povukoh ka sebi. Taman da je poljubim okrete glavu i odlučno me odgurnu. Htela je da ustane, ali sam je snažno uhvatio za ruku i povukao nazad. Privukoh je i poljubih. Taman kad sam očekivao jednu šamarčinu, osetio sam kako mi uzvraća. Toplota se razli po meni. Jelena mi ljubi usne. Sanjam li? Imam li Jelenu u naručju. Znate li onaj osećaj, kada svaki deo tela trepri. Kada osećaš da je svet mali, i da nema mesta za tvoja velika stopala da se smeste na njegov maleni krug. Mazi me malenim šakama. Trenuci koji stoje negde u vremenu, skomešani. Leži kraj mene, topla. Mokra od znoja. Skriva pogled od mene. Kasno je za stid. Podiže se malo na bok, i dugo me posmatra. Brzo provuče ruku kroz moju kosu, a smešak joj igra na licu. U tom trenu spokoja baba Marica dobacuje iz prizemlja.
- Deco, gde ste do sad, hajde pones'te album. I mi da vidimo.
Jelena se nasmeja. Podiže se i brzo obuče. Poljubila me sočno. Kao jagoda na vrhu šlaga, za kraj. Podiže album sa natkasne pored kreveta i krenu dole. Ja sam ostao još koji trenutak. Gledao sam fotografije mog dede, ćaleta ubačene u starinske ramove i okačene na zid. Izgledali su puni snage i zdravlja. Matori momci jakih ruku. I svi su mi namigivali, i davali mi smeškom ocene za uradjeno. Jesam li vam već rekao. To valjanje po dedinom krevetu sa Jelenom. To mi je bio prvi put. Požutelim fotografijama uzvratih osmeh, namignuh i krenuh dole. Biće ovo jedno dugo toplo leto na selu!



CRTAC



offline
  • FLU
  • Pridružio: 27 Maj 2006
  • Poruke: 246
  • Gde živiš: Uzice

ZIDAREVA TAJNA





Visoka prilika se sklupčala na uskom slamnatom krevetu, sa prekrivačem do brade. Zima je došla brzo. Udarila je oštro i jako. Nije bilo snega, ali su ga mrazevi već prizivali. I tako sklupčan nije mogao da se podvuče ceo, tako da su mu noge u iscepanim čarapama ostajale van pokrivača. Mrzeo je zimu i hladnoću. Još je bio mrak kada ga buka pomeri iz sna. Čuo se žamor i on skoči, nemarno prebacujući onaj isti kratki prekrivač preko leđa. Izete iz malene sobe i zagleda se u mrak.
- Ko je tamo?
- Ja sam pope, Milutin!
Grbava spodoba se klimavo dogega iz mraka.
- Bog s'tobom, šta tražiš ovde u ovo doba?
- Nevolja oče, nevolja.
Sveštenik ga uvede u sobu i smesti na stolicu kraj stola, na kome je stajalo parče hleba i jarko crvena jabuka. Upali kratku sveću i zagleda se u seljaka.
- Pričaj, koja je nevolja!
Milutin se nakašlja, skinu šubaru. Nešto ga je žuljalo, te se nespretno pomeri u stranu, ostajući da smešno visi na rasklimatanoj stolici.
- Nevolja je na putu oče. Došle su mi glasine da se aga Bećir sprema da nam dođe u posetu.
- Aga? Dolazi ovamo?
- Jašta. To sam čuo. A znaš da sam i prošli put bio u pravu, kad je u crno zavio pola sela. Kao je svu stoku pokupio i pola žita koje nismo sakrili.
- Znam, znam, da nije bilo tebe tada, bilo bi nam još gore.
- I Janko je bio samnom. Otrčao u donje selo da javi gazda Nićiforu! Šta da radimo, biće najkasnije do jutra ovde.
Sveštenik se zagleda u daljinu. Pomerao je usne i mrmljao sebi nešto u bradu. Seljak se nagnu napred, ne bi li čuo. Naposletku nestrpljiv upita.
- Oče Marko, što nam je činiti? Ako ne dignemo selo, biće nam duga, preduga zima.
Pop se okrenu ka Milutinu i više onako za sebe, ga upita.
- Šta će aga u ovo vreme kod nas. Uzeo je sve što je mogao. Nikada nije dolazio zimi. Milutine, ovo će biti veća muka nego što smo je ikada videli. Idi u zvonik, i zvoni kol'lko možeš. Ako selo ustane sa aginim ljudima u njemu, uzeće sve. Naći će, i odneće sve. Gladi će biti. Idi, idi, poitaj...
Milutin se brzo diže, natakari šubaru na glavu i vešto, za čoveka koji je teško hodao, nestade u mraku. Sveštenik zastade na momenat, teško uzdahnu, ugasi sveću i požuri za seljakom. Jutro je bilo blizu. Tanka lilnija svetla se pomaljala iza brda. Stigao je do velikih teških hrastovih vrata sa druge strane konaka. Nespretno je gurao veliki ključ u bravu. Naposletku se ču škripa i par metalnih udaraca u bravi, i on ih s mukom otvori. U podrumu je čuvao sledovanja za selo. Morao je da skloni koliko može. Mali džakovi su bili lak posao za nekog junošu, ali za sveštenika koji je dobrano zagazio u starost bili su muka. Vukao je koliko može, da ih barem izbaci napolje, da budu spremni kada seljani dođu. U tom se zvuk zvona prolomi. Pop se prekrsti, pozva Boga u pomoć, i stade još žešče vući. Nije prošlo mnogo, kad prvi dođoše Draganići. Otac sa dva stasita sina. Prihvatiše se posla i džakove odneše šumarak iza crkvenog konaka. Tamo je već bila pripremljena zemunica, baš za ovakve nevolje. Ubacivali su brzo. Dođoše i ostali. Brzo se skupiše i svako, bez reči, stade nositi, vući, gurati, koliko je ko mogao. Pop pogleda u belinu koja je navirala sa istoka. Strah se uvuče u njega. Zastade i pusti poveći džak, koji se odveza i rasu ceo po zaleđenoj zemlji. Priđe jednom golobradom dečaku. Oči su ga već izdavale i u polumraku ne vide koga je povukao u stranu.
- Slušaj me sada sine. Otrči do starog bora na velikoj čuki, i motri na drum. Odatle možeš da vidiš do same reke. Čim spaziš povorku aginu, ti brzo dođi da javiš. Hitaj oči moje, vremena je malo!
Vižljasti dečak otrča koliko ga noge nose. Sveštenika se nasmeja uglovima usana. Nada u njemu je tinjala, pretila da se ugasi, ali ovi ljudi, žene i deca, su mu ulivali snagu. Pogleda u nebo i brzo se prekrsti.
- Oče Marko!
Pozva ga neko od seljana.
- Izneli smo sve iz podruma, koliko ima na tavanu. U šumarku ima još mesta. Hoćemo li i to da nosimo.
- Jašta more. Ništa ne ostavljajte zlotvorima. Dobro je da je zamlja smrzla, ne vide se tragovi kud smo nosili.
U trenu se ljudi razmileše, noseći sve što je moglo da se sakrije. Radili su seljani, svi koji su mogli. Radili brzo. Tavan se praznio, a snaga tih ljudi nije nestajala. Svešteniku se činilo, da što su bili umorniji, neki inat se ulivao u srca i davao još volje, još snage. Treperava zora već se dizala, stvarajući dugačke senke. Sveštenik se nađe u senci krsta koji je padao sa crkvenog krova.
- Bože, ako treba, uzmi me, samo mi sačuvaj selo Gospode. Ne daj zlu na ljude Bože, propatiše već dosta...
Prekide ga neka vika iz daljine. Kreštavi glas je nerazgovetno odzvanjao.
- Evo ih, idu, dolaze! Dolaze!
Dečak je crveneo u licu. Pokazivao je u pravcu druma koji je izbijao ispod brda na kojoj je bila crkva. Kao po komandi seljani se razbežaše kućama. Sveštenik brzo zatvori podrumska vrata, pogleda okolo, i pohita u konak. Gledao je nestrpljivo kada će se prvi ljudi pojaviti. Nije čekao dugo. Video je agin barjak. Crveno zeleni, kako se klimavo okembesio o crnu motku. Navirali su ljudi, a iza njih i aga na vrancu. Sam đavo mu nije bio ravan. Uvijen u crveno na džinovskom konju koji je suktao paru iz širokih nozdrva. Išao je aga pravo ka konaku, ali sveštenik ostade zapanjen kada ne ugleda kola koja bi odnela žito koje bi uzeli. Verovatno kasne, zaostali su za kolonom, reče u sebi, ali osta neka sumnja, da je aga došao drugim povodom. Oko pedesetoro ljudi okružiše konak, dok je nekolicina pohitala ka centru sela. Aga dojaha do konaka, ali ne siđe sa konja. Gledao je okolo. Kao kakav lovački ker, njušio je vazduh. U tom se prolomi besni krik iz najcrnjih uglova njegove duše.
- Izlazi pope, vreme je da se ustaje!
Sveštenik malo sačeka, uspravi se i lagano izađe. Napravi se iznenađen što ga vidi, čak i malo ustuknu, kad vide kraj vrata ljude sa isukanim sabljama.
- Presvetli ago, kojim dobrom u ovo studeno vreme.
- Dobro nije pope, nimalo.
- Zašto, presvetli, šta se desilo, ko ti nemir u misli stavlja.
- Ti pope, ti!
Izvuče koščatu ruku iz krzna kojim je bila uvijena i uperi prstom u sveštenika.
- Usuđuješ se da mi tajiš. Meni!!!
Kriknu, a nekoliko golubova frknuše u strahu sa krova konaka.
- Šta to sakrih presvetli, nema u ovom selu ništa više da se sakrije. Gladujemo, nema ničega.
Aga se nasmeja, a široki hor njegovih ljudi mu se pridruži. Dugo su se kezili, više iskrivljenih besnih lica, negoli u smehu.
- Kažeš nema ničega, gladujete.
Aga spusti pogled i pokaza na zemlju.
- Gladujete, a imate da prosipate, nemoj mi reći da hranite golubove?
Sveštenik pogleda šta to pokazuje aga, i priđe ne bi li bolje video. Vide žito koje se prosulo iz džaka koji mu je ispao. Seljani ga nisu sasvim pokupili, vremena je bilo malo.
- Mnogo si mi pope nespretan, biće da te noge i ruke ne služe kako treba.
I dalje se cerekao. Naposletku siđe sa konja, dok mu se sablja klatila utegnuta srebrnim lancem o kaiš na boku. Priđe i dunu mu u lice.
- Kad te više ne služe kako treba, možda je bolje da ih i nemaš. Lako ćemo napraviti ovde čerek, da ti ih počupam.
- Radi što ti je volja presvetli ago, ovde nećeš naći ništa više. Odneo si sve što je moglo. Nemamo više ni nova stada stoke da zapatimo na proleće, ni semena da posejemo. Ako će te moja smrt smiriti, a ti učini što si naumio.
- Ma lako bi ja sa tobom, al' me neka druga muka muči, koju samo ti možeš da mi rešiš.
Teatralno se izvijao i kružio oko sveštenika, koji je pokušavao da ostane pribran.
- Ti znaš da ja ne praštam lopužama. Mnogo sam Srpskih glava natakario na bedeme. Jes da mi svi izgledate k'o lopuže, ali nije red da vas sve potamanim. Greota! Sećaš se šta si mi rekao onomad, kad mi ajduci pokraše zlato na drumu. Ti mi reče da nisi čuo ko je to uradio. Da u selu nema jataka.
- Jeste, tako beše. Istinu sam govorio.
- A što mi juče jedna lopuža reče, pre nego smo mu glavu rastavili sa telom, da je zlato u tebe na čuvanju?
Sveštenik posrnu kad ču agine reči. Uhvati agu za rukav i molećivo ga pogleda.
- Presvetli ago, ko god da ti je to rekao, laže. Pa i sam si rekao lopuža neka, baraba.
- Baraba? Jes more, bio je taj baraba. Pravo veliš, nego, kad se ovi moji dočepaju nekog. Taj uvek prizna. A za zlato ga nisam ni pitao. Reče, ajduci malog Radenka uradiše pljačku. A mali Radenko je iz ovog sela, il mi se pamet možda pomutila?
- Jeste Radenko iz ovog sela, ali ga niko ne vide, ima tome već tri godine.
- Pa niko ga i nije video, ali ti jesi.
- Jok ja presvetli. nijesam ga video.
- A kol'ko vidim i crkvu si sredio, slike si udario. Da ti možda anđeli nisu sišli i odradili pos'o? Il si zavuko ruku u vreću koju ti Radenko ostavio?
- Pa i sam znaš presvetli ago, da je narod sam pomog'o. Sami su skupili ko je kolko mogao. Zidare iz kraja smo doveli, a ikonopisac iz Smedereva stig'o...
- Mnogo si mi spetljan pope. Mnogo mi vrdaš nešto.
Prekide ga aga. Zagleda se u sveštenika. Izvuče kratki nož, i uperi ga u srce popu.
- Lažeš, a ja uvek znam ko laže. Crno je srce u lažova. Mog'o bi ti ga sad izvaditi da ti pokažem. A'l onda ne bi mog'o da mi kažeš de mi se dede zlato. Vidiš li moju dilemu. Što mi je činiti.
Aga se zamisli i nastavi da kruži oko sveštenika. Zastade na tren, i pogleda ispod oka, čas popa, čas na drugu stranu, na crkvu.
- A, evo rešenja pope. K'o da mi ga sam tvoj Gospod posla. Lepa ti ova crkvica. Mnogo lepa. Šta kažeš da je malo potpalimo?
- Nemoj presvetli ago, nije u mene to što tražiš.
- Znamo se ti i ja dugo. Dugo me ti lažeš. Dugo more. E pa sad nema više. Al u ime starih dana, daću ti vremena da se posavetuješ s'tvojim Bogom, šta ti je činiti. I'l ćeš dati dve iljade dukata i'l će ova crkva sutra u ovo vreme ogrejati moje ljude.
Aga se hitro okrenu, uhvati vranca za ular i vešto uzjaha. Konj poskoči ržući, prope se.
- Ču li ti mene pope, što ti reko'. Sutra u ovo vreme.
- Nemoj presvetli ago, nema dukata ovde...
Sveštenik pritrča, i stade ljubiti skute Turčinu.
- Sikter more stoko!
Izvuče nogu iz sveštenikovog stiska i udari ga po sred lica. Pop se sruči na smrznutu zemlju.
- Ako budeš bio sutra bez zlata, zatvoriću te u crkvu, kod tvog Boga kad je budemo palili.
Okrenu konja, i dobaci još jedan prezriv pogled na sveštenika. Krenu povorka za agom, dok pahulje prvog snega provejavaju. Sveštenik se okrenu na bok, dok su mu se suze skupljale u očima. Sa mukom se pridiže. Zubato Sunce se nadvilo nad brdima u daljini, stvarajući nestvarnu sliku. Sneg i Sunce, pomisli pop. Vrag i Bog su danas ovde, koji li će pobediti. Teturajući se, stiže do crkve. Pomilova dovratak, nežno. Primače otekle usne od aginog udraca i poljubi vrata. Uđe u mrak i mirise tamjana. Stade pred oltar i kleknu. Sklopi ruke i promuklim glasom od suza prošaputa...
- Oče naš, koji jesi na nebesima...
Za to vreme, jedna groteskna prilika se spuštala sa zvonika. Milutin pogleda u sveštenika u molitvi, i tiho se iskrade napolje. Okretao se da vidi ima li nekog u blizini, a potom pojuri niz brdo ispod kojeg je vijugao drum. Žurio je koliko su ga krakate, nesrazmerne noge nosile. Povremeno bi zastao da uzme vazduha, ali već sledećeg, k'o da ga same aveti gone potrčao niz drum koji je vodio iz sela. Hitao je ka susednom selu. Za neko vreme, vidno umoran, stiže do prvih kuća. Selo pusto. Nigde nikoga. Poneki lavež nekog kera, i zlokobni vetar. Stiže do visoke kapije, za koju se prihvati da dođe do daha. Pogleda oko sebe, ne bi li video nekog da ga posmatra, ali kad ne vide nikog, hitro zamače u dvorište. Kuća velika, sa iscepkanim drvima ispred ulaza. Milutin pokuca tiho, i umornim glasom pozva.
- Milomire, o Milomire. Pomoli se, imam loše vesti.
Ništa se ne ču. Kad seljak krenu da pokuca još jednom, vrata se otškrinuše.
- Pa to si ti nevoljo, Milutine.
- Jes ja sam. Imam loše vesti, puštaj me unutra.
Vrata se otvriše, i seljak se provuče unutra. Stajao je ispred visokog vrlo snažnog čoveka. Od svog zidarskog posla, narastao je Milomir u najvećeg čoveka u selu. Nije mogao imati više od 40 godina. Gromadni čovek ga nežno uhvati za rame i pokaza mu da sedne.
- A, kad si ti to Miluitine dobre vesti donosio? Molim se Bogu svako veče da te ne ugledam što duže, ali ovog puta mi nije uslišio želju. Kakve su to grdobne vesti, a moj Milutine?
- Zlato je u opasnosti!
- Kakvoj opasnosti budaletino, nema sigurnijeg mesta, nego sirotinjska paorska crkva!
- Tako je i trebalo da bude. Da zlato pričeka godinu-dve, dok se aga oladi od njega... Ali agi neko rek'o di je zlato.
- Kako more!!!
Milomir skoči, i uhvati gosta za krajeve dronjavog gunja.
- Šta to veliš? Ko je rek'o.
- Ne znam ko, ali sam čuo. Bio sam u zvoniku, sakrio se i čuo sam sve što su govorili.
- Ko je govorio, ma pričaj pašče jedno...
Milomir, crven od besa, poče šamarati grbavca.
Milutin se otrgnu i poče na brzinu pričati šta se desilo u gornjem selu. Ispriča sve u detalje. Milomir se malo smiri, i stropošta na stolicu, koja se opasno iskrivi pod njegovom težinom.
- A tako smo bili blizu.
Zidar promrmlja sebi u bradu.
- Ko mi je kriv što sam zlato zazid'o u duvar, kad će i duvar sa zlatom u oganj.
- Čakaj malo, ne budi na kraj srca, nije sve izgubljeno.
- Makar si mi ti tu, da i tebe u neki zid zazidam, ko me nagovori da tebe poslušam.
- Ma došao sam da ti kažem, da će aga tek sutra u zoru opet doći. Po zlato, ili da je zapali, svejedno mu je. A, dok aga dođe, u crkvi nema nikog, do onog starog popa. Možemo da zlato iskopamo pre nego što se Turčin povrati.
Mlomiru zacakliše oči.
- Pa što ne pričaš đavole, da u crkvi nema nikog.
Milomir poskoči, uze gunj i šubaru i taman krenu da se oblači, kad Milutin skoči i uhvati ga za ruke.
-Ma ne sada, jesi li poblesavio. Kud ćeš u po bela dana da vadiš zlato iz crkve. Noć kad padne, tada ćemo.
- Ne drži me mesto. Sad bi poit'o da ga iskopam iz zida.
- Znam, i ja bi, ali mora se čekati. Čekali smo godinu dana, možemo valjda još malo?
Smiriše se nekako, posedaše za sto, i tako ostaše do same večeri. Bez reči. Tišina debela ko jutarnje magle. Veliki čovek po rikama prebira drvenu kašiku, dok mu iz očiju sipa nemir. Grbavac, šmrca, i povremeno zateže učkur na suknenim pantalonama. U jadno doba Milomir ustade, poglednu kroz uski prozor, i bez reči se spremi.
- Vreme je, ajde ustaj!
Dve nesrazmerne prilike, ikoračiše u noć. Sneg nije prestajao da pada celog dana i celi krajolik se sledio. Pohitaše kroz škriputavu belinu i zamakoše u tamu. Milutin je s mukom morao da ga prati. Dok bi uradio jedan korak, grbavac bi napravio dva, ali su ga muka i pohlepa vukli da drži korak. Napokon, negde u pola noći ugledaše krst na crkvi. Avetinjski se izdizao nad snegom, koji je sijao na mesečini. Kao dva vuka, što se prikradaju, nečujno se dovukoše do ulaza u crkvu. Kroz prorez na vratima videše slabu svetlost unutra. Milomir uhvati grbavca za vrat i koliko je tiše mogao procedi kroz zube.
- Ti reče da nikoga neće biti.
- Ma to je samo popo unutra. Nemoj mi reći da ga se plašiš.
Na to Se milomir naceri, i tiho otvori vrata. Uz škripu vrata i tresenje opanaka od snega, stupiše unutra. Sveštenik sa uplašeno okrenu, i začuđeno pogleda u pridošlice.
- Milutine? Jesi li to ti Milomire? Ne vidim dobro, ali kad neko toliki uđe ovde, to mora da si ti.
- Ja sam oče Marko, ja sam.
- Otkud ti u ovaj zao čas?
- Zlo i mene natera da po noći odim k'o vampir. Ali kad se mora mora se.
Nije ni zausti da ga pita šta se desilo, kas Zirad svojom ručerdom dokači sveštenika, i ovaj se strovali kraj oltara, kraj koga se do malopre molio.
- Kakav je ovo čovek. Ostavio sam ga u molitvi i zatek'o ga u molitvi.
Reče Milutin.
- Al' mu od molitve nema vajde. Ajde bogalju, privati se posla. Nego moram da ti priznam, da si se lepo more dosetio, da sve ovo svalimo na Radenkove ajduke. Onoga nikad neće uhvatiti, a koliko čujem, taj je prebegao u Bosnu. Kraja mu niko ne nađe, što je nama u prilog.
Isceri se i iz gunja izvadi džačić. Izvadi dva čekića iz džaka i pruži jedan Milutinu. Priđoše levo od ulaza, i postaviše sveću na ivicu drvene grede iznad njih. Svetlost obasja zid, sa kojeg se kezilo rogato biće crnih zuba, sa krilima. Pored njega avet u crvenom, koja vilama bode ljude i baca ih u grotlo pakla. Stotine islikanih ljudi, koje su spodobe kidale, čerečile. Dva čoveka se zagrcnuše kad videše prizor, zastadoše na tren.
- Gde baš onaj slikar iz Smedereva, nađe da nacrta đavole na mestu gde treba da kopamo? Ih, ruke mu se osušile. Milomiru zadrhta ogromni čekić u rukama. Milutin ustuknu i zađe iza zidara, samo mu nos proviruje iza širokih pleća.
- Šta misliš prijatelju, 'oćemo li i mi da završimo ovako?
Upita bogalj, koji se odvaži malo, te izađe iz senke iza zidara. Ovaj ga pogleda ispod oka, uhvati ga za vrat i privuče ka zidu.
- Što, da se nisi uplašio od malo boje i kreča.
Pusti ga i prezrivo odmeri. Dok se Milomir, spremao da zamahne i udari, Milutin se zagleda u krilato čudo sa slike. Zeleno, sivo. Crnih zuba i crnih očiju. Krila širokih, povijenih u stranu. Dugačkih koščatih ruku, sa izduženim prstima, na čijim krajevima se nalazile povijene kandže. Zagleda se Milutin, i vide kako iz crnih usta spodobe proviruje crveni jezik i palaca. Kriknu, da se krv zaledila u žilama, ali kasno beše. Stvor mu uzvrati pogled, izlete sa slike, i povuče za sobom i zid iz kog dukati poleteše i prosuše se po podu crkve. Kasno se Milutin štitio rukama. Stvor je bio brži i odgrize mu lice u jednom zalogaju. Bogalj pljasnu na leđa među dukate. Stvor odlete prema tavanici i okači se na jednu od greda naglavačke. Milomir, beo u licu, gleda, čas u stvora, čas u Milutina. Dahće i ječi. Skupio se, pogrbio. Nema ga pola od onog štro je bio. Sakri se iza stuba, i jače stisnu čekić. Stoje tako, i gledaju se. Niko se ne mrda. Odmerava Milutin koliko ima do vrata, da se pokupi iz ove đavolje rabote. Daleko je, stvor će ga zaskočiti dok još i ne dođe do vrata. Stvor se kezio, i palacao jezičinom. Oblizivao se, Milutinova krv se slivala niz njega i kapala po podu ispod. Ne može da čeka Milomir, mora nešto da uradi. Umiri se malo, pa kad skupi dovoljno hrabrosti, skoči koliko je mogao i pohita ka vratima. Stvor se baci sa tavanice, i taman da mu zarije svoje kandže u leđa, zidar vešto odskoči u stranu i zakloni se iza drugog stuba. Vrišti i psuje zidar, a stvor se smeje. Odjekuje crkva. Milomir beži od stuba do stuba, a stvor za njim. Igraju oko stubova. Zidar ače na stvora, ovaj mu se plazi. Zamahne on i čekićem, ne bi li stvora udario, ali je ovaj mnogo brži. Ni prići da ga dokači. Ne ide više ovako. Milomir se zamorio. Ako ga stvor još malo izmori neće imati snage ni da beži, a kamoli da dođe do vrata. Skupila se neka hrabrost u njemu. Narogušio se i sve frkće na stvora. Mami ga. I kad oseti da nema kud više, pokuša da se baci ka vratima, ali mu se opanci okliznuše o dukate rasute, i on se koliko je dug opuži po podu. Imao je taman toliko vremena da se okrene u trenu kad mu se redovi oštrih crnih zuba zabiše u lice, kad oseti kako ga stvor kida, kad se pridruži Milutinu. Tajac nasta. Sleže se prašina, stvora nestade. Rasplinuo se u maglu koja se podvi pod vrata crkve i nesta u belini zore. Samo se jedan stari pop budio sa glavoboljom. Jedva se pridiže na bok. Dopuza do stuba i malo po malo uspravi. Umal' se nije srušio kad vide dva trupla bez lica kako se hlade na studenom podu, optočeni dukatima. Priđe im, i umalo ne klonu, kad prepozna Milutinovo i Milomirovo telo. Zaplaka starac i sruči se na kolena. Ridao je ko dete, dodirivao beživotna tela, ne bi li sebe naterao da misli da je sve ovo samo još jedan san. Zamaglio mu se vid od suza, zaboravi sveštenik agino obećanje. Jutro se nadvi nad selom, i on začu topot aginog konja. Cela povorka stigla. Smeju se agini ljudi, dok i sam aga ne progovori.
- 'Ajde pope, vreme došlo da te šaljem Bogu na istinu, ili si mi pronašao štogod zlata.
Zasta na trenutak, spusti pogled na dukate rasute. Šakama ih zagrabi, onako umrljane od prašine i krvi. Zaplaka još više, podiže pogled i zajeca...
- Oče naš koji jesi na nebesima...

offline
  • FLU
  • Pridružio: 27 Maj 2006
  • Poruke: 246
  • Gde živiš: Uzice

Nova prica!!!

offline
  • Pridružio: 23 Jun 2004
  • Poruke: 3996

@Vladika
pa gde je? Smile

offline
  • FLU
  • Pridružio: 27 Maj 2006
  • Poruke: 246
  • Gde živiš: Uzice

Zidareva tajna!!!

offline
  • FLU
  • Pridružio: 27 Maj 2006
  • Poruke: 246
  • Gde živiš: Uzice

PRVI DEO NOVE PRICE

DEZERTER

Pokušavao je da rukom zakloni teško Sunce koje ga je peklo . Neka čudna, vruća, bledunjava zora ga je protresla. Bat koraka nervozno se motao oko njega. Užurbani ljudi u plavičastim uniformama jurcali su kao da imaju neki viši cilj da ga zbunjuju. Tiho opsova i ustade. Prašnjavo ćebe pažljivo umota i postavi ga na ranac. Prethodno izvuče iz njega komad hleda, u koji su se umotali končići ofucane tkanine. Pokuša da ih izvuče, ali posle par loših pokušaja odustade, i ugrabi poveći zalogaj. Nije pošteno jeo od kada je došao u ovu Bogom zaboravljenu zemlju. Kad bi samo mogao da jednu noć provede u svom velikom čistom krevetu. Čeznuo je da oseti svežinu perjanog jastuka ujutro. Sklopi oči u učini da blato i glad iščeznu na tren. Kakva korist od snova. Vrati se u stvarnost i izvadi končić koji mu se zapleo oko zuba. Nabaci tešku opremu na leđa i krenu za nizom plavičastih ljudi sličnih sebi. Teško je hodao u preuskim čizmama, ali na taj bol se nekako već navikao. Bio mu je kao putokaz u stvarnost. Kod kuće su ga ionako previše kritikovali da je sanjar. Ostali su se skupljali oko purnjajućeg kazana iz koga se širio neki slatko kiseli miris. Neka retka čorbica, začinjena pokojim suvoparnim komadom krompira mu je izgledala kao gozba. Strpljivo sačeka svoj red i poslušno ispruži svoju porciju, koju uredno napuniše do vrha. Jeo je halapljivo, otkidajući prevelike komade hleba zalivajući ih vrućom smesom. Taman je krenuo da uživa, kada mu je oprljeni jezik od vrele hrane počeo da oseća ukuse, kada ga neko grubo odgurnu u stranu. Besno pogleda u visokog čoveka sa brkovima koje je verovatno trimovao lenjirom.
- Mihaele Racenbergeru, ti si sramota za carsku vojsku! Tornjaj se na raport kod kapetana!
- Razumem gospodine!
Nespretno se provuče pokraj par vojnika i otrča prema belim šatorima koji su postavljeni na malom uzvišenju. Dok je išao, pitao se šta je uradio. Prebirao je po mislima, ali nijednu grešku nije mogao da pronađe. Čak mu je i uniforma bila čistija od ostalih. Bilo kako bilo, kod kapetana se ne ide tek tako. Zagrcnu se kad pomisli da će ga baciti među jurišnike u prve redove. Odjednom ga oni žuljevi stvarnosti zaboleše više nego ikada. Zastade pred ulazom gde mu je jedan stražar ljutitog izraza, ali očito sit, nemo pokazao da može da uđe. Lagano ukorači unutra, kao u strahu da nekog ne probudi. Kapetan, krupni čovek nestvarno grubog lica, se kao kakav alhemičar nadvio nad lavor i izbrijavao već popričično odran obraz. Okrenu se na trenutak da vidi ko je ušao, i ponovo vrati svojeručnom mučenju.
- Nema ništa gore nego tupa britva. Slažete li se Racenbergeru?
- Da gospodine kapetane, nema ništa gore.
Toliko brzo stade u stav mirno da mu se kapa smešno nakrivi na šiljatoj glavi. To izmami neki slab pokušaj kapetana da napravi smešak, koji je jadnom primerku redova u stavu mirno, izgledao kao njuška nekog olinjalog kera.
- U redu je Racenbergeru, ne morate od ranog jutra biti poltron. Voljno. Dodajte mi peškir, eno ga tamo pored košulje.
Mahnuo je nemarrno rukom, a potom pljusnuo vodom po izmrcvarenom licu. Redov mu ga dodade i ponovo se povuče.
- Javljam se po naređenju kaplara Milera.
- Znam, znam, ja sam ga i poslao po tebe.
Zagledao se na uzanom ogledalu jezikom rastežući kožu obraza, tražeći još neki deo koji nije dotakao, otkrivajući neku dačicu izdajnika.
- Šta da radim sa tobom, Racenbergeru? Odgovori mi, imaš dopuštenje da govoriš.
- O čemu gospodine?
- Šta da radim sa tobom. Vidiš carska vojska, čiji smo mi deo, ne može sebi da dozvoli da mu tamo neki vojničić uvlači crva sumnje u njegove redove.
- Ne razumem gospodine kapetane.
- Ma razumeš ti Racenbergeru, razumeš. Štitio sam te, kad god sam mogao. Znam da si krhkog zdravlja, i tako sitan nam nisi od neke koristi previše, ali kada mi neko takav uvlači strah i nesigurnost u vojsku, onda takvog treba uveriti da nije u pravu.
- Ja, ja... ja zaista ne znam šta sam...
Kapetan podiže ruku i vojnik se ponovo vrati u stav mirno. Priđe mu dovoljno, da je mogao da oseti duvanski zadah.
- Prijavljeno mi je šta si sinoć govorio među vojskom. Treba li da te potsećam? Rekao si "Nismo ni trebali ovamo da dolazimo.", ili možda ono "Mi ćemo da ratujemo, a glavonje će da jedu prasetinu.", ili možda kada si spomenuo i cara. "Trebali bi svi da bacimo puške i nazad svi u Beč, da caru objasnimo kako je to ratovati Srbiji"
Oficir ga je gledao kamenog lica, da su mu se žmarci spustili niz kičmu. Gotov je. Neko me je otkucao, pomisli.
- Pa vreme je da te naučim vrednostima carske vojske. Ona od mlakonja pravi ljude, a ja ne bih sebi oprostio da od tebe ne bude čovek. Vidiš razmišljao sam kako to da uradim, i mislim da sam našao rešenje.
Priđe mu sa strane i tresnu ga toliko po leđima, da se ovaj zakašlja.
- Odlučio sam da te prebacim u kurirsku službu.
Vojnik koji je dotad stajao u besprekornom stavu mirno, se zaljulja i na se ne uhvati za šipku, ram od šatora, sručio bi se kao sveća.
- Ma šta si mi tako pozeleneo, raduj se, unapređen si.
Cerekao se, zverski, dok mu je saopštavao. I kroz taj isti cerek mu reče da je slobodan i da se javi u svoj novi vod.
Belog lica izađe iz šatora i podiže pogled ka onom istom stražaru. Ovaj se neskriveno smejao, gledajući ga sažaljivo. Zastao je na tren, a potom se slomljeno okrenu i krenu niz padinu. Onako u odlasku, stražar mu dobaci.
- Srećno... trebaće ti.
I stade se još jače smejati.
Žgoljavi vojnik, kome je ovo jutro počelo košmarno, neprestano je imao pred očima lice prethodnog kurira. Našli su ga juče popodne, zapravo ono što je od njega ostalo. Raznet granatom i kako je na prvi pogled izgledalo, poluizjeden od pasa ili kakave veće zveri. Još mu je sveže igralo lice tog jadnika, sa plavim ledenim okom koje ga je gledalo i pozivalo. To ga je i navelo da se izlupeta sinoć pred celim vodom o svemu što ga je plašilo. Eto, sad će stvarno da se pridruži svim tim nebeskim kuririma koje je čuo u glavi. U daljini u jednom šumarku već je mogao da razazna, kamp njegovog novog voda. A u vodu narednika Šustera, zvanog "grobar", od milja.



***********


- Koliko puta da ti kažem da ne ostavljaš ranac gde stigneš. Polomih se živ preko njega.
Govorio je Jovan Spasić, redov iz Jagodne, dok je lizao oparen prst. Porcija vrele supe mu se prosula po rukama, kad je zakačio nogom ranac svog kuma Milenka Radića. Sede trapavo kraj njega i pruži mu njegovo sledovanje. Obojica se zagledaše kad videše šta imaju za jelo. Nabaciše onaj namršteni izraz, kakav samo seljak kome se stado razbežalo može da nabaci, i zagnjuriše kašike u giškavu masu. Jeli su halapljivo, ćutke, ali svaki je mogao da prepozna šta onaj drugi misli. Nedaleko od njih jedan vojnik je još uvek dremao naslonjen o kolska kola. I on se mrštio. Sanjao je najlepši san, a žamor oko njega mu smetao. Nervozno ustade, sočno psujući.
- Šta je bre Živorade, šta se bre buniš, pa spavao si više od nas.
Reče Jovan.
- Ma žao mu što mu nema Smiljke da ga probudi.
Dodaje Milenko.
- Samo se vi sprdajte, da samo vas vidim posle tri noći u rovovima.
- Je li bre, nikako da te pitam kako se ti izvuče? Kad smo čuli da su udarili na vas, mislili smo da ste i ti i oni tvoji gotovi.
- Treće noći Ugri udariše, da se zemlja tresla. Ne vide se zelena zemlja kada navališe. Sve se po brdu plavkasto miče. Tuku oni, a tučemo i mi, a'l mi ko da ćorcima bijemo. Nadolazi ona bagra, nema ko da je zaustavi. Pregazili nas ko trulu pečurku.
- Kol'ko se vas vrati.
- Samo nas tri'es. Cela jedinica osta na onoj padini. Spaslo nas što su savili na levo kad dođoše do nas. Videsmo da nema spasa, a smo zaždili na desno podno brda. Ceo dan smo vas tražili. Ne bi vas ni našli da ne naletesmo na Radenka iz trećeg puka, on nam reče gde ste.
- Šta bi sa artiljerijom, je'l ona tukla?
- Ma jes tukla, al' šta vredi, one Ruske granate, ko da Ugre slamčicama gađamo. 'Bem ti Ruse.
- Čekaj Živorade, pa vi ste imali samo laku artiljeriju.
- Jesmo, pa šta?
- Pa laka artiljerija nema Ruske granate, nego Francuske.
Suvonjavi seljak zastade, Mrdnu brkovima i pljunu u prašinu.
- 'Bem i njih.



nastavice se...

offline
  • Pridružio: 08 Avg 2008
  • Poruke: 86

Hej,vladiko, nehumano je ostavljati ljude da cekaju nastavak. Inace,price su zaista osobene, imaju neku jednostavnost koja sama po sebi nosi tezinu. Mislim da je prica 'Zidareva tajna' vrlo dobra. Malo opisa, a jako dobro docarana cela situacija.
Zato,pero u ruke i nastavak!

offline
  • FLU
  • Pridružio: 27 Maj 2006
  • Poruke: 246
  • Gde živiš: Uzice

OBLAK

Iznad grada, jedan oblak je pratio devojku koja je želela da bude sama. Pratio je svuda, bez obzira na koju je stranu duvao vetar. Činio je to u inat prirodi. Devojka je zbog toga uvek bila u senci. Stalno u sumornim bojama koje su i u sred leta izgledale tamno.
Uvek se čudila zašto je na fotografijama izgledala tužno.

offline
  • FLU
  • Pridružio: 27 Maj 2006
  • Poruke: 246
  • Gde živiš: Uzice

SREĆA

Iz nekog razloga, prestao je da voli. Reči i slike su samo prolazile kroz njega, bez namere da ga uveravaju da je vredno da ih zadrži. Osećao je da je ljubav precenjena, da se kad-tad slomi, da umesto poljubaca i nežnosti, mesto zauzmu ljubomora i bes.
Hladno mu je. Podvukao se pod pokrivač koji još uvek miriše na lavandu. Šta god da je radio, nije mogao da zagreje srce. Samo su mu oči bile tople. Nije hteo da prizna, da je svuda okolo tražio sreću.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1024 korisnika na forumu :: 28 registrovanih, 5 sakrivenih i 991 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: Boris BM, BORUTUS, CikaKURE, comi_pfc, Dimitrije Paunovic, draganca, GandorCC, Georgius, helen1, Hexe, hyla, jaeger, Još malo pa deda, Kubovac, ladro, Mi lao shu, mik7, Milometer, Mixelotti, nenad81, nesa1962, raptorsi, S2M, skvara, stegonosa, suton, Vlada1389, vukovi