offline
- MinaEvanescence
- Novi MyCity građanin
- Pridružio: 03 Avg 2011
- Poruke: 8
|
Iluzija
*
- Svaki je trenutak spor i proziran poput stakla. Kroz svaki trenutak vidim beskonačan, besmislen niz trenutaka koji čekaju da me ugrabe. Zavukoh ruku ispod mahrame i počešah se. Kosa mi je prljava, trebam da je operem. Čujem komšije, rodbinu, prijatelje, kolege i sve druge trenutno nebitne ljude u mom životu kako tiho, baš onako kako prilika zahtijeva, čavrljaju u kuhinji. Jedina osoba do koje mi je stalo više nije tu. Gledam njene fotografije koje su rasute po svakom kutku sobe, iako znam da samo nasipam so na ranu. Lela pravi prve korake, Lela puše u svjećice na torti. Lela prima nagradu za najbolju priču, diplomu...Čujem prigušene korake, a zatim glas:
-Teta Zahida, jeste li dobro ?- Elma me zatekne sa glavom među nogama, crvenim očima. Zabrinuti pogled joj brzo skreće na slike i u njenim očima vidim nešto što nas povezuje. Bol.
- Nestalo je šećera. Otišla bi' da kupim, al' treba neko da ode u kuhinju. Ako biste mogli, samo na par minutica. Primjećujem kako se njezim glas snizuje sa svakom izgovorenom riječju. Na kraju je samo muk .Zatim nastavi:
- Uredu je ako ne možete, nazvat ću tetu...
- Eto me Elma. Sačekaj samo malo. Uhh, trebam da se umijem, trebam da prozračim sobu, trebam svašta nešto ... a nemam ni trunčicu volje, znaš ?
Ona samo šuti, kao da ne zna kojom riječju da započne rečenicu. Počinje da skuplja slike sa poda.
-Ne, neee! Ništa joj nije jasno. Na kraju se predaje i odlazi. Neće mi uzeti to za zlo. Dobra je to djevojka. Lela se uvijek družila sa dobrim djevojkama. Ustajući osjećam blagu vrtoglavicu i proklinjem svoju malokrvnost. Trebam... ahh, misao mi je upravo poblegla iz glave. Ugledah Lelu kako pleše. Onako kako više nikada neće plesati. Ah, da, trebam da kupim novi album za slike, za moju malu slinavicu. Sjetih se da nije htjela da je tako zovem.
-Sada sam odrasla, mama. Uskoro ću se zaposliti akobogda -rekla bi s dozom ponosa u glasu,- a ti me još zoveš slinavica.
-Jednom mi je pomogla da snesem sušilicu za veš do kontejnera. Svojim malehnim rukama skoro da mi je istrgnula iz ruku uprkos mom providnom bunjenju. Naravno da sam željela da mi pomogne. Pa, svaki rođendan je od mene dobivala kolače ( i to iz kućne radionice), čekala je ispred škole kada je njena majka bila na poslu i branila je pred roditeljima onaj dan kada je zaboravila da zaključa vrata od stana. To je bilo najmanje što je mogla da uradi za mene. Da snese sušilicu do kontejnera.Tad je bila djevojka, a ja jadna starica kojoj viri smrtovnica iz džepa. A sada je njena smrtovnica zalijepljena za banderu pored kontejnera, a ne moja. Čekaj, nije bila djevojka. Tad je još bila dijete. O moj Bože... ako sam tad bila stara, šta sam onda sada ? Godine lete. Neko se nakašljao pored mene. Teško dišem. Ne, nije to zbog godina, nego zbog nečega drugog. Ustajem i već dobrim uvježbanim povikom Uhh...uhh, moj kuk, svima dajem do znanja da ustanu ili podignu noge. Djevojka koja kupi prazne, smeđe i od karmina umrljanje filđane me čudno gleda.
- Drago nam je da ste došli. Ne želite više kahve ?- reče to odsječeno i bez imalo pozitivnih emocija. Govori to svakome ko je na odlasku. Kao da je automat za kahvu.
- Ne, hvala- nasmijah joj se iako me ona gledala pogledom koji kao da govori „ Ne sviđate mi se, ali dovoljno sam kulturna da to ne pokažem“.
-
Uzela sam štap koji je bio zakačen za rub sećije. Iako je svako mogao da zapne za njega i slomi vrat, nije me bilo briga. Meni je bio pri ruci. Okrenuh se i uhvatih djevojčin pogled koji strijelja. Nije ga stigla skrenuti na vrijeme jer nije očekivala da ću se tako brzo okrenuti. Moram biti bolja u svojoj glumi ako želim da neko povjeruje da sam bolesna. Onda se naduta djevojka okrenula i balansirajući sa dvije tacne otišla u kuhinju. Sama sam izašla, a čim sam prekoračila prag, osjetila sam kako lakše dišem. Znala sam da nije do mene. Unutra kao da se sva tjeskoba, agonija i žaljenje ovoga svijeta skupilo u jednu sobu i kao smog koji prekriva grad, ne dozvoljava čovjeku da diše.
- Ako je Bog samilostan, zbog čega nam onda šalje životna iskušenja. Ako je svemogući, zašto ih ne spriječi, jer zna da nam donose samo zlo ? Ne uglas ! Dignite ruke. Izvoli Amire:
- Kada napravimo nešto loše, Bog se naljuti i tada nas kazni. Uhh ovo će biti teško...
- Zato što želi da vidi kako ćemo se tad ponašati.
- Ne želi da čitavog života budemo sretni.
- Mislim da je to zbog toga što... On misli da ćemo biti bolji ljudi ako doživimo nešto što nije lijepo.
- Zato što trebaju postojati suprotnosti. Nešto je cijeni u poređenju s onim što je drugačije. Da je sve lijepo, ne bismo to znali cijeniti.
Podigla sam glavu. Crne, okruglaste oči su me s iščekivanjem gledale.
- I Lejla nam je dala tačan odgovor ! To dijete će daleko dogurati.
Uvijek je bila tako suptilna. Ingeniozna.
- Sigurno da nećete više soka, gospođo Jamina ?
Posmatram je. Blijeda je i izlgeda kao da joj je neko isisao i posljednju kapljicu krvi.
- Ne, gospođo Zahida, vrijeme je da krenem. Druga smjena samo što nije počela. Budite mi dobro. Sretni ste što ste imali Lejlu pored sebe, barem na čas. Znate, da je sve lijepo ne bismo to znali cijeniti.
-I danas je vidim kako jede slani štapić. Pojedine grupice u zbornici tiho čavrljaju.
Direktorica ulazi i traži je očima. Kada je ugleda, oštrog i sigurnog koraka, kao da nosi najbolje moguće vijesti na svijetu, odmaršira do nje.
- Lejla, žao mi je ali od sutra više ne radite ovdje. Gledam kako joj se lomi štapić u ruci, dok joj se nešto drugo lomi iznutra. Direktorica stavlja ruku na njeno rame.
- Uvijek ću se sjećati one priredbe koju ste tako vrsno organizovali. Okreće se i odlazi bez pozdrava.
Lela se okreće prema utišanoj skupini. Pokušava da se nasmiješi. Neuspješno. Umjesto toga, lici joj se krivi u neku neodređeno grimasu.
- Trebat će mi vremena da opet nađem nekoga ko će me primiti, makar i na određeno,zar ne ? – reče odsutno i više za sebe.
Neki ustaju da se pozdrave sa njom. Nespretno je grle. Nisu oni potreseni zbog njene jadne sudbine. Brinu se zbog svoje. Možda će oni sutra biti ti kojima će direktorica staviti ruku na rame i promrmljati nešto što bi trebalo zvučati kao utjeha. Heinrich Heine je jednom rekao : „ Samo nam srodna bol izmami suzu i svako zapravo plače zbog sebe. “
Dan poslije Lejlinog otpusta, na posao je došla druga djevojka. To je bilo prije tri godine, a i danas je tu. Lejli nije ni do koljena. Nema volje ni elana za ovaj posao. Ali ima nešto što Lejla nije imala. Njene veze sezale su daleko i na kraju se, poput korijenja, ispreplitale sa direktoričinim.
**
Nepodnošljiva kakofonija.
- Sjećam je se dok je još u pelenama hodala. Imala je tako slatke plave kovrđe.
- Već u drugom razredu je govorila da želi studirati bosanski...
- ... čak ni tad nije zaplakala.
- Hvala, kupila sam je na sniženju....
- ... i šta ćeš sad sa ovim klavirom, draga Zahida ?
Uzdah.
- Sve ću njene stvari dati Elmi. I tako su stalno uzimale odjeću jedna od druge. Klavir ostaje ovdje. Osim ako ga Dino ne želi uzeti sebi, znaš... Dino ?
- Ne, teta Zahida, ne bih stvarno...
- Uvijek ste ga svirali zajedno, znaš, pa sam kontala...Još jedan uzdah.
- Ah, draga, jesil' dobro ?- Jedna starija žena pored mene ustade u polusjedeći položaj naginjući se preko stola da opipa Lekinoj majci glavu. Izraz lica joj postade još više zabrinut.
- Draga, pa ti goriš. Idi malo prilezi u sobu.
- Evo, evo sa'ću. Elma samo što nije došla.- Okrenu se i ovlaš pogleda prema vratima.
- Idite vi, ja ću preuzeti. Ponudih se meškoljeći se na sećiji.
Iz njehin očiju me zabljesnu iskra zahvalnosti.
- Sjedi bolan Dino ! – reče kroz nešto je moglo ličiti na smijeh dok me je odgurivala nazad u sećiju.-Kad si još vidio da muško radi u kuhinji ?
- Pusti ga, Zahida, ako već ima volje, možda nešto i nauči. –Reče jedna vitka i mlađa žena. Kasnije sam od Elme saznao da je bila Lekina učiteljica. Brzo ustadoh i krenuh prema sudoperi punoj suđa. Eh, Leki, Leki...da me sad vidiš kako se potajno gušim u tuzi...
- Nazad čujem glasove.
- Fin momak, a odakle je ? – Mogu da zamislim ženu koja je do malo prije sjedila pored mene kako glavom pokazuje u mom smijeru.
- Otac mu s Vratnika , a mater s Pala. On se rodio i eto, odrasto u Saraj'vu. Jest, jest,moja ti Beska, fin momak pravo.
- A jel' mu to Boga ti, mati Srpkinja ? – reče dotična Beska nešto tiše sa prizvukom iznenađenja u glasu.
- Šta ja znam, valjda jest. Zastade sekund, kao da je shvatila da ih slušam, pa sad razmišlja šta će slijedeće reći.- Al' znaš da ja nikad nisam to plaho zagledala. Ako je čovjek dobar,nije bitno čiji je i odakle je. Svi smo mi ljudi...
- Ma šta ja znam... Ako je bio Lejlin momak...
- Eh, sad znaš, nije joj bio momak. Barem meni ništa nije govorila. Istina da su provodili dosta vremena zajedno, al' kako ja, opet ti kažem, znam...Elma, sine jesil' to došla? Hajd u kuhinju, eno Dino pere suđe.
Nasmij se, Elma, nasmij se molim te. Pomozi mi da razbijem ovu monotonojiu, da više ne razmišljam o Leki.-Ponavljam u sebi i mislim, ako to dovoljno puta izgovorim, moja želja će biti uslišena.
Spušta kesu, uzima krpu i već uvježbanim pokretima ( sušta suprotnost mojim ), počinje da briše suđe. Nakon par minuta već smo dobro uvježbani, a ona kao da mi čita misli kaže:
- Pošto će tebi izgleda uskoro propasti profesorska karijera, a mene će izbaci iz novina, zbog kako rekoše, „nedoličnog pisanja“,, mogli bismo se zaposliti u restoranu. Onako, mogli bismo se prijaviti kao duo, koji nevjerovatnom brzinom pere i suši suđe. Šta misliš ?
Nasmijah se, ali ne grohotom. To sada me bih mogao ni kada bi me neko natjerao. Ubrzo shvatih da u Elminoj šali ima dosta gorke istine. Šutimo. Oboje. U susjednoj sobi su si svi dali u zadatak da oraspolože tetu Zahidu pričajući o nekim trivijalnim temama. Dok perem ko zna koju šoljicu, perifernim pogledom, (koliko je to moguće) posmatram Elmu. Kratka, ali njegovana plava kosa. Pjegicice, rasute do pola obraza, nenašminkane svijetloplave oči. Trepavice se skoro i ne primijete, zbog svoje boje. Kuriozan, slojevit stil oblačenja koji se još više isticao zbog njene male visine. Ipak, toliko godina se družimo, a nikad je nisam vidio u štiklama. Jedino je to imala zajedničko sa Leki. Nijedna od njih nikada nije nosila štikle. U svemu drugom su bile sušta suprotnost. Uhvatih se kako opet razmišljam o Leki, njenoj tamnoj, dugoj kosi, očima koje kriju hiljadu tajni...
- E pa, nisi drug Dino. Ja se tu slomih pokušavajući da te oraspoložim, a ti kao meni u inat... Opet misliš o Leli, jel' ?
- Kako znaš? – ne gledajući je u uči pokušah prikriti divljenje njenoj pronicljivosti.
- Nije tako teško pogodoti. Znam taj naizgled tupi pogled. Ko te ne zna, rekao bi da si u najmanju ruku glup ili tako nešto. Al' ja znam, kad ga vidim, da razmišljaš o Leli. Pogled ljudi koji nekoga duboko i istinski vole.- Pri izgovoru zadnje rečenice, pogleda nedužno u plafon.
Štrecnuh se kao da me stresla struja. Kada sam se konačno okrenuo prema njoj, pogled joj je još uvijek bio prikovan za visine. Pitao sam se kako...
- Što me gledaš tako ? A, pa pitaš se kako znam. Dragi moj, bila bih glupa da ne znam. To bi značilo da gubim svoj talenat. Meni ništa ne može promaći.- Tek tada spusti glavu i zapilji mi se u oči, kao da pokušava da pronađe nešto nedokučivo u njima. Uzdahnuh. Mislim da je vrijeme da joj kažem. Sve.
- Čekaj, čekaj, ne možemo to ovdje. Ovdje i šoljice imaju uši. -Istovremeno pogledasmo u hrpu suđa naredanog na radnoj površini. Nasmijah se. Ovaj put malo iskrenije.
- Šta misliš da sutra odemo na Čaršiju pa...ovaj, da ti sve ispričam? – Pri tome navukoh najozbiljniju facu.Kada je vidjela da se radi o nečemu ozbiljnom ,a ne o običnom ćaskanju i Elma se uozbilji.
- Valja.- Učini mi se kao da sekundu, dvije razmišlja o tome, a onda doda što je ležernije mogla:
- Dino, meni možeš sve reći. Ja nisam Lela, niti to želim da budem. Ali tu sam, kao prijatelj i uvijek ću biti. Otpuhnu. –Uhh Bože, nikad nisam bila dobra u tome kada se treba reći nešto konkretno. Al' suštinu si shvatio, zar ne ?
- Da. Poruka primljena k znanju.- Nasmijah se (opet usiljeno).- Niko nikada neće biti kao Leki,- promrmljah u njedra toliko tiho da me ni Elma nije čula.
***
-Crvena traka upletena u predugu pletenicu. Tirkizna košulja i zelene starke na nogama. To je sve što vidim dok sjedim iza nje na prvoj godini, prvom predavanju. Primjećujem da je ne interesuje ništa osim predavanja. Mene ne interesuje ništa osim nje. Predosjećam da joj je lice savršeno. To odaju njene kretnje, boja kože, način na koji zaneseno sluša profesora. Zamišljam joj oči. Jednog trena su zelene poput Neretve, drugog plave poput najplavijeg neba, trećeg crvene kao traka u njenoj kosi. Ne, ne oči ne mogu biti crvene. Profesor koji se trudi biti glasan, zvući tako tiho. Sat na zidu je stao. Sekunde su se otegle u minute,sate, dane i na kraju godine. Pogledam u svoje ruke. Smežurane i prekrivene starosnim pjegama. Svi ustaju. Nisam se ni snašao, a već se nalazim pored nje. Pogleda me lice prepuno finesa. Savršenstvo. Jedino joj oči nisu onakve kakvim sam ih zamišljao. Crne. A ipak ne bi bile ljepše da su drugačije.
- Ja sam Dino. Sviđa mi se crvena traka u tvojoj kosi.
- Traka nije crvena, nego zelena.- prigušeno se nasmija. Ahh taj smijeh...
Nemoguće. Buljio sam u nju godinama. Nije zelena, ali ipak kažem- Da, ovaj.. znaš ja imam onaj poremećaj..hmm kako se ono zove – češem se po glavi- kada se miješaju boje ? Ovaj put se nasmijala od srca.
- E pa Dino, da ti olakšam posao. Da, otići ćemo na kahvu, onako čisto prijateljski, ali molim te, ništa više od toga?
Toliko sam zaluđen da bih pristao i na prijedlog da se zajedno bacimo sa krova fakulteta. Ipak, čim mi je zaprijetila da se ne smijem zaljubiti u nju, znao sam da ću je voljeti zauvijek.
Dok hodam kroz labiritne fakulteta, skačem od sreće i entuzijazma. Odjednom, ugledah da su se, čini mi se, svi studenti Folozofskog fakulteta skupili oko nečega što visi. Zlosutnost ovlada mnome. Sve se brže i brže počeh probijat kroz masu ljudi. Crvena traka mi poput sunčeve svjetlosti ne dozvoljava da vidim išta drugo. Nalazim se tačno ispod nje. Vrištim, ali iz grla ne izlazi nikakav zvuk. Konopac se trga i ona pada pored mene. Dočeka se na noge. Hoda kao mačka dok joj oko grla još visi konopac.. Unosi mi se u lice dok se smije onako, ironično i podrugljivo, kako nikada nije.
- Dino, prijatelju, šta misliš zbog čega sam ti rekla da se ne zaljubiš u mene, ha ?
Dino, ovo je san.
Ja sam trik, najveća iluzija, toliko savršena da se čini da sam stvarna.
Teku joj suze. Ali nešto oko njih je drugačije. Krvave su. Sada se njiše svakog trenutka kao da će se srušiti. Čujem smijeh drugih studenata. Ovaj put moj vrisak uspijeva da se probije kroz grlo....
... toliko savršena da se čini da sam stvarna...
****
Oblačim se navrat-nanos. Elma me čeka. Danas je taj dan. Ne mogu to držati više u sebi, pogotovo nakon onog sna od sinoć. Hladnoća me ubija. Uši i nos su mi davno odrvenili, oni nisu problem. Iz kafane se čuje Merlinova „Mostarska“. Ugledah Elmu kako mi maše, zatim vraća ruke u stari položaj- grli samu sebe. Očigledno da je i njoj hladno. Ali nije to ista vrsta hladnoće. Meni je hladno ,ali iznutra.
- Ja ću biti sijed, ja ću biti star, al' zauvijek je mlad moj Mostar...- Elma prestade sa pjevanjem i lice joj postade kameno.- Dino, kao da si preko noći ostario dvadeset godina. Šta se to zaboga dešava ?
Ne mogu je gledati u oči kad budem ovo govorio, koliko god to želio, ne mogu.
- Elma, prije malo manje od mjesec dana, tačnije, 25.10. Leki je sjedila tu, na tom mjestu gdje ti sad sjediš. Moram da sakupim misli, ne znam kako ovo da kažem.- To je bilo...znaš već onu noć...
- Kad je poginula, znam ,Dino. Primijetih da je i ona skrenula pogled sa mog lica. Nastavih.
- Nazvala me je i rekla da treba a se nađemo, da proslavimo. Nisma znao kojim povodom, ni gdje ni šta. Uglavom, pojavila se rastresena onako kako je nikada nisam vidio. Podočnjaci do pola obraza, kosa zapetljana u čvorovima, ali meni savršena kao i uvijek- odsutrno se nasmijah- ako već kažeš da znaš, nema razloga da išta krijem od tebe. Volio sam je od prvog dana kada sam ugledao crvenu traku u kosi- neprimjetno se lecnuh sjetivši se prethodne noći-volio sam njen intelekt, izgled, zatvorenost, tajnovitost... Elma, jel' me slušaš ? Blago klimanje glavom me ohrabrilo da nastavim. Volio sam i njene strane koje bi nekoga plašile, znaš ih i sama, prijateljica si joj bila od djetinjstva. Iako je njeno prijateljtvo za mene bilo kao davanje hljeba onome kome treba voda, nikada se nisam prestao nadati...
- Niko je nikada nije upoznao dovoljno...- Elmin glas me vratio u stvarnost. Sada je ona bila ta koja je odsutna. Besmislenim pokretima je iznova i iznova miješala čaj.
- Uzeh kisika onoliko koliko mi je bilo dovoljno za sljedeći poduhvat.
-Da, upravo tako, čini se da su je svi upoznali tačno onoliko koliko nam je dopustila. Tu noć, kada sam je upitao šta slavimo, rekla je da je dobila posao u srednjoj školi. Isprva sam se radovao, više nego ona...
- Čekaj, čekaj...više nego ona. To je nemoguće. Svi znamo da joj je to bila najveća želja u životu. Šta hoćeš time da kažeš ? Bulazniš, Dino !
- Znao sam da ćeš izgubit živce, a nisam još ni krenuo kako treba ! Strpi se i slušaj pažljivo...- Elma frknu i zagleda se previše napadno u mene. Kada sam se sjetio gdje sam stao, nastavih.-Da , svi znao da je bila jedinstvena, talentirana, puna predispozicija za savršenu profesoricu. I ako ćemo biti iskreni, taj posao i književnost je voljela više od tebe i mene zajedno...
- E sad si ga pretjerao. Do kraja !
- Elma, dabogda pao mrtav odmah sad i ovdje, ako ne izađem istog trena kada me slijedeći put prekineš- povisih glas više nego što sam namjeravao.
- Izvini. Samo ne kontam šta želiš da mi kažeš.
-Digoh ruku u zrak i rekoh – Evo još malo. Baš zbog te svoje ingenioznosti, opsjenutosti, fanatičnosti prema bosankom jeziku i književnosti u cijeloj toj priči nešto mi je smrdilo. Nemoj me pogrešno shvatiti, i ja volim svoj posao, ali ono što je ona pokazivala...bila je u najmanju ruku nesvakidašnje. Nije se radovala koilko treba, koliko sam očekivao.
- Da li ti je objasnila sve detalje ? – Upravo je u Elmino šeto čulo proradilo, ikao ona to još nije shvatila.
- Jeste. Sačekah trenutak. Ustvari, znaš, kada bolje razmislim, ne baš. Samo je onako, gdje i kada treba da krene i to je...
- ... To je sve. Sa rukom na bradi i suženim očima nadopuni me Elma. – Da, u pravu si. Nešto jeste čudno u svoj toj priči. Dino ??
- Da ? ( ovoga sam se unaprijed najviše bojao )
- Jel' mi nešto prešućuješ ?
- Zapravo da. Osjetih kako mi rumenilo, kao malom djetetu navire u obraze. Leki me je tu noć poljubila.
- U čelo, u obraz ??
Odmahujem glavom- U...
Elmine plave oči odjednom postadoše duplo veće.- Jel' bila pijana ?
Opet odmahujem, kao da se branim. Ovaj put je i pronicljiva Elma ostala nemoćna. Umjesto da osjetim barem malo satisfakcije, osjetih neopisivi očaj. Ko će mi sada pomoći da riješim tu misteriju ?
- Niko nikad neće imati prijatelja kakv si ti.- rekla mi je na kraju. Možeš li da misliš?
- Odmahnula je glavom na moje zadnje riječi.- Znaš, ti tu samo može pomoći onaj ko je navodno zaposlio.- Trebalo mi je par minuta sa shvatim značenje toga.
*****
Niko ne smije saznati za ovo,čak, ni teta Zahida. Niko ne smije saznati za ovo...Niko ne... Uporno sam ponavljao sam sebi kao roditelj djetetu kada mu brani da učini nešto. Zbog čega nisam želio da iko sazna za ovo, ni sam nisam znao. Da ih sačuvam od razočarenja, možda. Ali kakvog razočarenja ?
Njihova Lela ( samo je sa mene bila Leki) nije bila savršena. Ingeniozna da, ali savršena ne. Tanka je linija između umnosti i ludosti, neko je jednom rekao. Ne, Dino, ne smiješ donositi preuranjene zaključke.
- Gospodin Ešref je spreman da vas vidi.
- Dobar dan. Izvolite, izvolite, sjedite. Dotični brkati direktor je ulijevao potrebni smiraj.
- Ja... ne bih dugo.Zovem se Dino Mutapčić. Da li se sjećate Lejle Salihefendić? Moje oči su ga gledale sa iščekivanjem.
U očima mu ugledah iskru prepoznavanja. – Ahh da, krasna djevojka i čini se virtuoz na svom polju. Sada je on mene gledao s iščekivanjem. Bože, zbog čega imam osjećaj da je trebao još nešto reći.
- Pa, ona je prošli mjesec poginula u automobilskoj nesreći. Prsti su mi dobovali po stolu. Došao sam da kažem da ona ovdje neće raditi. To je ...logično.
- Ne razumijem...
- Zar nije Lek..ovaj, Lejla trebala da počne da radi ovdje početkom slijedećeg polugodišta?
. Izvinite, ali Lejla jeste bila ovdje na prijavi za posao. Nažalost, nije primljena zbog...
- Ne, ne morate da objašnjavate. U redu je, zaista. Doviđenja.
- I mladi gospodine ? Žao mi je. Iskreno.
Pokušavam da zadržim prisutnost duha. Iako sam misli da će nakon ovoga biti suprotno, i dalje osjećam hladnoću u srcu. Ne brini, Leki. Ovo će ostati naša mala tajna. Zauvijek. Ne, Leki ne krivim te. Poduzela si sve da niko ne sazna zbog toga što nas voliš više nego što sam mislio. Dum dum dum. Vozim se tramvajem sa drugim ljudima i pitam se da li iko u toj masi osjeća da nečiji svjetovi tonu kao Atlantida uz teške lomove i bolne vapaje. Ne, ne znaju.
Bila si trik, najveća iluzija, toliko savršena da se činilo da si zaista takva. Nelomljiva.
|
