Raspelo

Raspelo

offline
  • Pridružio: 16 Apr 2007
  • Poruke: 55

Petar Bosnic Petrus

RASPELO

Posvećeno Giordanu Brunu, kojemu se podmeće da je pljunuo u raspelo

Bono de Boninis, služio je kao učitelj u gradiću Uršalaimu sve dok, siromah nije obolio od vodene bolesti i postao nesposoban za obavljanje bilo kakvog posla.

Dok je bio onako teško bolovao, njegovi su mu učenici i žene iz susjedstva donosili nešto hrane i njegovali ga. Bolovao je dugo, a kad se oporavio mogao je uz malu pomoć dobrih ljudi i susjeda životariti u svojoj siromaškoj sobici i čak se, povremeno i nakratko, kad je vrijeme bilo lijepo, prošetati uličicom u kojoj je živio.

Za vrijeme onog svog bolovanja bio je priglio Sveto pismo. Čitajući Evanđelja, počeo je uviđati kako su njegove patnje ništavne prema Kristovima i često je plakao zbog Njegovih patnji i boli, a ne zbog svojih. Tokom vremena počeo je shvaćati i to da bi Kristova žrtva mogla biti uzaludna ako, barem neki od ljudi ne bi - poučeni Njegovim primjerom - postali dobri poput Njega. I tako je u njemu uskoro počela sazrijevati odluka da će - ako ikada ozdravi - potpuno zanemariti sebe i svoju dobrobit i činiti dobra drugim ljudima.

Da li s Božjom pomoću, ili zbog te odluke, on doista prizdravi, ali je, kao što već rekoh, ostao nesposoban za bilo kakav posao. No to ga nije nimalo obeshrabrilo, jer je brzo shvatio da drugima može pomoći lijepom riječju, utjehom i slično, i da to, ponekad, nekim ljudima vrijedi više od bilo kakvog bogatstva ili blaga.

Kao da su nekako naslutili njegovu nakanu, ljudi su mu počeli dolaziti još prije nego je prizdravio. On ih je slušao i gledao s nekim osobitim, neobjašnjivim razumijevanjem i toplinom. Gdjekomu bi stisnuo ruku, onako lagano, bolesnički, ili bi ga samo potapšao po njoj. No posjetiteljima koji su dolazili s brigama i tugama to je bilo sasvim dovoljno i odlazili bi ohrabreni i utješeni, vedri.

Kad se digao s kreveta, već se bilo pročulo da je dobro porazgovoriti se s njim i savjetovati se, pa se broj njegovih posjetitelja povećao.

Bono ustvari nikog nije savjetovao, nego je sve te ljude gledao i slušao sa iskrenim suosjećanjem, pa su mogli potpuno otvoriti srce i govoriti tako da iz vlastitih riječi razaberu svoje prave probleme, te nađu rješenja ili utjehu. Katkada bi pomilovao ili zagrlio teško ojađene ljude, obrisao im suze i rekao koju utješnu riječ. I to je bilo gotovo sve čime im je on, onako jadan i nevoljan mogao pomoći.

No ljudi su mu bili silno zahvalni zbog toga, što nije ni čudo, jer, kad malo bolje promislite, uvidjet ćete da se razumijevanje i iskreno suosjećanje s patnjama nalaze teže i rjeđe od zlata. Ne možete na svakom koraku naići na čovjeka u čijem ćete pogledu jasno vidjeti da vas duboko poznaje i razumije - čovjeka koji će čvrsto i nepokolebljivo vjerovati u vas, i pored toga što ste mu otkrili ružne stvari koje ste učinili, ili ružne strane svoje naravi, te koji će vas, štaviše, usprkos svemu tome, s velikom ljubavlju i vjerom u vas zagrliti, poljubiti i ohrabriti na činjenje dobrih djela. A Bono je činio upravo to. Stoga, kao što rekoh, doista i nije bilo nikakvo čudo što su ga toliko voljeli oni koji su ga upoznali i što su se brinuli se o njemu kad su god mogli. Često su mu slali hrane i drugih stvari potrebnih za život. Bogatiji ljudi slali su mu i novaca.

Samome Boni trebalo je vrlo malo od svega toga, pa je sve ono što je nadilazilo njegove skromne potrebe slao siromašnim, teško potrebitim ljudima, ili je davao djeci koja su se okupljala oko njega.

Kad bi ostajao sam, Bono bi promatrao svoj novi život i čudio se tome da on, siromah, koji nema nigdje ničega i koji se zbog slaba zdravlja jedva drži na nogama, dakle, da on, takav, bijedan i nikakav, može pomoći tolikim ljudima, koji su, svi redom jači, bogatiji i moćniji od njega.

Duboko u sebi znao je da ga je Krist nadahnuo na to, još onda kad je, bolujući čitao Sveto pismo, i da mu je tada otkrio ili dao moć da utješi i usreći druge ljude. Time je Isus i njegov, Bonin bijedni život učinio velikim i vrijednim življenja. Stoga je Bono, svaku večer, prije spavanja zahvaljivao Kristu i obećavao mu da neće žaliti, ni truda, ni života, nego će učiniti sve što god bude i što ne bude mogao, kako bi mu dobrim djelima posvjedočio svoju zahvalnost zbog tolike milosti koju mu je iskazao.

Vrijeme je prolazilo, a Bono je postao poznat i poštovan i izvan Uršalaima.
No dobar glas koji se o njemu širio donio mu je i mržnju i nesreću.

Korpulentni fratar, fra Invidije Hipokrit iz Prozelitskog reda, koji je u Uršalaimskoj crkvi obavljao službu božju, primjetio je da mu sve manje ljudi dolazi na ispovijed i da se prihodi i milodari crkvi smanjuju to više što glas o Boni postaje bolji i što se dalje čuje, pa je, najprije oprezno i uvijeno, a onda sve otvorenije počeo govoriti da nije dobro to što Bono čini jer time otima vjernike od Matere Crkve i ugrožava spas njihovih duša.

Kad je Invidije vidio da s tim prijetnjama nije ništa postigao, s propovijedaonice je, jedne Nedjelje otvoreno i grubo zagrmio:
da duše vjernika izručuje samom Sotoni onaj ko ih otima od Matere Crkve i da taj koji to čini nije ništa drugo do zakleti Sotonin Sluga ovdje na zemlji. Samog Bonu nije imenovao, ali svi su znali na koga se odnose te teške riječi.

Mnogi su se ljudi tada zabrinuli za Boninu sudbinu i savjetovali mu da se čuva.

Bono im je odgovarao da ne zna kako bi se to trebao čuvati, a da s takvim životom kakvim je živio ne može prestati, jer naprosto ne može odbiti nekoga ko mu se obrati za neku utješnu riječ ili kakvu drugu pomoć. Govorio je i to da bi on sam najvolio da nikome nije potreban i da mu nitko ne dolazi, jer bi to bio znak da više nema nesretnih, siromašnih i ojađenih ljudi na ovome svijetu. I tako je i dalje nastavljao živjeti kako je živio i do tada.

Jednoga dana dođu ljudi iz Officija Svete Inkvizicije, pročitaju mu optužbu fra Invidia: da je postao Sotonin sluga koji zavodi ljude i predaje ih Sotoni i odvedu ga.

Na pitanje Velikog inkvizitora: je li doista Sotonin sluga, Bono je odgovarao da nije, i da nije činio nikakvog zla, nego je samo pomagao ljudima koji su tražili da im se nekako pomogne. Jasno, inkviziciji nisu ništa značili takvi odgovori, pogotovo stoga što je gorljivi fra Invidije stalno podastirao nove "dokaze" protiv Bone i tražio da bude osuđen najtežom kaznom, jer je upropastio duše mnogih vjernika.

Budući da Bono nije priznavao nikakvo služenje Sotoni, niti išta slično, stavili su ga na muke. No kako je, jadan, bio slab i bolestan, već pri najmanjim mukama gubio je svijest, pa mučenje nije imalo nikakve svrhe. Fra Invidije je to protumačio kao zaštitu kojom Sotona čuva svog slugu, pa Inkviziciji nije ostalo ništa drugo nego da ga osudi kao i druge heretike.

Lomača je bila podignuta već sutradan. Skupilo se mnogo svijeta, ali ovog puta nije bilo nikakvog veselja niti onih razuzdanosti kakve obično prate spaljivanje heretika. Ljudi su šutke i nevoljko promatrali što se zbiva.

Okupljenom mnoštvu bila je pročitana optužba protiv Bone i presuda.
Prilikom spaljivanja heretika, prije nego se lomača potpaljivala, bio je običaj da se, svakom osuđeniku pruži raspelo da ga poljubi. To je hereticima bila zadnja prilika da se odreknu Sotone i pomire s Kristom. Raspelo je pružao tužitelj, kojemu je to takodjer bila posljednja prilika da spasi dušu osuđenika.

Fra Invidije se uspeo ljestvama do Bone, noseći u ruci raspelo, i onda ga grubo i bezobrazno gurnuo osuđeniku pod nos da ga poljubi. Boni - koji je sve dotle pokušavao razumjeti fra Invidia i ne osuđivati ga - prekipi zbog tog ružnog i niskog postupka, pa je onako, bez ikakva razmišljanja, čisto nagonski, odmaknuo glavu ustranu, i mimo raspela pljunuo na fra Invidia.
Lukavi se fratar, medjutim, brzo snašao. Zaklonio se raspelom kao nekim štitom i pljuvačka pogodi Isusa ravno u lice.

Kad je Bono vidio što je učinio, dušu mu strahotno ožeže vatra krivnje i kajanja. On, siromah digne oči k nebu, rasplače se tako da mu se duša kidala od plača i bola, i zavapi:

O Gospode, kuku meni, kako sam ti to uzvratio za onaj veliki dar koji si mi dao!?

Gorčina, plač i krivnja razdirali su mu dušu.

Na sreću, plamen već potpaljene lomače uskoro ga je oslobodio tih, nesnošljivih duševnih boli, a i svih drugih zala ovoga svijeta.

***

Za večerom, koja je bila priređena u čast uspješnog pogubljenja još jednog Sotoninog sluge, Fra Invidije je održao kratak, ali vatren govor u kojem je rekao da nisu nimalo pogriješili spalivši tog heretika. Svi su vidjeli - rekao je - kako taj prokletnik, ne samo da je odbio poljubiti raspelo koje mu je on ponudio, nego je još i pljunuo na njega. Onda je fra Invidije odnekud izvukao ono raspelo, i s pobožnom ljubavlju, gotovo rasplakavši se obrisao rupćićem Isusovo lice i poljubio ga pred svima.

Ta njegova gesta nije izazvala neko veliko oduševljenje, ali je, nakon nekog vremena ipak bio promaknut u gvardiana jednog samostana.

Priča se da je kasnije bio otkrio još jednog opasnog Sotoninog slugu i poslao ga na lomaču, a za nagradu bio je promaknut u opata.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 521 korisnika na forumu :: 19 registrovanih, 0 sakrivenih i 502 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Atomski čoban, Battlehammer, dekao, Dimitrise93, dulentse, goxin, GveX, HrcAk47, ivan979, kovinacc, Marko Marković, mrav pesadinac, pedja.st, Trpe Grozni, VladaKG1980, vladetije, willie, x9