|
Nisam, Nešo, naravno da nisam. Ne vodi me takva misao prepotentna. Sjećam se dana kad smo tiho kretali ispratiti posljednjom stazom tijelo čija se duša anđeoskom horu pridružila. Tada mi je jedna starija gospođa rekla: Odlaze naši stari i između nas i neba sve je manje zapreka, sve je čišća cesta kojom hodimo, polako dolazi i na nas red.
A da je svakim danom cesta sve kraća, tu zaista nema dvojbe.
Još se jedne starice sa smješkom sjetim, mada zgoda nije bila smiješna. Otišlo je s anđelima put nebeskih visina jedno dijete koje život nije ni okusilo. A starica podigla suhe ruke kvrgavih prstiju i tiho prozborila: Hvala ti Bože što ne idemo po redu!
Da, redoslijed se ponekad ne zna. Ne znamo ga mi, mali, ponizni smrtnici. Ali na cesti smo svi. Nastojmo je prijeći što bolje i ljepše možemo.
|
