offline
- Pridružio: 16 Apr 2007
- Poruke: 55
|
Petar Bosnić Petrus
ZIMSKA BAJKA
Jednom, davno, u jednom malom selu živjeli su muž i žena. Oboje su bili radišni i pametni ljudi i imali su svega u izobilju. Muž je bio zidar, a žena je radila u polju i održavala im kuću. Živjeli su mirno, u ljubavi i slozi.
Ipak, i pored sveg obilja, ljubavi, sloge i mirnog života, ovi su ljudi bili vrlo nesretni. A nesretni su bili stoga što nisu mogli imati djece. U toj svojoj nesreći, okrenuli su se Bogu, molili ga da im dade bar jedno dijete i usrdno se nadali da će On primiti njihove molitve.
Jedne zime, kad je već bio zapao dubok snijeg, baš na sam Badnjak, muž uze sjekiru i ode u šumu da usiječe drvce za božićnu jelku. Nakon dosta dugog lutanja i traženja, duboko u šumi našao je jednu prekrasnu malu jelu.
"Ova će jako obradovati moju ženu." - pomisli čovjek, odsiječe ju i ponese kući. Nije ni slutio da u toj jeli prebiva mala šumska vila, koja se na njega jako naljutila i počela razmišljati o tome kako da mu se osveti.
Njegovoj se ženi jela uistinu veoma svidjela, pa se sa naročitim marom i žarom dala na njeno kićenje. Kad je završila, jelka je sjala od ljepote. Oboje ih je podsjećala na neku princezu u svečanoj bijeloj haljini optočenoj sa bezbroj blistavih dragulja. Maloj vili, koja se još uvijek zadržavala u drvetu, ovaj se obrat veoma svidio. Uživala je u svojoj novoj odori, a na osvetu je potpuno zaboravila.
Uvečer muž i žena stadoše blagovati. Na velikom stolu što je stajao usred udobne, tople sobe, bilo je obilje mirisnog pečenja i kruha, slatkih kolača, žarkastog vina i drugih đakonija što su ih stvorile vrijedne ženine ruke. Oni su se sladili svim tim, ali im se srca nikako nisu mogla razveseliti. Što se Božić više približavao, bili su to tužniji i nesretniji. Dušu im je mračilo i razdiralo to što nisu mogli imati djece.
"Što nam vrijedi svo ovo obilje, kad nemamo djece? - reče čovjek, a potom oboje padoše u očajnički, neutješan plač.
"Kad bi smo imali barem kćerku, ja bih cijeli svoj život posvetio samo njoj." - kroz jecaje i suze govorio je ojađeni čovjek.
Sve je to gledala i slušala mala vila, sažalila se nad njima i odlučila ih utješiti i usrećiti tako što će postati njihovom kćerkicom.
Vinula se do kristalnog dvorca starca Krona, gospodara i čuvara besmrtnosti, pala pred njim na koljena, ispričala mu što je doživjela i zamolila ga neka joj dozvoli da postane prava mala djevojčica. Starac je neko vrijeme šutio, a onda reče:
"Ako ti i dopustim, ne mora biti da ćeš time usrećiti te ljude i sebe samu. Osim toga, ako bi htjela postati pravom, živom djevojčicom, morala bi se zauvijek odreći besmrtnosti:"
Mala se vila opet sjeti jada i nesreće zidara i njegove žene, pa odluči da ipak pokuša usrećiti ove ljude, čak i po cijenu gubitka besmrtnosti.
Kron joj s tugom ispuni želju.
Zidar i njegova žena još uvijek su neutješno plakali, kad li se njihova božićna jelka odjednom rasplamsa. Strašno su se bili uplašili. No, plamena ubrzo nestade, a na mjestu gdje je tren prije stajala jelka pojavi se prekrasna djevojčica obučena u lepršavu bijelu haljinu.
"Mene ste željeli." - reče im slatkim dječjim glasićem i osmijehom punim povjerenja i nade."
"Ja sam vaša kći."
Zidar i njegova žena nisu mogli doći ni do daha, a kamoli do riječi. Kad ih je minula ona prva prepast, čudili su se i zbunjivali time što se zbilo, a onda su, obuzeti čudesnom, nezemaljskom ljepotom djevojčice, nijemo zurili u nju.
Misleći da ju ne razumiju, djevojčica im je svojim slatkim cvrkutom stala objašnjavati kako je ona prava djevojčica i njihova kćerka; kako želi da oni budu sretni; da žive zajedno; da ona raste, i da, na njihovu radost, postane velika djevojka, i još puno toga.
No "roditelji" su je sasvim dobro razumjeli, ali to što se zbivalo nisu mogli prihvatiti kao svoju novu stvarnost. Na pomisao da im ona bude kćerka, čak su se i uplašili. Najviše ih je plašila njena čudesna ljepota. S osjećajem krivnje i nelagode, objašnjavali su joj da ju ne mogu prihvatiti i izgovarali se time da je nisu dobili na uobičajeni, prirodan način i da bi bilo neprirodno da im ona bude kći. A kako su je se i plašili, molili su ju i nagovarali neka ode po selu i neka kod drugih obitelji pita da li netko želi djevojčicu. Možda ima obitelji - govorili su - kojima je potrebnija nego njima.
Jadna djevojčica. Nije joj bilo ni na kraj pameti da bi ju mogli odbaciti oni koji su ju toliko željeli.
Slomljena srca iziđe iz zidareva doma i pođe po selu od kuće do kuće moliti da ju netko primi. Ljudi su ju sažaljevali, ali zbog njene ljepote i načina na koji se pojavila na ovome svijetu, možda nisu vjerovali da je ona uistinu ljudsko stvorenje i nisu se usuđivali primiti ju u kuću. Kad joj se činilo da je obišla sve kuće, iznemogla i razočarana , uputi se u zvjezdanu noć. Hodanje po snijegu cijelcu i pogled na zvjezdano nebo dali su joj neku malu utjehu i primirili ju. Stalno se iznova čudila i stalno iznova i bezuspješno pokušavala shvatiti zašto su ju odbacili.
Dok je, sirotica tako razmišljala i hodala, hladna noć isisavala je život iz nje. Ubrzo se osjeti iznemoglom i umornom, pa zastane da se malko odmori. Povjetarac joj iz sela donese glasove pjesme i veselja. Slušala ih je s ćežnjom i tugom. A onda, nakon nekog vremena osjeti kako ju cijelu prožima neka ugodna, rajska toplina. Pomisli da je to, konačno, ona ljubav koju je toliko očekivala, ali, prevarila se.
Bila je to smrt.
Pred zoru je stari Kron našao njeno mrtvo tijelo. Na licu joj je bio blažen, sretan osmijeh. On je uze u naručje, odnese na nebo i postavi na sredinu svoda.
Malu grupu zvjezdica, koja se za vedrih zimskih večeri može vidjeti visoko na nebu, neki ljudi još i danas zovu Sazviježđem Male vile, a neki kažu da su te zvjezdice ustvari smrznute suze staroga Krona.
|
