Ljubavne price

3

Ljubavne price

offline
  • Pridružio: 17 Apr 2006
  • Poruke: 364
  • Gde živiš: u jednom srcu

Draga moja, nadam se da je ovo tvoja prica... mislim ona koja se tebi dogadja ovih dana... ona svakako da ima vrednost i da je posebna, kao i ti...budi vesela, sretna, uzivaj u ljubavi i cuvaj je s' neznoscu i s' paznjom kao pticicu na svom dlanu,,, otvorenog srca sa osmehom u ocima i na usnama, s toplinom... i... ne brini... sacuvaces je...postojacete u vecnosti.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 30 Jun 2006
  • Poruke: 475
  • Gde živiš: U snovima...

Jeste moja prica,ali to je samo privremeno...Kod mene nista ne traje dugo smešak



offline
  • Pridružio: 21 Sep 2006
  • Poruke: 188

Ubila sam dio sebe za koji sam bila sigurna da me štiti od bilo kojeg oblika boli, a zapravo, taj dio mi je zadavao najjače udarce
Hladna je to bila noć.
Kiša se slijevala po šupljinama moje ranjene duše i vjetar ju je trgao i odnosio komadić po komadić u nepovratnu daljinu.
Ova praznina je bila ispunjena samo strahom.
I htjela sam da bude netko pokraj mene, samo da slušam kako diše u tami, jer tada bih sve lakše podnosila.
Moje smrznuto srce strah je razarao i osjećala sam da lagano puca u mojim grudima, poput sante leda u beskrajnom plavom oceanu.
Te noći su crvene ruže proplakale, sve zvijezde s neba su pale i sve vatre su se ugasile. Te noći su sve rijeći smisao izgubile.
Skinula sam tešku masku koja je nosila obilježje da sam : JA VARALICA, I TEŽIM TOME DA DOBIJEM VIŠE NEGO STO DAJEM, SVOJOM MIZERIJOM KAŽNJAVAM DRUGE I SAMO KADA SAM HLADNA I OKRUTNA OSJEĆAM SE SNAŽNOM, ŽIVOT JE KAZNA BEZ RADOSTI, NEDOHVATLJIVA SAM I NITKO ME NE MOŽE SLIJEDITI, MOĆNA SAM KAD NIŠTA NIKOME NE DAJEM.

On je te noći dosao i samo njemu sam se pokazala bez te maske, pokazala sam mu upravo ono sto jesam
A to je je to da želim dati sebe cijelu, potpuno sudjelovati u davanju i primanju života, preuzimam odgovornost za sebe samu i za kreiranje svoje sreće. Biram ljubav, a ne snagu. Želim imati sve svoje osjećaje i spremna sam biti iskrena i ranjiva, dajem najbolje životu i zaslužujem najbolje od života.
On je iscijelio moju dušu i ovako ranjivu me primio i zavolio

Izmorenom vitezu što jaše svog konja do beskraja poklonila sam svoj sjaj. Moji vjerni čuvari su te noći ostavili moje dvore otključane i nestali u magli, izgubio se svaki trag njihovog postojanja, tad je ušao on u moj svijet i obojio ga sigurnošću i ljubavlju.
I sada zajedno hodamo prema beskraju

Sajt :

alterego007.blog.hr

Dopuna: 01 Dec 2006 23:09

Posveta mom najdražem
U vazi, koja neprimjetno postoij u kutu moje sobe, uvenulo je cvijeće.
Noćas je došao u moje snove njegov smiješak.
Cijeli dan me to ispunjava i inspirira. Sretna sam.
Sanjarila sam uz "Road trippin'" , prisjećajući se kako je dirao prstima žice gitare i glasno pjevao "Let's go get lost" dok sam ga grizla za uho.
Divne uspomene.
Osjećam da venu,.
I njih ću baciti (kao i ovo cvijeće iz vaze) jednom i bit će nevažne.
Uvijek postoji netko tko mi je važan, zbog kog imam potrebu pisati. Al on, pokazao mi je drugu stranu iluzije. Ono sto je vidljivo, ali teško primjetno.
Znam da me želi. Ona djevojka nosi zelene oči.
Djevojka koju slika. Nosi moje oči.
Daj, samo mi dopusti da legnem pokraj tebe, da opružim svoje noge uzduž tvog dugog tijela.
Dopusti mi da budem tvoja muza.
Sjećaš se, baš kao nekada ...


Sajt :


alterego007.blog.hr

Dopuna: 16 Feb 2007 0:08

Znaš li da si moju kožu sekla noktima kao najoštrijim žiletima, ostavljajući najužasnije ožiljke na mom telu?!
Zubi ti nisu trnuli, kada si kidala na komade moje meso. Žvakala si ga. Uživala u njemu kao u najsočnijoj poslastici.
Svojim suzama, solila si svaku moju živu ranu koju si otvorila i izjedala.
Kosu si mi čupala. Pekla si mi očima.
Tvoje golo telo hranilo se mojim propadanjem, pripadanjem i predajom moje duše tvojoj.
Kažnjavala si i samu sebe. Gola, nadamnom, igrala si se svećama i kapala vreo, usijani vosak po grudima, čvrstim bradavicama.
Svaki tvoj uzdah, vrisak bio je tvoj ponos.
Umakala si svoje ruke u moju krv i mazala svoje telo, grudi, stomak, butine. Poput prave i jedine Amazonke.
Uzimala si moju dušu koja ti se predala, bez i jedne namere, momenta da ti se odupre.
Ne vidim te. Izgrebala si moje lice. Moje oči, gledaju kroz tvoje. Čujem samo tvoj grohotni osmeh.

Prokleta bila, ljubavi moja. Jedina.
Srce moje više ne kuca. Oči ne vide. Krv ne teče mojim telom. Meso moje pojela si.

San...?!
Ne. Nije ovo san.
Da sam, ovo sanjao, ustao bih i probudio se srećan kraj tebe. Ovo je ipak moja istina.

Pojela si me, prokleta bila.


Sajt :

forum.krstarica.com/showthread.php?s=c0c573.....&pp=25

Dopuna: 23 Feb 2007 22:29

LAŽ

Danas kad se vratim u sjećanja, one naše ljubavi... pitam se da li je uopšte postojala? A tako je bila uvjerljiva, uzbudljiva i ranjiva, ta naša ljubav. Ljupko moj! -znao si mi govoriti... a ja poput djeteta, sva sretna i ozarena svom svjetlošću zadovoljstva, što mi tepaš... znao si me dirnuti u moju slabu tačku, znao si šta volim - a to su male stvari riječi koje meni puno znače... ljubavi moja, već dugo je prošlo vremena bez tebe i sigurno znam da je ovo samo sjećanje na još jednu romansu, na još jednu od ljubavi koje su se desile u mom životu...zao mi je što sam ti vjerovala, što sam te voljela, iskreno do bola, što sam u tebi vidjela ono što nisam nikada pomislila - laž... a znao si da je ne volim, da se osipam od nje -laž... samo laž!
Kako si mogao me povrediti, učiniti me opet ranjivom, a obećavao si ljubav koju samo ti možeš dati... ljubav koja puno obećava, a vjerovala sam ti, davala se tebi i voljela te bez granica, ljubavi moja...
Nikada, nikada ti nećeš zaboraviti, tvog ljupka... nikada moja ljubav neće izaći iz tvoje glave, da si samo malo znao a htjeo biti iskren i tačan, sve bi bilo drugačije. Možda bi i danas bili skupa i sretni...ali ne, jer znamo oboje da je uvijek bila prisutna tvoja - laž, bez koje nisi mogao... uvijek će suza biti prisutna u mislima o tebi i pitat ću se vječno, zašto si me lagao, zašto? Polako ćeš nestajati, blijediti... postojati jedna sjenka, jedne romanse koja je mogla uspjeti, da si samo malo znao...

Autorica: Emina Čolpa

Sajt :

tajnaveza.net/price/laz.shtml


Dopuna: 04 Mar 2007 0:01

" Suvisne su rijeci ne mogu u tome trenu reci
htio bih sad ma samo malo kraj tebe ja leci
znaj da moja usna po tvom tijelu nocas sece
i znaj da ona nikada se od tamo maknut neće

Jednoga dana mladić je stajao u središtu grada razmišljajući kako on ima najljepše srce u cijeloj dolini. Prošla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savršeno. Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu složili da je njegovo srce najljepše koje su ikad vidjeli. Mladić je bio jako ponosan i još se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada, jedan stari čovjek pojavio se ispred povorke i rekao: „Zašto tvoje srce nije približno lijepo kao moje?” Povorka i mladić pogledali su u to starčevo srce. Udaralo je snažno, ali prepuno ožiljaka, bilo je mjesta gdje su komadići bili premješteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostećenih strana(ivica). Ustvari, bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali.

Narod je započeo - kako može reći da mu je srce ljepše nego što on misli? Mladić je pogledao u starčevo srce i vidio njegovo stanje, i nasmijao se. „Mora da se šališ, rekao je. Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno a tvoje je prepuno ožiljaka i suza.

”Da, rekao je starac, tvoje izgleda savršeno ali nikad se ne bih natjecao s tobom. Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadić srca i dam je toj osobi, i često mi ta osoba uzvrati dio od svog srca koje se uklapa u prazni dio mog srca, ali budući da dijelovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih završetaka koje dijelim, jer me podsjećaju na ljubav koju dijelimo. Ponekad dam dijelove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadić srca. To su ti prazni dijelovi-davanje ljubavi je riskiranje. Ovi ožiljci su bolni, otvoreni su, podsjećajući me na ljubav koju imam za ljude također, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje čekam."


sajt :
forum.krstarica.com/showthread.php?p=3855697#post3855697 Zaljubljen

offline
  • Pridružio: 19 Jun 2007
  • Poruke: 39
  • Gde živiš: u jutrima koja sanjare...

Snaga volje

Utrnula se svijeća;
izgubih te
i svaki trag do tebe nestao je pometen naletom vjetra i iznenadnim odlaskom te davne godine...

Bez logike, samo uz škrto objašnjenje izrečeno kroz zube o snazi volje i o neslobodi...bespovratno!
Vrata za tobom nisu udarila, lagano su se zatvorila, a ja sam čula i otrpjela prasak.....
vakuum dugi niz godina, prostor navika,gdje sve savršeno funkcionira, a opet ništa nije kako valja!

U onom istom trenutku kada si pognuo glavu i ne krijući suze pogledao me , pa se okrenuo,znala sam... bila sam posve sigurna da ću u godinama što slijede tražiti beskompromisno
...ruke što svojom zaigranom mekoćom podsjećaju na tvoje.....
...riječi što si ih znao tako izreći da ostanu usječene u svijest, pa griju i tope i tješe i bole- sve istodobno...
...poglede od kojih klecaju koljena i prekida se dah...
...dodire tako nenametljive, nevine i lagane, tako nježne, a obećavajuće....

Zakotrljala se tuga prosinačka u ovaj pretposljednji dan.
Oživjeli neki duhovi prošlih vremena pa ne daju mira, oživljuju stare ožiljke na duši i tjeraju na neprilične prispodobe.

Slučajan ranojutarnji susret na tržnici!
Kakva romantika!
" Sada si slobodan", kažeš ...a , ja bih na to trebala poskočiti od veselja....
Vratile su ti se iste riječi, a nije osveta, tek sam ih toliko puta ponavljala u sebi da su postale sastavni dio mene....
Iznenadilo te, poznajem te unatoč vremenskom odmaku, dobro te poznajem i tvoje verbalne i neverbalne poruke.....
Ali, zahvalila sam ti jer
jednu sam stvar savršeno dobro naučila od tebe!
Snaga volje!
Strašna stvar... i ja sam je izgradila kroz sve ove godine;
očvrsnula sam jer nisam imala izbora, ali sada i ja odlučujem, snagom vlastite volje!
S prosincem završavaju moje lamentacije nad davno pokopanom i oplakanom ljubavlju!


Vitae

Dopuna: 22 Jun 2007 15:39

Želim

Vedra je i jasna noć...
Mjesec je posrebrio moju ulicu sada tako mirnu i uspavanu.
Titraju tek zvijezde na baršunastomodrom nebeskom prekrivaču i one božićne što ukrašavaju cijeli grad . Zlatne su i modre.
Izašla bih rado i spustila se prema moru-udahnula tišinu, osluhnula reskost hladnoće na obrazima.
Dan je bio dug i pretrpan obvezama.
Iscrpljena sam...
da mi je položiti ruku u tvoju i krenuti...tiho, laganim korakom u mrak...
...bez misli, tragova, riječi......
Poželjeh i nemoguće....
neka samo na tren s neba nas zaspu bijeli kristali i zadrže nam se u kosi...


Vitae
preuzeto sa tazba.blog.hr/

[img:493afebe06]http://i101.photobucket.com/albums/m79/Insomnia_04/___Remembrance____by_AquaLilia.jpg" border="0" />

offline
  • Pridružio: 02 Apr 2007
  • Poruke: 1501
  • Gde živiš: Pančevo

offline
  • Pridružio: 27 Sep 2006
  • Poruke: 27
  • Gde živiš: Lazarevac

Ovo je nesto, sto sam jednog dana ja napisala, bas tada kada se u dnevnim novinama prosula bol ljubavi koja je trajala 14 meseci....

Da li sam ja kriva, da li je on kriv, mozda kada se sretnemo gore negde oprostimo jedno drugom...

Prica ima tuzan kraj, i mami neku suzu...

Bez rastanka ne bismo znali koliko su nam dragi oni
od kojih se rastajemo

Mnogo je ljudi koji su u moj zivot usli slucajno. Jedan od njih si bio I ti. Ali tek na kraju kada je sve vec bilo gotovo, ja sam ostala sama I nista drugo nisam znala, osim plakati.
Suvise mlada, sebe sam prepustila jakim emocijama, zavolela sam te, a mozda je za to bilo rano. Provedenih s tobom godinu dana na mom srcu su ostavili dubog trag, nevidljiv, ali tako bolan.
Kao I svaka veza I nasa je imala uspone I padove. Bilo je onih dana, kada su drugi zavideli nasoj sreci,a I onih, kada nisu ni pozeleli da budu u nasoj kozi….
Tvoje oci su me uvek pratile, bile su za mene zvezda koja me kroz zivot vodila, I uvek sam im se vracala. I te ruke, nezni dodiri, slivali su se niz nasa tela, a mi smo ljubavlju bili vodjeni…
Duge setnje kraj reke, Mesec koji nas je pratio, sve su to najlepsi trenutci nase ljubavi. Toliko smo jedno drugo voleli da ni slutili nismo, kako ce biti kada se rastanak priblizi. Ali dosao je I taj dan,da li tvojom ili mojom greskom sve se zavrsilo. Ostavio si me samu, kao malenu ladju na sred okeana bez igde ikoga… Cekala sam samo oluju koja bi me potopila. Kise koje bi me odvele u vecni san, ali osim bola u mom srcu I samoce, nista drugo nisam imala…Cekala sam danima tvoje pozive, nadala se da cu te jos jednom videti. Otisao si nepozdravivsi se, osim poruke na vratima nista drugo od tebe mi nije ostalo. Pitala sam sebe u ocaju “Da li si druge oci nasao, da li su te druge ruke mamile…?” Guseci se u suzama, skrhano telo moje utonulo je u san…
Svanuo je novi dan. Sama sam,jos poneka suza na licu se caklela. I moj verni pas Arci je tuzno gledao u mene, tugu smo delili zajedno. U trenutku na vratima sobe pojavila se moja mati, u ruci je drzala dnevne novine, otvorena 13. strana, I clanak sa nazivom: “Za mene je rodjena, za nju umirem”. Drhtave ruke, oci pune suza, I nemo lice slusalo je reci koje je moja mati citala…
…13.januara u Beogradu, bacivsi se pos voz, I.N. ostao je na mestu mrtav. Razlozi smrti su bili ocigledni, jer u svojim rukama drzao je sliku svoje bivse devojke, I papir na kojem su pisale reci: “S’tobom nasao sam srecu, ti si meni sudjena, pozeleti nikada drugu necu ti si za mene rodjena, a ja za tebe umirem…”
Ophrvena bolom, briznula sam u plac,nekoliko dana nisam mogla doci k sebi. Osecala sam krivicu, bol I tugu, jer nisam znala zasto je to ucinio…Ali jos vise me je bolelo, sto njegove oci vodilje vise nikada necu videti, jer sam izgubila bice koje najvise volim. Shvatila sam koliko se dvoje mladih moze voleti, I da sve sto je lepo kratkog je veka…
Sada pocinjem sve iz pocetka, ali na srcu nosim teret jak. Svake noci sanjam njegove oci, koje u meni rasvetle mrak.Svaki 13.januar od tada napolju padaju kise, nisi vise kraj mene, a volim te sve vise. Sada kada vise te nema tu, sama krecem na pocinak I budim se ujutru.

offline
  • start 
  • Novi MyCity građanin
  • Pridružio: 02 Mar 2007
  • Poruke: 19

Daleko... zauvek

Šetam ulicama tame u društvu gospođe samoće... Sama, lagano... utapajući se u sredinu, tražeći smisao u noćima bez sna, u jutrima bez osmeha, u danima samoće... Tražeći smisao u besmislu života,daleko od tebe... Sećam se poslednja dva dana koje sam sa tobom provela. Neverovatnih nekoliko sati u tvojim zagrljajima... Prekrivena tvojim poljubcima; najnežnijim i najstrstvenijim dodirima. Svaki dodir tvojih usana je i boleo i stvarao zavisnost, želela sam ih još, želela da nikada ne prestane, da zaustavim vreme... Znala sam da gubim i znala sam da imam samo još par minuta,nekoliko sati... I uprkos saznanju da grešim što ti ponovo pripadam, sada kada znam da je kraj, da je poslednji put, nisam imala snage da se oduprem želji da te makar još jednom poljubim... da samo još jednom budem tvoja, da samo još jednom otvorim vrata i uđem u zabranjeni svet imaginarne ljubavi, potpunog fitičkog zadovoljstva i kratkotrajne sreće... sreće koja je trajala taman toliko koliko sam ti pripadala, a onda bi se sakrila negde daleko, u neki drugi svet, zamenjujući mesto sa svojim večiti rivalom, sa bolom. Sećam se reči koje su bolele... Suze su lek za bol. Plakala sam dok si me ti grlio, čvrsto držao u zagrljaju, ne popuštajući ni čas, moleći me da prestanem... A kako da zaustvim suze, da obrišem bol,kada znam da gubim ono što najviše volim,da je ovo možda poslednji put da si uz mene,da me uzimaš potpuno,da mi govoriš najlepše reči koje sam ja toliko želela da pretvorim u istinu,da ih uvijem velom stvarnosti,da snove pretvorim u javu... Sećam se poslednjih poljubaca... Kada sam se prepustila i shvatila da treba da uzmem ono što mi daješ posljedni put;tebe.Moji poljubci prekrivali su svaki milimetar tvog tela,ruke su se preplitale,želja je rasla,bol je nestajao.Ljubila sam hiljadu puta isto mesto na tvom telu,znajući da je poslednji put.Žar tvog tela na mojim usnama,udišem ga,puštam da struji kroz mene,da ga zauvek pamtim,potpuno osetim.Ukus tvojih usana i sada lebdi u vazduhu,osećam ga svakim minutom.

... Poljubci su se nizali,preplitali,stapali u jedno,praćeni uzdasima,prikrivenim,nežnim,tihim.Ruke su drhtale,preplitale se,raspaljivale žar.I taman kada sam mislila da će sve prestati... tada je počinjalo... Lepršava igra dodira,osmeha,poljubaca... Postajali smo jedno,po ko zna koji put... I svaki put je bivalo sve bolje... I znali smo da je ovo zadnji put... .Kao da nas je to saznanje još više vezivalo,navodilo da uživamo u svakom i najmanje deliću sekunde našeg sveta koji se tada poslednji put gradio,koji je bio obojen najlepšim bojama,koji je lebdeo na poljubcima ljubavi i straha od rušenja tog sveta.Želja je rasla,telo postajalo izmoreno posle par sati,ali mi smo nastavljali da bojimo naš svet... da gradimo naš svet znajući da će njegovo uskoro rušenje biti bolnije što je on veći.Poslednja snaga se skuplja... umorni,nežni pogledi,drhtavi,jedva osetni dodiri,poljubci koji su sami za sebe govorili sve,uzdasi koji su bili molitva da vreme stane,da zauvek ostanem u tvom zagrljaju,da ti zauvek pripadam.Poslednji put si me uzeo,položio i nežno nadvio nadamnom,dodirujući svaki milimetar,ljubeći svaki delić,govoreći “ovo je moje,ti si moja,samo moja”.Poslednji put si vodio ljubav samnom govoreći da me voliš,da sam tvoja jedina sreća,da sam sva tvoja,zauvek... Ja sam znala da je kraj,da nikada više neću dodirnuti tvoje usne,da mi nikada više nećeš govoriti ono u čemu sam najviše uživala,da neću osetiti tvoj dah,čuti kako ti se sa usana otima uzdah... Da nikada više neću voditi ljubav sa tobom,da ti nikada više neću pripadati... Ali to je bila moja odluka,najbolnija,ali najispravnija.Znala sam da se moj svet imaginarne ljubavi,koji smo zajedno izgradili,ruši u najsitnije deliće,koji će me pratiti kroz život zauvek,dok sam živa... I neka mi Bog oprosti,mrzela sam ga najviše u trenutku našeg rastanka...

... Moj pogled te je otpratio dok si se spuštao niz ulicu,a potom sam sama,proklinjajući Boga,proklinjajući život,želeći da ma nema,da umrem sa ukusom tvojih usana,sa osećajem tvojih dodira na meni, krenula daleko od tebe,vraćajući se u moj svet,što dalje,što sporije,zauvek... daleko.Želela sam da umrem,da nestanem i da sa sobom ponesem svoj svet imaginacije,svoje kule od peska,svoju najveću sreću,da ne bih dozvolila da je bilo ko skrnavi,da je bilo ko naziva greškom,jer to sigurno nije bila,da joj se bilo ko smeje... Dan je bio prekrasan... Podne.Ulica pusta... Cvrkut ptica.More... Moje more plavo... A ja sam tonula u mržnju prema Bogu,u mržnju prema svetu,prema sebi... Čini mi se da si ti jedina osoba koju sam tada volela,za koju sam mogla da prevrnem i nebo i zemlju,za koju sam mogla život da dam.
Želela sam da me nema,da nestanem,da makar odem daleko i ostvim sve iza sebe... sve svoje kule od peska,sve iluzije,snove,imaginacije,sve svoje deliće... Ali oni od mene ne odlaze,još uvek me prate u stopu... I neka mi Bog oprosti što ponekad proklinjem ovaj svet,život,njega... To je zato što tebe nemam,što sam izgubila ono što najviše volim,ono čemu pripadam... Ali znam... ovako je najbolje... jer Bog je tako hteo...
ZAUVEK TVOJA

Sa:

bgdcafe.com/erotika/ljubavne-price/P155/Daleko...-zauvek

offline
  • Pridružio: 26 Jul 2007
  • Poruke: 37

"Toplo vece prekrilo je grad, a ja sedim sama u uglu sobe i razmisljam.
Slike proslosti smenjuju se pred mojim ocima,a ja sam nemocna da im se oduprem. Sve je daleko iza mene, ali ipak dovoljno blizu da unese nemir u moj zivot. Sada je sve lepo, ali secam se...
Secanje je najgora kazna za nesto sto treba da ostane skriveno i zaboravljeno!
U zivotu se uvek smenjuju tuga,ljubav,smeh i suze. Tako je bilo, tako ce i biti, jer sudbina je previse okrutna da bi nekom podarila srecu i radost za ceo zivot.
Imala sam sjaj u ocima i neku nemirnu srecu koja je trperila u mom neznom i malom srcu. Imala sam zivot, stalozen i miran koji je tek bio preda mnom.
Noci su mi bile pevise duge, okovane jedino mislima o njemu, a jutra mucna i hladna. Druzila sam se sa zvezdama koje su jedine znale pravu istinu i ispracala sam ih u prvim znacima zore.
Budna sam sanjala njegove oci i zelela ih jedino za sebe. U tihim i setnim pesmama, trazila sam spas, samo malo leka da umine bol. Bezvoljno sam se trudila da ubijem mrtvilo u sebi i popravim raspolozenje, ali mi je slabo polazilo za rukom. Nije mi se svidjalo to nespokojstvo koje sam osecala u dubini duse i taj predosecaj koji je govorio da ce se svakog casa nesto desiti, a nisam znala sta. Osetila sam neku tezinu u vazduhu i teskobu svuda oko sebe.
Pozelela sam da umrem, da tiho nestanem u prvim znacima zore. Zelela sam da odem sa secanjem na njega, da unistim svaki trag. Suze su se slivale, a osecanja gusila. Dusa je laga no umirala, a ja ostala prazna, poput ispijene case..."

offline
  • Pridružio: 21 Sep 2006
  • Poruke: 188

" Prvi put, vidio sam je u diskoteci, tj. vidjela je ona mene. Vjerovatno je ne bih ni primjetio u toj guzvi i sveopstem haosu da njene oci nisu bile prikovane za mene. A takve stvari se instinktivno osjete, zar ne?! Poceo sam da se vrpoljim, osjecam trulo. OK je to sto se zagledala, sto ima neki svoj trip - pa ovo je slobodna zemlja! Ali gdje je bas mene nasla! Pocela je ona otuzna pjesmica Magazina "Ginem" , a ona je i dalje blenula. Pa i da joj se svidjam, nije vazno, ali zar tu klinku niko nije ucio da nije pristojno tako sacovati ljude, ipak to prelazi u napadnost. Covjece, pa ona mi prilazi! Kao u magnovenju, vidik mi se muti i poput osnovca poceh da se preznojavam. Zapljusnuo me je miris divljih jagoda. Povukla me je na stranu i zaplesasmo. Odjednom mi se upalila lampica - pa ovo je klinka za kojom je Laza bio otkinuo. Je... a ona sad stratuje mene. Ipak ja pripadam onoj staroj feli i sve ove novotarije tipa "pridji ti njemu" kod mene izazivaju blage mucnine u stomaku. I klatimo se citavu vjecnost, cini mi se, a ona cuti. Pa mogla bi nesto i da kaze, ili je sad odjednom stidljiva pa to ocekuje od mene. Ove danasnje klinke su prava napast. Dobro, onda, ja cu da pocnem:
- Znas, ti se ne svidjas meni, vec mom drugu.
Ocekivao sam bar malo razocarenja, bar malo tuge u tim zelenim okicama, a ona me je pogledala tako da je temperatura u prostoriji naglo pala ispod nule. Smrzao sam se!
- Meni se ne svidja ni jedan od vas dvojice - drsko je odgovorila.
- Pa dobro, de. A, u koji razred ides?
- Mozes li da ucutis na tren, da bar cujem kraj pjesme, ako nista drugo.
Nema, klinka je opasna i odlucih da joj ispunim zelju. Bilo je to posljednje sto smo progovorili jer je ona odmarsirala posle zavrsetka pjesme i nikad me vise u toj svojoj uobrazenosti nije konstatovala - bar da sam ja primjetio! A klinka, sem sto je bila stvarno slatka, imala je nesto u sebi - nesto sto mi nije davalo mira.
Vidjao sam je cesto po gradu sa drugaricama. Nekada bismo sto do stola sjedili u kaficu: slusao bih njen smijeh, umijece soljnog gatanja, pokusavao da uhvatim njen pogled, bar onaj slucajni - ali nista. Ona bi odlazila, a ostajao bi miris divljih jagoda da me proganja i muci.
Prolazile su godine.
Porasla je - razvila se i postala prava ljepotica. Ne ona klasicna, obicna, po svemu, pa i ljepoti, bila je drugacija... Cesto sam je sretao sa nekim razbacanim tipovima. Oni je grle, ona se diskretno izmice, oni joj sapcu na uvo, a ona na te baljezgarije uzvraca onim praznim osmijehom, ugadjaju joj do sitnice, a njene usne bi se samo razmaknule da propuste ono dosadno i otrcano "hvala". Mnogima je bila ili potajna zelja ili izazov. Nekima za noc, nekima za dvije, vjerovatno mnogima i zauvijek... Status face sa kojom bi bila nije se lako mogao zakljuciti: da li je brat, decko, drug, sponzor - prema svima se ponasala isto. Koliko je izgledom privlacila, toliko bi svojom drskoscu, bezobrazlukom i rezervisanoscu znala da odbije. Shvatili ste, zar ne, cemu ovo detaljisanje - zakleti zenskaros i pivopija se upecao! Medjutim, nisam se trudio nesto posebno da joj skrenem paznju. Znao sam da sto vise budem trcao za njom, ona ce se vise folirati.
Godinama, cekajuci da poraste, navikao sam da zivim sa onim sto osjecam, a da mi to ne predstavlja opterecenje i pakao, vec bas suprotno - unosilo je neku harmoniju u moj zivot i ispunjavalo me predstavljajuci nesto bez cega bi mi zivot bio jednolican i monoton. Mozda se ta ljubav najvise izrodila iz cinjenice da je gotovo nedostupna i prva koja je bila toliko smjela da mene i sve poput mene spusti na zemlju ostavljajuci nas da u bjesomucnom trku kaskamo za njom.
Normalno, postojale su druge. Upotpunjavale moj usamljenicki zivot, bile mi stvar... ali ja sam na neki svoj nacin ostajao odan mojoj Malenoj i cekao. Strpljivo, kratko - zato sto sam znao da ne cekam uzalud. Jednostavno sam predosjecao!
Zurio sam kuci sa plaze da gledam utakmicu. Nagli okret i PAF! Stajala je tu, kraj mene, preplanula u bijelom bikiniju dok su joj iz ociju sijevale varnice. Kornet od jagode, polako se topio na asfaltu.
- Izvini... Evo, ako hoces, kupicu ti dva nova. Garantujem da ce imati isti ukus, samo ako me ne ubijes prije toga.
Bijesno je frknula i okrenula mi ledja. Sjeo sao u kola i posmatrao je! Nisam mogao da vjerujem - pa ona se okrenula! Gledala me je koketno, dok joj je oko usana titrao jedva primjetan osmjeh. To mi je ulilo nadu i konacno sam se odlucio za NESTO konkretnije: ovog puta pravi pravcati NAPAD. Znao sam napamet gdje, dokle i s kim izlazi. Jedno vece, cekao sam je na parkingu ispred diskoteke do 3 i 30h, a nje jos nije bilo. Taman upalih auto u namjeri da krenem, kad nocnu tisinu prekinu glasan i zarazan smijeh. U grupi djevojaka koja je dolazila, bila je i ona.
- Laro - zastala je i okrenula se.
- Dodji - za trenutak je stajala u totalnom iznenadjenju i zbunjenosti, da bi samo sekundu kasnije zauzela onaj prkosni stav u fazonu "ako ti trebam dodji".
- Daj, bre, necu ti nista! Samo da ti vratim sto ti dugujem.
- Ti meni?!
- Da.
Prilazila je polako, primjetno se dvoumeci. Svaki tren mi se cinilo kao vjecnost, jer je uvijek postojala i ta, priznajem, najocekivanija mogucnost da me ispali i ode. Ipak, zenska radoznalost je prevladala i korak joj se ubrza.
- Pa ti si lud - vragolasto me je pogledala i nastavila da se smjeska.
- Mislim da je cak ukusniji od onog tvog korneta, mada, nemoj mi vjerovati na rijec, jer ga nisam probao. Ustvari, ni ne volim ga...
Rekla je "hvala" i krenula da ode. E, neces!
- Izvini, ali da nisi nesto primjetila?
- A sta to? - osinula me je vec pomalo nervoznim pogledom.
- Samo je polovina tvoja - druga je od cokolade. Mozes me sacekati da ja pojedem cokoladu ili mi praviti drustvo.
Necete mi vjerovati ljudi, ali sve sam u toj svojoj malodusnosti ocikivao osim tog "vazi".
To vece se oduzilo. Sjedili smo u kolima, jeli njene jagode i moju cokoladu, smijali se... Onaj oklop uobrazenosti i hladnoce je nestao i tu pored mene je sjedilo jedno ljupko, duhovito i slatko stvorenje. Slatko kao te njene jagode. Ali, ja stvarno ne volim jagode.
I od tada je pocelo nase druzenje. Nisam htio nista da ubrzavam, da je ne uplasim. Uostalom, bilo nam je lijepo i kao prijateljima.
Sjedili smo na obali i po obicaju lizali sladoled. Nesto sam se zamislio. Ona je to iskoristila i pocela de me macka sldoledom po licu.
- Iki, o cemu to razmisljas?
- Sad cu te ubiti! - i uzeh da joj se svetim na isti nacin.
Ali, ne da se ona! Izvija se kao zmija, prosto klizi iz ruku, vizljasta, nestasna kao djevojcica. Eh, moja Malena... I ko zna dokle bi ta borba trajala da slucajno nije okrznula svojim usnama moje. Zastali smo dok su nam glave bile na sasvim maloj udaljenosti. Nesto jako i nesavladivo, raslo je u meni i lisavalo me samokontrole.
Poljubio sam je! Ovaj put namjerno, pozudno! Za cudo bozije, uzvratila mi je! Te njene medene usnice su se otvarale i ljubile me tako cedno, njezno, da sam se tu, na plazi, topio kao obican "rumenko". Zatim se trgla, ustala i krenula. Ponasala se normalno, kao da se nista nije desilo! Na sva moja nijema pitanja, samo je lupeski prokomentarisala:
- Shvaticu ovo kao prijateljski poljubac.
Otpratio sam je kuci. Stajali smo ispred zgrade, a onaj djavo u meni nije davao mira mom jeziku.
- E, laki... A jel bi mogla sad ti mene da poljubis onako... Mislim, prijateljski!
- Pa normalno da bih!
Ona je odleprsala, a ja sam ostao zatvorenih ociju, smijuci se sam sebi sa jednim prijateljskim poljupcem na obrazu.
E, stvarno ne mogu definisati sta smo tada bili. Ni prijatelji ni ljubavnici - valjda postoji nesto izmedju. Tako je to nase "izmedju" trajalo nekih 6-7 mjeseci. Nestajala bi na 2-3 dana, ponekad i puno vise. Bez poziva, poruke... Van dometa, bez traga, glasa... Kao objasnjenje, dobijao sam samo: "Ma iskrslo mi nesto", "Pusti me, bre, obaveze!", "Ne pitaj me, ludnica!"
Kasnije sam se umorio od pitanja i naucio da se borim sa ljubomorom. Jednostavno, postepeno sam tome prestao da pridajem vaznost, jer sastanci poslije tih njenih "ekskurzija" su ionako bivali sve bolji i zanimljiviji.
- Iki, ajde sidji. Dole sam na obali. Cekam te... Ali pozuri!
Sanjivo pogledah na sat - 4.00h! Pa ona je definitivno odlijepila! Sad cu svasta da joj kazem. Kakav je to nacin?! Ne javlja se 7 dana, pa onda u 4 ujutru!
- Pa, gdje si, bre, ti? - isla mi je u susret.
Uslijedio je dug i strastan poljubac dok su joj se oci caklile.
- Da li sam ja to nesto propustio u medjuvremenu?
A atmosferi je bilo nekog naboja, neceg sto je opijalo i uzbudjivalo. Noc je bila vrela (eto i taj klise je provjeren kao tacan), a ona je stajala u bijelom bikiniju obasjena mjesecom - ni sam ne znam... Ili je prosto sama sijala kao sto andjeli sijaju. Nemoguce kad je bila moja djavolica. Uslijedilo je prskanje, pa kupanje. Dopuzali smo do obale. Sve, moji ljudi, sve je pocelo od sasvim obicne radnje (/zato ubuduce pazite sta radite). Sklonio sam joj kosu sa ramena, pa je onda pogledao onim znacajnim pogledom, pa poljubio... Pa... Ma pretpostavljate. Savladani eksplozijom onog sto smo uporno potiskivali, valjali smo se tu, na obali, kao dva slijepljena crijevca - kako bi vam to docarao Ike, Balkanac. Salu na stranu, bilo je to moje najbolje iskustvo. Sve moje dotadasnje ribe, bile su tigrice u krevetu, strasne, dinamicne i vatrene. Sa Larom je sve islo polako, njezno, spontano. Ono sto me je, moram priznati, iznenadilo i odusevilo jeste da joj je to bio prvi put...
Za godisnjicu sam joj poklonio 10 dana u Budvi. Mozete pretpostaviti kako se moje slatko odusevilo. Plaza, diskoteka, more, a onda ONA, JA i NOC. U krevetu je postajala pravi kameleon. Kao da je citala moje trenutne zelje. Isla je iz krajnosti u krajnost. Nekada sam imao osjecaj da u narucju drzim dijete, a nekad divlju macku. Vodili smo ljubav na plazi, podu, ispod tusa, na francuskom, italijanskom, saptala je njezno, vatreno, dvosmisleno, izludjujuce. Sa njom nikad nisam znao na cemu sam, sta me ocekuje sutra. Lijepa kao boginja, a gresna kao najvece preljubnice. Moje malo savrsenstvo.
Poslije prvih 7 dana, javili su mi da mi je poginuo brat. Neko odvratno tupilo probadalo mi je grudi. Nagazio na minu...
- Ivane, idem i ja...
- Ne.
- Ivane, moram da idem i ja!
- Ne, Laro, ti ostajes ovdje...
Prvi put u zivotu, viknuo sam na nju. Gonjen osjecajem krivice, tada, kada mi je najmanje bilo do njeznosti, zgrabio sam je za ruku i zagrlio onako uplasenu, krhku, vjerovatno u vecem soku od mog.
- Ti mi trebas ovdje kad se vratim. Ja ne mogu podnijeti da ostanem i gledam tu crninu.
Tako je i bilo. Za bratom nisam prolio nijednu suzu. Srce mi se cijepalo, kad su ga, tj. ono sto je ostalo od njega, stavljali u raku. Uzasni bol, nepodnosljiv, a obrazi mi suvi!
Sjecam se jednom me je pitala da li je tacno da muskarci poslije vodjenja ljubavi imaju potrebu da se ispovjedaju.
- Ne znam - rekao sam - do sada nisam bio sa muskarcem.
Lezala je tu, kraj mene. Pokusavala je pogledom da razbije cauru u koju sam se uvukao. Gotovo mehanicki prelazi rukom preko mojih grudi: gore - dole, gore - dole. Tu mucnu situaciju prekide sapatom:
- Ja ne znam kako to boli i necu se pretvarati i govoriti kako ce proci, da niko ne zivi vjecno... Ali mogu naslutiti da ono kroz sta prolazis je strasno. I ako ti to nije, mozda, neka utjeha, sada i znam da nema smisla ovo sto govorim, tu sam ja, koja te voli, iskreno i puno, puno... I nikad te necu ostaviti. Bez obzira na sve NIKAD! OBECAVAM...
Okrenuo sam se ko oparen. Zacas sam ustuknuo. Privukao sam je sebi i zagrlio. Snazno, snazno - iz nekog instinktivnog straha da i nju ne izgubim.
I zaridao sam! Neko vrijeme me je cutke milovala po kosi, a onda je i ona zaplakala. Bio je to prvi put da je rekla da me voli.
Ovo je trebalo da bude prica sa sretnim krajem. Bar sto se nas dvoje tice. Sad sjedim ovdje i pisem, cemeran, propao sa onom sjetom starca kog je u zivotu svasta gazilo. Pisem vam kraj.
Isla je sa drugaricom, kolima, u neku vikendicu, na rodjus zurku. Samo je stala da nadje neko grmlje. Onako svojeglava, nikada nije gledala lijevo, ni desno. Pretrcavala je put nesto dovikujuci i samo jedna duga, mucna silina slepera i - nje vise nema!
Slavlje se pretvorilo u sahranu.
Kada su mi javili, cini mi se da sam dva sata stajao kao skamenjen pored telefona. U glavi mi je odzvanjao njen smijeh, a rijeci poput masine su tupo rezale, surovo vracajuci u stvarnost: "Zivot je pi*ka, zivot je pi*ka..." Kad sam se osvijestio, nepodnosljivi bijes je rastao u meni. U ustima, nakon svega, mogao sam da osjetim samo ukus gorcine i jada. Poput zivotinje, porazbijao sam sve po kuci i istrcao napolje. Snijeg, hladnoca - nista nisam ni osjecao ni primjecivao. Samo jedan cilj - sam po sebi jasan i logican. Upao sam u njen stan i poceo da vristim:
- Laro, Larooo!
Svi su me gledali zgrozeno. Njena majka je drhtala, histericno ponavljajuci: "Nje vise nema sine, nema!", ni sama ne vjerujuci, sa nekom smijesnom nadom u ocima...
- Lazete, svi vi lazete! LAZEETEEE!
Van sebe, tresao sam jadnu zenu. Njen muz, cika Peca je skocio, uhvatio me za misicu i osamario. Za tren, dosao sam sebi, da bih odmah zatim, pao sklupcan na pod i grcevito se tresao u navali jecaja, nemoci i nistavila.
- Nje VISE NEMA... - ponavljao sam u bunilu.
Jedan vremenski period, totalno je bio izbrisan iz mog pamcenja. Znam samo da sam se jednog jutra probudio u njenoj sobi, u njenom krevetu i sve je pocelo polako da mi se vraca i nanovo ranjava i boli. Prenerazio sam se kad sam saznao da je sahranjena. Prokleti bili, nisu mi dali ni da se oprostim od nje...
Sa bocom votke, uputio sam se na njen grob. Tu sam legao i lokao. Sa svakim gutljajem, pio sam gorcinu, suze i stvarao podnosljivu iluziju da ubijam bol!
Od tada bile su svakakve. Plavuse, crnke, lijepe, ruzne, mrsave, debele. Sve sam koristio za jednu noc; odnosio se prema njima kao prema smecu jer nijedna nije mirisala na jagode i ljubila tako slatko. I nijedna nije bila moja pametnica, i moje dijete, i moja ljubavnica. Mrzio sam ih sto su zive, jer sve su gore, a nju, koja je bila toliko savrsena, uzeo je prokleti Usud! Stekao sam reputaciju manijaka, siledzije. Tukao sam i dobijao batine. Eh, moja Malena, kao da je bilo vazno...
A ona! Bila je tu, kao moja sijenka. Kao pasce koje sam sutirao, a ono se iz ko zna kojeg razloga stalno vracalo. Ispocetka samo poznanica, zatim psiholog. Uobrazila da zna kako mi je, da moze da mi pomogne. Ozenio sam se njom... Ali nemoj misliti da sam te izdao, andjele moj! Bio je to pokusaj ocajnika da sredi nesredivo, bar prividno zalijepi komadice svog beznacajnog zivota i progura dalje. Pustio sam je da zivi u zabludi kako te je istisnula iz moje glave i srca. Ali shvata ona da nije i da su uzalud sve te njene price. Shvatila je onog trena kad se rodila nasa djevojcica, NASA, andjele - moja i tvoja! Jer nema nista njeno! Ima tvoju kosu, tvoje oci, usnice i mirise na jagode.
Ne, ne uobrazavam. Kad bi je samo vidjela... Vidjela si je, ti, prevarantkinjo moja! Dala si mi razlog da zivim, da me mucis da ti jos ne dodjem. Kao onda kad si odlazila i ostavljala me da cekam u neizvjesnosti i sa bezbroj pitanja na koja se nikad nisi potrudila da mi das bar jedan jedini odgovor...
Moram da zavrsim...
Place... Mora da se sad onako vragolasto smjeskas, jer pisem novinama koje si tako rado citala. I sad, tamo gore, likuj, jer si od jednog nepopravljivog Balkanca napravila ovakvog pekmezu i romanticara. Nisam ja ovo pisao, maleno moje, to je moje srce, koje nije stiglo da ti kaze u oci puno stvari koje ga sad tiste i bole. Srce koje je gotovo svenulo otkad si mi ti otisla; otkad sam te izgubio - kako to uzasno zvuci... Ne... Znam da znas: nasa prica nema tuzan kraj. Cekaj me, jer cim dodjem, znam, nasoj sreci nece biti ravna nijedna ovozemaljska... "

Sa :

prsotine.net/viewtopic.php?t=144

offline
  • Pridružio: 19 Sep 2007
  • Poruke: 54
  • Gde živiš: Sabac,Novi Sad

Ja sam otvorila blog gde su moji textovi,a tek sada sam videla ovu stranicu,pa mi je glupo da i ovde stavim te textove...ako neko hoce moze da ih procita...

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 533 korisnika na forumu :: 7 registrovanih, 1 sakriven i 525 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: Ageofloneliness, bigfoot, esx66, miodrag, suton, uruk, voja64