Ljubavne price

2

Ljubavne price

offline
  • Pridružio: 21 Sep 2006
  • Poruke: 188

Eeee...A saddd...jedna - naska :

POBEGULJA

- Jel, majka, a sto kazedu das ti pobegulja?
- Ko kaze, jed ga izo?
- Komsija Mita. Reko, pitaj babu jel pobegulja.
- Da kazes Miti da gledi svoja posla, a ne da te pujda da govoris makaršta.
- Ta mani Mitu – smeje se deda – neg kazi dedetu jel si pogegulja il nisi.
- Kazi mu ti, spadalo matoro – smeje se i baba.
- Kazi, dejka, kazi – molem ga – a on s i dalje smeje, namigiva mi i kobajagi sapce:”Dašta je neg pobegulja. Pobegla za mene!”
- Prevario me betjæar, svašta nalago, a ja prosta, pa mu verovala.
- A, to ce dizvines, uozbilji se deda. Ja sam sve po pravdi kazo. Jel bilo za Mandalinu? Bilo. Jel ti dosla kod tetke ugosti? Dosla. Jel doso ja kod ujca? Doso. Jel bila sigranka u portu? Bila. Jel sam te fino pardoniro i kazo:
“Toza Vrancev iz Starèeva,
otac Kosta, mati Mileva.
Sto imadu meni ostavljadu:
ambar – tikvu nazid obešenu
i èatrlju trskom pokrivenu.”
- Jeste, al nisi kazo da karuce i konji nisu tvoji neg Tose Lackovog, ni das one bronerske èakšire i prusluk sa srebrni dugmadi uzo od kuma Rade! Ja sirota oma mislila bogat, pas švota sa mnom. A igro u kolo ko sam djavo, pa se sve do mene vata. Bio lep, mlad i dopo mi se, ne da kazem. I onak sludujemo da zajutra begamo.
- Jel sam ti na po puta kazo da sam golja? Kazo sam.
- Dabom, kad vec pet sela uokoli znalo da sam odbegla. Di od bruke das vrnem. Otac bi me kroz komin protero.
- Bio zdravo besan, zdravo. Dugo duvo. Ni da cuje. Al kad s rodio Jova, nij izdržo. Prvo poslo Sofiju s povojnicom, a pose i on došo da dariva unuka.
- I nikad ti ruznu rec nije kazo, pose i miraz dao i pomogo kolko je mogo.
- Fala mu i di èuli i di ne èuli. Pokazo da je covek. Jesmo prepatili, al smo i prozivili, fala Bogu. S kraljom s ne bi menjo, manda si i sto puta pobegulja.

Neg`o odakle , ako nije odavde:

novosadski.net/viewtopic.php?t=11090



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 16 Apr 2005
  • Poruke: 2908

ZALJUBLJEN U LJUBAV.....


Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko grese kada
misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada
prestanu da se zaljubljuju.

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota, moguce je da ja ne bih kazao sve sto mislim, ali
nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.


Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace.

Spavao bih manje, sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedemo
zatvorenih ociju
gubimo sezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok
ostali spavaju. Slusao bih druge kada govore, i kako bih uzivao u”sladoledu od
cokolade”.

Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno izlagao
potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.
Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da
izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama. Jednu Benedetijevu
poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.
Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni
poljubac njihovih latica...Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota? Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih
zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju
kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi... Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja
litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvek. Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od
vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da
umirem...



Gabriel Garcia Markes

Inace, vec postovano u knjizevnosti, ali kao oprostajno pismo Markesovo.

http://www.mycity.rs/phpbb/viewtopic.php?t=38719&a.....n+++ljubav



offline
  • Pridružio: 21 Sep 2006
  • Poruke: 188

Šta da radim s ovim?
Autor/-ica: Alana Bates

Žao mi je ostavit, a ne znam kamo bih dalje vodila priču

- Aaaaaaaaaargh! – htjela je povikati, osjećajući nakon dugo vremena tjeskobe kako je nešto konačno – puklo.
Eksplodiralo je, rasprslo se na tisuću komada i osjetila je kako ponovno počinje koristiti čitav opseg pluća.
Konačno – prestala je zadržavati dah čekajući da oluja prođe.
(Posljednjih desetak mjeseci činilo joj se kao da hoda pod vodom, i dok su se ostali uspijevali normalno kretati i savršeno funkcionirati, ona je bila usporena, udaljena, zakočena. Kao i kad zaroniš i potom otvoriš oči u nekom drugom svijetu, tako se i njoj neprestano činilo kao da sanja, kao da promatra tuđi život bez mogućnosti utjecaja na njegov tijeka, kao da je ona lik iz sna osobe koja sanja. Sad kad razlaže tu misao, podsjeća je na dramu Pedra Calderona de la Barce „Život je san“ koju je čitala u prvom srednje za lektiru ili na onu misao nekog kineskog pjesnika koji kaže da je sanjao prošlu noć da je leptir, pa sad ne zna je li čovjek koji je sanjao da je leptir ili je leptir koji upravo sanja da je čovjek.)

Večeras sam se htjela osjetiti tužnom: htjela sam se praviti da se utapam u samosažaljenju, htjela sam cmoljiti kao tele nad komarcima i mušicama koje su se okupljale oko ulične rasvjete. Znala sam da mi je došlo do grla, ali isto tako i da neće preko toga.
Večeras sam ti htjela pisati: stihove, priče i bilješke. One koje će ući u Velike Anale O Tebi i koje ću ti predati pomno upakirane u pažnju. Ti voliš moju pažnju. Voliš kako brinem za tebe i o tebi, voliš kako te grlim i voliš kad te češkam po potiljku. I konačno, večeras je večer u kojoj mislim samo na tebe (i one suze koje žele popustiti i prijeći granicu moje brade samo su suze olakšanja, znaš? Služe tome da se ponovno osjetim ljudskim bićem koje čezne – bilo mi je potrebno ponovno čeznuti za tobom... Iako sad malo previše, ne zamjeri. )
Još uvijek ti se veselim kao malo dijete božićnom poklonu. Još uvijek sam ti potpuno i bezgranično odana. Mislim da ćemo uspjeti, konačno rastresam strahove iz kose i glava mi je malo lakša. Čitam. Pišem (evo, pišem, konačno pišem, i ponovno se osjećam kao riba u vodi, kao mali Nemo koji vrti repom iako mu je jedna peraja zakržljala). I volim te. Ponovno dovoljno dobro osjećam.
A sad? Osjećam kako mi nedostaješ: svoje postojanje bilježiš negdje daleko gdje ti ne mogu prići s leđa i zagrliti te. I to mi nedostaje: to fizičko, opipljivo oko tebe, čime toliko dobro barataš, taj tvoj mir kad smo zajedno (tko zna tko si ti kad smo odvojeni – to nikad neću saznati. Želim li? Ne.), tvoja ugoda, tvoja ugodnost, tvoj miris. Miris valjda posljednji ostaje u sjećanju: više se ne sjećam najbolje kako izgledaš i koji prostor ispunjavaš. Tvoj mi glas sad odzvanja samo preko telefona (znam, iako podsvjesno, koliko se lijepo i bogato smiješ). Otprilike znam koliko ti je koža meka. I miris je već davno nestao (i, kao Proust, i meni naleti u dašku vjetra tvoj miris i onda ponovno znam sve, iako tek u kratkom trenutku).

Pišem ti večeras. Želim ti pričati što mislim o knjizi koju upravo čitam, o priči koju pokušavam pisati, o glazbi koju slušam i ne mogu vjerovati da toliko dobro popunjava šupljine u meni (i večeras ih je ispunjavala, uživala sam tugujući, ne brini: htjela sam biti sama da mogu odtugovati svoju kvotu, htjela sam se odmoriti od neprestanog nagona da udovoljavam pravilu da je samoća ružna – ona je sve samo ne to, ona je odmor: što je čovjek koji ne zna biti sam? Ako nešto znam, ljubavi, onda je to biti sama. Dobro samujem, ponosio bi se mnome). No ne mogu ti sve ispričati, ne stignem (pa ni ne želim – još uvijek mi se čini da ćemo imati dovoljno vremena za sve. Za tebe, za mene i za nas. I za dobre stvari. Obećaj mi da ćemo uvijek cijeniti ono dobro – u nama i izvan nas).

Žao mi je što si proteklih mjeseci imao osjećaj kao da dijeliš život s osobom namočenom u formalin, i sama sam se osjećala kao preparirana, kao blatna riječna školjka na koju se nabadaju neoprezni kupači. Bila sam prazna. Ali ponovno sam spremna za sve, ponovno sam moćna i neobična kao što sam bila kad smo se sreli. Bila sam čudno biće, i bez namjere samohvale, još uvijek sam takva. Još uvijek me tugovanje usrećuje, još uvijek se odijevam potpuno suprotno vremenskim prilikama i još uvijek želim umočiti prste u boje i raditi nešto kreativno i slobodno. Neopterećeno. Još uvijek znam hodati bosa i pjevam dok sušim kosu fenom (ma kako sramotno to zvučalo!) Još uvijek znam zaplakati iz posve neprikladnog razloga. Ponovno se osjećam dobro, znam da ti je to nedostajalo. Ponekad mi je žao zbog svega što smo morali pretrpjeti jedno od drugoga (ali čini se da je i dalje dobro, imamo neku magiju koja pali – ne daj na nam je nestane, spremi malo tog praha u bočicu koju ćeš nositi oko vrata i baciti je na nas kad počnemo stariti.) Trebam te da budeš odgovoran za nas jednako koliko odgovornom smatram i sebe.

Želim te vidjeti. Nakon gotovo dva tjedna u kojemu smo se vidjeli cijelih sat i pol (nije nam to dovoljno, nimalo. Meni nije dovoljno), želim provoditi vrijeme s tobom, zaslužujem i tebe i vrijeme i trenutke.

Žurila je odrasti, za njih oboje je bilo dovoljno djetinjastih problema s kojima se nisu znali boriti, kojima nisu mogli pomoći da se raspetljaju. Htjela je ponekad biti ona koja će biti jaka za dvoje ljudi (ali ti su trenutci često bili prekratkotrajni, i nakon njih se osjećala ispijenom, izmučenom, nedoraslom). Još jedna takva faza je bila iza nje – znala je da će ovaj put moći biti dovoljno jaka. Ali trebalo joj je njegovo povjerenje. I znala je da će ga i ovaj, tko zna koji put, dobiti.

Želim svoju čaroliju natrag, ono što sam imala, a zbog čega tvrdiš da si se zaljubio u mene. Želim se ponovno smijati onako glasno kao kad me škakljaš. Želim mirovati u tvom naručju, šutjeti i biti sigurna. Sve to želim za nas. Hrabrost je i inače kratkog daha, istopi se pod najmanjim utjecajem stresa ili problema. Odmah pomislim da nešto ne valja, da ja ne valjam. A znam koliko me trebaš da vjerujem, više od svega da budem uvjerena u nas, da najčvršće, gotovo religiozno vjerujem u nas, u to da ćemo na kraju i mi imati svoj happy end u kojem ćemo odjahati u suton, ili nećemo, ali će nam biti svejedno jer ćemo biti presretni da bismo marili.
Zbog toga želim prestati misliti da sam te nedostojna: želim ti se pokazati u najboljem svjetlu – no umjesto da to uistinu i budem, ja nastojim izrežirati svoju uspješnost, samo da tebe uvjerim da sam ono što želimo da budem. Ja se zatvaram u svoj krug, nitko drugi. I ja trebam tebe da vjeruješ u mene, nadam se da i to znaš...

Ovo je sa ovog mesta

cip.hr/pm/site/tekst.asp?film_id=9641

Dopuna: 25 Okt 2006 10:20

Jasmina Topic: XY_ pojavljuje se na raznim mestima po gradu

Nekada mislim da je sve samo dobra šala, da u stvari ne postoji, i da ta opsesivna ideja kako se pojavljuje, a da je niko nikada ne primeti, samo posledica bujne mašte, opijata, uticaj slobodnog vremena na misaone procese. . .
Jutro

Jutro je uglavnom mračno, kišovito doba u njenom nesigurnom životu. Kažu da se ne sećaju kada je poslednji put u to vreme bila viđena. Uglavnom je misterija, ali ništa manja od njenog postojanja uopšte. U sobi u kojoj spava, do trenutka dok ne otvori oči, vladaju magle, senke se bore oko mesta po sobi, prelaze, obesne, preko njenog lica, otimaju je, uvlače se u snove, i nikada ne postane svesna koliko senke utiču na košmare koje sanja. Samo dok ne otvori oči, protegne se, pobunjena što se preseljava u stvarnost. Ali ne buni se dugo, ustaje rešena da obogati svoju ličnost još jednim nepredvidivim danom.

Avantura može da počne. . .

I

U toku dana

Prođe izvesno vreme dok se ne završi taj doručak od meke podnevne pene, i sunce ne uđe kroz prozor. Za nju postoji, uvek, samo dan koji obećava, čak i onda kada ne izgleda tako, i onda kada ne zna da je tako, neizrecive mogućnosti izlaze joj iz rukava. Obavezno odgleda neki film, krajnje neobičnog i njoj sasvim primerenog sadržaja, kao da će se po tom scenariju odigravati dan koji je počeo.

Sve stvari su spremne za današnja putovanja. Niko još nije video tu mapu po kojoj se kreće kroz zemlju nedođiju. Ponekad se, potpuno udubljena u film koji gleda ili razmišljajući o mestima na koja tek treba da ode i preseli, pređe lako preko te granice koja razdvaja stvarnost i fikciju. Sobni demoni se uzalud trude da je dostignu. U borbi učestvuju vilenjaci. Sada je suviše izvan njihovog domašaja. Tek poneki pokret veštom rukom, ili glas koji u govoru brže zatreperi, otkrije njenu nervoznu prirodu, i strah od jutra koje je upravo ostavila za sobom.

Dan je već uveliko, i mogućnost njenog pojavljivanja i potvrde samog postojanja su velike. Ipak, kao po pravilu, sve izostane. Osmehnem se, kažem da je šala uspela, da nema nikog u blizini, da može eto barem jednom da se pokaže u pravoj veličini, ali tek koji zrak sunca zaslepi pogled, kao da ne želi da bude otkrivena, ili je to sve što ume - priviđenja koja vremenom narastaju u oblake, prazne se kišom...Zar je to sve što umeš?

XY u šetnji

Ponekad se i to desi. Samo zakorači i već je opisala krug, kao šestarom, obuhvativši grad. Unutar kruga svetle ideje tako jako da se granične linije brzo usijaju i predeo iščezne u svetlosti. Tada se može, naravno, pri velikom naporu, čuti zadovoljstvom ispunjen smeh. To je sve. Posle se dugo čuju rečni galebovi kako pevaju nad vodom. Po koji crtež osvane na zidu njene sobe. . .

XY na internetu

XY se s vremena na vreme pojavi na internetu. Njen kompjuter ne postoji i njeno vreme na internetu ne postoji, i ona je na internetu sva u nagoveštajima i inicijalima. Tu se najbolje da objasniti njena nepostojeća priroda. Brzina kojom se pojavi i nestane dok pokušava da uspostavi kontakt sa drugim ljudima slična je, dobro da ne preterujemo, nije brzina svetlosti, ali brzina najbržeg modema koji obavlja transfer informacija. Pri tako velikim brzinama naravno da veza puca, ili je pak ometa prisustvo stvarnih ljudi koji ulaze u prostoriju u kojoj je. Tako joj se najlakše i najvidljivije može ući u trag, što je ironija. Tragovi se brišu... Nestane, ne postoji, ni u priči. Virtualna XY.

XY kuva vino za prijatelje

Mislim da je to jedan od njenih omiljenih zimskih sportova. Vino na točenje, džezva za kafu, i med. Poslastica koja greje i opija gotova je za nekoliko minuta. Verovatno voli taj osećaj kada topla i slatkasta tečnost klizne niz ždrelo; vino koje struji sada na isti način kroz njen vazdušast organizam, podseća na krv, i alkohol je drži budnom. Naravno da to svoje naročito i tajno zadovoljstvo deli samo sa onima do kojih joj je stalo. Vidim, ono što moje oči naravno posle nikada ne potvrde... kao da ću se svakog trenutka naći na pozornici predstave koja treba da bude odigrana( ...Svaki lik je svet za sebe... Svetovi se mimoilaze.). Sada je to ona bez sumnje, toplina se širi. Počinjem da verujem da je čak moguće osetiti dodir, u ekstazi gotovo jer eto tu je, toliko blizu da samo treba ispružiti ruku...Ali to je tek delirijum prouzrokovan alkoholom koji služi neka sasvim deseta osoba. XY je miljama daleko.

XY leži u krevetu, bolesna

Saznajem, bolesna je, virus već mesec dana hara gradom, svi to drže u tajnosti, ali informacije se ipak nekako probijaju.

I zaista, neverovatno je dokle doseže čovekova zabluda. Sada sasvim živim u ubeđenju da, pošto je bolesna, i prisiljena da bude na jednom mestu, a to je krevet, konačno mogu da se iskažem. Poneću ponude, možda čak i ovu priču, i otići ću da je posetim i rasvetlim misteriju njenog postojanja. Spremam listu pitanja koja me interesuju u nameri da i ja i ceo grad konačno odahnemo.

Ulazim u sasvim nepoznatu kuću, nepoznati ljudi toliko zbunjeni i uznemireni puštaju me da uđem u neku od soba... Prilazim krevetu i, umesto devojke koja leži, zatičem čudan materijal, neku vrstu providne svile, metamorfoziranu posteljinu koja zrači plavičastom svetlošću, dok se širi grozničava toplina. Naravno da taj prizor jedino ja vidim. Osećam kako mi jeza struji kroz telo. Plavičasta svetlost preliva se po mom licu u čitavom spektru nestvarnih nijansi. I tada, u deliću minuta, shvatim da upravo otvara oči posmatrajući me veselo, ali kao neko ko je ipak pod temperaturom. Ostajem paralizovana...

Ne znam kako ali nalazim se u bolnici. Više se ničega ne sećam. Rekli su mi da sam imala izuzetno visoku temperaturu i da su tek nakon nekoliko sati uspeli da je spuste.

Evo, još uvek pomalo gorim...

XY čita knjigu

Sigurno je da ih čita, iako ne znam kako uspeva da zadrži u rukama težinu veću od one koju ima dah, ili povetarac. To je čudan izbor, ali uvek interesantan. Mislim da bi se naslovi mogli sažeti u jednu jedinu temu: kako se opredmetiti, kako usmeriti energiju na telo... Ogledala se umnožavaju gde god da pogledam; ne uspevam da uhvatim likove u njihovim odrazima - rečenice se razlažu na besmislene slogove.

Evo, čuje se kako sklapa tek pročitanu knjigu. Ustaje, oblači se i odlazi. Palo je veče.

II
Kasno popodne. Veče

Ulazi u prodavnicu, kupuje nešto za grickanje, osmehuje se, obara pogled, vadi par novčanica,prodavac, izgubljen, kaže:prijatno! Izlazi. Pruža duge korake, nekuda žuri, opet ne stiže, upravo prelazi preko sveže asfaltiranog dela trotoara, da, nailazim na otiske za koje kažu da su njeni. . .Već se gubi iz kadra. Opet je nema. Nekoga već posmatra, zamišljeno, prijateljski, ispituje šta se sve iza pogleda krije, šta znači, ali, u stvari, zaista, nebitno je. Čujemo se sutra, dobacuje u letu. Naravno da je moje oči posle nikada ne ugledaju, kako bi rekao Andrić.

Zbog toga što je situacija krajnje ozbiljna, sve izgleda nekako nežnije, i kao sasvim neizvesna potraga, kao jurnjava na vetrenjače... Ulazim u galeriju. Zadržavam se, posmatram, pričam sa nekim ljudima. Kažu, bila je pre desetak minuta, izvela sve bitne zaključke, izašla, ovde je bilo mnogo dosadno. Pitam: A ko je ona? Pa nju svi znaju, ili se barem tako izjašnjavaju.

Iznenada, opet se pojavljuje, prolazi pored grupice koja je odmerava i zvižduće. Ne reaguje, sigurno korača dalje. Da li uopšte zna šta se po gradu priča, primećuje verovatno to svoje lepršavo postojanje, koje je uglavnom misterija i za najbližu rodbinu.

Ušla je u kafić, uzima nešto žestoko, egzotično, ukus pića nepodnošljivo gorkog utiče na njeno raspoloženje. Već se bolje oseća. Skoro da postaje opipljiva. Svetlost reflektora osvetljava nepostojeću vlas, otkriva na trenutak njen veo. To je tek trenutak. Ovde više nije zanimljivo. Odvilenela je. Traži mnogo veći prostor, čistije nebo, drugačiji reljef da protegne krila. Ipak, ostavlja mit o sebi na svakom mestu u gradu koji postaje nepodnošljiv, i tone. . .

Najčudnije je to što njeno pojavljivanje nema u sebi onu unutarnju pravilnost izmišljenih događaja, niti se može odrediti vremenskim prilikama. Prosto je nemoguće proveriti verodostojnost svih ovih tvrdnji...

Igrom slučaja, kod kuće je, u sred nekog važnog razgovora, nekim prijateljima je potrebna pomoć, navlači odoru od sjajne koprene, blješti, oči joj postaju življe, dok govori - uz šolju čaja, indijskog, ili nane, domaće, ili kafe. Ipak, barem njih petoro bi se zaklelo da su je u tom trenutku videli na ulici, ili već negde.

Ponovo je u gradu, na nekoj promociji ili opet u nekom od kafića, klubova, ili pod vedrim nebom ( jer, prisećam se, iznad njene glave nebo je uvek bilo vedro ), na nekom performansu, uglavnom tamo gde ima puno ljudi. Pozdravljaju je kao da je to najnormalnija stvar, kao da svi sasvim sigurno mogu da potvrde da postoji, i da je dobro poznaju. . .
III

Do dana današnjeg

Reč, dve o njenom potonjem javljanju. Pronalazila sam tragove (uslovno uzev, kao i sve uostalom), beležila glasine, i one su čak postale nekakav dokaz, ponekad bih mogla da kažem da mi je izmicala tek za koji minut, ili korak.

U stvari jedini, za sada, zaista neoborivi dokaz kako ipak postoji je ova priča. U priči ima svoju kuću, prijatelje, nešto radi, nečim se bavi, pojavljuje se, ponekad se i zaljubi, drži nekog za ruku, prosto živi svojim nesvakidašnjim životom...

I kada zaspi, konačno, sa lepršavom mišicom pod glavom, kao sunčevo dete, ili kao devojka iz bajke, vilooka, možda jedino tada postaje stvarna, prava devojka, i to više nije ni šala ni zabluda. Tek tada prestaje da bude priviđenje, i tada se konačno i sretnemo. . .

Jasmina Topic (1977. Pancevo) Objavljene tri zbirke poezije, i prica u knjizi ,,Projekat Kortasar" koju je priredio Vasa Pavkovic, ,,Povelja", Kraljevo, 2002.
Jedna od urednica ,,Rukopisa" - Zbornika poezije i kratke proze mladih sa prostora bivse Jugoslavije.


Sajt :

prozaonline.c-part.org/jasmina_topic.htm

Dopuna: 29 Okt 2006 17:38

Dušan Gojkov





Nešto malo paučine



Ležala je na znojavom čaršavu, gledala u plafon koji se osipa i slušala buku sa ulice. Jutros je nestalo vode, došli su ljudi iz gradskog vodovoda i potpuno raskopali kolovoz, tražeći kvar. Saobraćaj je bio zaustavljen, ali to nimalo nije doprinelo tišini: pneumatska bušilica koja je razbijala asfalt se dovoljno dobro čula.

Spustila je ruku sa kreveta na pod. Prsti su joj upali u pepeljaru, punu opušaka, starih već tri dana. Sa gađenjem je obrisala ruku o tepih, protresla je i pogledala: pepeo joj se zavukao ispod noktiju. Uzdahnula je i spustila šaku na krevet pokraj sebe.

A krevet je blago podrhtavao. Od bušilice, verovatno. Ustala je, otišla do frižidera, otvorila ga i izvadila posudicu za buter. Nožem je odlomila komadić butera i stavila ga na tiganj. Izvadila je i dva jaja i kutiju instant kafe.

Onda je primetila kovertu, gurnutu ispod vrata. Bez marke. Prepoznala je rukopis i boju mastila. Otišla je u kupatilo, iscepala neotvoreno pismo i bacila komadiće u klozetsku šolju.


***

Voda se obojila zelenkasto.

Za to vreme, u kuhinji, buter je izgoreo. Uzela je tiganj, obmotavši prethodno ruku ivicom tunike, prebacila ga u sudoperu i pustila vodu, koja je zaprštala, padajući na usijanu površinu.

Vratila se u sobu, sela na krevet sa kolenima skupljenim ispod brade i tiho zaplakala.




Krevet je podrhtavao.


Autor i sajt :

posada-ka.com/price/pr6.html

Dopuna: 29 Okt 2006 17:46

NJENA GUZA ODLAZI NA JUG

Po Zagrebu je toga dana, već od ranoga jutra lijevala kiša. Padala je uporno i sigurno, neprestano isporučujući nove i sve veće količine vode. Na mnogim su mjestima u gradu šahtovi već odavno bili začepljeni, pa su potočići kišnice, koji su se stvorili uz rubove ulica, polako na svojim leđima nosili opuške i sve ostalo sitno smeće kojega zagrebačkim ulicama nikada nije nedostajalo.

Izgledalo je kao da ta silna voda koja pada sa neba želi ugušiti sve pod sobom. No, kiša kao kiša, nije mogla znati da je Zagreb već godinama ugušen: od smoga iznutra i od došljaka izvana. Sve mi je polako počelo sličiti na Sudnji dan, i kiša i smog i došljaci i potočići smeća pod njihovim nogama. Sve je to zajedno sačinjavalo kulisu kao stvorenu za njen odlazak...

Sakrili smo se od kiše pod tendu, Lana i ja. Tenda je bila crvene boje, pisalo je na njoj coca-cola. Lana je čekala šesticu, a ja sam samo stajao uz Lanu. Ja nisam želio da ta šestica dođe - pa je nisam ni čekao. Oboje smo šutjeli gledajući niz Ilicu. Zagrmjelo je i Lana se malo stresla zbog toga a ja sam se ponadao da bi u tračnice mogao udariti grom.

Tramvaji su obično plave boje, a taj njen je bio žućkast, imao je na sebi reklamu za motorno ulje. Lana je ušla u njega, a grom nije udario. Šestica je krenula, i na njeno je mjesto stigao drugi tramvaj - taj je bio plavi. Ja sam ostao stajati na istome mjestu, a mogao sam i sjesti, ne bi bilo nikakve razlike, svejedno bih se osjećao isto.

Pogledom sam ispratio šesticu koja je skrenula u Prašku i krenula zajedno sa njenom guzom na put prema jugu. Od toga sam trenutka zvanično zamrzio i coca-colu i motorno ulje. Istina je da srce može biti slomljeno, laž je kada govoriš neistinu, a kiša će sigurno padati još danima...

Ostao sam još malo na Trgu u nadi da će doći do nekakve akcije. Nadao sam se da će se građani okupiti, nadao sam se da će se uhvatiti za ruke i zapjevati 'Krivo je more' ili barem 'Sve je lako kad si mlad'. No, građani su zajedno sa došljacima punili tramvaje i odlazili na Remizu i na Borongaj, na Črnomerec i na Kvatrić, u Dubravu i u Novi Zagreb. Jedino je moja Lana odlazila na jug.

Otputovala je da nađe Prekrasnu Južnu Zemlju, savršenu zemlju o kojoj mi je jednom pričala. Rekla je da u toj zemlji nema ni nevjere ni laži, rekla je da tamo nema ni izdaje ni prevare, rekla je da tamo ne postoje mostovi preko rijeka...

I rekla mi je još da roditelji u toj zemlji ostaju uz svoju djecu i nakon što njihova vlastita djeca postanu roditelji. Iako sam znao da ta Savršena zemlja ne postoji, morao sam je pustiti na taj put. To je bio jedini način da sazna da Prekrasne Južne Zemlje nema, to je bio jedini način da pronađe put do - Same Sebe...

Posebno je uzbuđenje čuti zvonjavu telefona pri ulasku u stan. Baš si stigao kući, a - netko te već zove. Ti evo, otvaraš vrata i brzo ih zatvaraš, ne skidaš tenisice jer i inače ih vrlo rijetko skidaš, pa zašto bi ih skidao baš sada kad ti telefon zvoni već treći ili četvrti put, jako se žuriš da onaj koji zove ne odustane, i zato trčiš i u prolazu pozdravljaš mačku, i ova počinje trčati za tobom, ali ti si brži, naglo dižeš slušalicu i kažeš:
- Halo?
- Halo, dobar dan, Vi ste…? - pitao je jedan glas, bio mi je sasvim nepoznat.
- Da, da ja sam... - odgovorio sam razočarano. To nije bio glas koji sam želio da bude.
- Čujte, nazvali smo da Vam kažemo da njena guza baš sada odlazi na jug.
Ja sam šutio, bio sam vrlo iznenađen tom izjavom. Još nikada do sada mi nitko ništa slično nije rekao preko telefona.
- Halo, čujete nas?
- Da! Da, čujem vas! A tko ste to - vi? - pitao sam već pomalo iznerviran.
- Mi smo glasnici loših vijesti. Mi znamo da vam je srce slomljeno i želimo Vam ubiti svaku nadu… - rekli su mi glasnici loših vijesti i prekinuli vezu.

Spustio sam slušalicu, osjećao sam se vrlo jadno. Shvatio sam da mi je srce zaista slomljeno, i shvatio sam da su mi zaista uspjeli ubiti svaku nadu. Uzeo sam jednu cigaretu iz mekog pakiranja i počeo razmišljati o tome da glasnici loših vijesti zaista zaslužuju smrt.

Sasvim je bio u pravu onaj car što je dao pogubiti onog jadnika koji mu je došao javiti da je neprijateljska vojska pred vratima grada. Neprijatelj bi i ovako i onako za dva sata upao u grad, i bez obavijesti bi pobio sve muškarce i silovao sve žene. Svejedno bi grad na kraju bio opljačkan i spaljen. ZAŠTO UOPĆE JAVLJATI LOŠE VIJESTI?! Da je onaj prvi glasnik loših vijesti šutio - ostao bi živ, a car bi barem još dva sata uživao u starome vinu i mladim djevicama...

Zapalio sam novu cigaretu iz mekog pakiranja i nastavio razmišljati, ovoga puta o prekidima veza. Nisam uspio smisliti ništa bolje osim jeftine teorije koja kaže: da nema prekida veza - veza uopće ne bi niti bilo. Teorija mi je bila jadna (iako istinita), pa sam zato odlučio još nekoliko minuta intenzivno mrziti coca-colu i motorno ulje. Ipak, vrlo brzo mi se u misli ušuljao žućkasti tramvaj koji je vozio njenu guzu prema jugu. Nedostaje mi Lana. Bože, kako mi nedostaje! Evo, čak sam na trenutak zaboravio da sam ukleti nevjernik. Možda bih se trebao malo zamisliti i nad time. I dok sam sam sebi nabrajao razloge za i protiv vjere, sa stola mi se smiješila šalica koju sam prošlog Božića dobio od Lane. Meni tu ništa nije bilo smiješno, meni je situacija bila vrlo ozbiljna.

I tako su mi prolazili dani... Kad bih postao svjestan toga kako prolaze, tisuće uspomena vratile bi mi sjećanje na jednoga dječaka koji će na jesen krenuti u školu, na njegove crteže raketa i kamiona sa tvrdim J: ''Ej, a daj vidi ovaj kamiJon!'' - govorio je on onako dječje i iskreno, a ja sam ga volio tada - jednako kao i sad. Volio sam ga kao svoga sina...

Sjetio sam se i spavanja u krevetu na kat, pola noći na gornjem krevetu, a drugu polovicu - na donjem. Koliko god vam to čudno izgledalo, ne pokušavajte pronaći smisao tomu. Vještina spavanja, na gornjem i na donjem krevetu u istoj noći, vrlo je teška i ne može se - naučiti. Za nju nije potrebno poznavati neku borilačku vještinu ili znati tri strana jezika, za nju ne treba biti majstor u rješavanju jednadžbi ili biti voditelj na radiju. Treba se samo bezgranično voljeti...

Zapalih cigaretu iz mekog pakiranja i ponovno započeh razmišljati, ovoga puta o četkici za zube koja je crvene boje, isto kao i tenda pod koju smo se toga dana od kiše sklonili Lana i ja. Spoznaja da su i četkica i tenda još uvijek na istome mjestu malo mi stisne srce. Pripalivši novu cigaretu počnem iznova razmišljati o svemu tome...

Autor i sajt : Milan Foshner

poluostrvo.c-part.org/broj1/milanfosner1.htm

Dopuna: 09 Nov 2006 0:06

Dobro jutro, tugo. Laku noć, živote.
„Dobro jutro, tugo“, govorio sam u prazno probudivši se i dižući se u sjedeći položaj.
- „Dobro jutro“, netko mi odgovara nijemim glasom i bučnom tišinom.
Ne osvrćući se gledam tko je prisutan tu u sobi u kojoj sam do nedavno kao spavao, ali nikoga ne vidim. A opet... Tebe kao da vidim, tugo moje tuge.
- Kako si? Gdje si bila, šta si radila?
- Dobro sam, bila sam tu kraj tebe dok si kao spavao gledala te kako sanjaš svoju nesuđenu ljubav i smijala sam se. Smijala sam se od dragosti. Zato jer si tužan. A... Kako si ti?
- Nisam dobro, tužno sam tužan, tugo. Šta mi radiš? Zašto mi oduzimaš i zadnje dijeliće snage da nastavim dalje? Sa njom ili bez nje. Zašto se raduješ mojoj mizeriji? Zašto mi se smiješ, ti, kurvo bez lica?
- Smijem se tvojoj neuspješnoj borbi za ljubav, smijem se tvojim beskorisnim pothvatima i riječima koje ne znače ništa onoj koja tebi sve znači. Kako si samo očajan...
- Jesam! Očajan sam! Pa šta?! Šta hoćeš od mene?! Bježi! Idi traži nekog drugog da se hraniš njegovim porazima i propalim usudima.
- Neću, ti me posve dobro hraniš. Tvoja tuga je velika koliko i tvoja ljubav, a tvoja suza teška koliko svi smrtni grijesi, zbog tebe opstajem.
- Tugo, koliko god te mrzim, toliko nju ja volim. Pa onda, tugo, mene nije više. A sa mnom, ni tebe neće biti. A kraj nje... se netko drugi budi. Što naš je kraj nečiji je drugi početak. Laku noć, živote. Nema meni s tobom blažene ljepote. Tražit ću je u miru vječnom.


Autor : " zucchero "

Sajt je wannabepoet.bloger.hr/default.aspx?tag=moja%20proza

offline
  • Pridružio: 16 Apr 2005
  • Poruke: 2908

Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad

Da li si mogao istinitiju pricu da postujes? O, Boze, i kud bas danas....

Citat:Tvoja tuga je velika koliko i tvoja ljubav, a tvoja suza teška koliko svi smrtni grijesi, zbog tebe opstajem.
- Tugo, koliko god te mrzim, toliko nju ja volim. Pa onda, tugo, mene nije više. A sa mnom, ni tebe neće biti. A kraj nje... se netko drugi budi. Što naš je kraj nečiji je drugi početak. Laku noć, živote. Nema meni s tobom blažene ljepote. Tražit ću je u miru vječnom.


Ubi me...

offline
  • Pridružio: 21 Sep 2006
  • Poruke: 188

Izvini...



Manje-vishe , al` vecina od nas ima neko sopstveno "...bash danas ili juce..." .
Po neki ce to imati , mozda , vec - sutra...

Dopuna: 15 Nov 2006 20:15

"Jedna zena je izasla iz kuce i ugledala tri coveka sa dugim belim bradama kako sede na dvoristu. Nije ih poznavala. Rekla je: "Ne bih rekla da Vas poznajem ali mi delujete gladni. Molim Vas da udjete i pojedete nesto. "
"Zajedno ne mozemo uci u kucu,"odgovorili su.
"A sto ne?" pitala je zena.
Jedan od staraca poceo je da objasnjava:
"Njegovo ime je Dobronamernik", pokazao je na jednog od njih zatim pokazavsi na drugog rece:
"On se zove Uspeh, a ja sam Ljubav. Sada se vrati u ku´cu i dogovori se sa muzem kojeg od nas ho´cete da pozovete".
Zena se vratila u ku´cu i ispricala muzu sta joj je starac rekao. Muz se obradovao:
"Ovo je divno!! U ovom slucaju pozovimo Dobronamernika. Neka udje i nek nam napuni kucu dobrom namerom!"
Zena je predlozila:
" Zar ne bi bilo bolje pozvati ljubav? Kuca bi nam se napunila ljubavlju!"
Muz se slozio. Zena je izasla i upitala starce:
"Ko je od Vas Ljubav? Molim te udji i budi nas gost".
Ljubav ustade i krenu prema kuci. Druga dvojica su takodje ustali i pratili svog druga. Zena je iznenadjeno upitala Dobronamernika i Uspeh:
"Ja sam samo Ljubav pozvala, zasto vi dolazite?"
Starci su odgovorili u isti glas:
"Da si pozvala Dobronamernika ili Uspeh druga dvojica bi trebalo da ostanu napolju. Ali posto si pozvala Ljubav gde on ide tu i mi pripadamo".

Gde je Ljubav tu se moze naci i Dobra namera a i Uspeh!!!!!!

Ja Vam Zelim...
Gde ima bola zelim Vam mir i Blagoslov.
Gde je oskudica Zelim da se vrati samopouzdanje da bi ste istrajali.
Gde je umor i premorenost Zelim Vam ozdravljenje,strpljenje i ponovnu snagu.
Gde je strah Zelim Vam ljubav i hrabrost."


Sajt :


geocities.com/drpetkovic/riznica015.htm

Dopuna: 15 Nov 2006 20:17

" LJUBAVNI TEST

procitajte ovo do zadnje recenice

Ovo je test ljubavi! Dati su simptomi i odgovori na pitanje "da li je to ljubav"

DLANOVI TI SE ZNOJE, SRCE UBRZANO LUPA, A GLAS TI ZASTAJE U GRLU?
*To nije ljubav, to je zaljubljivanje.
NE MOŽEŠ SKINUTI POGLED ILI RUKE S NJEGA?
*To nije ljubav, to je požuda.
PONOSNA SI NA NJEGA I ŽELIŠ GA SVIMA PREDSTAVITI?
*To nije ljubav, to je sreća.
ŽELIŠ GA, JER ZNAŠ DA JE ON TU PORED TEBE?
*To nije ljubav, to je usamljenost.
S NJIM SI JER ON TO ŽELI?
*To nije ljubav, to je sažaljenje.
S NJIM SI JER TE LJUBI I DRŽI ZA RUKU?
*To nije ljubav, to je nesigurnost.
SRCE TI POSKOČI ČIM GA VIDIŠ?
*To nije ljubav, to je strast.
OPRAŠTAŠ MU GREŠKE JER SE BRINEŠ ZA NJEGA?
*To nije ljubav, to je prijateljstvo.
SVAKI DAN MU GOVORIŠ DA JE ON JEDINA STVAR NA KOJU MISLIŠ?
*To nije ljubav, to je laž.
ODREKLA BI SE NAJDRAŽIH STVARI RADI NJEGA?
*To nije ljubav, to je velikodušnost.

SRCE TE BOLI I SVE SE U TEBI LOMI KADA JE ON TUŽAN?
*Da, to je LJUBAV.
PRIVLAČE TE DRUGI, ALI IPAK OSTAJEŠ S NJIM BEZ TRUNKE KAJANJA?
*Da, to je LJUBAV.
PRIHVAĆAŠ NJEGOVE MANE JER SU I ONE DIO NJEGA?
*Da, to je LJUBAV.
S NJIM SI ZBOG TE NESHVATLJIVE MJEŠAVINE BOLI, SREĆE I UŽIVANJA?
*Da, to je LJUBAV.
DALA BI ŽIVOT ZA NJEGA?
*Da, to je LJUBAV."


Sajt :

geocities.com/drpetkovic/riznica011.htm

Dopuna: 16 Nov 2006 23:34

Reci mi...

Samo sam tebi srce dala, svoj život u i. Budila se svaki dan samo da tebe vidim, slušala sve, samo da tvoj glas čujem. A šta sam vidjela i šta sam čula? Vidjela tebe sa njom, čula nježne riječi upućene njoj... i šta još? Vidjela njega kraj mene i čula njegove riječi, tople, lijepe... a ja sam, tada, zamišljala tebe. Svaki njegov zagrljaj osjetila kao tvoj, svaki njegov poljubac uzvratila kao tebi, sve te njegove riječi slušala kao tvoje... i sve što bih tebi rekla, rekla sam njemu. A rekla sam mu i da ga volim i da bih cijeli život provela sa njim i da ne mogu bez njega...

Da, vidiš ti mene nasmijanu i srećnu. Takvu me i drugi vide, pa čak i on. Ali kako ja sebe vidim, to samo ja znam! Šta se dešava u mojoj glavi i u mom srcu, to samo ja osjećam. Zbunim ja nekad i samu sebe, pomislim možda ga i volim, ali tada opet vidim tebe! I shvatim da volim svaki tvoj pokret, tvoje riječi, poglede, TEBE!

I zato te pitam, da li i ti nju voliš kao ja njega? Da li postoji način da mi oprostiš? Da li je ova dugogodišnja ’’robija’’ dovoljna? Reci šta da uradim! Otići ću na bilo koje mjesto svijeta, uradiću sve što poželiš, rušiću i gaziću sve prepreke. Pogaziću ako treba i svoj ponos! Moliću za tvoj oproštaj i za tvoju ljubav! Jer ona je iznad svega! Samo mi reci...

Reci mi i ako je voliš kao ja tebe! Ali ako je tako, ako je to surova istina, molim te nauči me kako da te prebolim! Pokaži mi kako si ti uspio da zaboraviš mene. Nauči me, jer sama to ne mogu. Nauči me, ako si ti uspio! A da li si?

Reci mi, jer ta ljubav, koja se jednom probudila u meni još uvijek traje. Ja se i dalje budim sa istim razlogom.

Autorica: Lutkica


Sajt :

tajnaveza.net/price/recimi.shtml

Dopuna: 16 Nov 2006 23:42

Evo već danima se trudim da ne mislim na tebe. I stalno se sve završava samo na bednim pokušajima da te zaboravim. Pred očima mi tvoj lik, onako nežan i mio, pogled strastven pun čežnje i željan mojih dodira. Ljudi kažu da jedino oči nikada ne lažu, samo duboko pogledaj u njih i videćeš dušu čovekovu. A u tvojim očima vidim sigurnost, tugu, požudu i vidim sebe. Ne sećam se da su me još neke oči tako gledale kao tvoje. U tvojoj blizini osećam nemir u telu. Kao da me neka sila vuče ka tebi. Kada nisi pored mene tada me jedino misli o tebi čine sretnom i ispunjenom. I dok mislim o tebi postojiš samo ti i praznina koja nam je suđena. A onda osetim kako mi telo podrhtava. To je samo požuda i to će proći. Tada pomislim, da će se već prvog jutra, još dok se sunce bude rađalo sve rasprštati kao sitne čestice koje lete po sobi i prelamaju se na suncu. Da će sva ta požuda nestati u prvom jutru koje dočekam sa tobom. I da će tada ova praznina koju osetim kad nisi tu postati nepodnošljiv bol. Znaš onaj koji kida dušu i ostavlja trag. Zato ću se polako povući. Možeš me nazvati i kukavicom i izdajicom ali ja nemam snage da se borim protiv sebe. A ako ostanem moraću. Jer tebe ce požuda proći a mene rane ne.

Autorica: kiki

Sajt :


tajnaveza.net/price/

offline
  • Pridružio: 30 Jun 2006
  • Poruke: 475
  • Gde živiš: U snovima...

Dok maestral lagano provlaci svoje njezne prste kroz moju raspustenu kosu,

a sunce svojim posljednjim zrakama daje ruzicasti odsjaj mome licu, gledam u to more koje kao da gori pod plamenom velike uzarene kugle koja se polako gasi....opet ostajem bez teksta, opet me zalazak ostavlja bez rijeci....

A more...mrzim ga.... ono je krivo za sve, za svaku moju suzu, za svaki moj bolan krik, za svaku ranu koju cu nositi na dusi dok sam ziva.......

Sve je tako mirno i tiho, samo negdje sa sredine uvale dopire zvuk motora stare barke koji ne remeti taj mir vec se tako prirodno ukalpa u kasno jesenje predvecerje......

Naizgled sve je tako savrseno, to crveno more, taj maestral koji mi mrsi kosu, taj krik galeba i muzika barke....sve je kao iz bajke, romanticno.....ali daleko je od toga....

Opet gledam u more, i opet proklinjem svu njegovu dubinu, sirinu, predivnu modru boju, svako zivo bice kojemu je more dom...iako sam sa sve cetiri strane okruzena morem, zarobljena na otoku, mrzim ga a kad se samo sjetim koliko sam ga voljela, obozavala, bila u njemo bas onako kako bi se reklo «svoj na svome».....

Ali ne...zaklela sam se sama sebi da nikada vise moja stopala nece zapljuskivati valovi, da se moje tijelo nece presijavati u moru na mjesecini....nikada vise necu zaplivati tim modrim prostranstvom....nikada.....ne mogu...more je krivo jer te vise nemam.......otelo mi te..bilo je ljubomorno na sve sto smo imali, a imali smo previse, nesto vece od prijateljstva, nesto jace od ljubavi...imali smo ono o cemu neki ljudi mogu samo sanjati....

Bio si stariji dosta od mene, ali nikada nismo dopustili da godine stanu na put nasoj sreci, nasoj ljubavi....bio si mi ljubavnik, ljubav, ali prije svega prijatelj....

Znao si svaku moju pogresku, svaku moju laz, svaku moju prevaru, svaki moj grijeh, znao si sve o meni i nikada me zbog nicega nisi osudjivao.....sve sam ti govorila...znao si da nisi jedini u mome zivotu.da imam jos nekoga, znam da se nisi s time slagao ali si me pustio da radim sta me volja i da ti se svaki put vracam kada me slome tudje lazi, kada me dotuku bolne prevare, kada mi okrenu ledja i slome krila....bio si moja sigurna, najsigurnija luka, moje nebo i moj zrak...uvijek si bio za mene tu! Kada god sam te trebala, nikada ti nije bilo tesko prevaliti ni 300 kilometara da me dodjes utjesiti, poljubiti i uspavati u svome narucju.... a sada tko ce me sada tjesiti, tko ce me sada ljubiti, uspavljivati.....kome cu sada prolaziti prstima kroz plave uvojke, kome cu sad u ocima gledati dva jezera??? Kome???? Bože, zašto????? Zašto bas ti?

Nemogu, iako sam ti tisucu puta dala obecanje da necu plakati ako ti se sto desi, znas da nemogu zaustaviti suze! Nemoj se sada ljutiti na mene.....

Bila sam jos djevojcica kada sam te upoznala, imala sam 14 godina , a ti 24. iako je sad glupo odmah sam se zaljubila u tebe ali bila sam svjesna da sam obicna mulica kojoj su barbike i izlazak do 10 glavna preokupacija u zivotu...

Ali pricala sam s tobom, ispitivala te o svemu vezanom za ronjenje i dala ti obecanje da ces mene samo ti i nitko drugi uciti roniti...

Uvijek si se smijao mojim salama, glumio ozbiljnost dok sam plakala zbog razbijenog koljena.....ucio sa mnom matematiku kada sam zavrsila na popravnom, slusao moje tajne, sve sto sam ti pricala o «carobnom» prvom poljupcu....sjecam se kako sam svake godine jedva cekala pocetak ljeta da opet dodjes na otok, u svoju skolu ronjenja, da te mogu gledati cijeli dan.....

Bila sam zaljubljena u tebe, djecje iskreno...znala sam da ces biti moj, znala sam da ti nisam bas najobicnija klinka nego...neznam....bila sam ti posebna.

Imala sam skoro 18 godina kada sam prvi put osjetila tvoje usne na svojima....jos se sjecam tog dana, tj.te noci....

Tu noc me je jedan decko strasno povrijedio i cim sam dosla kuci, uzela sam odmah mobitel i nazvala tebe.iako je bilo 3 ujutro javio si se, dosao po mene i odvezao me na «nasu plazu»....sve sam ti ispricala, kako me je samo htio iskoristiti....pogledao si me svojim velikim plavim ocima i rekao: znas mala, strasno si se promjenila, nisi vise ona klinka koju zanima ronjenje, koju zanima koje su najkvalitetnije maske i peraje....ne zanimaju te vise dubine i morska bica..ne pricas vise o studiju oceanografije...sad se samo dotjerujes, gledas decke, razmisljas o tome da studiras hrvatski jezik...promjenila si se...postala si djevojka....neznam kada, sad sam toga postao svjestan. Znam te odkada si bila obicna klinka umusana sladoledom a sad si glavna macka ......ne mogu vjerovati da sam tek sad shvatio koliko si lijepa i koliko me pogadja svaka tvoja suza, svaka tvoja bol...

Sjedila sam i slusala ne vjerujuci svojim usima, moja najveca ljubav meni tako govori...... nisam znala sto da ti kazem, uvukla sam ti se u zagrljaj bas kao i onda kad sam bila «umusana sladoledom» ali taj zagrljaj nije bio onakav kakav si mi uvjek pruzao, cvrst, zastitnicki...sad je to bio zagrljaja muskarca kad grli zenu koju voli.......

Neznam u kojem trenutku, ali usne su nam se spojile, njezni poljupci su prerasli u vatrene...predala sam ti se, cijelom dusom, srcem i tijelom...bio si njezan...i nisi mogao vjerovati da si mi prvi....ali znam da si bio ponosan na to.....ne nisam se sramila niti bojala, znala sam da ces sutra opet biti tu, da ces opet biti moj....dani su nam prolazili kao u bajci....godinu dana smo bili jedno bice....i tada sam ja pocela sa svojim glupostima, varala sam te i priznavala ti to, svjesna da ti svaki put otkidam sve veci dio srca, da te polako ubijam s time....ali volio si me, oprastao mi...voljela sam i ja tebe i zato sam ti se uvijek vracala........tako nam je prosla jos jedna godina, koliko svadje toliko i ljubavi......sad se kajem, ali sto to sada tebi vrijedi kada te nema vise tu?? Sta ti vrijedi moje kajanje?? Ali kajem se i kajat cu se...zauvijek....

Prije tocno godinu dana sam te vidjela posljednji put u svome zivotu....

Da sam bar znala da cu te taj dan posljednji put poljubiti na rivi, posljednji put ubaciti tvoju masku u gumenjak, da ces me posljednji put podignuti u zagrljaj i baciti u more....e da sam znala, vjerovatno te nebi pustila da odes roniti, ili bi ja otisla sa tobom, poslala bih nekog sa tobom, nebi te pustila samog...nebi sigurno ostala u «centru» cekajuci tvoj povratak....

Ali ostala sam i cekala...i .............. sto sam docekala???? Tugu, bol, suze, patnju, rusenje svih svojih snova.........

Bilo je 15:00 kada si otisao, znala sam da ce se vratiti negdje oko 17:00 tako da sam ta dva sata provela zezejuci se sa nekim klincima na odbojkaskom igralistu...oko 17:00 sam otisla na rivu jer sam znala da ces onda doci, ali nisi dosao....nakon 15 minuta postala sam nervozna, digla sam cijelu paniku u «centru» ali su me svi smirivali govoreci kako na svjerovatno zezas i da ces sdoci svaki minut..ali minuti su prolazili i sat je otkucao 18:00 a ti jos nisi dosao...svi su se uspanicili, jer nikada nisi toliko kasnio, po 500 put sam okrenula broj tvoga mobitela ali nista...samo glupa zvonjava bez odgovora....

Prijatelji su sa drugim gumenjakom otisli te traziti, a ja sam ostala u centru cekajuci...cekajuci sta?????? Znala sam da se je dogodilo nesto starsno cim mi se prvi put nisi javio.....

Minuti su prolazili kao godine....mobitel ja nijemo sutio, a suze su klizile niz lice....kroz glavu su mi prolazile tvoje rijeci :» mala, obecaj mi da neces plakati ako mi se nekada nesto dogodi....nemoj prosipati bisere zbog jedne svinje kao sto sam ja» uvijek sam se smijala na tu tvoju zadnju recenicu, jer smo dobro znali i ti i ja da sam jedina svinja u vezi ja....i uvijek sam ti govorila da necu palakti jer si me mrzio oduvijek vidjeti uplakanu.....

Konacno oko 18:30 je zazvonio mob, tvoj frend mi je rekao da su nasli gumenjak i da je drugi frend zaronio da te trazi jer te nema na gliseru....

Odmah sam znala sta je, ali sam se nadala......

Oko 20:00 su dosli, i po njihovim licima sam vidjela o cemu se radi, dotrcala sam do njih, ali mi nisu dali da udjem na gumenjak.....pocela sam vristati, urlati, tresti se....morala sam te vidjeti jos jednom....vidjeli su da ne odustajem pa su me pustili...pogledala sam tvoje lice, plavo.....usne ljubicaste, bezzivotno tijelo...ljubila sam te hladne usne, milovala sam te zlatne uvojke, grlila te.........vristala.......suze su me gusile, snaga me je izdala...pala sam u nesvjest.....probudila sam se u svom krevetu i pogledala na stol, nasa slika u ronilackim odjelima kad sam imala 16, a ti 26 godina.....nisam bila svjesna da te nema vise...nisam se htjela pomiriti sa tim....

Tvoj sprovod je bio najgori dogadja moga zivota.......ne sjecam se previse svega jer su mi dali inekcije za smirenje, ali znam da sam dugo dugo poslije svih ostala na groblju, sklupcaan na tvom grobu, grleci tvoju sliku.....i proklinjujuci more, boga, sudbinu........

Tada sam se zarekla da nikada vise necu krociti nogom u more....

Rekli su mi da si ostao bez kisika, da si pao u nesvijest pod morem.......i sad se pitam kako se je to moglo dogoditi covjeku koji je tolike ljude ucio pravilnom disanju, pravilnom uronu i izronu sa bocama....kako se je to dogodilo tebi......

Ova godina je za mene prosla kao da je trajala 6 godina.....iako su me svi pokusavali izvuci iz kuce nisam se dala, samo sam plakala.......i danas sam tu...posljednji put gledam zalazak, posljednji put mi maestral mrsi kosu, posljedni put mi se na licu oslikava zalazak....

Evo jos samo koji minut i sunce ce zaci, nestati za danas, a sutra kada ponovno izadje ja ga necu vidjeti jer me vise nece biti na ovome svijetu......predugo sam cekala, trebala sam to napraviti istog trena kad su te dovezli mrtvog sa gumenjakom, trebala sam odmah ispuniti svoje obecanje koje sam ti jednom dala NIKADA NAS NISTA NECE RASTAVITI, UVIJEK CU BITI UZ TEBE, KOLIKO GOD GLUPOSTI NAPRAVILI ILI JA ILI TI, ZNAS DA CEMO BITI ZAUVIJEK ZAJEDNO.nisam trebala zivjeti jos godinu dana bez tebe, ali kao da i nisam zivjela.....sad jos samo me jedan korak dijeli od naseg ponovnog susreta, sretna sam, vidjet cu te opet, ponovno cu te poljubiti, zagrliti, igrati se sa tvojim uvojcima, ponovno ces me gledatio svojim velikim palvim ocima....znam da ce se ljutiti na mene jer cinim glupost, znam da ces mi to reci, ali oprostit ces mi jer dobro znas da ja bez tebe nemogu i neznam zivjeti............

Dopuna: 18 Nov 2006 10:40

Pogledaj mi u oči… Vidiš li sjaj? Ne plaši se, ne može te boleti moja sreća. Priđi bliže... Osećaš li otkucaje mog srca? Kuca samo za tebe, za nas... Dodirni mi usne usnama... Osećas li žar? Gore od želje za tobom. Ispucale i krvave od samoće, čekanja, nadanja... Ne plaši se... Ni samoća nije toliko strašna ako nekog čekaš, ako znaš da će ti doći...

Srešćemo se opet na našem polju, pokriveni mesečevim velom i smejaćemo se sa suzama u očima. I tada ćeš me grliti... osetiti strah i želju, tugu i sreću, led i vatru. Opet ćeš osetiti da sam tvoja, samo tvoja, da tuđa nikada nisam ni bila. I trčaćemo kroz zelena polja našega kraja, valjati se po vlažnoj travi, daviti u moru strasti... Opet ćemo posmatrati zvezde i našu planinu i osećati u grudima isti onaj nemir. Grlićes me čvrsto, ljubiti kao da je prvi put. I pričaćemo o nama kao o nekim strancima kojima ni imena ne znamo. Pesak zaborava će prekriti svu tugu i neprospavane noći, ludilo i suze. Sa istim žarom govorićemo o našem proleću, mladalačkim snovima. Prećutaćemo one teške reči i sa osmehom reći: „ Gotovo je!“ Nećemo se okretati za bolnom prošlošću, postojaće samo taj trenutak, NAŠ! I nećemo tražiti krivce, biće sve jedno. Znam, izdržaćemo. Naša je ljubav jača od svega. Nećemo je pustiti da odleti u beskrajno plavetnilo. To je naša ptica, samo naša! Našla je svoje gnezdo, i znam, osećam, biće tu kada se oluja stiša...
Možda neću biti ista. Sa kojom borom više, rukama ispucalim od samoće, nogama premorenim od lutanja. Ali u duši ostaću ono isto dete koje si voleo, onaj isti sanjar i romantičar, tvoja maza, lujka. Neću dozvoliti da me slome, ubiju. Boriću se za nas, za sve ono što je sveto u nama. I znam, ni jedan udarac više ne može boleti, može me samo ojačati. Padala sam i pre, otresala prašinu sa sebe i opet ustajala, trčala dalje... Uvek sam imala svoj cilj, svoje snove... Vratiću se... i nastavićemo tamo gde smo se spotakli. I sve će biti isto, kao da se ništa i nije desilo.. Čekaćeš me? Sa tim istim osmehom u očima? Sa ovim istim rečima na usnama? Čekaj me... Opet će proleće biti samo naše... To nam niko ne može oduzeti...

http://www.irmin.com/modules.php?name=News&file=article&sid=941

Dopuna: 18 Nov 2006 10:51

Ja sam se rasplakala uz ovu pricu,citala sam je mnogo puta,ali se svakog puta iznova rastuzim...
--------------------------------
Mozda je posao i zivot ceo,od onoga dana kad sam je sreo,
kad ugledah te oci plave i kosu pokosene trave.
Ah pomislih divna je ona,i necih glas onoga zvona,
sto je u smrt zove polako,eh da sam znao gorko bi plakao.
Ruke mi pruza kao da pita,volis li mora i polja zita,ruku joj pruzih,ruku sto izpruzih,ruku taocu smrti drhti.
I tad shvatih pred kin stojim,pred onom sto stanuje u snovima mojim,kad prvi put videh te oci plave,i kosu pokosene trave.
Htedah ljubav da sprecim drogu,jer sta je ona sgresila bogu,zasto joj meseci i zvezde sude,htela je da voli i voljena bude.
Uzalud behu sve moje nade,umrese oci te boje plave,i zato preklinjem budjenje dana,i sve sto donosi MARIHUANA:
A ja se secam plave kose,one sto ih haljadama devojaka nose,mozda ce i one jednoga dana,otici tamo gde i Ana.
Na njenom grobu,zaplakah prvi,i spisak reci,kapljicama krvi,umrela je u svitaj dana,bila je lepa i zvala se Ana.
A znala je ona da Narkomani dugo ne zive,i da se kratko svojim snovima dive,znala je ona bosti svoje vene,volela je zivot a mozda i mene.

Dopuna: 18 Nov 2006 11:22

Ovo morate procitati...

DJEVOJKA TUZNIH OCIJU

Bila je jednom, nekada davno, ona.... Djevojka sjetnih ociju i tuznog osmjeha.... Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, trazila je svoje mjesto pod suncem, trazila je ljubav koja ce je grijati, koja ce joj pomoci da sve okrutnosti ovog svijeta zaboravi. Nekog s kim ce moci podijeliti ono sto krije u sebi. Nekoga kome ce moci svu svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome ce moci vjerovati, ko ce je nasmijati i razumjeti te momente kad su joj oci bile zamisljene i tuzne a ona negdje daleko u mislima odsutna od njega....

Prolazile su godine, a ona je i dalje bila sama. Odustala je traziti tu ljubav za koju je zeljela dati sve i koju je zeljela da vjecno traje. Sebi je govorila da tako nesto jednostavno ne postoji.... I onda, jednog dana, u njen zivot je neocekivano usao on. Osoba koja je bila tako drugacija od toga sto je ona zamisljala i zeljela.

Isto kako je neocekivano usao u njen zivot, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da je izvuce iz njene rezerve, da zid koji je ogradila oko sebe srusi kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice.... Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj desava, da ona moze biti tako sretna, tako ludo voljena....

Mnogi nisu razumjeli sta je ona vidjela u njemu, zasto bas on pored toliko drugih, "boljih" od njega. Ona se samo smjeskala i odlucno odgovarala da joj on daje ono sto je oduvijek sanjala. Samo on i niko drugi.

Prolazilo je vrijeme i njih dvoje su iz dana u dan bili srecniji. Ni njegova a ni njena okolina to nije shvatala. Mnogi su samo odmahivali glavom i govorili kako to nije ok, kako prave gresku zbog koje ce oboje na kraju kajati. Jednostavno, nisu jedno za drugo. No, ona nije htjela da cuje nista. Borila se protiv tih predrasuda, nije zeljela da joj niko kvari tu srecu koju je nakon tolikih godina napokon nasla. Bila je ubjedjena da ce to trajati do kraja zivota.

Kako su se luckasto ponasali! Kako su se znali smijati bezveznim stvarima, necemu sto niko drugi nije razumio. Satima razgovarati a da ne postanu umorni od "filozofiranja". I opet, tu i tamo se ubaci poneko stidljivo "volis li me?" I odgovor: "pa znas..."
"Ne, ne znam. Reci."

I onda promjene temu. Nekako su oboje u dubini duse bili djeca. I koliko god su zeljeli da rijecima pokazu osjecaje, nije im uspjevalo. Tek ponekad, dok su u tami noci, kad im se lica ne vide, sapne jedno od njih:
"Volim te. Jako. Previse"

Tisina. Oboje slusaju odzvuk tih rijeci. Svejedno ko ih je izgovorio, govorio je i u ime onog drugog.
Vrijeme je prolazilo. Njih dvoje su bili sretni, uzivali su svakim danom sve vise jedno u drugom. Planirali su zajednicku buducnost. On je cesto govorio o djeci. Djeca su zivot. Kruna ljubavi. I buducnost. Zelio je da ima bar troje. Ona se na to smjeskala i zamisljala kako bi to bilo. Te male slatke vrascice, sa predivnim ocima njihovog oca.

Jednog dana su se dogovorili da idu u kino. Ona se spremala i radovala susretu s njim. I odjednom joj se zacrnilo pred ocima. Probudila se na podu spavace sobe. Nije joj bilo jasno sta se desilo, koliko dugo je lezala tu bez svijesti. Sigurno je umor i iscrpljenost, pomislila je. Tih dana je stvarno imala jako puno posla. Vrijeme je da idu negdje na odmor, da se opusti i zaboravi sve obaveze. Osjecala se jako umorno i malaksalo. Najradije bi ostala kuci.

Ali, kako to da mu objasni? Zbog cega odjednom ne zeli da ide u kino, kad se toliko radovala tom filmu? Nije zeljela da ga uznemirava, da se brine bez razloga. To je samo jedan trenutak slabosti, posljedica rada proteklih dana. Sama sebe je ubjedjivala da nije nista strasno. Skupila je svu snagu sto je imala, obukla se i tad je dosao on.


"Izgledas nekako cudno. Blijeda si." rekao je odmah s vrata.

"Hvala na komplimentu. Imas odlican fazon" namigla je ona i prebacila sve na salu. "Osjecam se izvrsno. Radujem se nasem izlasku."

U sebi je pomislila da vise sebe ubjedjuje u to. I da se nada da ce moci izdrzati tu vece a da on nista ne primjeti. Odmor, o tome moraju obavezno razgovarati.

Navecer, kad se vratila kuci, jedva je docekala da legne u krevet. On je predlozio da udje i popiju jos nesto skupa. Prvi put odkad je znala za njega pozeljela je da ide kuci, da je ostavi samu.
.... Odlucila je da ide doktoru. Vise nije islo tako. Zeljela je da sazna sta joj se to dogadja, a s druge strane njega nije htjela da zabrinjava. Trudila se da se sve to tajno obavi, da on nista ne primjeti.

Ali, on ju je poznavao bolje nego sto je mislila... Vec nakon par dana je nazvao i ozbiljnim glasom joj rekao da moraju razgovarati. Jednostavno, stize za pola sata kod nje, mora je vidjeti. Ona nije slutila o cemu se radi. Mislila je da ima problema na poslu ili tako nesto.

"O kome se radi?" upitao je skoro sa vrata.
"Ne znam o cemu govoris" odgovori mu ona iznenadjeno.
"Vec danima ne zelis da izidjes sa mnom. Stalno si kuci, kazes nemas vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu. Jesi upoznala nekog novog ili ga ja vec poznajem?"

Njeni obrazi se zarumenise od ljutnje. Sta mu pada na pamet, da joj takve stvari prebacuje? Odkud mu pravo da takve gadosti govori.

"Nisi u pravu. Boli me sto tako razmisljas. Mislila sam da me poznajes i da mi vjerujes. Ocito sam pogrijesila" odogovorila mu je ljutito.

U ocima joj je vidio neizmjernu bol, ali nije odustajao. Bio je ubjedjen da mu nesto krije, i da to ima veze s nekim musarcem.

"Da, poznajem te i ocekivao sam da ces biti iskrena prema meni. Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u zivot udje neka druga osoba. Zasto mi to cinis?"

"Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odes prije nego sto se kaze nesto zbog cega cemo se oboje kajati."

"Za to je vec kasno. Kajem se sto sam ti toliko vjerovao. Da nisam u pravu, rekla bi mi iskreno sta se desava." umorno se okrenuo i posao da izidje.

"Zao mi je, ne mogu. Zelim samo da znas da te neizmjerno volim" povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice.

Dva dana su prosla, on se nije javljao. Ona nije znala sta da mu kaze, sta da ucini. Pustila je da vrijeme tece i da mu se javi kad bude znala sta joj je. I onda je dosao taj nemilosrdni dan....

Telefon je zazvonio i probudio je iz nemirnog sna. Opet je bila previse iscrepljena da bi mogla ici na posao.

"Dobro jutro. Govorim li sa ....? zacula je muski glas.
"Da, ja sam. Ko je to?"
"Ja sam doktor Koprena. Dobili smo vase rezultate. Mislim da bi bilo bolje da dodjete u bolnicu da razgovaramo."
"Doktore, pa nije valjda nesto lose, kad moram doci?" u momentu je bila budna.
"Mislim da je bolje da dodjete ovamo i da razgovaramo. Mozete li biti za sat vremena ovdje?" upitao je i izbjegao odgovor na njeno pitanje.

Brzo se spremila i za nepunih sat vremena je bila kod doktora. Vidjela mu je po izrazu lica, da nesto nije u redu.

"I? O cemu se radi? Sigurno sam preumorna." pocela je nesigurno

"Postovana gospodjo, nazalost nije to. Vi imate tumor. I ovdje kod nas nemate mogucnosti ljecenja. Nemamo sve sto je potrebno da Vam pomognemo na vrijeme.

Osjetila je da se soba vrti oko nje. Tumor! Kako to? Tumor cega? Nije bila svjesna da place.

"Smirite se, molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas. Da li imate mogucnost da odete negdje vani na ljecenje?"

"Doktore, o cemu se radi? Tumor gdje, kako?\" nevezano je pitala.

"Tumor na mozgu. Kako su nam nalazi pokazali, mi ga ne mozemo ovdje operisati. Jednostavno, nemamo te mogucnosti. Zao mi je." tuzno je odgovorio.

Bilo mu je jako tesko posmatrati tu mladu osobu, osobu koja je tek na pocetku svog zivota, a tako blizu kraja. Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj moze da dodje za sedmicu dana, isto kao i za 2 mjeseca. Morala je brzo odluciti sta ce i kako.

Pokusao joj je objasniti sta se trenutno dogadja u njemom tjelu. Da moze mozda negdje da se operise, ali da je ishod i tad neizvjestan. Ako i prezivit, mogu ostati trajne posljedice. Ona je sve slusala sa nevjericom. Onda je skocila i rekla:

"Oprostite, moram ici. Moram biti sama. Pokusati da razmisljam....."

Vec je pocela otvarati vrata. On joj doviknu:
"Da, razumijem Vas. Molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro jos jednom dodjete. Moram znati sta ste odlucili. Zelim Vam pomoci."

Ona je samo potvrdno klimnula glavom i otisla. Setala je bez cilja po gradu, pokusavala da shvati sta se desilo. Da uvidi da to nije ruzan san, da je stvarnost i da mora nesto da ucini.

I onda je odlucila. Nazvace tatinog brata u Americi. Mozda joj on moze pomoci. Dugo se nisu culi, ali ipak, on joj je stric. Sigurno ce joj pomoci..... I tako je i bilo. Culi su se i on joj je rekao da ce joj organizovati sve za put u Ameriku. Kad bude tamo, rijesice ostalo.... Tad joj je palo na pamet, da mora svog momka obavjestiti o svemu. Ali sta da radi? Toliko ga voli da ne moze ni da pomisli da mu nanese bol. U glavi joj se vrzmalo stotinu stvari, slike iz sretnih dana su joj kao diashow prolazile pred ocima. Sjetila se njegove zelje za velikom porodicom. Znala je da je neizvjesno da ce ona ikad moci da mu ispuni tu zelju. I onda je odlucila sta ce uciniti.

Digla je slusalicu i okrenula njegov broj....


Nije bila spremna na to da ce se on odmah javiti.


"Zdravo, ja sam.
" pocela je nesigurno.
"Moram ti nesto reci. I mislim da je bolje da ti to odmah kazem. Bio si donekle u pravu kad si mi rekao da nesto krijem od tebe...
" nije znala kako da nastavi. On je samo cutao i cekao da ona kaze sta ima.

Razmisljala sam ovih dana i shvatila da sam jos mlada da se tako ozbiljno vezem. Jednostavno, uvidjela sam da zelim jos da zivim, da putujem, da upoznam druge ljude i da uzivam. Oprosti mi. Mislim da je najbolje da se vise ne vidimo. Zao mi je
prosaputala je na kraju i prije nego sto je on uspio nesto reci spustila je slusalicu.

Telefon je odmah zazvonio. Nije se htjela javiti. On nije odustajao. Zvonilo je, zvonilo, njoj se cinilo da je citava vjecnost prosla prije nego sto je utihnuo. Ubrzo nakon toga stajao je na njenim vratima. Zvonio je, lupao rukom i govorio da zna da je tu, da moraju razgovarati.

Nijemo je sjedila na podu pored vrata a suze su joj se slijevale niz obraze. Pozeljela je da umre, da je vise nema. Osjecala je da joj se tijelo raspada u milijun komadica, da joj je srce mrtvo.

Ali, znala je da je tako bolje. Ne zeli da on pati i tuguje za njom. Mislila je da ce je on lakse zaboraviti ako bude ljut na nju, ako je vidi u nekom drugom svjetlu, kao nekoga ko nije vrijedan njegove ljubavi. Govorila je sebi da je tako bolje, da je bolje, da je bolje..... A suze nisu prestajale ici niz lice............


Dok je cekala da se sve formalnosti oko puta za Ameriku srede rijetko je izlazila iz kuce. Jednostavno, plasila se tog susreta s njim. Plasila se da ce pokleknuti, da nece moci podnijeti taj optuzujuci pogled iz njegovih ociju. On je uporno pokusavao da je dobije, i na kraju odustao. Njeni roditelji mu nisu smjeli nista reci. Bojeci se toga da ce tako rano izgubiti svoju mladu kcerku nisu zeljeli ni jednu zelju da joj odbiju.

Napokon je dosao dan njenog putovanja. Stanje joj se sve vise pogorsavalo. To malo lijekova sto je mogla nabaviti u gradu vise joj nisu puno pomagali. Bilo je zadnje vrijeme da ode. Srce joj se cijepalo dok je zadnji put koracala kroz grad. Cijelo vrijeme se pitala da li ce joj se pruziti ta sansa da jos jednom prodje tim prelijepim gradom. Bila je svjesna da je to jako neizvjesno.

Dok je prolazila pored njihovog omiljenog kafica ugledala ga je kroz prozor. Pricao je s nekim kolegama i nije je primjetio. Ubrzanim korakom je produzila dalje.

Roditelji su je ispratili na aerodrom. Majka je neutjesno plakala, ocu su oci bile pune suza i nije mogao ni rijec progovoriti. Bol mu se vidjela na licu. Znali su da je to mozda zadnji put da je vide.


Molim vas ne placite. Sve ce biti dobro. U Americi su dobri ljekari.
" pokusavala je da ih utjesi i osjecala da je snaga sve vise izdaje. Bojala se da ce se srusiti tu pred njima i skupljala i zadnju mrvicu snage samo da se to ne desi.


"Mama, ako neko bude pitao za mene....
" pocela je i nije znala kako da nastavi.
"Molim te, ne govori mu nista. Reci da sam na odmoru, da zelim malo da vidim svijet. Molim te.
"

Nije izdrzala, pocela je plakati. U tom momentu je mrzila sebe. Vidjela je koliko je tesko roditeljima da je gledaju. Otac joj je samo cutao, nije mogao ni rijeci da progovori.

Onda, kao spas u zadnji momenat cula je zadnji poziv za svoj avion. Vise nije bilo povratka. Morala je krenuti. Jako je zagrlila majku i prosaputala joj da je voli, da je ona najbolja mama na svijetu. Majka joj je glasno plakala. Okrenula se prema ocu i vidjela da mu suze idu niz obraze.


"Milo moje dijete.... cuvaj se molim te. I ako Bog da, vratices se ti nama ziva i zdrava nazad
" glas mu se pretvorio u jecaj. Nije mogao vise, okrenuo se skrsenih ramena plakao.


"Volim vas.
" rekla je jos jednom, okrenula se i otisla.

U avionu joj je bilo jako lose. Rekla je stjuardesi da joj treba vode, a ova ju je zabrinuto gledala.


"Nije nista strasno, ne brinite.
" pokusala se osmijehnuti. Pitala se sta bi se desilo da joj pozlije, jos gore, sta da umre tu????

Ne, ja zelim da zivim. Vrijedi se boriti. Ko zna, mozda, ako ozdravim, mozda me primi nazad, mozda shvati..... Nije osjetila da joj suze idu niz lice.

Odmah po dolasku u Ameriku su je smjestili u bolnicu. Financijski dio su preuzeli njen stric i njegovi prijatelji. Nalazi koji su tamo napravljeni nisu obecavali nista dobro. Ali ipak, mala nada je postojala....

Za nepunu sedmicu dana su je operisali. Nije se probudila poslije operacije. Nastale su komplikacije i pala je u komu. Niko nije znao, da li ce se ikada vise probuditi. Njen stric i strina su je svakodnevno posjecivali. Pricali su s njom i nadali se da ih cuje. Ali, nista se nije desavalo.

Prolazile su sedmice, a ona se nije budila. Troskovi bolnice su bili astronomski i stric se pitao kako to sve da plati. Ali, na iskljucenje tih masina sto su je drzali na zivotu jos nije pomisljao. Nije to mogao uciniti. Organizovao je da njeni roditelji dodju na mjesec dana tamo, da bi je posjetili i da zajedno odluce kako i sta dalje. Majka i otac su po citav dan bili kod nje i pricali s njom. Pustali njenu omiljenu muziku. Ali, nikakvih promjena nije bilo.

Doktor im je rekao da su sanse da se probudi i zivi normalno spale na minimalu. Sta da rade? Kako da odluce? Nisu mogli pustiti da se masine ugase. Njeno srce je i dalje ritmicki kucalo.

I onda, nakon 7 nedjelja cekanja i nadanja desilo se cudo! Probudila se. Uzas!!!! Nije se niceg sjecala, nije mogla da govori niti je vidjela na lijevo oko! Njeni roditelji su bez obzira na to sve bili presretni. Njihova kcerka im se vratila.

Poceo je najtezi dio: rehabilitacija. Roditelji su se morali vratiti kuci. Ona je morala ostati jos minimalno pola godine. Osjecala se uzasno. Ta nepoznata lica oko nje su je gusila. Nije znala kako da probudi svoja osjecanja da im uzvrati tu toplotu i ljubav. Bila je kao malo dijete. Nista nije znala.

Isla je na razne terapije. Polako je pocinjala da govori. Na pocetku su to bili samo glasovi, bez ikakve veze. Ali, napredovala je. A sjecanje na sve sto se desilo prije operacije vise nije bilo tu.....

Nakon godinu dana uzasnog truda bila je skoro zdrava. Vid joj se povratio i govorila je. Polako, nekad nerazumljivo, ali je napredovala. Svakim danom sve vise. Kad je bila dovoljno oporavljena, stric joj je pomogao da nadje posao. Odlucili su da ostane jos tu, dok ne bude skroz "stara". Njeni roditelji su opet dosli. Donijeli su joj mnogo fotografija i njenih stvari koje bi joj mogle pomoci da pocne da se sjeca. Ali, ni to nije pomagalo.....

Dok je sjedila sa mamom i razgledala slike u albumu, primjetila je da je na vecini slika sretna i nasmijana u drustvu jednog prelijepog muskarca.

"Ko je ovo?" upitala je svoju mamu. Ova ju je tuzno pogledala i rekla:

"To je tvoj bivsi momak. Jako ste se voljeli."

"Bivsi? Zasto? Sta se desilo?"

Onda joj je njena mama ispricala sta se desavalo posljednjih par mjeseci prije njene operacije. Bila je jako tuzna, ali nije nista osjecala prema njemu. Cisto iz radoznalosti je upitala da li znaju sta se s njim desilo.

"Dolazio je kod nas par puta. Trazio je tvoju adresu, broj telefona, bilo sta. Ti si nam naredila da mu ne smijemo nista reci. Nisi zeljela da pati zbog tebe. Mislila si, ako se naljuti i misli ruzno o tebi, da ce te brze zaboraviti i poci svojim putem."

"I? Jesam li bila u pravu?"

"Donekle. Dugo je bio sam. Onda je upoznao jednu djevojku. Ozenio se kratko prije nego smo mi krenuli ovamo." tuzno joj je odgovorila mama.

Mrzila je sebe. Zasto se nicega nije mogla sjetiti? Kako je mogla tako zaboraviti te osjecaje, koji su izgleda bili jako jaki? Nije se mogla razumjeti. Ipak, na neki nacin je osjetila bol zbog te ljubavi i svega sto se desilo.

Nakon tri godine poslije operacije je sve bilo ok. Bila je potpuno zdrava. Tumor se vise nije pojavio. Pricala je normalno. Ali je jos uvijek bila sama. Njeno srce nije bilo spremno da zavoli nekog muskarca. Odlucila je da se prvi put od operacije vrati kuci. Makar na kratko.....
I dodje napokon taj dan za koji je vjerovala da se nikad nece desiti. Setala je prelijepim gradom. Ovaj put zdrava i spremna da se bori za svoju proslost. Nadala se da ce ovdje naci odgovore na milijun pitanja koja su joj se vrzmala po glavi.

Duboko je udisala prelijepi miris proljeca. Jedinstven. Tako je osjecala, ali se nimalo nije sjecala da je to mislila i nekad davno, prije 3 godine, kad je ona bila "ona\".

I dok je setala s mamom i ona joj objasnjavala gdje su cula je da neko zove njeno ime. Iznenadjeno se okrenula i ugledala je jednog tako poznatog muskarca kako za ruku hvata jednu curicu od nekih godinu dana. Nije znala ko je to, ali je osjetila da joj srce brze kuca. Nista joj nije bilo jasno. I tad je shvatila da je taj muskarac zovnuo tu malu slatku curicu, a ne nju.

Pogledala je upitno svoju mamu i vidjela joj uplaseni, iznenadjeni pogled u ocima.

"Mama, poznajes li ovog muskarca?" upitala je.

"Da..." promucala je ona i nastavila "zar se ne sjecas fotografija iz tvog albuma? To je tvoj bivsi momak."

Tad joj je sve postalo jasno. Nije znala sta da ucini, kako da se ponasa. Pozeljela je da se sakrije, da je ne vidi. Nije imala pojma kakva ce biti njegova reakcija. Ali srce je na neki nacin tjeralo da se jos jednom okrene, da ga pogleda.... I u tom trenutku i on je ugledao nju.

Prvo iznenadjenje, pa bol, pa neodlucnost. Njegova dusa i osjecaji su mu se vidjeli na licu, i ona je shvatila da ga poznaje i razumije vise nego i jednu osobu s kojom je u ove tri godine kontaktirala.


"Volis li me?" zacula je odjednom. I onda cuje sebe kako odgovara:

"Pa znas...."

U tom momentu joj se stvorise slike iz proslih dana. Sjetila se toga! Vidjela je njih dvoje zagrljeni, beskrajno srecni...... Suze joj krenuse niz lice, srce hoce da iskoci iz grudi.

"Mama, idemo odavde. Dodji!" usplahirano rece. Vidjela je na njegovom licu da se dvoumi da li da joj pridje ili ne.

Okrenula se i pozurila, vukuci iznenadjenu mamu iza sebe.

"Zelim da idem u moj stan." odlucno rece. Majka joj jos nista nije shvatala.

"U tvoj stan? Ti se sjecas?????" s nevjericom je upita.

"Da.... Ne.... Ne znam... Nesto se desava sa mnom, ne mogu ti objasniti.\"

Krenula je instiktivno u pravcu svog stana.

"Oh Boze.... sta da ucinim?" pitala se. Shvatila je da ga jos uvijek voli. Da ga voli kao nikoga na svijetu sto je ikad voljela. "Mama.... hoces li se ljutiti, ako te zamolim da me ostavis samu? Zeljela bih biti sama i razmisliti. Toliko mi se stvari mota po glavi, ne mogu se snaci."

"Jesi sigurna? Da odem bar s tobom do stana...." plasila se izgovoriti, da se boji da ona nece sama znati naci put.

"Ne, to nije potrebno. Znam gdje stanujem." nasmijesila se ohrabravajuce.

Mama joj je samo bez rijeci dala kljuceve. Na licu joj se vidjela zabrinutost.

"Telefon jos nije ukljucen. Nismo znali da ces tako brzo osjetiti zelju da odes u svoj stan. Nismo bili spremni da ....." nije mogla zavrsiti recenicu. Plasila se da kaze nesto sto ce je povrijediti.

"Nema problema mama. Ne mislim telefonirati. Ako budem nesto trebala doci cu kod vas. Vidimo se sutra." okrenula se i sigurnim korakom krenula svojoj kuci.

Polako je usla i upalila svjetlo. Sve joj se cinilo kao da je prije pola sata izisla iz stana. Pogled joj je pao na fotografiju na radnom stolu. Prisla je i uzela je u ruku. Njih dvoje.... Srecni, nasmijeseni, zaljubljeni. Osjetila je kako joj se oci pune suzama.

"Sta si se uplakala, kao malo dijete" rekla je sebi glasno. I onda ocajno pomislila: "sta dalje?"

Znala je da ne smije kvariti njegovu srecu. Ona je bila proslost. Ali, da li je zaista tako? Zasto je svojoj kcerki dao bas njeno ime?

Upalila je radio i sjela za sto. To sto je osjecala se ne moze opisati rijecima. Na radiju je zacula pjesmu:

Lutam tu kroz puste ulice
Slutim da si opet uz mene
Tvoja njeznost meni znaci sve
Ona vodi kad je najteze
Sjecanja i snove moram sacuvati,
Ja znam jos te zelim ali to ne znas ti

Ova prica ce se pamtiti
Probudit cemo sapat vjecnosti
Vjetrovi zivota su jednom zaplesali
Svojom snagom ljubav tada probudili


I jos uvijek zivim za najljepsi dan
Opet te ljubim, osjecam, kao nekada
I jos uvijek zivim za najljepsi san
Iz kojeg me budi i otima
Dah svitanja...


Ustala je i ugasila radio. To joj nije trebalo. Uzela je stare albume i polako pregledala te fotografije. Najcesce su bili on i ona na njima. Tuga joj je obuzela srce, nije znala kako da si pomogne. Jasno joj je bilo, zbog cega nije mogla da se zainteresuje za nekog drugog muskarca. Iako joj je sjecanje bilo u tami, negdje duboko u njoj ta ljubav je bila skrivena i samo cekala momenat da ponovo izbije na povrsinu. I sad kad joj se to desilo nije znala sta da ucini.


Najbolje je da opet ode. Ne moze ostati u tom gradu gdje ce ga stalno sretati. Mora ga pokusati preboljeti, poceti novi zivot, traziti novu ljubav. Znala je da to trenutno nije moguce. Da ga tako jako voli, da bi sve u zivotu dala da se tih zadnjih par godina izbrise, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguce. Otice iz ovog grada. Ponijece uspomene i ljubav prema njemu. Tu ljubav koja je toliko jaka i koja je tjera da ucini sve moguce da ga ne povrijedi. Znala je da on ne misli tako o njoj. U zelji da ga zastiti povrijedila ga je toliko da je nemoguce da joj to ikad oprosti. Mora zivjeti s tim.

Nije primjetila kako vrijeme odmice. Vec se pocelo smrkavati kad je neko zazvonio na njenim vratima. Uplaseno je ustala, nije nikog ocekivala, pa osim njenih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna.... Da li je to on?

Polako je krenula prema vratima i provirila kroz spijunku. Vidjela je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spusteno prema podu.

"Ko je?" upitala je.

"Ja sam, Suzana. Otvori vrata vec jednom!" zacula je nestrpljivi glas svoje nekada najbolje prijateljice.

Obradovano je otvorila vrata i jako je zagrlila.

"Suzana! Kako mi je drago da te vidim!" uzviknula je.

"Ah da?" ironicno je rekla Suzana. U ocima joj je vidjela radost da je vidi. "Tu tvoju dragost pokazujes na vrlo neobican nacin. Mogu li uci?"

"Naravno, oprosti" sklonila se i pustila je da udje. "Vjerovatno imas milijun pitanja za mene."

"Hahaha dobra si. Milijun pitanja.... Za pocetak bih ti postavila samo jedno: kako si mogla nestati bez rijeci i ovolike godine se ne javljati?" prijekorno je upitala.

"To je jako duga prica. Prvo mi reci odkud znas da sam opet tu?"

"Rekao mi je neko kome si srce slomila." znacajno ju je pogledala. "Kako si to mogla uciniti?"

Suzana, nekad se u zivotu dese nepredvidljive stvari. Ako imas vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispricam."

Sjele su, i ona je pocela svoju pricu. Suzani su se na licu ocrtavali svi osjecaji dok je slusala sta je njena najbolja prijateljica dozivjela. Od onog dana kad joj je ljekar rekao za tumor do danas, kad je njega ugledala u gradu. Kad je zavrsila, Suzana je jako zagrlila i prosaputala:

"Tako mi je zao. Zasto mi nisi nista rekla? Zasto mi tvoji roditelji nisu ni jednu rijec o tome rekli? Isla sam hiljadu puta kod njih, stalno su mi pricali da si na putu, da se provodis.... Nemas pojma kako sam bila ljuta, razocarana. I danas sam dosla samo da ti kazem da nisi nikakav covjek, da si me neizmjerno razocala. Oprosti mi sto sam tako mislila o tebi."

"Ne moras se nista izvinjavati. Razumijem te." odgovorila je s osmjehom. "Tako je dobro sto si tu. Nisam ni znala koliko mi nedostajes."

"I? Kako se sad osjecas? Ima li opasnosti da se tumor vrati? Ili nesto drugo?"

"Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrava. Nadam se da se nece ponoviti. Ne bih imala snage vise."

Da li namjeravas ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu."

"Ne znam Suzana. Tek sam dosla i odmah sam srela njega. Jos uvijek ga volim. Toliko, da mi ta ljubav stvara fizicku bol. Ne bih mogla podnijeti da ga sretnem u gradu sa zenom. Kako je mogao tako brzo da me zaboravi!" oci joj se opet napunise suzama.


"Pa nije mu bilo jednostavno. Patio je uzasno. Stalno me je zvao telefonom i raspitivao se o tebi. A ja mu nisam nista znala reci. I onda je upoznao nju. Mislim da je ozenio samo da bi imao razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio ocajnicki pokusaj. Ali, ima tu jos nesto sto sigurno ne znas."

"O cemu se radi?"

"Ja ga naravno ne srecem vise cesto kao prije. I ovo sto cu ti reci nisam cula od njega, prema tome ne garantujem da je tako. Ali cujem da nije srecan s njom. Ili ona s njim. Tako nekako. Ona prica da mu je u zivotu druga, da je nikad nije volio kao neku prije nje. I da je ta druga jos uvijek u njegovom srcu." pazljivo je izgovorila ne ispustajuci je iz vida.

"Oh ne! Tako mi je zao! To je jos veci razlog da napustim grad. Vidjela sam mu kcerkicu. Prelijepa je. Ne zelim da to dijete pati zbog mene."

"Ne znam sta da ti odgovorim. To moras odluciti sama. Da li ces pricati s njim? Da li ces mu reci zbog cega si tako iznenada nestala?"

"Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokusati da zavoli svoju zenu. A ne vjerujem da bi to uspio kad bi znao pravi razlog mog odlaska."

"Ja moram ici sad. Dogovorila sam se s nekima da izidjemo veceras. Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!"

Nasmijesila se Suzani i rekla:" Hvala ti na pozivu, ali umorna sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspolozenju da ludujem s vama veceras. Drugi put, ok?"

\"Nema problema. Doci cu sutra do tebe opet. Ne, bolje, hajde da se nadjemo u nasem starom kaficu na kafi! Oko pola 1, vazi?"

"Dobro, doci cu. Obecavam."

Ustala je i jako je zagrlila. Onda je Suzana otisla. Ostala je opet sama sa svojim mislima.

Sa Suzanom se fantasticno provodila. Uzivala je u njenom drustvu i s osmjehom pozdravljala staru raju koja se iznenadjeno raspitivala gdje je tako naglo nestala i zasto se nije javljala. Odgovarala je da je dobila tu mogucnost da upozna svijet i da je to iskoristila. Vrijeme je jako brzo prolazilo. Taman se smijala nekoj anekdoti sto joj je Suzana ispricala, kad je na ulazu ugledala njega. I on je nju vidio i odmah se uputio prema njenom stolu.

"Moram na brzinu u wc." rece Suzana i ustade

Ona ju je ljutito pogledala. Nije ok da je sad ostavlja samu, ali je znala da Suzana to radi namjerno. Suzana je zeljela da taj njihov prvi susret prodje bez nekih svjedoka u blizini. Nesigurno je pogledala u njega.

"Zdravo" rekao je

"Zdravo" odgovori ona. Nije znala kako da nastavi, sta da kaze. I on je cutao. Ni jedno nije znalo kako da prekine tu situaciju.

"Mogu li sjesti kod tebe?" upitao je i stavio ruku na stolicu.

"Da, naravno. Oprosti."

"Kad si se vratila?" upitao je.

"Juce. Jos se uopste nisam navikla da sam tu."

"Lijepo je vidjeti te opet."

Ona se samo nasmijesila. Nije znala sta da odgovori na ovo. Onda se sjetila njegove prelijepe curice.

"Kcerkica ti je prekrasna." nije bila svjesna, da je to izgovorila naglas.

"Da, predivna je. Oduvijek sam zelio da ti budes mama moje djece." tuzno je rekao.

"Molim te, ne govori o tome. To je proslost."

"Reci mi samo jedno. Zasto si tako naglo nestala? Sta se desilo? Mislim da bi mi bilo puno lakse, kad bih to mogao razumjeti."

"U zivotu se dese takve stvari. Nesto nenadano, neocekivano. Morala sam. I o tome ne treba vise pricati. Sto je bilo, bilo je." Oci su joj se napunile suzama. Mrzila je sebe zbog toga.

"Ne! Mi moramo o tome pricati. Ja moram napokon znati sta se desilo! Ne mogu vise zivjeti s tim pitanjima. Vidim na tebi da mi nesto krijes!" iz njega je sva tuga izisla na vidjelo.

Nije mogao drugacije, jako je zagrlio. U tom momentu je shvatila da joj je mjesto samo pored njega. Zeljela je da to ostane vjecno tako. Ali onda je opet razum izbio na povrsinu. Njezno ga je gurnula od sebe.

"Ne cini to, molim te. Moras dalje zivjeti svoj zivot. Mi smo proslost." borila se sama protiv sebe.

"Ali, ti me jos volis! Vidim to na tebi. Pricaj sa mnom."

"Ne, tu se nema vise sta reci. Oprosti, moram ici." Ustala je i uzela svoju tasnu.

U tom momentu se pojavila Suzana.

"Ja idem. Vidimo se." Rekla je u prolazu i napustila kafic. Uputila se svojoj kuci.

Usput je razmisljala o toj uzasnoj nesreci koja se desila i njoj i njemu. Bila je beskrajno tuzna i ljuta na tu sudbinu koja joj je to ucinila.

Dan je prosao jako brzo. Nije ni primjetila da se vec smrklo. A roditeljima je rekla, da ce ih posjetiti danas! Nije zeljela da se brinu, a nije imala telefona da im se javi.

"Sta mogu, idem k njima." Pomislila je u sebi i pocela se oblaciti.

Proslo je par dana.... Ona je posjecivala svoje roditelje, rodbinu i uzivala u drustvu svojih prijatelja. Njega vise nije sretala. Dosta je vremena provela u razmisljanju i donijela odluku da je najbolje da se zauvijek vrati u Ameriku i nastavi tamo raditi kao i do tad. Znala je da joj nece biti jednostavno da ode, ostavi svoje roditelje i sve uspomene kojih se sad napokon sjecala. A bila je najvise tog bola svjesna i ljubavi za koju je znala da buducnost ne postoji. Ali, tako je najbolje. Nema druge mogucnosti, nego otici i pustiti ga da zivi svoj zivot.

Dan prije nego sto ce otputovati nazad za Ameriku je dosla Suzana da se oproste. Pokusavala se saliti s njom, ali bilo im je obadvjema tesko da se opet rastanu. To vrijeme koje su sad provele skupa je skoro nadoknadilo one godine koje su prosle u njenoj borbi za zivot.

"Da li ces se jos s nekim pozdraviti?" znacajno ju je upitala Suzana.
"Osim mojih roditelja, vec sam se pozdravila sa svima." odgovorila je ona, ignorirajuci Suzanin pogled. Pravila se da ne razumije.
"Dobro ti znas sta ja mislim. Zato mi odgovori: mislis li opet nestati kao prosli put, ili ces mu barem pozeljeti sve najbolje prije nego sto odes?"
"Ne. Necemo se vise vidjeti. Bar ne planirano. Ne zelim to." Odlucno je odgovorila.
"Zao mi je. Zbog tebe i zbog njega. Ja sad moram ici. Obecaj mi da ces mi se javiti kad odes tamo. Nemoj opet da nestanes." Jako ju je zagrlila.
"Naravno. Obecavam. Ti si i uvijek ces biti moja najbolja prijateljica."
Suzana je izisla a ona se vratila da zavrsi jos zadnje pripreme za put. Posmatrala je sitnice po kuci koje su joj bile jako drage i odlucivala sta ce ponijeti sa sobom. Ovaj put je isla sa znanjem da ce tamo ostati, da ce tamo graditi svoju buducnost. Ali, tuga je i ovaj put bila prisutna.
Vec je bilo pola osam kad je neko zazvonio na njena vrata. Prisla je i bez razmisljanja otvorila. Pred vratima je bio on. Iznenadjeno je gledala u njega i nije znala kako da reaguje.

"Zdravo." Rekao je. "Cuo sam da sutra odlazis."
"Da." Samo je odgovorila.
"Mogu li uci, ili cemo pricati ovako na vratima?"
"Zasto?"
"Sta zasto?" pravio se da je ne razumije.
"Mislim da ne bi trebao ulaziti. Nemam vise sta da ti kazem."
"Ali ja tebi. Zelim da se bar ovaj put oprostim s tobom. Nadam se da ces mi to dopustiti"
Ona se bez rijeci sklonila u stranu i pustila ga u stan. Znala je da je to greska. Uputio se direktno u dnevnu sobu. Da bi prekinuo tisinu, rekao je:
"Ovdje je sve kao prije. Osjecam se kao da sam juce bio zadnji put kod tebe" "Da, ali se mnogo toga desilo u ovih par godina. To znas i sam jako dobro."
Sjela je i cekala da on kaze sta zeli. On je sjeo pored nje. Bilo joj je neprijatno i to je vidio.
"Nije valjda da se plasis? Necu ti nista." Pokusao je da se nasali.
"Ne plasim se. Ali mi se ne dopada da si pored ovolikog mjesta sjeo kraj mene. Jos uvijek mi nisi rekao sta zelis." Mislila je ako bude neljubazna da ce on brze otici.

"Sta zelim?..... Zelim da mi napokon kazes istinu. Zelim da se ove godine izbrisu, da smo opet ono sto smo nekad bili. Da se ovo sve nije nikad desilo. To zelim!"

"Dobro znas da je to nemoguce. Zasto otezavas ovu situaciju? Zasto ne odes svojoj kuci, zeni koja te ceka i tvojoj prelijepoj kcerkici? Zasto si dosao ovamo? Znas da to nisi trebao uciniti!"

"Znam. Sve znam. Ali znam i da te volim vise nego sto sam ikoga volio. I znam da ti jos uvijek volis mene. I znam da mi je svaki dan pakao od kad si otisla. Da se ne prestajem pitati sta se desilo, zbog cega si nestala." Oci su mu se napunile suzama.

Ona ga nikad nije vidjela takvog. Nije mogla drugacije, zagrlila ga je i zaboravila na sve sto je do tad bilo. Zeljela je da ga utjesi, da ne gleda tu bol u njegovim ocima. Njezno ju je poljubio. Prvo polako, nesigurno, a kad mu je odgovorila na poljubac, postao je posesivniji. Zagrlio je i ljubio da da je od tih osjecaja pocela drhtati. Nije mogla da misli, osjecala je da je tu, da je napokon kraj nje, da ga toliko voli i da sve ostalo nije bitno.

Voljeli su se kao nikad to tad. Nije ni o cemu razmisljala, samo da je on sad tu i da je drzi u narucju. Bilo im je krasno. Nezaboravno....

Oko ponoci su lezali, sretni i bliski kao nikada prije. Odlucila je da mu kaze istinu. Da mu kaze da ga nikad nije zeljela povrijediti. Da ga voli kao i prije i da ga nikad nije prestala voljeti. On je s nevjericom slusao pricu o proteklih par godina. Nije ni primjecivao kako je jako grli, kao da zeli da je zastiti od svog bola kroz koji je prosla. Plakao je s njom.

"Oh Boze.... zasto mi to nisi rekla? Zasto si zeljela da kroz sve prodjes sama... A ja budala, proklinjao sam te zbog toga sto si mi ucinila, dok si se ti u to vrijeme borila da prezivis! Oh Boze....."


Smiri se, molim te." i ona je plakala. "Nisi mogao nista izmjeniti... Nisam znala da li cu prezivjeti i zeljela sam da me zaboravis da ne bi patio za mnom."

"Da. Ali te ja nikad nisam zaboravio. Patio sam za tobom, pokusavao da te zamrzim, ali sve je bilo uzalud. Jedino sto me je svaki dan mucilo je zasto si to ucinila..... Zasto mi tvoji roditelji nisu rekli istinu? Ili Suzana?"

"Oni nisu smjeli, obecali su mi da nece reci. A Suzana nije znala. Nisam joj nista rekla bas zbog toga jer sam se plasila da ce ti na kraju popustiti i ispricati sve. A to nisam zeljela."

I sta sad? upitala se u sebi. Ne moze ga rastaviti od te kcerkice. Bez obzira koliko se vole, njegovo je mjesto pored njegove zene i djeteta.

"Pocecemo iz pocetka. Sve ce biti dobro. Ja cu razgovarati s zenom, sve cu srediti."

"Ne! Ne cini to jos. Moramo razmisliti." pokusala je da ga ubijedi.

"Tu se nema sta razmisljati. Ja pripadam tebi i ti pripadas meni."

Samo ga je nijemo zagrlila. Znala je da stoji pred najtezom odlukom u svom zivotu


Da.... tu noc ga je uspjela nagovoriti da se vrati kuci, i da zeni jos nista ne govori. Predlozila mu je da dodje sutra i da jos jednom razgovaraju o tome. Cim je on izisao iz stana, pocela je pakovati svoje stvari. Sreca da on nije znao, da njen avion polijece tako rano ujutro.

Na brzinu je napisala Suzani kratko pismo i zamolila je, zaklela je u njihovo prijateljstvo, da ni pod kojim uvjetima njemu ne da njenu adresu. Ujutro je vec u 6 sati izisla iz stana. Roditelji su je odpratili na aerodrom. I njima je jos jednom podvukla, da nikome ne govore gdje je. Oni koji trebaju, imaju njenu adresu, obrazlozila je.

I tako je, teska srca sjela u avion i odletjela negdje daleko....

------------------------------------------------------

Prolazilo je vrijeme. U Bosni je poceo rat i ona je izgubila svaki kontakt sa Suzanom. Odmah na pocetku rata, njeni roditelji su napustili grad i dosli k njoj. Mama joj je rekla da zna, da je on neposredno poslije njenog odlaska takodje otisao iz grada. Sa svojom zenom i kcerkom.

Ona je pokusavala da ga zaboravi. Na momente joj se cinilo da joj se to i desilo. Mislila je da se zaljubila i nakon 3 godine je odlucila da se uda. Neposredno poslije toga postala je i sama majka. Ali jos za vrijeme prve godine braka je shvatila, da je to samo zabluda, da joj je muz drag, ali da svog momka iz mladosti jos nije zaboravila.

Sedam godina nakon njihovog zadnjeg vidjenja nasla je kartu u posti. Pisalo je samo: "Jos uvijek te volim." I nista vise! Ali, nesto drugo nije ni bilo potrebno. Prepoznala je rukopis. Bila je sva zbunjena, slomljena, nije znala vise nista.

Par dana kasnije zazvonio je telefon. Javila se i cula kako s druge strane zice jedan tako poznat i drag glas rece:

"Kako je dobro cuti tvoj glas"

Tisina. S obje strane. Suze su joj tekle niz lice.

"Da li si jos tu?" upitao je.

"Da." prosaputala je. "Kako si me nasao?"

"Suzana.... Sreo sam je na moru, pricali smo dugo i onda sam je ubjedio da mi da tvoju adresu. Rekao sam joj, ako zna sta je ljubav, ako si joj ikad ista znacila, dace mi je. I to je ucinila."

Nije znala sta da odgovori na to. On je nastavio:

"Jesi li svjesna kroz sta sam prolazio? Trazio sam te preko prijatelja i poznanika, cak sam i internacionalni crveni krst molio za pomoc. Ni internet mi nije pomogao....."

Ona i dalje nije mogla rijeci izustiti. Onda je upitala:

"Kako si? Gdje si sad?"

Odgovorio joj je gdje se nalazi. Drugi kontinent. Daljina.... A opet tako blizu....

"Kako ti je zena?

"Mi smo neposredno poslije tebe napustili Banjaluku. Otisli smo za Hrvatsku. I par mjeseci poslije toga se razveli.... Nadao sam se, da cu te naci, ali to mi do sad nije uspjelo.... Sve sto sam ikad u zivotu zelio je, da budemo skupa."

"To je nemoguce. Za to je kasno." prozborila je. Bol je rasturala, ali znala je da povratka nema. Ne vise.

Ispricala mu je ono sto je i sam znao. Da se udala, da je majka i da ni pokoju cjenu ne moze da sve to izbrise i bude s njim. Bez obzira koliko bi ih to oboje usrecilo. Bilo bi previse ljudi koji bi zbog njihove srece patili.

Na kraju mu je rekla:

"Nemas pojma sta mi znaci sto sam ti cula glas. Uzasno me boli sto vise nikad necemo biti skupa. I nikada se necemo vidjeti. Uvijek cu te voljeti, ali to je sve sto ti mogu dati. Mene, moje tijelo, vise ne mozes imati. Ali imas nesto sto niko drugi prije i poslije tebe nije imao: moju ljubav."

Ne cekajuci njegov odgovor spustila je slusalicu. Od tada je proslo par godinica. Nisu se vise culi. Nije je vise kontaktirao. Ali uvijek kad cuje jednu pjesmu, suze joj krenu niz lice. I zato je evo postavljam ovdje, da zna da ima neko ko misli na njega i ko mu porucuje: TEBI LJUBAVI


Dal pomislis na mene
Kad hladna kisa pada
Ma gdje mi zivis sada
Dal nocas imas sna
Razdvojio nas zivot
Na dvije strane svijeta
Od vjecitoga ljeta
Do hladnog sjevera
Al isto nam je nebo
Sto nocas snama place
Isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama
Jer ljubav kao nasa
Je ljubav vjecita
Dal pomislis na mene
Kad nekog drugog ljubis
Dal moje ime skvisne sa tvojih usana
Razdvojio nas zivot
I neznam gdje si sada
Al nema noci,dana da ne mislim na nas
Al isto nam je nebo
Sto nocas s nama place
I isto nam je suza iz oka kanula
Ja znam da nisi sretan
I mene tuga slama jer ljubav kao nasa je ljubav vjecita

offline
  • Pridružio: 17 Apr 2006
  • Poruke: 364
  • Gde živiš: u jednom srcu

Posle ovih prica ne znam koliko ce vam ova biti upecatljiva, kratka je ali ima svoju pouku,pa evo je:

NA PUTU ZA OZ

Prica je o konjaniku koji je hteo da pronadje obecanu zemlju. Na putu je pitao seljaka: "Da li je ovo put za OZ?" "Nije", rece seljak, "na pogresnom si putu, to ti je u onom pravcu", "ma dobro", pomisli konjanik, "imam strasnog konja i mnogo hrane za put, bas je ovaj kojim idem zanimljiv. ici cu da vidim sta ce se ovde dogoditi, pa cu se vec posle lako vratiti". Ne znajuci, uleteo je u zamku. Sto je jaceg i boljeg konja imao, i vise hrane za put, time se sve vise udaljavao od svoga cilja i od obecane zemlje. Izgubivsi pravac, i putujuci sve dalje, on je otisao predaleko. Mozda ce jednom, kada bude hteo da se vrati, konj biti star, a hrana potrosena? Ako uzgred ne zaboravi, zbog senilnosti, sta je hteo kada je trazio obecanu zemlju.


Evo jos jedna ...

ELEONORA - Slobodan Zujevic

Tog leta sam, zbog slabe ocene iz matematike, morao da spremam veliku maturu. Ona se tada zvala "ispit zrelosti". Da bih mogao na miru da ucim, otisao sam kod babe i dede, na selo.

Obradovali su se kada sam stigao, ali ih je rastuzilo saznanje da nisam maturirao na vreme. Baba Jovanka, po prirodi prakticar, odmah je predlozila da mi, u pripremi za jesenji rok, pomogne susetka, profesorka Eleonora. Samouvereno je tvrdila da je ona najbolji profesor u mestu, mada malo bolesljiva. Zbog toga joj je ona, svake veceri, odnosila sveze pomuzeno kozje mleko, kao najprirodniji lek. Jovanka dodade jos, poverljivo, da je Eleonora ostala baba-devojka, od kada ju je prva i jedina ljubav ostavila pred oltarom da uzalud ceka. Od tada se okanila muskog sveta i posvetila svojim djacima. A oni su je iz miloste zvali "Nasa profesorka Nora".

Jos iste veceri, po povratku od Eleonore, Jovanka mi radosno saopsti da vec narednog dana mogu da odem kod profesorke, radi konsultacija. Dobra "Profesorka Nora" imala je volju da pomogne u spremanju svih pet maturskih predmeta.

Sutradan popodne, Baba-Jovanka je nabrala prelep buket georgina, iz svoje baste, pa mi ih, s uzdahom sto je morala da ih posece, tutnu u ruke, s objasnjenjem da su namenjene Eleonori. Zatim smo zajedno otisli do njene kuce u susedstvu. Bila je to izuzetno lepo osmisljena i sagradjena predratna vila, sa velikim zastakljenim tremom, namenjenim za zimsku bastu. Ali je i tada, usred leta, bio prepun tropskog zelenila i neznih cvetova. Vila se nalazila usred velikog ruzicnjaka, poput koralnog ostrva, okruzenog mediteranskim biljem. Mislim da nikada pre, ali ni posle, nisam video raznovrsniji i lepse odnegovan ruzicnjak. Spektar boja ruzinih cvetova pojacavao je predvecernje sunce do nestvarnosti. A njihov opojni miris osecao se jos sa ulice. Imao sam osecaj, da je samo ovako i nikako drugacije mogao da izgleda raj, ukoliko zaista postoji. A ovo je bio, neosporno, zemaljski raj. Vrt je ocigledno bio ponos i velika Eleonorina ljubav. Pri ulasku u dvoriste, Jovanka mi sapatom rece, da profesorka posle smrti roditelja zivi sama u vili, koju odrzava pedantno, isto kao i vrt. Mada, isto tako pedantna domacica i ljubitelj georgina, Jovanka nije mogla da ne prizna da ovakvu lepotu jos nije videla.

Eleonoru smo zatekli upravo u ruzicnjaku s kanticom za zalivanje cveca u ruci. Odevena u diskretno sarenu svilenu haljinu, s cvetnim motivima, delovala je kao i njen vrt - nezemaljski. Primila nas je sa sirokim prijateljskim osmehom, kao stare znance. iskreno se obradovala buketu georgina koje sam joj trapavo pruzio u ruke. Jer, Eleonorina pojava me je potpuno zbunila. Bila je to devojka u zenitu lepote, jos uvek zanosnog izgleda, graciozna, mada pomalo umornih pokreta. Bujnu kestenjastu kosu nosila je na malo starinski nacin, skupljenu u pundju, pricvrscenu isto tako starinskim koscanim poluovalnim cesljem. bez sminke, bledunjavih obraza, nebesko plavih, inteligentnih i prodornih ociju, delovala je kao devica spremna za udaju, a ne baba-devojka, kako je Jovanka opisala.

Zatecen njenim izgledom, sto je ona primetila, smeteno sam joj se predstavio i jedva izustio da mi je najveci problem matematika.

Klimnula je blagonaklono glavom i odvela nas do bastenskog stola i stolica od pruca, usred najguscih bokora nestvarnih ruza. Zatim nas je posluzila medom i svezom vodom iz svog starog bunara. Baba Jovanka shvativsi da je dalje suvisna, opravda se kucnim poslovima, pa se dize i ode.

Posle prvih konsultacija, Eleonora, me odmeri svojim pronicljivim pogledom, od koga sam uzdrhtao celim telom, i rece mi da se ne brinem. Smatrala je da moje opste znanje nije toliko zapusteno, te se mozemo nadati sigurnom uspehu. To me prilicno ohrabri. Pri tom mi se toplo osmehnu. Do kraja naseg druzenja nisam uspeo da otkrijem da li je bila svesna lepote svog osmeha - tajnovitog, nedokucivog, a punog lepote i obecanja. Celo njeno bice zracilo je, za mene dotad nevidjenom, prefinjenom, prirodnom zenstvenoscu.

Pored nje nisam ni zapazio kada se vrt oko nas okupao srebrom meseceve svetlosti, cineci ga jos nestvarnijim.

Prijateljski, gotovo blisko, oprostili smo se do narednog popodneva. Otisao sam od Eleonore, ne dodirujuci zemlju. Dugo sam, u mladalackom zanosu, setao okolnim livadam. mirisale su na cistu lepotu i ljubav, obasjane vilinskom svetloscu zvezdane letnje noci.

Jedva sam docekao sledece popodne. Uzurban uoci polaska, zaboravio sam da ponesem vise od polovine knjiga. Eleonora je to odmah primetila i blagonaklono se, kako je samo ona to umela, nasmesila. Od prvog trena sam imao osecaj da je poznajem oduvek. I mada je bila dvostruko starija od mene, dozivljavao sam je, valjda zbog njene duhovne mladosti, kao svoju vrsnjakinju. Takav talenat, da s lakocom prenosi drugome svoja znanja, dotada nisam upoznao. Tako mi se mrska matematika od jednom omilila. I mada me je opijalo njeno prisustvo, ucio sam veoma brzo i lako. Eleonora je, opcinjavajucom vestinom iskusnog profesora, uspesno odrzavala distancu odnosa profesor-ucenik. Pouzdano sam nasluciao da je svesna da njena blizina budi u meni ustreptalu, nerascvetanu mladu muskost. A mladost ne bi bila ono sto jeste, kada ne bi zelela da se svidi. Narocito lepoj, obrazovanoj devojci, makar ona bila i starija. Ljubav ne priznaje godine, ali stvara probleme.

Primetio sam da pored negovanja ruzicnjaka, svoje najvece ljubavi, Eleonora dosta cita knjige iz velike biblioteke svog pokojnog oca, nekadasnjeg profesora svetske knjizevnosti. Odmah sam je zamolio da mi posudi neku knjigu, zeleci da joj tim gestom dam do znanja kako sam zainteresovan i za duhovni svet.

Jedva sam docekao cas srpskog jezika da bih poverljivo i pomalo stidljivo pokazao profesorki svoje lirske pesme. Pazljivo ih je procitala, zagledala se u mene svojim prodornim pogledom, pohvalila ih, a odmah zatim posavetovala me da se pre svega posvetim ucenju. "Poezija moze malo i da saceka - dodala je setno - Nekada sam se i sama bavila poezijom."

Drugom prilikom dok mi je objasnjavala komplikovanu jednacinu, da bih bolje video, priblizila mi se toliko, da sam osetio miris njenog tela i kose, protkane tanusnim zracima sunca, sto su se jedva probijali kroz gustu krosnju lipe, pod kojom smo sedeli. Tog trenutka nisam nista shvatao od onoga sto mi je objasnjavala. ustreptala srca, gotovo ne disuci, kao slucajno, dodirnuo sam nezno svojim kolenom njeno. Osim sto je u trenutku zastala, nicim nije pokazala da je osetila ovaj moj dodir. Ali, svoje predivno izvajano koleno, koje se tajanstveno naziralo kroz prozirnu svilenu haljinu, nije udaljila. Tada, iznenada, jak napad kaslja uzdrma celo njeno vitko telo. Eleonora, zarumenelih obraza, utrca u kucu izvinjavajuci se. Kada je napad kaslja najzad uminuo, Eleonora izadje iz kuce, veoma bleda, promenjenog lika i zamoli me da nastavimo sledeceg dana.

Kod kuce sam, nesmotreno, ispricao ovaj dogadjaj baba Jovanki. Ona me je odmah zabrinuto, ali i diskretno, posavetovala da ne prilazim isuvise blizu profesorki, jer ona sigurno ima "jektiku". "A tu spasa nema" - prepade me.

Sutradan je Eleonora delovala veoma iznureno. ocigledno u zelji da donekle prikrije svoj bolestan izraz lica, stavila je sasvim diskretno, ali veoma zenstveno, malo sminke. To je nju ucinilo jos suptilnijom a meni je zasijala nekom novootkrivenom lepotom. Ganut ovim prizorom, sa zeljom da joj olaksam stanje, izustio sam gnusnu laz, od koje sam se odmah lecnuo, da sam doneo pesmu posvecenu njoj. Iznenadjena tolikom drskoscu, Eleonora nije mogla da prikrije kratkotrajnu rumen, sto joj obuze lice. Pesmu, ranije napisanu simpatiji iz razreda, procitao sam drhtavim glasom u jednom dahu, svestan prevare. Saslusala me je, kao i uvek, veoma pazljivo. Zamislila se, pa mi se obrati ozbiljnim glasom.

"Mladicu, (prvi put me nije oslovila imenom, nemojte se nikada igrati s tudjim osecanjima, ako zbilja ne mislite ono sto govorite ili cinite. To nije posteno, pre svega prema samom sebi, ali i prema drugima. Mozete time izazvati nesrecu". Zatim, umorno dodade - "Ja sam dvostruko starija od vas, a uz to jos i tesko bolesna. Samim tim, nisam za tu vrstu igre. Zato, zaboravimo ovaj mali ispad i nastavimo s nasim ucenjem. Ne ostaje nam jos mnogo vremena". Poslednju recenicu je izgovorila sapatom, gotovo za sebe, duboko zamisljena. Odmah sam se, u sebi, iskreno zastideo svog postupka i gorko pokajao. Ali, ucinjeno je ucinjeno.

Narednog dana izuzetno sam se trudio nastojeci da izgladim jucerasnju gresku. Osecao sam na sebi ispitivacki, zagonetni pogled Eleonore, sasvim drugaciji od dotadasnjeg. Meni nedokuciv.

Ubrzo sam poceo da uocavam promene u njenom ponasanju. Pocela je svakodnevno da menja svoje raskosne svilene haljine. Rasplela je starinsku pundju i kosa joj je zamirisala zanosnim mirisom njenih opojnih ruza. Tako su sigurno izgledale sumske vile u svom volsebnom vilenjackom kolu, na punoj mesecini! (Tesko onom momku koga otkriju da ih krisom posmatra)...

U mojim tadasnjim godinama zaljubljuje se "na prvi pogled". Ona je to znala i nase su se uloge iznenada sasvim promenile. Eleonora, svom svojom zrelom, iskonskom zenstvenoscu, pocela je da zavodi moju otvorenu, neiskvarenu i jos neranjenu dusu. Zatecen iznenadnom promenom, nisam znao kako da se ponasam.

U sred jednog naseg casa, banu iznenada doktor Stanoje, Eleonorin kucni lekar, tek zavrseni student medicine, koji mi je, uvek kada je dolazio, izazivao osecanje odbojnosti i ljubomore. To Eleonorinom oku nije promaklo. Cini mi se da joj je to cak i godilo. Kada bi otisao, ponasao sam se detinjasto uvredjeno i nabusito. Pazeci da me ne uvredi, Eleonora se krisom, gotovo u sebi, vragolasto smesila. Ali, ja sam to osecao, i bolelo me je. Narocito to sto smo se poslednjih dana pred moj odlazak nekako udaljili. Osecao sam u vazduhu da uziva u mojoj zbunjenosti pred njenom izazovnom zenstvenoscu. To me je gotovo dovodilo do ocajanja. Voleo sam je bolno, nemocan da bilo kako to iskazem.

Moje mucenje prekinu dan rastanka. Pruzila mi je ruku u znak pozdrava, krijuci setu usiljenom veseloscu i recima ohrabrenja, da se ne bojim, jer je sigurna u moje uspesno maturiranje. Dodala je jos, s nadom u glasu, da cemo se uskoro videti i zajedno proslaviti moj "ispit zrelosti", pa i upis na fakultet. Sve vreme, njena mila i pretopla ruka, bila je u mojoj, kao potvrda nemustog, divnog i neznog obecanja. Nisam odoleo, i na starinski nacin, iznenada sam privukao njenu ruku svojim usnama koje su gorele. Poljubio sam celo njeno vilinsko bice podrhtavajuci od srece. Eleonora je to shvatila, i da bi prikrila svoju zbunjenost, iznenada se okrenula i utrcala u kucu.

S dusom prepunom bola, napustio sam "vilinski dom" u kome sam proveo kratke ali najlepse trenutke svoje mladosti. Izasavsi iz njega, osvrnuo sam se i naslutio nekakvu nepoznatu opasnost koja se polako, kao tamni oblak kobno nadvijala nad njim. Otisao sam sa dusom punom mesavine najlepse ljubavi i gorkog ukusa bola zbog naseg rastanka.

I kao sto je moja profesorka Eleonora osetila, maturu sam lako polozio s odlicnim uspehom. Trebalo je da, po dogovoru, odmah odjurim kod nje s obavestenjem o nasem zajednickom uspehu. Nazalost, to nisam ucinio jer je rok za upis na fakultet bio veoma kratak. Tako sam svoj odlazak kod Eleonore odlozio za kasnije.

U opstoj guzvi studenata, s punim rukama dokumenata za upis, i uzbudjenjem buduceg "akademskog gradjanina", upoznao sam slucajno lepuskastu mladu devojku iz unutrasnjosti. Prosto, srdacno sam joj pomogao oko upisa i snalazenja u velikom gradu. Tako smo se spontano zblizili i poceli da zabavljamo. Ta mladalacka opijenost me je toliko ponela, da sam skoro sasvim zaboravio na svoju profesorku, koja mi je toliko pomagala. Setio sam se svog obecanja Eleonori, tek kada je brucoska ljubav iscezla, isto onako naglo i spontano kako se i rodila.

Zastideo sam se svog olakog neverstva i brzog zaborava trenutaka lepote i srece. Kako sam to mogao, pitao sam se?

Kako su dani odmicali, shvatao sam da vise i nema smisla da se javim Eleonori. Cak ni izvinjavajucim pismom. Jer nisam nalazio reci izgovora za toliku nezahvalnost i zaboravnost.

Jednoga dana, slucajno, pred ulazom u fakultet gotovo sam se sudario sa rodjakom iz mog mesta. Zamolio sam ga da prenese babi i dedi da sam postao student... Hteo sam, ne znam ni sam vise sta da mu kazem, kada me on prekide, pomalo prekorno, pitanjem zasto nisam dosao na Eleonorinu sahranu? - "Ucenici svih razreda - rece - bili su u povorci. Nije bilo mestanina, cije je ona dete ucila, a da nije zaplakao za njom."

Stajao sam ukocen, pred njim, paralisan stravicnom vescu. Nisam mogao da se pokrenem, ili bilo sta da izustim. - "A celog leta se trudila samo oko tvoje mature - nastavi rodjak da me prekoreva". Jedva sam ispustio mucavi glas: - "Kako? ... Zasto?... Iznenada?..."

On me, s nevericom, upita: "Pa zar ti ne znas da se Eleonora ubila? Popila je previse lekova... A poruku nikakvu nije ostavila".

Skoro sam zaplakao: - "Ubila se?!..."

Rodjak me iznenada napusti, s izrazom prezira. Ostao sam skrhan iznenadnom vescu i strasnom pomisli:"Vise je nikada necu videti... Koliko li sam, svojim nedolaskom, doprineo njenoj kobnoj odluci?"

Kukavno! Nikada nisam otisao na njen grob, niti joj odneo ruze koje je toliko volela.

Studentske godine su prohujale. Diplomirao sam, i, kako se tada govorilo, otisao u armiju. Na svoje veliko iznenadjenje, na prvom lekarskom pregledu, susreo sam se sa doktorom Stanojem. Odmah smo se prepoznali. On se, za razliku od mene, cak i obradovao. Rekao mi je da koristi vojni rok za zavrsavanje postdiplomskih studija. U daljem razgovoru neminovno dodjosmo i do secanja na Eleonoru. Pomalo zbunjeno i pravdajuci se, ispricao sam mu da sam se, onako mlad, donekle poigrao sa osecanjima stare devojke. "A mozda i sa njenim zivotom - dodao sam". To sam rekao, takodje, nespretno i pomalo teatralno.

Doktor Stanoje se na ovo moje "priznanje" ironicno nasmejao.

- "Pa ne mislite, valjda, ozbiljno da se Eleonora ubila zbog vas? Kako mozete biti toliko sujetni? Eleonora je bila veoma tezan bolesnik. Ja sam bio uveren da ce umreti jos tog proleca. Metastaza je uveliko uzela maha. Davao sam joj sve vece doze morfijuma. Junacki je podnosila bol. Snaznije od bilo kog muskarca. Tada ste se pojavili vi. Shvatio sam da je posle mnogo godina, iznenada, u sebi ponovo otkrila zenu. Moram priznati, da ste joj i ne znajuci, pomogli u tome. Bolest kao da je bila zatecena. Pocela je da se koleba... Moguce je da ste joj produzili zivot, za to leto... Vazno je da je tih poslednjih trenutaka bila srecna... Cekala vas je. Niste dosli... Ne verujem da je to bio glavni razlog njenog postupka. Jer, bolest je tada naglo uzela maha. Vrlo dobro je znala da joj spasa nema. Potrazila ga je u odlasku. Tako, vasa savest moze biti potpuno mirna - zavrsio je doktor Stanoje."

Ali, nije mi mnogo pomogao. Jer, u meni je zauvek, do poslednjeg daha, ostalo otvoreno i bolno, kao Eleonorina bol, pitanje bez odgovora:"Da li je Ljubav-Carobnica mogla spasiti Eleonoru?"...

Mozda!...

offline
  • Pridružio: 30 Jun 2006
  • Poruke: 475
  • Gde živiš: U snovima...

@Tiringer

Fina je ova prva pricica.A ovu drugu jos nisam stigla da procitam.

offline
  • Pridružio: 07 Avg 2005
  • Poruke: 400
  • Gde živiš: Zemun

Serenada za Anu



Čuo sam neki žagor pod prozorom i pomislih da su došli da ubiju mog oca.

A onda je violina dovela sve u sumnju i oslobodila me straha. Taj koji je svirao pod našim prozorom nije bio virtuoz, ali je, očigledno, bio zaljubljen u moju sestru Anu. Violina je imala glas skoro ljudski. Neko je, do ušiju zaljubljen u zvezde, u moju sestru Anu, pevao stidljivo, trudeći se da dâ svom glasu što veću muškost i dubinu. Ipak je to pevanje ličilo na šaputanje:

Zašto je Gospod stvorio ljubav... Zašto su noći...

Onda Ana najzad pronađe šibice i ja je videh pri toj svetlosti, kao u magnovenju, kako stoji iza zavese, u belom. A kada se vratila i ponovo legla, začuh kako moja majka, dirnuta, skoro poslovično reče:

"Ana, zapamti to jednom zauvek. Kada se nekom drži podoknica, onda treba zapaliti šibicu. To je znak otmene pažnje."

Smiren majčinim glasom, ja sam ponovo tonuo u san kao u šumu mirisa, kao u zelenu livadu.

Ujutro smo našli u prozoru grančicu jabukovog cveta, sličnu srebrnoj kruni, i dve-tri razbuktale crvene ruže. I još pre nego što nas je (sutradan u školi) pitala učiteljica: "Koji je to magarac gazio noćas po bašti", ja sam još ujutro, tako reći po mirisu, prepoznao cveće iz bašte gospođe Rigo, jer ja sam vezivao ruže, podsecao jorgovan.

Nisam hteo da kažem da je - sudeći po glasu - taj magarac što brsti ruže bio gospodin Fuks mlađi, obućar, zaljubljen kradom u moju sestru Anu.

Ana, reci, da li sam sve to izmislio?

(Cveće i mirise.)

(Danilo Kis)

offline
  • Pridružio: 30 Jun 2006
  • Poruke: 475
  • Gde živiš: U snovima...

Ta subota je obecavala nesto novo i posebno.Imala je neki cudan miris,koji sam samo ja mogla da nanjusim.Njen ukus je konacno uspio da mi zasladi snove.Bila je tako lijepa,vesela i mirisna subota.Kao nikada,moje srce je razigrano pucketalo,a u sebi je cuvalo cudan predosjecaj o nekom novom uzbudjenju.Nesto se moralo promijeniti.Po stoti put sam govorila sebi da moram da se mijenjam i iskidala sam mnogobrojne stranice iz svoje knjige zivota.Ali,svaki put,kao da me je pratilo neko prokletstvo,krenem krivim stazama.
I opet sve ispocetka.Htjela sam da sve krene nabolje,da pocnem vjerovati u nesto,promijenim pogled na svijet.Jer i meni je bilo glupo gledati kako nekad raspjevana i vesela djevojcica,ne moze ostvariti svoje zelje,tuzno i zamisljeno gleda u daljinu,dok tone u moru svojih suza.Ali,brzo se navikla na to.Odjednom,tog dana osjetila je potrebu za novim zivotom,lijepim,srecnim i ispunjenim,a znala je da to moze zavisiti od nje same.Sve je cvjetalo.Niko to nije primijetio,ali meni se cinilo kao da je sve sijalo oko mene.I znam da sam bila u pravu.Po prvi put sam osjetila da zivot moze biti lijep.Preispitujuci osjecaje,tragala sam za osjecajima i za samom sobom,sjedeci za stolom i guseci se dimom cigarete koju je prijateljica drzala u mojoj blizini.Sjedile smo u kaficu koji nam je najdrazi i u kojem se osjecamo najprijatnije.Uvijek tu izlazimo i skoro uvijek smo neraspolozene.Sjedile smo dugo,gledeci jedna u drugu.Ali,onda je meni nesto odvuklo pogled na drugu stranu.SRCE je zaigralo.Svako zrnce moje krvi nemirno je skakutalo mojim venama.
Moj pogled je ostao nepomican.Nevjerovatan osjecaj.Prijateljica je ustala i odsetala od stola,a moje oci su i dalje bile ocarane mladicem za sankom.Mislila sam da cu da eksplodiram,postajalo je sve vise vruce.Bila sam izbezumljena,nisam znala sta mi se desava.I okrenuo se.Pogledao me je.Imao je blistave zjenice i prodoran pogled.Tolika dubina me je natjerala da zalutam u neku nepoznatu dimenziju.Od tolikog zanosa pocela sam da zamisljam sebi krila na ledjima.Samo sam cekala trenutak da poletim. Zaljubljen
Vec na prvi pogled djelaovao je drugacije od ostalih.Neki glas duboko u meni govorio mi je da je on prava osoba za mene.Djelovao je tuzno i usamljeno,mozda je to samo ono sto sam ja zeljela u njemu da vidim.Kao da je on bio taj zbog koga sam se tu stvorila.Gledali smo se,minuti su odmicali,a meni se cinilo kao da su svi ljudi oko nas nepomicni.Svi su mi se cinili kao zaledjeni.Prisao mi je.Sve je djelovalo nestvarno,a nisam zeljela da stane.Prijala mi je toplina njegovog dlana oko struka.Dok je pricao,nasmijala bih se njezno na svaku njegovu recenicu.Nisam ja cutala zato sto ne volim pricati,vec da bi on duze pricao,njegov glas je bio tako njezan,a taj ton je prijao mojim usima.
U njegovom drustvu osjecam se tako sigurno i prijatno i mislim da mi poklanja mnogo vise od onoga sto sam zasluzila.Zbog njega vjerujem da mogu da posjedujem i vjecnost... Zagrljaj



ZNAM DA PRICA NIJE NESTO POSEBNA,ALI ZELJELA SAM DA OVO PODIJELIM S VAMA.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 773 korisnika na forumu :: 32 registrovanih, 5 sakrivenih i 736 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, _Sale, A.R.Chafee.Jr., Apok, Bane san, Bobrock1, coaaco, cuculo, draganca, Georgius, goxin, hologram, HrcAk47, indja, laki_bb, MB120mm, milenko crazy north, MiroslavD, Oscar, procesor, Ripanjac, shone34, sokars, Srky Boy, Stanlio, stegonosa, tmanda323, vladetije, x9, xoxxvelja, yrraf, |_MeD_|