|
Modra Elegija
Postojala si, zivo i modro, trenutak. I nestala si.
I nista od sebe nisi ostavila. Ni dah u zraku.
Ni miris u liscu. Ni oblik svoj u vjetru.
Nista. Tvoj trzaj je bio brz i odlucan.
A ja evo mucim sva cula, da ozivim
ovaj uzavreli cas. Onaj ostri bljesak
tvoje prisutnosti. Gledam more i nebo
i trazim boju tvojih zjenica. Slusam lahor
(s juga dolazi) i lovim u njemu
val tvoga glasa. Pipam vrske svojih prstiju,
nije li mozda, bar malo, na njima ostalo
leda od tvoje vatre, pepela tvoje ljubavi?
Trazim dusu tvoju u dusi tisine,
krv tvoju u svojoj krvi, prisutnost tvoju
u svojoj odsutnosti. Ali nista. I nigdje.
I sjecanje je nemocno pred tvojim
modrim letom. Ni ono nije moglo
zadrzati nista od tvoje plahe pojave,
od tvog toplog plavetnila.
I more sumi modro. A tebe nema.
I dan sumori modrinom daljine i neba.
I vedro je. I toplo. A mene nema. I
ne znam gdje si, ni gdje sam. Nitko te
vise ne pozna. I nema te nigdje.
Ni na nebu. Ni u moru. Ni u ovoj
modroj elegiji, koja te uzalud trazi.
|
