|
Svjetiljka spavač
Bez tebe spavati nisam znao, ni usuđivao se nisam
Izvrći stepeništu koje silazi,
Kasnije, otkrio sam da je ova zemlja,
Kojoj se putovi sunovraćuju u smrt, drugi jedan san.
Tada sam te htio uz uzglavlje groznice moje
Da ne postojiš, da budeš crnja od tolika mraka,
A kada sam u svijetu uzaludno govorio glasno,
Na putovima preširoka sna sam te imao.
Bog goni u meni, bijahu to ove obale,
Koje sam lutajućim uljem obasjao, a ti si spašavala,
Noć iza noći, korake moje, od ponora što me opsjeda,
Noć iza noći, zoru moju, Ijubav, koja se ne završava.
- Nad tobom sam se nadvijao, dolino tolika kamenja,
Slušao sam šumove tvoga odmora teškog,
Vrlo duboko, u sjeni koja te prekriva, promatrao sam
Tužno mjesto gdje se pjena sna bjelasa.
Slušao sam te kako sanjaš. O jednolična i gluha,
I ponekad nevidljivom nekom stijenom razbita,
Kako odlazi tvoj glas, otvarajući između sjena svojih
Potok jednog uskog i mrmoravog čekanja.
Tamo-gore, u zemaljskim vrtovima, istina je,
Panu, bezbožnik neki buja od svjetlosti smrtnili.
Ali ti, tebi dostaje i nešto mog lelujavog plamena,
Ti, što si nastanila noć savite izreke neke.
Tko si ti? Ništa do uzbuna od tebe ne znam.
Žurba jednog nesvršenog obreda u tvom je glasu.
Tminu ti dijeliš na vrhu stola,
I kako su ruke tvoje, o jedine, obasjane!
(Yves Bonnefoy)
|
