|
|
Pljevlja su, trenutno, najzagađeniji grad u Evropi, građane guši 4 000 dimnjaka i 40 kotlarnica; porodica sa djetetom u naručju, pljačka apoteku; širom zemlje javljaju se periodični štrajkovi radnika; socijalne mreže vrve od nezadovoljstva i kritike; Monstat je javio da je život u Podgorici siromašniji nego na sjeveru; Nezavisno od toga da li je ovaj podatak presmiješan ili tačan, nteresantno je, da se u našim statistikama ne kaže "bolji je život tamo" nego "siromašniji je onamo", jer je siromaštvo - parametar.
To su informacija za danas, oblačne i mračne kao nebo kod nas u Kotoru, zagađene kao vazduh u Pljevljima. Jedan sasvim običan dan. U zdravom društvu bio bi neobičan, kod nas sasvim uobičajen. Sjutra će niz sličnih informacija prestići današnje, i to će se gomilati, kao otpad.
A onda... na TV će, svježe najeden iz skupštinskog restorana pred mikrofone da izađe neki čobanin u odijelu, rumenih masnih obraza i plašljivih očiju, i da govori o investicijama i perspektivnoj budućnosti. Žena, koja mu je to jutro namjestila kravatu i pogladila ga po stomaku, javiće mu sms porukom da je bio odličan. A on će, onako nezgrapan i primitivan, uljuljkanog ega i ušuškane sujete, uputiti ka automobilu ispred kojeg ga čeka vozač, da mu prethodno otvori vrata.
On zna, da je biračko tijelo u Crnoj Gori 10 puta manje nego u Srbiji i 6 puta manje nego u Hrvatskoj, zna da ovdje ne postoji kultura protesta, da su kroz godine moralne devastacije u paramparčad razbijeni elementi solidarnosti i svijest o opštem dobru. Opozicija ga ne zabrinjava, jer je baš malo prije izlaska pred mikrofon, sa nekima od njih (ne svima, ali sasvim dovoljnima) jeo, pijo, pričao otvorenih usta dok je jeo i zabavljao ih i se - vicevima, masnim i jeftinim, kao što je i on sam.
U tom trenutku, baš u tom trenutku, hiljade zaposlenih preko veza njegove organizacije, nezadovoljnim kolegama će pričati „pušti, časti ti, ka da bi što bolje bilo da...“; a njihovi ostali „slobodnjaci“ pričaće nezaposlenima „gledaj da se uvališ neđe...“. Da, gledaj da se uvališ neđe – da ti poklone ono što te sleduje.
Ostali, zaposleni i nezaposleni, a nezadovoljni, budne svijesti i aktivne želje da im društvo bude bolje mjesto za život, imaju dvije opcije: Da čekaju R. K. Licemjernog i Najgoreg, da izigrava opoziciju u vlasti ili da se počnu udruživati, povezivati i organizovati. Neformalnih grupa je mnogo i lider im ne treba u vidu čovjeka, već vodilja u vidu ideje. Kao iskra pobune, političke i demokratske, koja se dešava BAŠ svuda, osim kod nas. I ako neko misli da je nerealno očekivati da neka pobuna promijeni sve – još je nerealnije očekivati da sa pobunom ili bez nje – sve ostane isto. Jer ne može. Nepodnošljivo je.
|
)
