Blog korisnika kindergirl
| Everything I cannot See | |
|---|---|
| 11 Maj 2010 19:33 | Idi na vrh |
| "I feel you all around me
You are everything I cannot see As the ocean crawls onto the shoreline So you lap at the edges of me And now, as I'm walking I know that you're watching me move For as much as I need you I must walk away from you You're my life, you're my hope You're the chain, you're the rope You're my god, you're my hell You're the sky, you're myself You're the reason I'm living You're all that I have to discover You're the rain, you're the stars You're so near, you're so far You're my friend, you're my foe You're the miles left to go You are everything I ever wanted And you are my lover So I carry I carry the flowers The flowers that are dead in my hands They will rise up at the very sight of you They will naturally understand That today is the day That we find out once and for all Now you know I must leave here You must let me stand or fall You're my life, you're my hope You're the chain, you're the rope You're my god, you're my hell You're the sky, you're myself You're the reason I'm living You're all that I have to discover You're the rain, you're the stars You're so near, you're so far You're my friend, you're my foe You're the miles left to go You are everything I ever wanted And you are my lover If I leave will you follow can I put my faith in you You're my life, you're my hope You're the chain, you're the rope You're my god, you're my hell You're the sky, you're myself You're the reason I'm living You're all that I have to discover You're the rain, you're the stars You're so near, you're so far You're my friend, you're my foe You're the miles left to go You are everything I ever wanted And you are my lover And I love you now As I loved you then But this island life Just had to end But you will allways be My special friend I will carry you with me And we can love again Now the drizzle Soaks us to the skin And the stars hang like a noose So let's face this together Now this storm is finally though You're my life, you're my hope You're the chain, you're the rope You're my god, you're my hell You're the sky, you're myself You're the reason I'm living You're all that I have to discover You're the rain, you're the stars You're so near, you're so far You're my friend, you're my foe You're the miles left to go You are everything I ever wanted And you are my lover." jedna shetnja, jedna kisha, jedna "pechurka", sa nekim drugim... chudno je to kad nekog koga odavno poznajesh upoznash na nov nachin. mmm, tastes good. "special friend.." :shh feelin', feelin' the storm is coming... * http://www.mycity.rs/Blog/Probudjenost.html  
|
|
| Ederlezi ... | |
|---|---|
| 06 Maj 2010 22:57 | Idi na vrh |
|
ne tumachiti... |
|
| Darkwood... | |
|---|---|
| 26 Apr 2010 20:26 | Idi na vrh |
zov shuma...sa Koshutnjaka... |
|
| M. | |
|---|---|
| 24 Apr 2010 16:22 | Idi na vrh |
| "Zivio sam svakojako,ali vecinom posteno,a to me ispunjava zadovoljstvom.Kazem vecinom jer se desavalo da nacinim i nepostenu stvar,kao i vecina ljudi,mada nikom nisam nanio zlo, bar ne ozbiljno. Patrijahalno vaspitanje a docnije komunisticki moral (ili ono sto sam ja pod tim zamisljao), terali su me da mislim o drugim... ljudima, a radije sam pristajao na svoju stetu nego na tudju. To me cesto stajalo spokojstva i sigurnosti,ali sam uvek voleo da budem prevaren,nego pokvaren, vise sam voleo da ispadnem naivan nego surov."
Iz testamenta Mese Selimovica *link* *mentalni link no.1* http://www.mycity.rs/Srpska-knjizevnost/Dervis-i-smrt.html *mentalni link no.2* "U trprljenju u zivljenju..." |
|
| pesma o prichi... | |
|---|---|
| 15 Apr 2010 13:13 | Idi na vrh |
|
jedva chekam... |
|
| not hard at all.. | |
|---|---|
| 13 Apr 2010 16:31 | Idi na vrh |
| Elizabeth:" It took me nearly a year to get here. It wasn't so hard to cross that street after all, it all depends on who's waiting for you on the other side. "
|
|
| unspoken words | |
|---|---|
| 29 Mar 2010 20:13 | Idi na vrh |
| I'm the letters you've never sent...
http://shtikla.blogspot.com |
|
| na sunčanoj strani ulice | |
|---|---|
| 18 Mar 2010 18:37 | Idi na vrh |
I tako je danas posle tri meseca bio jedan dobar dan, rekla bih. Rano sam ustala i već je sijalo sunce. U prevozu sam pustila radio i muzika je potekla po meni i kroz mene.Boleo me je stomak od treme kao i uvek što me boli, sa leve ili desne strane, duboko ispod, i naravno da je prestao da me boli kad mi je neko tamo, gde sam bila, rekao da je ok to što sam uradila. Naravno, to ne znači ništa još uvek, korak je skroz mali, pomak se oseća,u naznakama,ali ipak sam se pomerila iz mesta. Uostalo, trudim se da mislim kako će moji problemi biti totalno nevažni nekome za, recimo, 1000godina. 
Popila sam sa nekim mi dragim čaj u "Malom princu", crni sa mlekom i keksićem, i uz pesmu " You're nobody 'til somebody loves you". I pričala i pričala i pričala. Kao da sam dva veka ćutala, a onda ponovo počela da pričam sa nekim ko Razume.I taj Neko moj me ubedio da je važan talenat,a ne broj položenih ispita. I da je važno voleti život,a ne ići u galeriju "zato što ti je bilo dosadno". I da je ok ako te rasplače pesma i knjiga i čovek... I da neko ko studira književnost,a misli kako je najveća glupost čitati nešto što ti nije u spisku obavezne literature ili ne daj Bože nositi knjigu na letovanje, ima problem. I da će ta osoba celog života biti netalentovana, koliko god knjiga da pročita i šta god da uradi sa sobom.Makar se upisala na fitnes, makar išla svake nedelje u crkvu,a sredom postila. Zato što ne ume da voli život.I zato što ne ume da Oseća. I to su one razlike među ljudima koje ja nikako ne mogu da razumem.Mislila sam da će mi biti lakše da prihvatim to kad odrastem, da ću imati više razumevanja za "regular ppl from 9 to 5", sa decom koja nikad ne prljaju tepih, koja su vaspitana i ne viču, koja ne smeju xy stvari,ali su i kulturna & poslušna..Ja već znam unapred da će moja deca biti mali antihristi, da će sigurno imati svoje mišljenje, a nekako mi se čini da nećemo imati tepih zbog užasa koji će na njemu da naprave. i to je ok. stvarno. 
Vratila sam se pešice kući, prošetala Dorćolom i ulice su mi se činile nekako umivene. Iako nisu čiste, deluju nekako sveže, kao da im je sunce udahnulo neki novi život. i osećam kako svet počinje da vrvi, kao u košnici.... p.s.htela sam da napišem nešto i o iskustvu u Filološkoj gimnaziji, što bi se vrlo lepo nadovezalo na ovu priču, no možda jednom, danas upijam sunce, pa i nije toliko važno... |
|
| simple as Life | |
|---|---|
| 13 Mar 2010 10:03 | Idi na vrh |
|
Sve što ti se dešava prihvati sa jednostavnošću. simplicity...? |
|
| naličja života... | |
|---|---|
| 10 Mar 2010 21:40 | Idi na vrh |
| "....Ali, svako vodi svoju borbu na svoj način. Ja idem na posao i pravim se da me ništa ne boli, idem na probu posle toga, i kao da je sve to normalno. Posle ti sve što si se pravio zakuca na vrata. Ti nećeš da otvoriš, ali to samo razvali vrata. Zato razumem zašto raspale, usamljene, sjebane, izmučene, zabrinute, anksiozne, treperave duše izjedene prazninom i nemogućnošću da skapira svet (a ni jedan stvaralac nije ništa drugo nego to) pribegavaju rešenjima za instant sreću. Celog života imam prećutno razumevanje za sjebane i istovremenu želju da se menjam sa normalnima koji spavaju duže od 4 sata, ne ustaju u pola noći vođeni nagonima za stvaranjem, ne podrede čitav svoj život tome što rade, ne toliko jer žele da ga sjebu nego jer nemaju izbora, jače je od svega...Toliko mi je žao..
Znam da je Marku svejedno da li ga ja razumem ili ne, ali razumem ga. U jednom intervjuu, gde je pričao o kliničkoj smrti koju je doživeo usled overdoziranja, rekao je da je jedino bio zabrinut da više neće moći da piše pesme (parafraziram). Neko misli na porodicu, decu, neko misli na pesme. I tu niko nije u pravu sem mene kad kažem da bi svi voleli da su neki umetnici, a zapravo niko ne bi voleo. To je samo život sa više bola." sa: http://loveless.mojblog.rs/ |
|
