Blog korisnika kindergirl
| Ivan | |
|---|---|
| 07 Jan 2008 19:56 | Idi na vrh |
| "ostani
zar ne vidiš hladno je ostani zar ne vidiš pada sneg udahni sad i sedi tu neka vreme ne prolazi udahni sad osmehni se ovog puta samo meni uvek kad se sretnemo tako smo sami uvek kad se sretnemo tako smo hladni ostani zar ne vidiš hladno je ostani zar ne vidiš pada sneg dok sediš tu objasni mi zašto sve se promenilo dok čekam odgovor ti gledaš na sat - da li ti je dosadno? uvek kad se sretnemo tako smo sami uvek kad se sretnemo tako smo hladni ti nisi sam ti nisi sam ti nisi sam… to moraš da znaš ti nisi sam…. ostani zar ne vidiš hladno je ostani zar ne vidiš pada sneg dok sediš tu i dalje pitam se šta se to dogodilo ali tišina je tako jasan znak da je vreme da krenemo " "...Ne, ja ne pričam o sebi nikada Ne pričam o sebi nikada Ne pričam o sebi nikada... To sam videla od vas." pisma kakva se (ne) pishu...& stvari koje se ne vide... "pogreshan san o sreci"..."chuvaj se!"& "budi mi dobro..." i ni rech vishe! http://www.myspace.com/autopark 22.02.2008. "ili te sec'anja chine starijim?" |
|
| PsihoTerapija | |
|---|---|
| 05 Jan 2008 19:47 | Idi na vrh |
| Citat:Kada sam bila mladja verovala sam u to da cu promeniti svet. Imala sam jaku zelju da promenim svet na bolje. Mislila sam da cu to raditi tako sto cu nesto vazno govoriti ljudima, pomagati, spasavati tudje zivote itd. Iz tog razloga sam upisala prvo politicki, a kasnije umetnicki fakultet.
Uvek sam solila pamet drugima, uvek sam bila nesrecna i nezadovoljna zbog svega sto se desava u svetu, uvek sam videla mracnu stranu zivota i realnosti, uvek me je sve bolelo vezano za tudje patnje. Plakala sam zbog toga sto ljudi ubijaju i jedu zivotinje, sto ljudi prose, sto neka deca idu bosa po snegu, sto neko mnogo radi a nista ne zaradjuje, sto ljudi umiru u ratu, sto neki drugi ljudi umiru od gladi itd. Uvek sam izigravala socijalnog radnika i psihijatra. Jednog dana sam shvatila da meni ocajnicki treba psihijatar. Da zelim da menjam svet zato sto zelim da promenim sebe. I, onda sam obecala sebi da nikada necu dozvoliti da lecim komplekse profesijom. Da nikada necu dozvoliti da moja profesija bude moja terapija. Niti da moj partner bude moja terapija. Obecala sam sebi da ce moja jedina terapija biti psihoterapija. Sve ostalo ce biti ono sto treba da bude. Ljubav ce biti ljubav. Posao ce biti posao. Obecala sam sebi da nikada necu dozvoliti da mi sopstvena laz i zavist pojedu osecaj istinitosti. Da me sprece da sazrevam. Da me sprece da se divim stvarima koje postoje izvan bola u meni. Da nikada necu dozvoliti da ne verujem u dobro, samo zato sto ja to dobro nisam upoznala. Da nikada necu dozvoliti sebi da mi kriterijum bude granica mog iskustva i moj ego. Na terapije sam isla skoro deceniju. Uporedo sam studirala i radila. U pocetku je to bilo samo blebetanje o svemu sto te muci, kao uz kafu sa drugaricom. Medjutim vremenom shvatis koja je razlika izmedju drugarice i terapeuta. Ogromna. Tereapeut ti usiva psihu i um. Bukvalno. Bez lekova. Samo govor i razmena misli i osecanja. I tako godinama. Samo onaj ko je to doziveo moze da mi veruje da postoji i psihicko krvarenje. Da postoji doktor koji to krvarenje zaustavi i potpuno izleci uzrok i posledicu. Bez leka, igle, konca, gaze, makaza… Sve iznutra.Onda dozivis duboku unutrasnju transformaciju. Duboku onoliko daleko koliko postojis, a mozda cak i dublju. Onda se ponovo rodis. Terapija ti oslobadja tacke i zareze iz podsvesti. Otvara te misaono i emotivno. Nekada te toliko otvori da ljudi oko tebe misle da uzimas neku drogu. Nekada ti odvali parce iz uma. Parce iz kojeg stvoris neverovatne stvari. Ne tako neverovatne za covecanstvo, koliko za tebe samog i za tvoje okruzenje. Onda shvatis da je jako tesko menjati. Da je lakse menjati druge, nego samog sebe. Da je najteza i najveca promena ona koja pocinje unutar samoga sebe. Da je apsolutno sve na ovom svetu stvar odluke. Da apsolutno za sve preuzimas odgovornost. Za svaku misao. Za svaku rec. za svako delo.Onda pitas sebe imas li pravo da solis pamet drugima o tome kako treba da se menjaju. Shvatis da je najvazniji nacin. Nekada mislis da menjas svet, a mozda nisi svestan da silujes. Mislis da radis nesto humano, a u stvari si monstrum. Hoces da pomognes, a niko ti ne trazi pomoc. Hoces da utices, a u stvari hoces da manipulises i kontrolises, jer nisi sposoban sebe da pogledas u oci i sebe da menjas. Onda, nakon dugogodisnje psihoterapije, pocnes da shvatas da su ti se razvili odredjeni delovi licnosti za koje si mislio da nikada nece. Onda dobijes delove strukture licnosti samog terpaeuta. Onda pocnes da se menjas. Iznutra, a onda i spolja. Onda okolina pocne da primecuje tvoje promene. Potom okolina pocne da se menja. Prvo ona najuza, a potom prijatelji, kolege, profesori. I onda gde god se pojavis ljudi hoce da razgovaraju sa tobom, da te pitaju, da ti se otovore, pozale, da ti kazu sta su zakljucili. Onda te zovu nakon nekog vremena i kazu da si ih naterao na promenu. Onda njima neko njihov kaze kako su se oni promenili i kako sada i oni zele da se menjaju. A niko ne zna da iza svega stoji psihoterapija. Onda shvatis da ti svet vec duze vreme nije mesto puno bola. Zapravo jeste, ali nije samo i jedino to. Onda pocnes da provaljujes ljude koji rade na sebi i one koji veze nemaju sa tim. Kao kada vidis nekoga ko je prljav i ko se nije tusirao mesec dana. Tako mozes da raspoznas nekoga ko u zivotu nije iskusio mentalnu higijenu. Prepoznajes ko je lazan, a ko ne. Ko laze samog sebe, ko nema cak ni svest da postoji i da jednoga dana nece postojati ni on, ni iko od njegovih, niti bilo ko od svih ovih koji trenutno postoje na planeti. Onda pocnes da razlikujes nacine na koje je neko postao to sto jeste i nacine na koje se necija svest formirala. Pocnes da prepoznajes ko ide, a ko ne ide na terapije. Ko istinski radi na sebi, a ko ne zna ni sta znaci imati odgovornost nad sopstvenim postojanjem. Ljudi lako lazu sebe i druge. Tesko se suocavaju sa svescu o sopstvenoj prolaznosti. Neki pozivi iziskuju terapije. Jedan od takvih je gluma. Mali broj glumaca sa ovih prostora ide i na terapije. To mnogo govori o njima. Mada, mnogi od njih blage veze nemaju o tome sta je zapravo gluma. I… Onda shvatis da si promenio svet. Najveca promena pocinje od svoga “ja”. Ako se promenis toliko da cak i tvoja okolina postaje zrelija i kvalitetnija, onda si stvarno promenio svet. “Budi promena koju zelis da vidis u svetu” rece jedan poznati covek. I to je ziva istina. Svako nadje nacin da menja svet (ukoliko to zeli) ili da ga ucini kvalitetnijim. Neko leci druge. Neko leci sebe. I, nakon svega to izgleda kao kada prezivis leukemiju. Ili pad iz aviona. Probudis se ujutru, namazes med na krisku hleba, gledas kroz prozor svog toplog doma kako pada sneg, uzivas u zvuku kljucanja vode za kafu i zivis sada i ovde. Sa svojom autenticnom istinom. posted by dinna anndi izvor Sometimes that is what we all need... na ovaj ili onaj nachin...ova devojka je opisala svoj nachin i put... ne mora da znachi da je psihoterapija jedini pravi... ali ono shto je napisala o radu na sebi, o menjaju sveta i sebe, o tranformacijama in and out, o magichnim trenucima koji slede posle ... tako blisko i moje... 
"Chuvaj se. Svaki put kada, sazrevajuci, budesh htela da promenish neshto shto je pogreshno u ono shto je ispravno, ne zaboravi da prvu revoluciju treba izvesti u sebi samoj, prvu i najvazhniju." (s.tamaro) |
|
| Magic ? | |
|---|---|
| 20 Dec 2007 22:35 | Idi na vrh |
| IMENA
Pronadjesh negde nekakvog Mishu, nekakvog Gorana, Dragana, Svetu, pronadjesh drugare nalik na sebe i stanesh tako i ne verujesh da ima neko kao ti - isti, na ovom drukchijem svetu. I nishta ne mora da se kazhe. Sve se unapred zna i razume. Mozhda te neke Mire sad trazhe. Mozhda Gordana neka ne ume bez tebe, Jelene, Milice, Vide, do nekog ogromnog sunca da ide. I ne znash koliko kao ti - takvih vecheras ponovo nekog nemaju. I ne znash koliko kao ti - istih za susret sa tobom bash sad se spremaju. I ne znash ko su to, kao ti - divni i shto su jastuke suzama vlazhili. A lepo ste se mogli sresti samo da ste se malo potrazhili. I krecesh u zhivot s pogreshnim nekim. S drukchijim nekim. Nekim dalekim. A Boris, Vera, Vladan i Sanja jos uvek samo tebe sanja." (Mika Antic') pishem mail nekome i shaljem ga... sa ovom pesmom...i u tom trenutku stizhe sms: "...i ne znash koliko kao ti takvih vecheras ponovo nekog nemaju..." 
i'm scared... "....Verovati ili biti kao oni...Oni koji vise ne veruju...Oni koji nikada nisu ni verovali... Verovati u stvar kojoj se ne veruje...U stvar koja nije opipljiva materija, nije etar, nije ni vakum... Ne znam sta je, jer ne postoji....Osecam je....Bas zbog toga sto ne postoji... To njeno nepostojanje me ponekad toliko boli...Do koske...Do srzi te kosti...I dublje, mnogo dublje...Do prostora i vremena sna mog bica... Mog uplasenog bica...Kome je ovo telo pretesno...Sa uzasnim osecajem... Sa onim u sta Oni ne veruju.... Udahnuti vazduh, popiti vodu, najesti se zemlje tako tesko pada zelucu kad ostajes gladan necega sto ne postoji, a u sta ipak verujes, osecas, zivis....." Hvala T. za ovo |
|
| lucid... | |
|---|---|
| 16 Dec 2007 21:44 | Idi na vrh |
   
    
       
 
being lucid these days... In&OutSide...of me...       
  
(2 be continued) |
|
| FriendShip | |
|---|---|
| 09 Dec 2007 18:06 | Idi na vrh |
|
Dreams change but Frinedship never goes out of style....
|
|
| The only possible Way | |
|---|---|
| 07 Dec 2007 20:22 | Idi na vrh |
| MY WAY
And now, the end is near; And so I face the final curtain. My friend, I’ll say it clear, I’ll state my case, of which I’m certain. I’ve lived a life that’s full. I’ve traveled each and ev’ry highway; And more, much more than this, I did it my way. Regrets, I’ve had a few; But then again, too few to mention. I did what I had to do And saw it through without exemption. I planned each charted course; Each careful step along the byway, But more, much more than this, I did it my way. Yes, there were times, I’m sure you knew When I bit off more than I could chew. But through it all, when there was doubt, I ate it up and spit it out. I faced it all and I stood tall; And did it my way. I’ve loved, I’ve laughed and cried. I’ve had my fill; my share of losing. And now, as tears subside, I find it all so amusing. To think I did all that; And may I say - not in a shy way, No, oh no not me, I did it my way. For what is a man, what has he got? If not himself, then he has naught. To say the things he truly feels; And not the words of one who kneels. The record shows I took the blows - And did it my way! Frank Sinatra "Your ways are not my ways" |
|
| Waves of Life... | |
|---|---|
| 04 Dec 2007 22:40 | Idi na vrh |
| "Following...The Sun, To Find The One
Who`s Giving You The Wings To Fly Following The Sun, The Golden One Losing Sense For Space and Time Can You Feel The Waves Of Life (Can You) Hear The Sigh Of Love Do You Believe In It ? Following The Sun, Just For The One Till You`ll Find The Door You Thought Following The Sun, Like Everyone Searching For A Sign Of Hope Have A Look Up To The Sky See The Billion Stars Above Cos (Maybe) On One Of Them You`ll Spend Your Further Life..." Enigma ...a unutra vreme vedro i hladno... |
|
| Sweet Thing | |
|---|---|
| 01 Dec 2007 14:24 | Idi na vrh |
|
won't u be mine?... : )... ... i can do no more...2 be a better girl 4 u... & 4 tonight: http://www.last.fm/music/Hyper/_/Dirty+Mind |
|
| 1:05 | |
|---|---|
| 29 Nov 2007 22:58 | Idi na vrh |
| "...Uvek je gledala sat, i cim sklope kazaljke krug
Ko mala bi saputala tad, da negde neko misli na nju. U njenoj sobi mala riznica greha, kao duga, preko besmisla most... Puno knjiga nekog prebeglog Ceha, i sportska stampa ako naidje gost... Uglavnom prodje sve, ali ostane blues, boje se razliju kad ga cujem na radiju... Ubija metronom... sta taj sat radi tu? Jedan i nula pet, neko misli na nju. Negde u meni je kvar, i mrak sto me gricka k'o mis... I sav sam kao ona staklena stvar u kojoj veje kad je pomeris..." chika Balashevic' |
|
| Shenoa | |
|---|---|
| 27 Nov 2007 21:31 | Idi na vrh |
| ".... Čovjek koji vazda po zvijezdama živi, vidi na zemlji svagdje zvijezde, a učena glava najprije će poludjeti.
(...) Bilo je tiho. Ni listak da se je makao, ni oblačka na kristalnom nebu, samo na zapadu nad nijemim gorjem prelijevala se modrina u blijedo rumenilo. Modrinjak cvijet, šipak, divlji mak bujao je po niskim grobovima, među drvenim krstićima. Samotan, nepomičan isticao se Prešernov stup, kao div vireći u čarobni kraj. Sunce je bliještilo na glatkom granitu, na zlatnim pismenima kao da blagosilja taj zadnji biljeg slavnog genija, onaj kamen koji je lakši bio nesretnom pjesniku negoli breme pustog života. (...) - Hvala bogu, cvijeće lijepo uspijeva. Ja sam ga zasadila. Ne smijte se. Nije li pravo? Taj čovjek koji tu spava nema duše na svijetu, ni duše da mu nakiti grob. Kamen su mu postavili, da, tvrd kamen, ko što su ljudska srca. Je li to dosta? Cvijeće je ljepše, to diše, to miriše, to živi. Za karanfil sam se jako bojala, išao je nekako na zlo. Al se oporavio. Gledajte kako je pun, kako je rumen. Milota. - A tko vas je naputio, Nežice, da posadite cvijeće na grob toga nepoznatog vam čovjeka? - Tko? Ala ste čudni! Srce. Kad nije drugi htio, pa sam ja sirota djevojka. Mislim da nijesam zgriješila. Koliko puta čitala sam čisto sama te njegove lijepe-prelijepe pjesme. Valjda vjerujete i vi da su lijepe, ako su i kranjske. Prije čitala sam samo koledarčić i priče o Lažljivom Kljukcu. Ha, ha, ha! Mišljah luda da je to med, a ono vam je smet. Kad su mi te pjesme došle u ruke, ej, to su bili drugi računi. Znate li kako je čovjeku pri duši na Veliki petak, ili kad vam majka umre, ili kad što lijepo, slatko snivate, kad vam to onako živo ide u srce? Tako su me se primile i te poezije.(...)Vidiš, rekoh sebi, taj siromah je toliko lijepih pjesama napisao. Za koga? Za sve ljude. Nije li istina? Svakomu srcu godi kad njegove poezije pjeva ili čita, svakoj duši je milo. Ne znam kako, zašto, ali jest. A šta ima od toga? Na, ovaj kamen, ovaj tvrdi kamen. To je sve. (...) - Evo vam karanfila - reče podav mi cvijet - vjerujte da mi je žao što sam ga ubila, jer ovo cvijeće kanda su mi braća i sestrice. No al vam neka bude. Čuvajte ga, bar ćete se sjećati poslije mnogo godina Prešernova groba. Ne bojte se. Svijet veli da nije dobro trgati cvijeće s groba. Ja sve mislim da korijen svakoga cvijeta seže do pokojnikova srca, da je to srce i poslije smrti živo. A kakvo zlo nam može donijeti ovakav skroman, mirisav cvjetić koji je iznikao iz dobra, plemenita srca? Ne vjerujem zato u tu ludu bajku. (...) Valja mi priznati da smo došli do točke gdje ljubav prelazi u sebičnost. Dječaci! (...) Gledajući po raznim krajevima svijeta krasotu prirode u raznim spodobama, nehotice se podajemo nekoj djetinjastoj čežnji, nehotice poželimo da bismo mogli poput boga svagdje u svako doba prisutni biti, a uvjerenje da je ta želja luda, neispunjiva, probudi u nama neko bolno, neveselo osjećanje. (...) Čudno te spopada čuvstvo, i nagiblješ se k vodi, i pitaš taj panj, i pitaš taj kamen: gdje vam je vila, čudna, čarobita, slavenska vila? Sjedi li još tu na dnu staklenog jezera kad mjesečina dršće po mirnim valovima? Plače li, pjeva li, je li umrla? je li? A iz sjajne ljeskajuće se vode kanda mi se je nasmiješilo milo djevojačko - Nežino - lice, i srce mi kliknu: - Živi vila, ah živi! (...) Tu sam čitao Prešernov Krst pri Savici, tu sam ga oćutio do dna srca, do najdublje dubine moje duše. (...) Zar nema vatre u njegovu srcu? Iskra ima, iskra! Samo da popuhne vjetar, iskra planut će plamenom. A mi bjesmo pokršteni, spašeni, prava djeca svojega roda. (...) Odosmo. Ja zaboravih Schillera i odnesoh Prešernove pjesme, a u njima taj jadni, taj tužni karanfil. * Uminuše ljeta i ljeta. Bože moj, kako li se odonda prevrnuo svijet! Koliko jada prohujalo mojim srcem! Tko bi ih izbrojio? Ali jošte čuvam Prešernove pjesme i suhi cvijetak sa njegova groba. Sve se promijeni. Ali se ne promijenismo mi - ja Hrvat, Albert Slovenac, i jedan i drugi ostasmo vjerni Slavenstvu. Ja sam zašao u stihotvorce, on brani narod prozom. Dugo, dugo je tomu te se ne vidjesmo, ali nam srce kuca jednako, kao onda o mjesečini pod sjenkom, kao onda na pjesnikovu grobu, kao onda kraj slapa Savice." "Karanfil s pjesnikova groba", A.Shenoa |
|
