offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
Nadam se da nece smetati ako ja dodam par odlomaka iz djela : "Nepodnosljiva lakoca postojanja" ...
~ ~ ~
Misao o vjecnom vracanju je tajanstvena i Nietzsche je njom zbunio vecinu filozofa; pretpostaviti da ce se jednom ponoviti sve ono sto smo dozivjeli, i jos da ce se to ponavljati u beskraj! Sta treba da nam kaze taj smuseni mit?
Mit o vjecnom vracanju govori,per negationem, da je zivot koji jednom zauvijek nestane, koji se vise ne vraca, slican sjeni, da je bez tezine, da je unaprijed mrtav i da njegov uzas,uzvisenost ili ljepota - ako je bio strasan, lijep ili uzvisen - ne znace pod bogom nista. O njemu ne treba voditi racuna kao ni o ratu izmedju dviju Africkih drzava u cetrnaestom stoljecu, koji nista nije promijenio na licu ovog svijeta, iako je u njemu, u neopisivim mukama, izgubilo zivote tri stotine tisuca crnaca.
Hoce li se nesto promijeniti u tom ratu dviju Africkih drzava u cetrnaestom stoljecu ako se on bezbroj puta ponovi u vjecnom vracanju?
Promijenice se; pretvorice se u blok koji strasi i traje, a njegova glupost postace nepopravljiva.
Kad bi se Francuska revolucija vjecno ponavljala, Francuska historiografija ne bi bila tako ponosna na Robespierra. Kako, medjutim, govori o necemu sto se vise nece vratiti, krvave godine se pretvaraju u puke rijeci, teorije, diskusije i postaju lakse od perja, ne izazivaju strah. Beskrajna je razlika izmedju Robespierra koji se pojavljuje samo jednom u povijesti i Robespierra koji se vjecno vraca i skida Francuzima glave.
Mozemo, prema tome, reci da misao o vjecnom vracanju predstavlja izvjesnu perspektivu u kojoj stvari postaju drukcije nego sto su dosad za nas bile - pojavljuju se lisene olaksavajuce okolnosti svoje prolaznosti. Ta olaksavajuca okolnost nam naime onemogucava da donesemo bilo kakav sud. Kako mozemo suditi o necemu sto je prolazno? Rumena svjetlost zalaska oblijeva sve carolijom nostalgije, pa i giljotinu.
Primjetio sam nedavno kod sebe samog upravo nevjerojatan osjecaj - listao sam neku knjigu o Hitleru i neke fotografije su me dirnule. Podsjetile su me, naime, na doba mog djetinjstva. Prozivio sam ga u ratu, neki moji rodjaci izginuli su u Hitlerovim koncentracionim logorima, ali sta je bila njihova smrt prema cinjenici da me je Hitlerova fotografija podsjetila na nestalo doba mog zivota, doba koje se nikad nece vratiti?
To pomirenje s Hitlerom odaje duboku moralnu izopacenost povezanu sa svijetom koji se zasniva prvenstveno na nepostojanju ponavljanja, jer je u tom svijetu sve unaprijed oprosteno, pa prema tome i cinicki dopusteno.
~ ~ ~
Ako se svaka sekunda naseg zivota bude bezbroj puta ponavljala, bicemo prikovani za vjecnost kao Isus za kriz. Takva pomisao je uzasna. U svijetu vjecnog vracanja svaki gest opterecen je tezinom nepodnosljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vjecnom vracanju nazvao najtezim teretom (das schwerste Gewicht).
A ako je vjecno vracanje najtezi teret, nasi zivoti mogu se na njegovoj pozadini ocrtavati u svoj svojoj predivnoj lakoci.
Samo, je li tezina zaista strasna, a lakoca divna?
Najtezi teret nas lomi, posrcemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena zena cezne da bude pritisnuta tezinom muskog tijela. Najtezi teret je, prema tome, ujedno i slika najintezivnije ispunjenog zivota. I sto je teret tezi , sto je nas zivot blize zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta cini da covjek postaje laksi od zraka, uzdize se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i beznacajni.
Pa za sto onda da se odlucimo? Za tezinu ili lakocu?
To pitanje je postavio jos Parmenid u sestom vijeku prije Krista. Vidio je citav svijet podijeljen na parove suprotnosti : svjetlost - tama, grubost - njeznost, toplina - hladnoca, postojanje - nepostojanje. Jedan pol suprotnosti bio je za njega pozitivan (svjetlost, toplina, njeznost, postojanje) drugi negativan. Takva podjela na pozitivne polove moze nam izgledati sasvim jednostavna. Sve do jednog slucaja - sto je pozitivno, tezina ili lakoca?
Parmenid je odgovorio : Lakoca je pozitivna, tezina je negativna.
Je li bio u pravu ili nije? To je pitanje. Sigurno je samo jedno : suprotnost tezina - lakoca je najtajanstvenija i najmnogoznacnija od svih suprotnosti.
~ ~ ~
Tamo gdje govori srce nije pristojno da razum stavlja svoje primjedbe. U carstvu kica vlada diktatura srca.
Osjecaj koji kic izaziva mora, naravno biti takav da ga moze dijeliti veliki broj ljudi. Zato se kic ne moze bazirati na nekoj neobicnoj situaciji, vec samo na osnovnim slikama koje su cvrsto urezane u ljudsku memoriju: nezahvalna kci, zanemareni otac, djeca koja trce preko travanjaka, izdaja domovine, sjecanje na prvu ljubav.
Kic izaziva dvije suze ganutosti. Prva suza kaze : Kako je to divno, djeca koja trce po travnjaku!
Druga suza kaze: Kako je to divno biti dirnut, zajedno s citavim covjecanstvom, nad djecom koja trce po travnjaku!
Tek ova druga suza pravi od kica kic.
Bratstvo svih ljudi svijeta moze pocivati samo na kicu.
To niko ne zna bolje od politicara. Cim u blizini ugledaju fotografski aparat, odmah trce do najblizeg djeteta da ga podignu i poljube u obraz. Kic je estetski ideal svih politicara, svih stranaka i pokreta.
U drustvu u kome zive, jedan uz drugog, razni politicki pokreti koji jedan drugome ometaju i ogranicavaju utjecaj, mozemo jos kako-tako izmaci inkviziciji kica; pojedinac moze zadrzati svoju individualnost, a umjetnik moze stvoriti neocekivana djela. Tamo, medjutim, gdje je sva vlast u rukama jednog politickog pokreta, ubrzo cemo se naci u carstvu totalitarnog kica.
Kad kazem totalitarnog, to znaci da je sve sto narusava kic iskljuceno iz zivota - svaka demonstracija individualizma (teziti razlicitosti isto je sto i plunuti u lice nasmijanog bratstva), svaka sumnja (jer ce onaj ko pocne sumnjati u sitnice zavrsiti sa sumnjom u zivot kao takav), svaka ironija ( jer u carstvu kica sve treba primati krajnje ozbiljno), pa cak i majka koja je napustila porodicu, ili muskarac koji daje prednost muskarcima nad zenama i tako ugrozava sveto geslo "Volite se i mnozite se!".
S tog stanovista mozemo takozvani gulag smatrati za nesto slicno septickoj jami, u koju totalitarni kic baca otpatke.
~ ~ ~
Mislila je tada da to muzicko barbarstvo vlada samo u komunistickom svijetu. U tudjini je,medjutim, ustanovila da je pretvaranje glazbe u buku planetarni proces kojim covjecanstvo stupa u historijsku fazu totalne ruznoce. Totalna ruznoca javljala se prvenstveno kao svugdje prisutna akusticka ruznoca: automobili, motocikli, elektricne gitare, busilice, zvucnici, sirene. Za njom ce ubrzo slijediti opca vizualna ruznoca.
Vecerali su, otisli u sobu i vodili ljubav, a Franzu su se, prije nego sto ce zaspati, pocele rojiti misli u glavi. Sjetio se bucne glazbe uz veceru i pomislio: "Buka ima jednu prednost. U njoj se ne cuju rijeci." Postao je svjestan da od mladosti nista drugo ne radi, samo govori, pise, predaje, izmislja recenice, trazi formulacije i ispravlja ih tako da na kraju nijedna rijec ne zadrzava precizno odredjeno znacenje, znacenje se rasplinjuje, gubi sadrzaj i pretvara u smece, pljevu, prasinu , pijesak koji se kovitla u mozgu, izaziva glavobolje, nesanice, bolest. I u tom trenutku je pozelio, pomalo nejasno ali silno, da cuje beskrajnu glazbu, apsolutnu buku, divnu i veselu galamu koja ce obuhvatiti, zaliti i zaglusiti sve i u kojoj ce zauvijek nestati jad, ispraznost i nistavnost rijeci. Muzika, to je negacija recenice, muzika je anti-rijec! Ceznuo je da dugi lezi u Sabininom zagrljaju, da suti, da nikad vise ne izgovori ni jednu jedinu recenicu i da mu se tjelesni uzitak stopi s orgijastickom grmljavinom glazbe. Zaspao je zaglusen tom imaginarnom bukom , sretan.
~ ~ ~
I have been thinking about Tomas for many years. But only in the light of these reflections did I see him clearly. I saw him standing at the window of his flat and looking across the courtyard at the opposite walls, not knowing what to do.
He had first met Tereza about three weeks earlier in a small Czech town. They had spent scarcely an hour together. She had accompanied him to the station and waited with him until he boarded the train. Ten days later she paid him a visit. They made love the day she arrived. That night she came down with a fever and stayed a whole week in his flat with the flu.
He had come to feel an inexplicable love for this all but complete stranger; she seemed a child to him, a child someone had put in a bulrush basket daubed with pitch and sent downstream for Tomas to fetch at the riverbank of his bed.
She stayed with him a week, until she was well again, then went back to her town, some hundred and twenty-five miles from Prague. And then came the time I have just spoken of and see as the key to his life: Standing by the window, he looked out over the courtyard at the walls opposite him and deliberated.
Should he call her back to Prague for good? He feared the responsibility. If he invited her to come, then come she would, and offer him up her life.
Or should he refrain from approaching her? Then she would remain a waitress in a hotel restaurant of a provincial town and he would never see her again.
* * *
|
