Darinka Jevric

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

DEČANSKA ZVONA ILI SVETKOVINA SRCA

ćutim

vjekovima ćutim tvoje ime
slutim kako mi poslije kiša boluješ kosu
i kako od leleka zvona zanijemim i oslijepim potom
i ni molitve ne razumjem
kad padam u bezdan za tvojim čelom

zbog tebe kćeri jerusalimske
sve čedne a udove jesu
i utve zlatokrile ranjavaju paučinu
snivaju
kako ti iz obraza kljuju vino
i krune od ruku dukate čistog zlata
nevjestinske
čemerne kad u nevakat dođu

ruke mi pod najdonji kamen dečanski gnjiju
ti svetac i pomor biblijski
ti sedmi svetogorski monah
ti mojih devet jugovića i bol carice milice
ljepota
što je ne vidješe oči ni cara ni cesara
nit mlade gojkovice

pohode li te kćeri jerusalimske
ljubavi
ruku samo preko boka da mi prebaciš
mogla bih da cvjetam i bremenim svakog proljeća
grlo samo da mi dahom opališ
mogla bih ja dojiti i devet obilića
(lele ako zaleleču dečanska zvona
pa mi se lik sa freskama pomuti)

a poneka ptica zaboravi let
ostavi goru i oltar sanaj
vezilje mu kradu oči
na prevaru ga preko rijeke prevedu žedna
a krv bi njegova ukrotila sve vodopade svijeta

a klijale su pod bedemima neke oči
i zavidjela mu gojkovica
za osjeku što dugujem krvi
gresna se domu vraćam
sa kletvom dečanskih zvona u ušima

praštaj ljubavi!


FRESKA

u nemirima mirna
u vrtlogu sama
zidovi ti kradu sjenke
sklopiš mi ruke u molbu
u jecaj
u hvala
stoljetnu ljepotu mi
ne cenjkajući se
daš odmah


MUZIKA

nezacijeljena zvijezda pada
u budno oko svijeta
krv se niz obale pogleda sidri
vraćamo se prapočetku ljubavi

bolom ti trag nazirem
u poznu jesen ždralova
u krugu godišnjih doba
na slanoj koži mora
kao vrijeme se njišeš

izgovorena prije svakog zvuka
ranjena prije svakog glasa
prevarena tišinom
pa se ne prepoznaješ


BIJELI HRAM

mirišu dunje u košuljama djevojačkim
jutrom se sanje igraju svjetlosti
nevjesta sniže kosu i đerdan od maslačka
izmisli brezu
i bijeli hram
od riječi uzaludnih
kletvu u srce da zgužvam
što dalje je bacim
od rodne zemlje
od zavičaja
pa nikad više
nikad više soko na pjesmu da mi sleti

a usne se zemlji obećale
mjesečina
mjesečina bi noćas mogla da me rani


ČUDNO PISMO

Prelistavam godine
list po list jeseni
ni korak dalje od pamćenja od tvoje sjeni

pišem nestvarno pismo
bez ijednog slova
samo tišina
i bijela kost svitanja prepisana sa lica
na plavu svilu nesanice

sve vino što je teklo
sve bčago što se steklo
sve mijene i mrijene oka i krvotoka
dajem za čas
što bi mogao da nas rani istim krikom