Ljubav u doba tranzicije

4

Ljubav u doba tranzicije

Peca ::http://www.mycity.rs/O-ljubavi/Ljubav-sa-velikim-Lj.html

fali mi leopardvegetarian, i njegov nacin introspekcije Zagrljaj

Odoh da iščitam ovu temu. Smesta Very Happy

Stvarno smo bili srećnici što je takav čovek pohodio naš virtuelni grad. Nadam se da će se jednog dana vratiti...

Ovo je fenomenalno Zagrljaj
Zašto je ovako sjajan čovek otišao iz našeg grada ? Sad

Da se ne zaboravi :
Leopardvegetarian ::Nase licnosti su samo pokretne slike na platnu sa kojima um nastavlja da se identifikuje sve dok od ljubavi ne nauci kako da skine pogled sa platna, shvati o cemu se radi, ustane sa skripave stolice i izadje iz praznog bioskopa u kojem klopara stari projektor kojim niko ne upravlja.
Napolju je predivan suncani dan i grehota je ici u bioskop--pogotovo sto se daju iskljucivo filmovi sa tuznim krajem.


Leopardvegetarian ::
Hajde da vidimo prvo ZASTO treba voleti svoje neprijatelje--lako cemo posle za kako.

U toku formiranja nase licnosti mi nismo otklonili svoju tamnu stranu-- vec smo je samo premazali 'biro-korekturom'. Ta tamna strana je jos uvek u nama i nastavlja da determinise nase misli, reci i dela--iako se iz petnih zila trudimo da to sebi i drugima poreknemo glumeci neumorno nasu voljenu i cenjenu licnost.

Dodje momenat u zivotu kada shvatimo da smo umorni od te nase licnosti, tj. uloge koju igramo i njenog laznog sjaja. Shvatamo da zamajavamo i sebe i druge svojom toboznjom moralnoscu--koja je nista do gluma. Dodje momenat kad shvatimo da smo i dalje sebicna bica koja zele da se culno nasladjuju makar to kostalo druga bica patnje. Dodje momenat kad shvatimo da to i nas kosta patnje jer zivimo u lazi i bez unutrasnjeg mira.

Zar ne postoji nacin da se zaista procistimo? Da potpuno izbacimo necistoce uma umesto sto ih samo premazujemo 'biro-korekturom'?

Postoji.

To je put pripitomljavanja uma.

Da bismo pripitomili divlju zver mi ne upiremo prst u nju grdeci je i masuci bicem. Mi je najpre prihvatamo takvom kakva jeste da bismo je umirili i navikli na nase prisustvo. Tek kada je umirimo i naviknemo na nase prisustvo mi mozemo zaista poceti sa pripitomljavanjem.

Tako je i sa umom. Tek kada naviknemo skrivene kutke uma na prisustvo svesti mi mozemo da krenemo sa prociscavanjem.

Tu stupa na scenu univerzalna ljubav--zvana metta.

Metta je impuls dobre volje koji nikog ne izostavlja. Na taj nacin metta ne izostavlja ni jedan skriveni kutak naseg uma.

Voleci neprijatelje mi umirujemo svoj um--jer i u nama postoji to sto ne volimo u neprijateljima, samo sto je kod nas to premazano 'biro-korekturom' dok kod nasih neprijatelja to nije. Razlika postoji naravno, ali mi ovde govorimo o iskrenom velikom spremanju uma i ne zelimo vise nikakve mrlje od 'biro-korekture' vec pravi sjaj cistog uma.

Kada otklonimo impulse zle volje prema neprijateljima ni jedna skrivena prljava misao ne mora vise da se krije od nase paznje.

Mi otkrivamo prljave male misli na vreme. Mi shvatamo njihovu pravu prirodu. Mi ih srecemo na samom izvoru. Mi ih potpuno neutralisemo na samom izvoru.

Mi ih potpuno neutralisemo pre no sto se uoblice. Nema vise potrebe za 'biro-korekturom'. Nas um je tada zaista ociscen i sjajan. Mi ne moramo da glumimo vise moralnost--ona postaje deo nas.

Tako postajemo istinski ljudi--a ne puke licnosti.

Eto, to je razlog ZASTO volimo neprijatelje.


Pokušavam da pišem o posledicama tranzicije na količinu , kvalitet, trajanje, umiranje ljubavi.
Umiranje ljubavi u nama.
Tranzicija koja gazi po nama svojim ruletom ... i ljubav koja umire ugažena blatnjavom banalnošću, pukim preživljavanjem, borbom za život i egzistenciju. Ja bih o tome volela da pišem, ali mi ne ide Bebee Dol
...o smislu u vremenu besmisla ...

Kako vi to vidite ?



Ovde prestajem sa monologom. Ako nekog bude zanimalo da pisemo - nastavice se ... Zagrljaj

Videla sam Evropu, a onda se vratila u naš paralelni univerzum.
Zašto ?
Ne znam.
Crna rupa.
Navika. Strah. Očajanje. Sigurnost.
Svakako nije zbog iščekivanja, velikog očekivanja i snoviđenja.

Ovde ni ljubav više ne uspeva da zametne svoje seme.

Šta ako izgubimo sposobnost da sanjamo i želimo ? Šta onda ?
Šta ako izgubimo sebe u tranzitu ?

Jutros se u mene uselio nemir.
Otišla sam da spoznam istinu o nama i vratila se sebi.
Pratio me oblak izbrazdan avionskim tragom.
Da bi se nekome vratio, moraš otići.
Kakva sam sumanuta pitanja tada postavljala.
Šta je smisao života ? Zašto se sama sebi činim sve daljom ?
Zašto ne osećam da napredujem i ne vidim da mi se neko polako, ali uporno i sasvim rešeno približava ?
Zašto ne osećam da je nekome stalo do mene ?
Odgovor nije mogao biti jednostavniji: ZATO ŠTO VIŠE NISAM ŽIVELA.

Kako je lepo ponovo osetiti život, sjaj u očima, vetar u kosi.
Zvuk otvaranja vrata autobusa odjekuje i ljudi počinju da se kreću.
Opet sam tu.
Ko u tom trenutku ulazi u autobus ?
Šta to putovanje predstavlja za svakog od putnika ?
Ponovni susret, posetu porodici, potragu za snom, pobednički ili gubitnički povratak, otkriće, avanturu, potrebu da se pobegne ili pronađe.
Dan se puni realnim mogućnostima... nemiru moj.



Obrati pažnju na tekst

Nije da ne želim da otvorim ta vrata, nego su kao brana koja drži okean. Ako napravim jednu rupicu, pritisak vode će sve razrušiti i potopiti ono što ne treba da bude potopljeno.
To nije dopustivo.
Ono o čemu treba da razmišljaš jeste gde se svako od nas nalazi u ovom trenutku.
Treba da razmišljaš o sadašnjem trenutku - da budeš SADA i OVDE.
Vreme se ne kreće, ali još manje stoji.
Vreme se transfirmiše.
U prošlosti smo voleli, plakali, smejali se, patili.
Nemoj čekati da budeš ono što si bio, nego budi ono što jesi.
Nemoj čekati.
Iskoristi dan.
Sanjaj.
Sanjari su neukrotivi. Very Happy
Sadašnjost ima svoje izazove i ako pokušaš da zamrzneš Ljubav u vremenu, život će ti se pretvoriti u sećanje i patnju.
Ljubav se nalazi van vremena.
"Ili još bolje - ljubav je vreme i prostor u jednoj, jedinoj tački ..."
Nismo ono što su drugi želeli da budemo.
Ono smo što smo odlučili da budemo .

http://www.youtube.com/watch?v=Cmx3RvuQ95A

Šetnja prija mojoj duši i mom telu. Potpuno sam usredsređena na sadašnji trenutak. Ovde su znaci, paralelni svetovi, čuda.
Vreme zaista ne postoji.
-Šta je potrebno da bi se pisalo ?
-Voleti.
-Samo to ?
-„Samo“.

Ovde se nalazi nekoliko priča koje , iako su već mnogo puta ispričane, uvek treba ponoviti.

Svi smo mi ogledalo vremena u kome živimo.
Legenda kaže da svaki put kad od srca zagrlimo nekoga dobijemo dan života.

Kad smo se prvi put sreli, padala je kiša.

Padala je jaka kiša. Nije prihvatio moj poziv na čaj, ali sam znala da smo nas dvoje kao oblaci koji kad se spoje više se ne može odrediti gde počinje jedan , a gde se završava drugi.
„Život je voz, a ne stanica“.
Možeš da pokušaš da zaustaviš sebe u vremenu, ali to će biti puko trošenje energije.
Lako je kriviti druge. Ipak, tvoji porazi i tvoji uspesi su samo tvoja odgovornost.
Možeš ceo život provesti osuđujući, ali tada nećeš živeti...a onaj koji nema za šta da živi , uzalud je živeo...
„Zamislite da voz ne ukoči, da se dogodi nesreća i sve se završi. Sve uspomene, sve nestaje kao suze na kiši...“
Da li je stvarno tako ? Sve ostaje sačuvano u vremenu ?
„U nizu elektronskih impulsa koji su deaktivirani...“
? ? ?
„Sve što mi je potrebno u ovom trenutku jeste zagrljaj. Gest star koliko i ljudski rod i koji znači mnogo više od dodira dva tela."
Zagrljaj znači: nisi mi pretnja, ne plašim se da ti budem tako blizu, mogu da se opustim, zaštoćen sam i neko me razume.


Sve se nalazi u sadašnjosti.

Sebe upravo osuđujemo ili spasavamo.

Baš sad. Ovog momenta.
Ponekad iz minuta u minut neodlučno menjamo i stranu i odluku.
Moraš verovati.
„Solve et coagula“.

Ne pitaj me zašto se sve ovo dešava.

Ne znam.

Za dan, kad se vratimo svakodnevicii, imaćemo osećaj da nikad nismo izašli iz kuće, a kamoli bili toliko daleko.
Vreme –jedini gospodar naših života – govoriće nam kako smo uvek bili u toj kući, u toj sobi, za ovim kompjuterima, sa ovom sudbinom.
Susret ? Tren ? San ?
Šta je to naspram čitavog života ?
Ne. Ništa se nije promenilo za to naše vreme.
Sugrađani i dalje imaju iste dnevne teme. Konji i dalje dižu prašinu. Skandali, ubistva, puka obećanja vlasti, Srbija ije i dalje crna rupa u Evropi..ali se ne širi...crna rupa koja polako, ali sigurno nestaje.
Ne.
Ništa se nije promenilo.
Samo mi... „samo mi - koji putujemo za svojim kraljevstvom i otkrivamo zemlje u koje nikad ranije nismo kročili – znamo da smo drugačiji.“
Ali što više objašnjvamo, to više ubeđujemo sebe da ovo putovanje, postoji samo u našem sećanju.
Možda ćemo ga ispričati. Možda.
Ali šta ćemo tačno reći ?
Ono što se dešavalo spolja, ali nikako ne ono što se promenilo u nama.
A možda nećemo imati kome ...Mora se otići daleko da bi se razumelo ono što je blizu.
Samo dve stvari u životu mogu da otkriju velike životne tajne : patnja i ljubav.


Reči su mnogo siromašnije od muzike i zato nikad neću uspeti da opišem taj, naš, trenutak.




Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1313 korisnika na forumu :: 51 registrovanih, 5 sakrivenih i 1257 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: _Rade, amaterSRB, Asparagus, Atomski čoban, babaroga, Battlehammer, bladesu, BlekMen, bojanM84, Brana01, Centauro, comi_pfc, DeerHunter, dencorr, dragoljub11987, FileFinder, Georgius, Griffon vulture, havoc995, Ilija Cvorovic, Ivica1102, Karla, kolle.the.kid, Kruger, kunktator, kuntalo, ladro, loon123, milan.vukovic, milenko crazy north, Milometer, milutin134, Mixelotti, operniki, pacika, panonski mornar, pein, rodoljub, Sirius, slonic_tonic, Srle993, vaso1, vathra, virked, vladaa012, voja64, yrraf, YU-UKI, zzapNDjuric99, 125, 79693