Ljubav u doba tranzicije

6

Ljubav u doba tranzicije

Probudilo me je to što je polica puna knjiga, uvelog (tj. osušenog) cveća i kolača, tresnula sa zida pravo na krevet meni na glavu. Probudio me je bol. Zatim sam osetila osušene latice svuda po sebi.
I gađenje.
Najozbiljije.
Mogla je da me ubije, ali nije.
Možda je bilo bolje da jeste, ali to za sada ne znamo.
Probala sam da očistim krevet, ali su se delovi iskidanih suvih pupoljaka zaboli u posteljinu.
Odustala sam.
Ustala sam i sve ostavila tako kako je.
Bilo je 06:15 h i to buđenje mi nije bilo potrebno.
Sela sam za komp i počela besomučno da vrtim strane, zverajući kroz njih, ispraznog pogleda, potpuno tupo.
Tišina je počela da me guši, a postajala je sve glasnija.
Kafu nisam popila.
Telefon nisam pogledala.
Knjige i latice ostale su pokrivene, u mom krevetu, daskom koja podseća na poklopac mrtvačkog sanduka.
Ne znam šta sam sanjala pre toga.
Slika koja mi je ostala zadnja u mislima pre spavanja bila je slika kuće koju je obgrlila puzavica, zelena i zdrava.

Toliko o cveću.

Sem toga-planiram da ubijem još jedan dan. I to što bezbolnije.
Ponekad je i to dovoljno.

A i taj 09.08.... i ko ga izmisli.




Ne moram da se udaljavam da bih
shvatila koga imam, a koga nemam.
U principu - čovek je sam...i ima onog
ko brine o njemu kad je nemoćan ili
bolestan.
Lako je imati ljude u veselju i uspehu.
Posmatram oko sebe bivše i sadašnje
funkcionere. Ovi prvi se konstantno
pitaju gde su nestali njihovi najbliskiji
prijatelji. Ovi drugi se ne pitaju već
grade mostove od iluzije večite moći.
Posmatram i pitam se kako tako
pametan čovek može biti toliko glup.
Meni je jasno da u životu, kad mi je
najteže, imam dve osobe i za to
saznanje mi nije potrebno da odem u
Egipat ili Moskvu.
Uvek će baš te dve osobe trknuti za
mene u apoteku, ići sa mnom kod
lekara ili me dočekati na aerodromu.

"Prateći i posmatrajući sve oko sebe, gledam ljude kako se ponašaju i šta rade, slušam šta govore, i stalno se pitam kako mogu, kako smeju, kako nalaze snage da budu to što su i što izgleda da su. Upravo to, i samo to!
I najzad - kako ih ne mrzi?"

Ivo Andrić

Napisano: 14 Sep 2012 18:28

Uvijek se pitam zasto je ljubav u doba tranzcije drugacija od svih drugih ?Da li nam je zemlja rastrzana i nesredjena pa smo i sami takvi?A opet problema je bilo i bice kako su nasi djedovi i babe roditelji ostajali zajedno
uprkos ekonomskim i drugim nedacama?Problema je bilo i bice ali kockice bi trebalo da se kad tad sklope..

Dopuna: 16 Sep 2012 2:30

bdw osjecam se kao svijeze ispohovna tikvica...hahaha.. ono kad si gnjecav a nije ti dosla tetka...

Izvodi iz priče "Kako sam sreo 100% savršenu devojku jednog prelepog aprilskog jutra" H.Murakamija


Jednog predivnog aprilskog jutra, na strmoj sporednoj ulici tokijskog mondenskog Harajaku kraja, prošao sam pored 100% savršene devojke.Da vam iskreno kažem, nije baš nešto posebno izgledala. Nije se isticala ni po čemu. Nije bila ništa posebno obučena. Kosa joj je još uvek bila čupava od spavanja. Nije bila nimlada- oko trideset, ni blizu «devojke» da vam pravo kažem! Al opet, nekako sam znao,čak i sa razdaljine od 200m: Ona je 100% savršena devojka za mene. U trenutku kad sam je ugledao, srce je počelo da mi luduje u grudima, a usta su mi postala suva poput pustinje.Možda vi imate neki odredjeni omiljeni tip devojaka- recimo, sa tankim člancima,krupnim očima ili elegantnim prstima, ili vas bez posebnog razloga privlače devojke kojemrljave dok jedu. I ja naravno imam svoje favorite. Ponekad u restoranu uhvatim sebekako buljim u devojku za susednim stolom zbog oblika njenog nosa.Ali, niko ne može biti siguran da će njegova savršena devojka odgovarati prethodnozamišljenom tipu. Koliko god da se ložim na noseve, nema šansi da se setim oblikanjegog nosa- čak ni da li ga je uopšte imala! Sve čega mogu da se setim je da nije bilanikakva lepotica. Čudno!«Juče sam na ulici prošao pored 100% savršene devojke», rekao sam nekome.«Stvarno?» kaže on, «Jel bila dobra riba?»«Ne baš.»«Onda mora da je na neki način bila tvoj tip?»«Nemam pojma. Čak ne mogu da se setim ničega u vezi sa njom- ni oblika njenih očiju niveličine njenih grudi.»«Baš čudno.»«Da, nevidjeno.»«Pa dobro, u svakom slučaju,» reče on očigledno se već dosadjujući,»šta si uradio: pričaos njom, pratio je?»«Ma kakvi. Samo sam prošao pored nje na ulici.»Ona je išla sa istoka na zapad, ja sam išao sa zapada na istok. I bilo je zaista prelepoaprilsko jutro.


Voleo bih da sam mogao da porazgovaram s njom: pola sata bi bilo sasvim dovoljno: dami kaže nešto o sebi, da ja njoj kažem ponešto o sebi, i ono što bih zaista voleo da uradim je- da joj objasnim složenost sudbine koja je dovela do toga da prodjemo jedno poreddrugog na sporednoj ulici u Harajakuu jednog predivnog aprilskog jutra 1981. To je neštošto bi, siguran sam, obilovalo onim toplim tajnama koje ti greju srce, kao neki antički satnapravljen u vreme dok je mir ispunjavao svet.Posle razgovora bismo otišli negde na ručak, možda pogledali film Vudi Alena i svratilido hotela na par koktela. Uz malo sreće, možda bismo završili i u krevetu!Potencijalna mogućnost zakuca na vrata mog srca.Sada se razdaljina medju nama smanjila na 100m.Kako da joj pridjem? Šta da joj kažem?«Dobro jutro gospodjice! Imate li pola sata za jedan razgovor?»Grozno, zvučao bih kao da prodajem osiguranje!«Izvinjavam se, da li možda znate da li negde u kraju ima hemijsko čišćenje koje radicelu noć?»Ma kakvi, ovo je smešno. Ne nosim nikakav veš sa sobom, a i ko bi pao na ovakvužvaku?Možda bi prosto trebalo da kažem istinu:»Dobro jutro! Vi ste 100% savršena devojka zamene!» Ne, nikad mi ne bi poverovala. Ako čak i bi, možda ne bi uopšte želela da razgovara sa mnom. Sorry, mogla bi da kaže, možda ja jesam 100% savršena devojka za vas, ali viniste 100% savršen momak za mene. I to bi moglo da se desi. A kad bih se našao u tojsituaciji, verovatno bih prsnuo na komade! Nikad se ne bih oporavio od šoka! Imam bre32 godine, a to je to, znači- starim...Prolazimo pored cvećare. Topla, mirišljava vazdušna masa mi dodiruje kožu. Asfalt jevlažan i osećam miris ruža. Ne mogu da se nateram da joj se obratim. Na sebi ima belidžemper i u desnoj ruci nosi snežno belu kovertu na kojoj samo fali marka. Dakle:napisala je nekom pismo, možda je provela celu noć pišući sudeći iz pospanog izgledanjenih očiju. Ta koverta možda da sadrži sve tajne koje je ikad imala. Napravio sam još nekolko koraka i skrenuo: nestala je u gužvi.
Sada naravno, tačno znam šta je trebalo da joj kažem. To bi bio jedan podugačak govor,moždan predugačak da ga sada dobro prepričam. Ideje koje meni padaju na pamet nisunikada bile praktične.Ali dobro, počeo bih sa «Jednom davno» i završio sa «Tužna priča, zar ne?»
Jednom davno, bili jedan momak i jedna devojka. On je imao 18, a ona 16 godina. On baš i nije bio nešto zgodan, a ni ona posebno lepa. Bili su samo jedan običan usamljeni dečko, i jedna obična usamljena devojčica, kao i svi drugi. Ali su iz dubine svojih srca verovali da negde na svetu postoji 100% savršen dečko i 100% savršena devojčica zanjih. Da, verovali su u čudo. I čudo se zapravo desilo.Jednog jutra, njih dvoje naleteli su jedno na drugo na ćošku neke ulice.«Ovo je neverovatno,» reče on, «tražim te celog svog života!
...
...
...
I tako dok su sedeli i pričali, maleno, maleno zrno sumnje uvuče se u njihova srca:Da li je zaista moguće da nečiji snovi tako lako postanu stvarnost???Prvog trenutka kad su zaćutali, dečak reče devojčici: «Hajde da se testiramo- samo jednom. Ako smo zaista 100% savršeni jedno za drugo, onda ćemo se negde, nekadsigurno ponovo sresti. A kada se to desi i kada budemo sigurni da smo 100% savršeni jedno za drugo, venčaćemo se u tom istom trenutku i na tom istom mestu. Šta ti misliš?»«Da,» reče ona, «mislim da baš to treba da uradimo!»I tako se rastaše, ona krenu na istok, a on na zapad.Test oko koga su se složili, bio je naime apsolutno bespotreban.
Nikada to nije trebalo da urade, jer su zaista i najiskrenije BILI 100% savršeni jedno za drugo i bilo je pravo čudo da su se uopšte sreli. Ali, kako su bili vrlo mladi i nesigurni, oni to nisu mogli da znaju.Hladni, ravnodušni talasi sudbine, rešiše da ih rastave. Bez milosti.Jedne zime, i dečko i devojčica se razboleše od groznog gripa, i pošto su nedeljama lebdeli izmedju života i smrti, izgubiše sećanje na prethodne godine.
Kad se konačno osvestiše, glave su im bile prazne kao kasica-prasica D.H. Lorensa.Bejahu dvoje pametnih, odlučnih mladih ljudi, i velikim naporima uspeše da ponovo povrate znanje i osećanja koja su ih kvalifikovala kao ravnopravne članove društva. Bogu hvala, postadoše zaista cenjeni gradjani koji su znali kako da presednu sa jedne linijemetroa na drugu i koji su znali kako da pošalju preporučeno pismo na pošti. Uistinu, čak su uspeli i da ponovo osete ljubav, ponekad čak i do 75%, ma i do 85%!Vreme je prolazilo nepodnošljivom lakoćom, i uskoro dečak napuni 32, a devojčica 30godina.Jednog prelepog aprilskog jutra, u potrazi sa šoljicom kafe kojom će započeti dan, dečak je hodao sa zapada na istok, dok je devojčica, u nameri da pošalje preporučeno pismo,hodala sa istoka na zapad, oboje duž strme sporedne ulice u kraju Harajuku u Tokiju.

Prodjoše jedno pored drugog na samoj sredini ulice. Najslabiji zrak njihovog izgubljenogsećanja zasija za trenutak u njihovim srcima. Svako od njih oseti lupanje u grudima.I znali su:Ona je 100% savršena devojka za mene.On je 100% savršen momak za mene.Ali taj zrak sećanja bio je toliko slab i njihove misli više nisu imale jasnost kao pre 14godina.
Bez reči, prodjoše jedno pored drugog, gubeći se u gužvi.
Zauvek.
Tužna priča, zar ne?
Da, to je to, to je ono što je trebalo da joj kažem.

H.Murakami

blog 25 ::

bdw osjecam se kao svijeze ispohovna tikvica...hahaha.. ono kad si gnjecav a nije ti dosla tetka...


Baš me zanima kakve veze imaju tetka i gnjecavost sa ljubavlju Bebee Dol

Nemaju ali mi se svidjela ta recenica..mada to ispohovana tikvica vjerovatno se odnosilo na zaljubljenost pa ja pogresno protumcila..

blog 25 ::Nemaju ali mi se svidjela ta recenica..mada to ispohovana tikvica vjerovatno se odnosilo na zaljubljenost pa ja pogresno protumcila..

Zanimljivo razmišljanje Very Happy
Ne sećam se tog osećaja "pohovane tikvice", ni kako sam do njega došla.
Ljudi su tako zaboravni, pa i ja sa njima.
To je bilo pre više od godinu dana.
Od tada je mnogo iluzija raspršila Moskva.
Sve je više sletanja, a sve manje uzletanja.
A ja ?
Ja sam potpuno opsednita Murakamijem.
Ljudi su, pod velom odanosti, spremni tako grozne stvari jedni drugima da urade iza leđa, a da im se osmehuju licem nevinašceta.
Juče sam primetila da je na pomolu nestašica ulja i šećera. . .
A danas ?
Danas sam primetila da mi fale reči. Bebee Dol

Ne znam ali meni je ovo super..onako kad si trom nikakav a ja sam se tad bas tako osjecala ..ko ispohovana tikvica Very Happy mozda se moze primjeniti i na ovo drugo..Smile

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1368 korisnika na forumu :: 25 registrovanih, 3 sakrivenih i 1340 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: Alibaba1981, bestguarder, Bobrock1, croato, Dimitrise93, GandorCC, Georgius, hyla, jackreacher011011, janbo, Koca Popovic, laki_bb, loon123, Luka Blažević, M1los, Mi lao shu, Milometer, mrav pesadinac, Tvrtko I, Vatreni Zmaj, Volkhov-M, vukdra, W123, zlaya011, zzapNDjuric99