Neobične kratke priče

1

Neobične kratke priče

offline
  • Pridružio: 06 Maj 2013
  • Poruke: 644

TRAŽENJE OPROŠTAJA (Li Strobel)
Pre nekoliko godina, u Misisipiju se grupa crnaca i belaca sastala da započne konstruktivan dijalog nakon godina podozrenja, zle volje i mržnje. U jednom trenutku, jedan mladi crni sveštenik je ustao i rekao:
"Dogodilo se blizu sedam hiljada ubistava u državi Misisipi, ali nikada nisam čuo belog sveštenika da propoveda protiv rasizma. Želim da znam – zašto?"
Tajac je zavladao prostorijom. Konačno je ustao jedan stariji sveštenik, belac. Mogao je da pokuša da odbrani svoj rad, da iznese neke argumente. Mogao je tvrdoglavo da negira da je učinjeno bilo šta loše. Umesto toga on je rekao: "Pretpostavljam da je pitanje upućeno i meni. Da vam kažem istinu: razlog je bio strah. Bojao sam se – svojih ljudi i posledica. Tako smo samo stajali po strani. To je istina, i ne znam kako to da ispravim. Voleo bih da se vreme vrati, ali to nije moguće. Sve što mogu da uradim je da vam kažem – žao mi je. Žao mi je."
Dvojica bivših protivnika su prišla jedan drugome i zagrlili se. U prostoriji nije bilo nikog ko nije zaplakao.
Malo toga ubrzava proces pomirenja kao ponizno priznanje sopstvenih pogrešaka i traženje oproštaja. To govori našim protivnicima da smo ozbiljni, odgovorni i pošteni, i da smo spremni da prevaziđemo ponos i sebične interese.
Šta je sa vašim protivnikom? Budite iskreni: da li ste bar delimično odgovorni za sukob među vama? Ako jeste, zar ne bi trebalo da zatražite oproštaj?

- ZAHVALNOST

Ima jedna divna pesma Džima Rula koja kaže:

“Zahvalnost je stanovište kojim pokazujete da znate šta imate“. To je sasvim tačno, biti zahvalan zbog onoga što jesmo i što imamo je jedna od najvažnijih stvari koja nam drži energiju u pokretu. Kada smo zahvalni neprestano se podsećamo kako je život dragocen, koliko nam se lepih stvari dogodilo i koliko ljubavi imamo i dajemo. Kad mislimo na stvari za koje treba da smo zahvalni privlači još dobrih stvari u naš život kao magnet, očekujemo dobro i dobro se događa. Napišite na listu papira spisak svih dobrih stvari u svom zivotu, uključujući osmeh svog prvog suseda, i kunem vam se, jedan list papira neće biti dovoljan!
Mnogo stvari uzimamo zdravo za gotovo i zaboravljamo da budemo zahvalni za njh.
Zaboravljate da imate stopala dok ne padnete i ne uganete zglob. Tada samo mislite: o, samo da nestane ovaj bol i da sve opet bude dobro! Treba se podsetiti na sve dobre stvari koje imamo od zdravlja, kuće, dece, roditelja, cveća, bašte, knjiga, putovanja, kafe u prijatnom društvu.. vi pišete svoju listu.. znate za šta treba da ste zahvalni, svako od nas to zna.
Ja sam zahvalna kad vidim kako mi se saksije sa cvećem blistaju na suncu, a cveće niče iz zemlje. To me podseća da je priroda savršena i da sam ja njen deo. Svaka je zora čudo, svaki dan je novi početak i nova prilika.
Osećaj zahvalnosti čini zivot još posebnijim i osećanje naše sopstvene svrhe u njemu još jasnijim. Kada ste zahvalni, smešite se. Taj smešak budi druge osmehe i osećaj mira u srcima ljudi koji vas okružuju. Biti zahvalan znači imati veru, poverenje u sebe, ubeđenje da sve ima svoj razlog i znači da cenite sve ono što ste i što imate.
Čak i najsumorniji dan krije zrak sunca iza oblaka. Setite se kad god ste tužni da postoji nešto zbog čega treba da budete zahvalni. Prebrojavajte ono što je dobro u vašem životu i lakše ćete naći svoj put!

PRELEPA PRIČA...
Veoma siromašan covek živeo je sa svojom ženom.
Jednoga dana njegova žena koja je imala veoma dugu kosu zamolila ga je da joj kupi češalj za kosu... čovek se osećao rastuženo i rekao je - ne. Objasnio je da nema dovoljno novca čak ni da popravi kaiš na satu koji je pukao. Ona nije insistirala.
Čovek je prolazio pored radnje sa satovima i prodao svoj oštećeni sat po niskoj ceni, a onda otišao i kupio češalj za svoju ženu. Uveče se vratio s posla sa češljem u ruci spreman da ga da svojoj ženi. Bio je iznenađen kada je svoju ženu video ošišanu, sa veoma kratkom kosom. Ona je prodala svoju kosu i držala u ruci novi kaiš za sat. Suze su im istovremeno potekle iz očiju, ne zbog bezuspešnosti njihovih akcija, već zbog uzajamnosti njihove ljubavi.
POUKA: VOLETI NE ZNAČI NIŠTA, BITI VOLJEN ZNACI NEŠTO, ALI VOLETI I BITI VOLJEN OD ONOGA KOGA VOLIŠ, TO JE ZAISTA SVE. NIKADA NE UZIMAJTE LJUBAV OLAKO!

OGRLICA
U poslednje vreme sve teže se saginjao, da bi svom psu oko vrata stavio ogrlicu i kaiš na kojem je svakodnevno vodio svog ljubimca u šetnju. Nekada u pedesetim, kada je odlučio da kupi psa, još je bio u odličnoj kondiciji. Inače, dugo je želeo da ima lepog i snažnog psa, to mu je bila želja iz mladosti. Tada je čeznuo da im drugara, koji bi ga štitio u njegovim dečijim igrama i avanturama. Sada kada ga je imao, više nije bilo potrebe da ga neko štiti, ali je mislio da je to pravi poklon za njegovu decu.
Bio je to zaista lep i pametan pas, bokser, izraziti predstavnik svoje vrste. U prvo vreme pas je uveseljavao sve u kući, a deca su se igrala sa njim i šetali ga gradom. Onda su deca odrasla i otišla, a njih dvoje su ostali sami. Uveli su tako u život neki svoj red, sa dugim šetnjama pored reke i padinama grada. Te šetnje mu nisu bile teret, pre bi se moglo reći da je uživao satima šetaju]i i pričajući, iako ga osim njegovog psa niko nije, više, ni slušao ni čuo. Navikao je tako da u svom psu ima jedinog sagovornika, koji ga je ponekad, kada se njihova priča nastavljala u stanu, gledao pogledom iz koga je, bar se njemu tako činilo, zračilo beskrajnorazumevanje.
Vremenom su se menjale i teme o kojima je pričao dok su šetali, sve dok nije ostala samo priča o njihovoj sudbini i drugarstvu. " Šetaćemo mi bogme zajedno ipo rajskim livadama", govorio je sve češće psu.
Pas je za svoju vrstu već dostigao rekordnu starost, reklo bi se, da mu se produžio život zahvaljujući toj uzajamnoj ljubavi i razumevanju. Ipak, njihove šetnje postajale su kraće a ćutanje sve duže i duže. I poslovi po kući zadavali su mu muke, ali ta masivna kožna ogrlica sa dugim kaišem, već je oboma odavno smetala. Ali , ni bez nje nisu mogli, jer je ona već godinama bila deo njihovog svakodnevnog života.
Tog jutra se probudio nešto ranije nego obično i počeo sa pripremama za šetnju. Osećao se mnogo bolje nego juče, čak je odmah glasno započeo svoju priču o šetnji po "rajskim livadama". Spremajući se da izadju došao je pred vrata i sagnuo se, gle bez ikakve muke, da bi sa uobičajenog mesta podigao kaiš i ogrlicu.
Medjutim, prsti su mu samo prošli kroz nju, kao kroz sunčev zrak. Onda je pokušao rukom da pomiluje psa, ali je i to bila samo igra senki. Njihov pogled se susreo i oni su znali da im kaiš i ta ogrlica nikada više neće biti potrebni.
Prošli su kroz vrata, jedan uz drugog i krenuli u svoju poslednju šetnju bez kraja, umesto ogrlicom i kaišem, spojeni večnim prijateljstvom.

Slobodan Maričić

Ratko Božić - Priče iz knjižare

Htela bih da kupim jednu knjigu, - kaže devojka i malo se zamisli,- ...za druga. Rođendan mu je.Reče da on ne čita baš mnogo (onako, s vremena na vreme) i koliko zna misli da voli Apdajka. U redu, pokažem joj ''Romansu'', poslednji Apdajkov roman preveden kod nas. Ona pogleda knjigu i oneraspoloži se:- Ovo baš ne bi bilo zgodno:pogledaj podnaslov!Podnaslov je: ''venčajmo se''. Možda to stvarno ne bi bilo zgodno. Devojka još dodade:- Znaš, on me pre par meseci pitao da se zabavljamo. Odbila sam ga. Gde sad da mu kupim ovu knjigu za poklon?Sledećih pola sata tražili smo nešto prikladnije. Bilo je tu par naslova koji bi eventualno dolazili u obzir. Ostavio sam je da sama odabere...Desetak minuta kasnije stajala je za kasom kupujući Apdajkovu ''Romansu''.Mora da sam izgledao sasvim blesavo od iznenađenja jer mi je na vratima umesto pozdrava rekla:- Izvini.Razmišljam posle: bože, da li će se taj mamlaz setiti da pita još jednom?

ИСПОВЕСТ ЈЕДНОГ ВОЛОНТЕРА: “Ова прича ме је данас расплакала.
У мору привредника, добрих људи, организација, свим оних са искрених намерама да помогну људима, једна сцена ме погодила. У читавом хаосу преношења пакета са храном у холу општине Вогошћа угледах господина који са кесицом у руци гледа чекајући да га неко примјети. Био је то старији господин, вјероватно у својим касним 60тим или раним 70тим, скромно обучен. Пришао сам му и упитао га како му могу помоћи. Он ми је пружио ону кесицу, у којој се налазило млеко, шећер и рижа и тихим гласом једва разумно промрмљао да је он толико могао одвојити и да би волео да је могао више. Распоредио сам то из кесице и застао једно добрих 3 минута размишљајући о том господину. Хвала Вам ко год да сте, јер вратили сте ми апсолутну веру у човечанство. Туга је што нас само невоља уједини, јер очито само невоља овде не бира по таловима, националности и осталим поделама. Киша исто пада по свима нама и сви смо једнаки."
Свака част!

Izvor: fejsbuk

OČUH

Nisam znao šta je porodični nedeljni ručak.
Nikada nismo svi zajedno , u isto vreme, seli za trpezarijski sto. Dugo sam verovao da je to zbog minijaturnog stola na kom bi se tri tanjira sigurno sudarala, dok bi se laktovi prilikom jela uplitali.
Ponekad sam gledao druge porodice kako mirno, nedeljom, oko dva, jedu u tišini, menjajući kroz ruke činije sa sosevima i ruskom salatom. Posmatrajući ih osećao sam i nemir i divljenje.
U crkvu nisam odlazio. Nisam bio tako odgojen. Moj očuh nikada nije pozvao popa u kuću. Ponekad je majka zapaljeni tamjan nosala u maloj šerpici kroz sobe, pročišćavajući ih duhovno. Očuhu je to bilo smešno i nerazumljivo. Zabavljalo ga je da gleda svoju ženu dok dimi kuću poput sveštenog lica.
Nismo slavili slavu. Nije je slavio ni očuhov otac. Nije bilo slavskog kolača, bogate trpeze, upaljene sveće, prijatelja, kumova.Nije bilo ikone u celoj kući. Očuh je na zidove isključio kačio kalendare dobijene kao poklon u radnjama u kojima je pazario hleb i cigarete.
Bio je preke naravi. Voleo je da opsuje više nego leba da jede. Malo ko mu se suprotstavljao.
Znao sam da ne voli ni mene ali to me nije mnogo brinulo. Više me je izjedalo što majka zbog toga nije pokazivala ni trunku besa.
Nikada me nije zagrlio. Za rodjendan bi me poljubio tri puta sa pruženom rukom.
Nikada me nije pitao ,,Kako si,, ali je zato u naletu besa umeo da mi se unese ulice i vikne ,,Ko si ti? Ko si bre ti?,,
Majka se pravila kao da sve to ne vidi. Živela je u iluziji da smo mala srećna porodica koju muče problemi kao i svaku drugu porodicu. Terala me je da ga zovem ,,tata,, i da mu gledam kroz prste na svaku uvredu ili udarac. Bojala se da se jednom toliko razbesni i mene i nju istera na ulicu, jer nismo imali gde da odemo.
Nove godine proticale su uglavnom pod pritiskom.
Majka je dramatizovala prilikom pripremanja obroka, očuh se opijao po kafanama a ja sam bežao iz kuće.
Prošlo je mnogo godina i svaka je bila u znaku očuha i njegove volje. Majka ga je ,,volela,, plašila ga se, divila mu se , podilazila mu i nije imala nameru da ga se odrekne bez obzira na moje stanje, uvek preplašen, pod pritiskom i bez ljubavi.
I tako je trajalo dvadeset i sedam godina. Onda sam sreo devojku, nasmejanu, lepu, vedru! Ubrzo mi je postala supruga . Kupili smo malu kuću u selu, sa stablima kajsija i višanja u dvorištu.
Dobili smo sina i ćerku.
Bio sam voljen.
Prvi put u životu.
Čudan osećaj, gotovo nepoznat.
Nisam znao kako sa tim emocijama koje sam dobijao. Nisam znao kako da ih uzvratim, kako i kada treba da zagrlim suprugu i decu, koliko dugo i koliko snažno.
I dalje nisam odlazio u crkvu. Ismevao sam sveštenike. Ikonu bih kad god bih ostajao sam kod kuće prekrivao velikim peškirom. Osećao sam nemir svaki put kada bih pogledao u oči sveca naslikanog na platnu.
Porodične ručkove nisam poštovao.
Jeo sam najčešće sam. Retko, kada bi se nalazili svi zajedno za stolom postajao bih razdražljiv.
Svima sam nalazio manu. Prijatelje nisam imao.
Jednom sam bez ikakvog povoda udario suprugu.
Postao sam agresivni cinik! Brak je visio o koncu.
Ženine pretnje da će otići od kuće i odvesti decu nisu me doticale niti sam strahovao od toga.
Jedno jutro, pre odlaska na posao , na noćnoj komodi pored moje žene ugledao sam Bibliju. Malo džepno izdanje. Prišao sam lagano kao da sam se približavao provaliji i uzeo je u ruke. Seo sam lagano na ivicu kreveta i počeo da listam Bibliju. Nailazio sam na neke čudne rečenice u kojim sam otkrivao stvarnost i sebe.Kao da su se sklopile kockice koje su godinama bile nesredjene i bez reda.
Ceo dan sam bio zaključan u sobi, plačući!
,,Šta si mi ovo uradio,, viknuo sam u prazno.
,,U šta si me ovo pretvorio?!,,
...
Očuh nije mogao da ga čuje.

Izvor: Lokalne novine

PRIČA JEDNOG PSA

Devojka čiji identitet nije poznat opisala je trenutnu katastrofu na sasvim drugačiji način Crying or Very sad

"Kako sam ja srećan pas ! Imam divnu kuću sa prelepim dvorištem. Imam gazde koji me obožavaju kao I ja njih. Sve bih dao za njih. Život svoj bih dao samo da njima bude dobro.
To su divni ljudi, mama Slavka, tata Đura I njihova divna ćerkica, a meni najomiljenija mlada gazdarica Ana. Ona je divna devojčica, mama kaže da je ona juče napunila 3 godine. Baš sporo raste ! Mi psi mnogo više porastemo za 3 godine.

Mene zovu Čupko, kažu da sam nekakav mešanac retrivera …. I ja imam 3 godine, ali sam nekako veći od Ane …..mama Slavka I tata Đura su me pronašli kad sam bio jako mali, kažu da su me našli u kontejneru.
Ne znam šta je to, ali bih po priči rekao da je to neko grozno mesto, jer kažu da sam nađen sav prljav, smrdlji I čupav. Otuda mi I ime Čupko.

Kad sam ja došao u njihovu prelepu kuću sa prekrasnim dvorištem I baštom, oni su već imali Anu, ali je bila užasno mala I nekako sva smotana u neke bele krpe. Baš sam je zavoleo. Odrasli smo zajedno….doduše ona nešto zaostaje, ali nema veze, OBOŽAVAM JE!

Našu kuću isto obožavam, divna je, prostrana , uvek ima hrane ….imam I divan krevet u dnevnoj sobi.

Čekajte, moram ovo da čujem !!! Izvinite što prekidam svoju priču!

Mama I tata slušaju onaj veliki aparat iz kog pričaju ljudi.

Uplašeni su ! Šta se dešava????

Dotrčao sam do njih, mašući repom da ih razveselim, ali su me samo blago odgurnuli I rekli mi : “ Ne, sada Čupko”

Možda su ljuti jer kiša pada već 2 dana, pa kad izađem napolje, unesem I malo blata u kuću ????

Ne , nije to, gledaju kroz prozor, izlaze I ulaze u kuću, prestravljeni su !!!! Šta se dešava?????? Hoću ja da pomognem!!!!

Počinju da traže neke stvari po kući, oblače se, oblače I Anu…….

Evo, zovu me da sa njima odem na sprat, možda ipak mogu da im pomognem.

Penjemo se, nešto se čuje iza mene….okrećem se…..

…..otkud voda u kući??????

Sada smo na spratu, mama telefonira , Ana počinje na plače…..

Ovo je nešto zaista ozbiljno! Ja mislim da je ona voda koja ulazi dole u kuću problem.

Mama stoji na terasi I čeka nešto. Tata drži Anu I teši je, kaže kako će sve biti uredu!

Evo zove nas mama da I mi dođemo na terasu. Istrčavam sa njima.

Neki čamac stoji pored prozora I neki ljudi unutra. O Bože koliko vode!!! Pa zar mi nismo na spratu????

Čujem ljude iz čamca: “Moraju svi da napuste Obrenovac,ali on ne može, takvo je naređenje”

Ovo moram da čujem, mama se dere: “ Molim, vas, preklinjem vas, imamo velikog psa, ljubimca nas I deteta, povedite I njega….molim vas!!!!!!

– počinje da plače….Ana počinje da vrišti, tata pokušava da smiri situaciju I govori ljudima:

- Dobro, ako njega ne možete da povedete sa nama, nećemo ni mi da idemo ….povedite samo dete.

- Štaaa????????????????

Pritrčavam tati, diram ga šapom, on se saginje…vidim mu jednu suzu u oku.

Shvatio sam sve!!!!!!!

Fiksirao sam pogledom tatu I prenosim mu očima reči : “ Idite vi, molim vas, idite, potrebni ste Ani, molim vas, ja želim da idete!!! Nemojte brinuti za mene, ostaću,plivaću , pokušaću se spasti, a vi ste potrebni našoj Ani!!!!! Gurao sam ih njuškom prema čamcu. Shvatili su!

Suze su im lile niz oči

- Znam, sve, znam, I vi mene volite. Volim I ja vas I zato želim da idete, nemojte brinuti za mene. Ja ću biti srećan što znam da ćete vi biti dobro.

Ušli su svi u čamac. Ja sam ostao na terasi.

Zvuk motora čamca se udaljio.

Uhhh, baš je tiho! Čujem samo svoje dahtanje.

Uhhh šape su mi već u vodi ……..čekaću još malo…..šta da radim?

Odoh da se najedem, ostavili su mi u sobi hranu. Da pojedem to, dok ne dođe voda I tamo.

Jedem, ali mi nešto baš ne prija…..

Uffff, evo vode I u sobi, već mi je do stomaka došla.

Ne vredi, još malo ću sačekati, ali moram da se pripremim da pokušam da plivam negde, naravno izaćiću kroz terasu koja je otvorena.

Počinjem da plutam. Odoh!

Uffff, plivam I plivam već ko zna koliko, ali nigde ne vidim gde da stanem na suvo, svugde vidim samo vodu……

Hladno mi je……auuu baš mi je hladno….šape su mi se nekako ukočile…..mislim da neću uspeti……važno da su mama , tata I Ana na sigurnom….uf, to je naj bitnije, sada mi je sve jedno, spokojan sam.

Bože, kakva tišina…I mrak je pao, ništa ne vidim……. Ali se više ni ne pomeram…..ne mogu….

Ana, Slavka, Đuro, tako sam srećan što ste dobro. Bili ste divni, hvala vam za sve. Nadam se da sam se odužio za vašu plemenitost prema meni , kada ste me spasili…..sad se pružila meni prilika da vam uzvratim . ……..Voli vas vaš Čupko !!!!!!

Ipak mislim da me je ubila samo tišina! Volim vas!"

Bez naslova

Citam price i razmisljam da nikada nisam umela da pricam o patnji, bolu, tuzi, ma koliko je imala i osecala, nesto jace me uvek okrene zivotu, sreci, besmisleno mi je svoj zivot meriti i procenjivati time koliko patnje se mora podneti da bi bili srecni, poznajem i bol i tugu, i to veoma dobro, ali jos vise zelim upoznati zadovoljstvo, srecu, prijateljstvo, i kada to procenim onda saznajem da ovaj dar, zivot, ne sme uludo da se potrosi i da nista nije vrednije od toga.

Vise energije bih nesebicno potrosila na druge, na prirodu, na sebe ali u pozitivnom smislu, darujes druge, darujes sebe, jedno obicno - dobro jutro - koje ti upute znaci mnogo vise, jer vec na pocetku dana si dobio neciju zelju da ti jutro i dan budu lepi, uzvratis li pozdrav dobijas osmeh, pa zar ima nesto lepse od toga, ne placas, ne osiromasis a postanes bogatiji, lepsi, jer nijedna kozmetika nema to, zadovoljstvo sobom, to neces naci ni u jednoj kremi, maski ili losionu, to se ne kupuje novcem, to se uci, a ucimo od svih koji nas i vole i mrze, jer i od neprijatelja naucimo kako da postanemo jaci, da se izborimo za sebe.

Onako

Onako razmisljajuci, shvatam da mi nikada necemo naci sebe, uvek nam trebaju tudje oci da vidimo
sebe kroz njih, kada smo mali gledamo svet niz oci roditelja, kako odrastamo gledamo sebe niz oci drugova, simpatija, odrasli, a jos nismo pronasli sebe, uzimamo drugi par ociju da nas prati kroz zivot i da njima vidimo sebe, deci dajemo svoje poglede, ne naucivsi lekciju da jednom progledamo na svoje oci i da zaista upoznamo i zavolimo svoje istinsko sebe.

Mozda se bojimo slike koju cemo videti ali, naucimo li da je gledamo na pravi nacin onda cemo shvatiti istinu o sebi, da smo mi dragoceni deo kosmosa koji svakim danom, svakim svojim dahom doprinosi nesto, da nismo samo putnici koji prolaze niz zivot gledajuci tudjim ocima.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1352 korisnika na forumu :: 47 registrovanih, 4 sakrivenih i 1301 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Aleksandar Tomić, aleksmajstor, Apok, BlekMen, Brana01, Bubili, Dimitrije Paunovic, Dimitrise93, Djordjevic, draganca, dragoljub11987, Georgius, Griffon vulture, havoc995, ILGromovnik, Ivan001, Ivica1102, JOntra, Još malo pa deda, kuntalo, ladro, Lucije Kvint, Mcdado, mercedesamg, mikrimaus, milanovic, milenko crazy north, MilosKop, milutin134, nenad81, nick79, NoOneEver Dreams, Seeker, Sirius, SlaKoj, solic, srbijaiznadsvega, Srle993, Sumadija34, suton, Tragač, vathra, Vlad000, vladaa012, VP6919, zzapNDjuric99