|
|
Poslao: 16 Jan 2012 13:06
|
posebna ::Izgleda da neke stvari o ljudima (i životu uopšte) nikad neću naučiti.
Tako silno sam razočarana osobom koju sam smatrala prijateljem, da mi je muka, u pravom, fizičkom smislu. Nikako ne mogu u svojoj glavi da povežem tu sebičnost i ravnodušnost sa slikom koju sam imala o toj osobi.
Ova pomiješana osjećanja su pravi pravcati otrov za dušu i ja se nadam da ću (ponovo) uspjeti da se izborim s tim, što prije.
Poznat mi je ovaj okus gorčine, umijem i da ispratim nijanse kad isti polako nestaje, pa i momenat kad spoznam da je gotovo, da sam prevazišla i preživjela još jedno razočarenje, ali recka za sopstvenu glupost (koju sama sebi "urežem") - ostaje zauvijek.
Uh, kao da sam ja ovo napisala. Da ti nisi moja dusevna sestra? Zasto ne postoji hirurgija duse?
Platila bih da mi je neko amputira, bar prepolovi. Zivot bi bio mnooogo jednostavniji.
|
|
|
|
Poslao: 16 Jan 2012 16:30
|
Ma, nije važno ... i nećemo da ga bijemo, to nije lepo.
Ja ne mrzim, samo sam povrijeđena, razočarana, tužna ... što je tako ispalo. Možda ne bi bilo ovako da mi je ovo prijateljstvo (ili "prijateljstvo") manje značilo.
No, dobro ... it will be ok.
|
|
|
Poslao: 16 Jan 2012 16:46
|
Narode, ne valja nam rabota...
Mnogo je usamljenih i mnogo tužnih ljudi oko nas.
Mnogi bi dali sve što imaju da ih neko jednom dnevno nazove i pita: Kako si?
Previše je primera koje lično poznajem...
Sve se okreće preko noći, supružnik ti postaje stranac, prijatelj ti postaje neprijatelj.
Ne znam odgovor na pitanje koje sam sebi postavljam: Kako ostati normalna osoba?
|
|
Poslao: 16 Jan 2012 22:10
|
kad vidim ovaj naslov prvo sto se sjetim je one scene iz Pretty woman kad kaze da joj je stopalo dugacko koliko i razdaljina od sake do lakta..
|
|
Poslao: 17 Jan 2012 18:40
|
Na početku filma "Magla" (Džon K.) sećam se da je ispisano: "Is all that we see or seen, but a dream within a dreams".
Naš prevod je bio:"Kome blizak, kom sam stran, zar je samo u snu san?"
Zadnje dve godine se pitam da li su nam prijatelji zaista prijatelji i da li smo mi stvarni prijatelji drugima...
Porazno je da je dovoljno ženi koja je u braku 10 godina reći pet puta lepu reč a šesti put vas dočekuje njen osmeh bez ijedne reči.
Zar smo toliko zastranili?
Zar je teško nekome dragom ulepšati dan sa tri lepe reči?
Koja je cena tvoje lepe reči?
Šta očekuješ za uzvrat?
Nemaš odgovor?
Naravno.
Svi smo postali isti...
|
|