|
Poslao: 06 Sep 2012 23:03
|
Što bi ti rekla "eto,... došlo mi..."
Međutim, bez obzira na sve, treba činiti dobre stvari u životu.
Treba pomagati i prijateljima i onima koji su nekada bili prijatelji.
Duboko verujem da se dobre stvari uvek vraćaju.
|
|
Poslao: 06 Sep 2012 23:18
|
I ja isto...vjerujem to za vraćanje ... samo se pitam - u kom životu.
Da, pomažem prijateljima koliko mogu, a onima koji su nekad bili prijatelji ... hm, pa kad bolje razmislim, njih više (uglavnom) nema u mom životu, tako da ...
Jbg, odbolujem kad god mi se desi ; zbog nekih me i bukvalno boli/boljelo u grudnom košu, tamo gdje je onaj glupi organ ... rastužim se, pa ne mogu da prihvatim, pa onda prihvatam, ali i počinjem da bjesnim, pa se grizem iznutra ... pa puknem , "izbrišem gumicom", puknem "flaster" na ožiljak i idem dalje.
E, da ... zaboravih da kažem koliko umijem da budem glupa, paaa skoro da mi osoba bukvalno nacrta nešto što bi ličilo na "odHebi" ... i ja skontam tek iz više pokušaja...
Mada, gori su mi oni što to rade na finjaka ... one "ma, daaaj, šta ti je...znaš da je sve ok...ne paranoiši bez razloga..." fore.
E, takvi baš nahrane svoj ego i svoju sujetu mojom glupošću (prestara sam da bih to nazvala naivnošću ) ... Al' nema veze, ja kad se "upalim", onda otkuckam with my middle finger.
|
|
Poslao: 06 Sep 2012 23:33
|
posebna ::I ja isto...vjerujem to za vraćanje ... samo se pitam - u kom životu.
Vratiće ti se kada se najmanje budeš nadala, od ljudi od kojih to ne bi nikada očekivala.
Kao što neko (možda) to ne očekuje od tebe.
Meni je istinsko zadovoljstvo bilo ponuditi pomoć čoveku koji mi je mesec dana ranije bukvalno smeštao otkaz na poslu. Njegov izraz lica je bio ... to ne znam da opišem a da ne mašem rukama.
Takođe, bilo mi je istinsko zadovoljstvo odbiti više nego predimenzioniranu zahvalnost za uslugu koju sam bez mnogo muke mogao učiniti veoma moćnom čoveku.
Zašto?
Eto, smatrao sam da je to u redu.
Ponudio sam pomoć nemoćnom, ovom drugom nisam hteo da pomažem.
Neka se snađe sam.
"Prijatelji dolaze i odlaze, neprijatelji se samo gomilaju"
|
|
|
Poslao: 07 Sep 2012 10:15
|
Postoje dve vrste prijatelja.
Prvi kojima kazes, veceras ce kisa i on/a/i ponese/u kisobran/e. Ljudi koji ti veruju i kojima ti verujes.
Drugi, kojima kazes, stvarno ne mogu napolje glava me boli, a dobijes odgovor, lazes me, neces, izbegavas, mrzis i sta ti ja znam. Onda pokusas da objasnis da ti te prijatelje stvarno i iskreno volis iz srca i dubine duse i da ne razumes zasto ti ne veruju, jer te glava stvarno boli jelte, a dobijes odgovor, znam, znam ne moras da mi se pravdas, vidim da me lazes, nismo mi/ja to zasluzili, cao - zdra'o ... I onda ti oci zasuze, osetis bol u grudima, tesko ti zbog sve te kolicine nepoverenja kojim se uzvraca na tvoju iskrenu iskrenost ...
I tako ... Elektroni se okrecu u svojim ljuskama, svetlost pujuje svoj put, lavovi love svoje antilope, zaljubljeni se vole uzvraceno ili ne svejedno, a prijatelji ... njih ti volis, pa makar i oni tebe mrzeli, nemali vere u tebe, postovali te ili ne, svejedno ... Elektorni se okrecu u svojim ljuskama, svetlost putuje svoj put ...
|
|
Poslao: 07 Sep 2012 11:50
|
Simke :: Prvi kojima kazes, veceras ce kisa i on/a/i ponese/u kisobran/e. Ljudi koji ti veruju i kojima ti verujes.
Srećan je onaj koji ima takve prijatelje.
Nije da ja nemam, ali broje se na prste jedne ruke...što je i normalno, je l’...
Simke :: a prijatelji ... njih ti volis, pa makar i oni tebe mrzeli, nemali vere u tebe, postovali te ili ne, svejedno ...
Eto, jednostavno mislim da nisam dovoljno dobra osoba, jer mi je teško da kažem da volim nekog, ako taj neko mene mrzi, ne poštuje... nemam, izgleda, toliko altruizma.
E, sad ... kako je moguće da neko toliko nema povjerenja, a prijatelj ti je? Hm, na ovo je teško dati odgovor, ali biće da si negdje nešto uradio tako da uporno misliš da je ok, a druga osoba/prijatelj ne misli baš tako...
Sad jedan primjer:
Sa nekim se poznaješ godinama, prijatelji ste, komunicirate prilično često i intenzivno. Trudiš se da tom prijatelju pomogneš u nekim njegovim problemima, nedoumicama... dobiješ povratnu informaciju da si u tome i uspio, koliko je u datim okolnostima bilo moguće... Komunicirate i dalje, isto tako redovno ... odjednom, taj prijatelj počinje da se povlači. Sve ga manje ima za tebe, pričate sve rjeđe, kraće ... Počinješ da se pitaš šta se desilo? Jesi li negdje pogriješio? Povrijedio prijatelja nečim, a da i nisi svjestan...? I svašta nešto.
Tog prijatelja i dalje teško možeš „uhvatiti“ negdje da razgovarate. Onda isforsiraš priliku za razgovor.
Pitaš u čemu je problem, zašto više nije kao ranije među vama?
Dobiješ odgovor da je sve ok, maltene isto k’o što je i bilo (a dobro znaš da nije), ništa se nije desilo, nisi nigdje pogriješio ... Kažeš OK i očekuješ da stvarno bude po starom, ali ipak nije ... više nikada nije. Tog prijatelja i dalje ima za tebe koliko i lanjskog snijega.
Recite mi sad, da li samo ja u ovakvoj situaciji mislim da nešto nije u redu ili biste i vi to pomislili?
Kako biste riješili ovakvu situaciju?
Kako biste se uopšte postavili u ovakvoj situaciji?
Kako da pokažete/dokažete prijatelju da nije da mu ne vjerujete, ali riječi su jedno, a djela drugo, zar ne?
Ja totalno ne znam ... uglavnom ćutim, jer mislim da sam u životu tog prijatelja sada nekako suvišna. On i dalje uporno tvrdi (u rijetkim prilikama kad se sretnemo) da nisam, ali nema više one inicijative za druženje/drugarstvo kao ranije.
Kako onda imati povjerenja?
Eto, to je.
|
|
Poslao: 07 Sep 2012 13:02
|
V**** (vidiš kako te oslovljavam, koliko sam ozbiljan )
Putevi su na sve strane, šoroki, asvaltirani, prašnjavi, kaldrmisani, uski da prodje i samo jedan čovek (ili 2 u koloni), a čovek ima oči i vidi na daleko (ako je "skinuo" televizor sa ramena" i vratio glavu), pa jako rano (čitaj: "na vreme") možeš da ugledaš i prijatelja i takvog "prijatelja", pod uslovom da gledaš napred i u daljinu, a nikako u zemlju ili, još gore, stalno unazad - preko ramena ili uz neprekidno osvrtanje.
Dakle, kao što rekoh, svakog prilatelja (i "prijatelja"), ako hoćeš, možeš ugledati na vreme pa, ako je prijetelj - raširi ruke i kreni mu u susret , ali ako je "prijatelj", pogledaj oko sebe - sigurno je tu negde blizu jedan od onih silnih puteva (makar bila i ona kozja stazica kojom se ide u koloni po jedan), pa lepo, nogu pred nogu, kreni njom i ne okreći se (i ne odazivaj na eventualne pozive), a u glavu "pusti", uz opreznost kuda hodaš i gde staješ, Pavla i prijatelje , te ubrzaj hod do sigurnog maksimuma .
|
|
Poslao: 07 Sep 2012 14:36
|
posebna ::Ja totalno ne znam ... uglavnom ćutim, jer mislim da sam u životu tog prijatelja sada nekako suvišna. On i dalje uporno tvrdi (u rijetkim prilikama kad se sretnemo) da nisam, ali nema više one inicijative za druženje/drugarstvo kao ranije.
Kako onda imati povjerenja?
Eto, to je.
Ne znam, i nije na mestu da ja bilo kome delim savete o prijateljstvu, jer jako, jako malo poznanika, još manje prijatelja imam, i osećam se nesigurno i izmešteno i dok sama sa sobom u sobi sedim, kamoli u društvu. Ali znam i ja jednog takvog, i znam da mnogo, mnogo boli kada se osetiš suvišnom, i kada shvatiš da se nešto u vašem odnosu duboko promenilo, da se nikada više ne vrati na ono kako je bilo.
Samo, verujem da negde duboko u srcu znaš da li je ta osoba vredna bola koji ti nanosi. Jer ima onih koji nisu, i onih koji jesu vredni tvoje tuge. Nisam mazohista pa da volim da me povređuju, ali za mene je neizbežna činjenica to da će me svako koga volim jednom povrediti. Nenamerno, bez ikakvih intencija da mi nanese zlo, prosto zato što sam ja takva. Usamljena u svojoj srži. Zato što me boli sve ono što normalne i ostvarene ljude možda i ne bi.
I mogu da razumem potrebu za distancom od ljudi, potrebu da se ćuti, iako i dalje voliš ljude sa kojima si se nekada i smejao i plakao. Priznajem da me boli kada se to meni dešava, ali mogu da razumem.
Tako da ja verujem i u prijateljstvo gde obe strane ćute, sve dok mi je do te druge osobe stalo. Kako kaže Vini Pu, "If there ever comes a day when we can't be together keep me in your heart, I'll stay there forever".
Samo ti znaš da li je taj prijatelj vredan toga da ga nosiš u srcu i dalje.
A meni se nekako, odnekud, čini da verovatno jeste.
|
|
Poslao: 07 Sep 2012 15:37
|
Nema čoveka koji nije imao takvu situaciju, samo je razlika sa koje si strane u toj priči.
Da je neki veliki problem, ta osoba bi ti to rekla sigurno.
Ja predlažem da jednostavno pustiš da prođe neko vreme i nemoj više forsirati tu priču.
Svi mi pomalo volimo kada trče oko nas i pitaju nas "šta ti je, šta nije u redu, što si takav/takva", i svi mi malo podignemo nosić.
Ja bih tako, a ti odluči kako smatraš da je ispravno, i drži se toga.
Pogledaj šta piše na onom parčetu papira, nešto o životu, odlukama...
("Loš primer daje dobar savet")
|
|