Tipološka veza izmedju donžuanizma i nihilizma

Tipološka veza izmedju donžuanizma i nihilizma

offline
  • natrix 
  • Zauvek prijatelj foruma
  • Pridružio: 21 Nov 2007
  • Poruke: 2196

Ili ….Langhueur d'amour

Elizabeta Šeleva

Da volim, to je jedino što umem. Samo mi dajte predmet moje ljubavi.
Seren Kjerkegor


Po svom poreklu tipično mediteranski junak, Don Žuan u sebi sažima eros, dionizijsku razbludnost, slobodu, čulnost, imanentno vezane za samo podneblje Juga, za izobilje sunca, svetlosti i nesputanosti, koje u njemu vladaju. Lik Don Žuana simbolizuje kontinuitet jednog od tipično mediteranskih mitova: mita o putovanju, potrazi, nomadizmu (izvorno vezanog za Odiseja, ali i za prevashodno erotsku paradigmatiku Odiseje –kao "ontologizovane" potrage, čežnje i plovidbe).

Ako krenemo u potragu za danas tako dragocenim etimološkim metaforama, u korenu reči "zavođenje", nalazimo dve zanimljive značenjske smernice. Prva, na koju nas zapravo upućuje Šošana Felman, u korenu reči zavođenje – "sedducere" – pre svega otkriva samorazdvajanje, ili, odvajanje od samoga sebe – u ime nekog, nadmoćnijeg Drugog. Druga smernica ukazuje na to da koren reči zavođenje, zapravo glasi "se aductere", a to bi onda faktički trebalo da znači – samodopadanje, narcisoidno okretanje sebi, egzibicionističko "samoproduciranje", prisustvo latentnih oblika autoerotizma. Obe etimologije možemo smatrati (ili uzeti) kao tačne: prva nas upozorava na učinak (posledicu) zavođenja i ona obuhvata aspekt "objekta-žrtve" – dok je druga okrenuta samom motivu zavođenja, tako da pre svega opisuje aspekt "subjekta-lovca".
Zanimljiva je još i sledeća činjenica: pored toga što je praktičar, Don Žuan je, takođe još i – propedeutičar (teoretičar) donžuanizma, odnosno, specifičnog tipa egzistencije-kao-zavođenja, odnosno, neprestanog započinjanja ispočetka, od "idealne nule". Takva, u svojoj biti, anaforička struktura njegove egzistencije, po mišljenju Šošane Felman, faktički implicira odbacivanje vernosti-kao-principa-kraja, i, još, više, – smrti. Drugim rečima, ponovljivost ljubavnih početaka i zanosa ima za Don Žuana preventivnu funkciju odbrambenog mehanizma pred strahom od smrti i neumitnog fizičkog isčezavanja svakog od živih bića.
Zavodništvo nas uvodi u jedan sveopšti erotski relativizam: princip ponovljivosti istovremeno deplasira načelno verovanje u nečiju unikatnu vrednost: jedinstvenost ljudskog subjekta, njegova (tačnije – njena) singularnost, biva podvrgnuta načelu zamenjivosti, odnosno, generičke istovetnosti. Don Žuanov, u osnovi, epski nagon za gomilanjem žena, zapravo ukazuje na dublju homologijsku srodnost, koja vlada između njegove "beskonačne, serijske žudnje – i – apstrakcije novca (para)". Ili, kako to lepo kažu Delez i Gatari, mašina želje je jedna bezbračna (nevezana) mašina večitog vraćanja (usmerenja prevashodno prema sebi). Upravo ta generička razmenjivost, kao i sama i supstitucija (nesvodivo različitih) žena, jednim (univerzalnim) rodnim pojmom – kao što je Žena: postaje indikativna ne samo za saznavanje konkretnog individualieta, Don Žuana, nego veoma korisna za još jedno, ovog puta tipološko tumačenje danas još uvek vladajućeg, epohalnog modaliteta, kakva je društvena razmena (cirkulacija) kapitala. U svojoj funkcionalnoj osnovi, oba su pomenuta modaliteta podudarna, oba su podvrgnuta istom, kumulativnom (kvantitativnom) principu gomilanja i obezličenja, oba su autoreferencijalna (usmerena prvenstveno sebi). Ili, kako je to sasvim slučajno, ali pregnantno kazano u jednom ženskom listu, neizrečena poruka svakog zavodnika glasi: "možeš me dobiti, ali me ne možeš zadržati". Mi bismo samo dodali, potpuno isto kao i u slučaju novca. I njega je, naime, najteže zadržati.
Ako krenemo u dublje, ovog puta, arhetipske konotacije, u tipično mediteranskom liku, Don Žuanu, prepoznajemo i imanentnu temu "sparagmosa" – uzaludnog herojskog žrtvovanja. Tema sparagmosa, "ugrađena" u dominantnim generičkim oblicima Mediteranske kulture, ironiji i satiri, pored ostalog upućuje na modalitete samoosporavanja, samoparodiranja, samonegiranja – obilato iskorišćene u oblikovanju fatalne Don Žuanove (životne) završnice. Tako ispada da herojski lik fatalnog ljubavnika i zavodnika, izazivača fantazmatskih granica, samodopadljivog poklonika haosa, na kraju biva "žrtvovan" (uzaludni, tipično mediteranski sapragmos) u cilju očuvanja isto tako apstraktnog socio-kulturnog reda, koji ga je i proizveo!
Tako ispada da na Don Žuana, možda, ipak ne treba gledati samo kao na libidinoznog razvratnika?! Možda je njegovo razvratništvo samo simptom, a ne – konačni cilj, telos i suština? "Po definiciji", znamo da performativ njegovog "razvratništva" ipak nije vulgaran, nego, naprotiv, elegantan i prefinjen, utemeljen na suverenoj retoričkoj veštini (na kaže se uzalud, da je zavođenje diskurs neispunjenih obećanja). Njegovo je izražavanje stvaralačko nadahnuće retoričkom magijom ljubavi i iluzije trenutka. Apsolutizacija trenutka (i trenutne žene), kratkotrajna egzaltacija trenutkom, njegovo epifanično opevanje. Don Žuan je poništenje vremenitosti u smislu kontinuiteta, trajanja, opstajanja.
Njegov sluga Zganarel, jednom prilikom kaže: "U mom gospodaru vidiš najvećeg zločinca, koga je zemlja držala na sebi, psa, sotonu, Turčina, jeretika, koji ne veruje ni u boga, ni u đavola, koji smatra budalaštinom, sve ono u šta mi ostali verujemo".
Don Žuanov (erotski) relativizam pokazuje svoje dublje korene: u ateizmu! Duboko osporavajući vrednosti ustaljenog poretka, Don Žuan, kako se ispostavlja, pre svega je ateist, ikonoklast, nevernik, a tek posle – zavodnik. Po mišljenju Hansa Majera, njegov fatalni kraj, tokom večere kod komandora, zapravo je kazna zbog podsmeha crkvi, obzirom da u to vreme (vreme protivreformacije), vlada neraskidiva veza carskog prestola, crkvenog oltara i plemstva. Slično tome, Julija Kristeva u liku Don Žuana vidi socijalni simbol razlaganja monoteizma: Boga-oca i vladara, simbol preokretanja Oca, očevog autoriteta (kao u korenu reči – perverzija – ili: pere-version).
Don Žuan sugeriše i simbolizuje anarhiju: nesaglasnost i nepoštovanje autoriteta, društvene skale moći, patrijarhalnih vrednosti. On je logična implikacija patrijarhalne kulture, njene mitologije i erotologije, utemeljene na vrhunskon obećanju i toposu braka (kao "idealne" egzistencijalne (čitaj: socio-ekonomske) razrešnice (još u vreme detinjstva, pothranjivane u okviru dečije opsednutosti bajkama i njihovom, po pravilu, bračnom happyend-u)...
U onoj meri u kojoj princip subjektiviteta podrazumeva podložnost i prilagođavanje određenim, restriktivnim, samoodređujućim normama i pravilima ponašanja, samim tim i određenu (neophodnu) ukalupljenost u nekakvom modelu ličnosti – Don Žuan ( ne samo njegove žene) zapravo jeste – ne-subjekt. Kristeva opisuje Don Žuana kao mnoštvenost, polifoniju, on nema svoje intimno jezgro, unutrašnjost. Kod Don Žuana već naziremo kasniju filozofsku (šopenhauerovsku) "krizu subjekta". Don Žuan bi ovako replicirao Šopenhaueru (još jednom protivniku braka), pra-ocu nihilizma: "Ja nisam ništa, budući sam, naime, sve".

Don Žuan, pored ostalog, označava i trijumf uma – budući se on sam nikada do kraja ne prepušta čulnom, odnosno, emotivnom pijanstvu. Zavođenje je ipak stvar lucidnosti i lucidnih manifestacija uma: a samim tim i modalitet žudnje pream moći. Otud i nepisano pravilo: da su likovi poznatih književnih i filmskih zavodnika(ca) superiorni, suvereni u svom umeću samokontrole, vladanju sobom i svojim sentimentalnim sklonostima. Otuda, možda, Don Žuan daleko više uživa u sebi samom, sopstvenoj igri, neospornom šarmu, osećanju trijumfa nad granicama (fizičkim, kao i društvenim, odnosno, moralnim granicama) – nego u samim ljubavnim vezama (i drugim ženama). Otud možda i nije daleko od istine i pretpostavka da Don Žuan predstavlja androgino biće, sposobno da u sebi samom razotkrije, a potom i idealno rasporedi osobine oba pola-on je "ženstveni nad-muž", kako ga naziva i Majer.
Don Žuan je oličenje strasti za promenom, strasti leptira. Prvi put opisana kod Furijea, a zatim preuzeta od R. Barta, ova strast pretpostavlja izbegavanje trajnog vezivanja subjekta za nekakav objekat: kao i uživanje u samoj promeni, dinamizmu i raznolikosti.
Tako u Don Žuanovom liku raspoznajemo jedan univerzalni princip, daleko širi od polaznog domena erotizma. Don Žuan je zapravo posledica nemoći da se nekome ili nečemu do kraja veruje; kao i neprihvatanje jednog, jedinog (svejedno da li: duhovnog, filozofskog, erotskog) identiteta. Eskapizam pred nametnutim oblikom, pred prinudom-za-oblik; koju nam, u cilju održanja sopstvene mentalne ekonomije, nameće samo društvo. Don Žuan – to je nemogućnost da se bude (samo) Jedna stvar. A samim tim – suštinski odan ironijskom principu, dijalogizmu, ambivalentnosti, egzotopičnosti, korektivne i kreativne distance.
Obzirom na te aspekte, Kjerkegor Don Žuana sagledava kao filozofski problem, Majer ga poredi sa Faustom (koji je takođe razvratnik, ali – intelektualni razvratnik), Kami ga tumači kao primer apsurdnog čoveka, kao ilustraciju sopstvene filozofske pozicije. Zanimljivo je, međutim, u tom kontekstu, pomenuti još jedno poređenje: ono, koje iznosi Akile Bonito Oliva, a prema kome je kritičar – saznajni Don Žuan: ili, onaj, koji nema svoj stil, zato jer poseduje sve stilove, koji se nalazi u stanju neodređenosti, koji uvek ostaje tranzitivan. "Poput Don Žuana, kritičar stremi stvaranju zbirke i kretanju ka novim osvajanjima, nikad zadovoljan obavljenim lovom, on je spreman za nove poduhvate. On ne želi gomilati bogatstvo, nego okusiti magnetizam vrha strele, neodoljivost vlastitog poduhvata".
Možda je stoga Don Žuan drugo, privlačnije ime razuzdanog uma: nikad umiren i monogamno veran jednom jedinom otkriću; nikad zadovoljan već osvojenim znanjem; erotizovan svojim radoznalim maštarijama o beskonačnosti; pravi "liberten" – onaj koji stvara i unosi slobodu, ljubav i stvaralaštvo kao sinonime.
Nepoverljiv i neprinuđen "zaverom individualnog identiteta", načelno slobodan i otvoren principu drugosti – Don Žuan oličava panteistički logos: jedan čovek, muškarac ili žena, sažima sve ljude – bog je svugde, s one strane, i nigde. Ne postoji pravi razlog da se trajno vežemo za jedan egzistencijalni oblik: samo za jednu vrstu ljubavi, samo za jednu osobu, čak niti za same sebe: mi zapravo nikome i nikada (čak niti sebi) ne pripadamo do kraja.
Nas kao stabilnih i neporecivih subjekata faktički i nema, ali je čini se samo Don Žuan u stanju to sebi da prizna, te da od toga napravi svoj modus vivendi, svoju carte blanche za putovanje prema ništavilu, svoju oksimoronsku nirvanu.
U refleksiji Kamija, on pripada kategoriji apsurdnih ljudi – to su oni ljudi, koji ne veruju u dubinski smisao stvari; pronicljivi, lucidni ljudi, obeleženi znakom prokletstva zbog obilja znanja, zbog svoje hrabrosti i drskosti da zaviruju "iza kulisa" (svejedno da li društvenog, moralnog, filozofskog ili, čak, kosmičkog poretka). Ono što njih obeležava, to je glad prema beskraju, a Don Žuan je upravo biće čežnje i prestupa. Sasvim blizak Batajevom tumačenju arhajskog orgijastičkog erotizma – čiji se ritualni smisao oblikuje upravo u tom kolektivnom pretakanju i predavanju božanskoj "slepoj sili", kosmičkom duhu – pred kojim treba biti i ostati anoniman, oslobođen samoga sebe, samozaboravljen, ekstatičan.
Na osnovu romantičarskog prezira i odbojnosti prema granicama, Don Žuan je upoređen sa svojim sabratom – Faustom: koji je intelektualni razvratnik, opsednut analognom željom za takmičenjem sa nebom, poretkom, makar i po cenu podzemnog mraka i rastrojstva vlastite sablažnjene, razdražene duhovnosti.
Don Žuan funkcioniše kao biće privida: on samo prividno voli i obožava žene, samo se prividno klanja ljubavi, koja budući apstraktna i čista, ostaje neukroćena samo u jednoj relaciji ili samo u jednoj povlašćenoj osobi. Don Žuan postoji, voli i obećava, samo prividno: on je takoreći idealna, u konkretnoj formi, nepostojeća figura. On neprestano govori i jedino zahvaljujući svom performativnom delovanju kroz jezik, stvara hipotetični svet budućnosti, obećanja, projekta, smisla i telosa ljubavi.
Don Žuan zapravo prezire žene, tačnije njihovu nemoć za kritiku, kao i njihovu bezrezervnu spremnost da se prepuste utopijskim snovima o intimnoj sreći i samorealizaciji. Nasuprot tome, Don Žuan ostaje hladno proračunat, zahvaljujući svom "apsolutnom relativizmu", svom iskonskom nomadskom nemiru, kao i imperativu: da neprestanim preispitivanjem svemu oljušti koru iluzija, prividnog sjaja, vanjštinu. Don Žuan je nihilistički očajnik, kome peščana zrna života neprestano izmiču kroz prste: umesto da tuguje, svojim ciničnim smehom i radoznalošću, on radi u korist svoje štete.
Paradoksalno, ali istinito: Don Žuan je autodestruktivni lik – on se troši zato da bi video koliko će potrajati igra sopstvenim životom. Utonuo u svom dvostrukom (egzibicionističkom i voajerskom) zadovoljstvu, on protiče kao sama vremenitost, kroz svoj život, kao i kroz živote, beskrajem nesrećno zaraženih, žena, nemoćan da se zaustavi, smiri, odahne.
Pored toga što je neodoljiv, legendaran zavodnik i ljubavnik, paradigmatični filozofski nevernik, skeptik, halapljivac – Don Žuan je i metafora večite borbe među postojanjem i nepostojanjem, bićem i ništavilom. Onaj, koji ne može da bude jedno (biće), onaj koji uopšte ne može prihvatiti bivstvovanje – možda s tim razlogom što uviđa rušiteljski hod vremena, kao i efemernost svih pokušaja, zanosa i projekata – onaj, koji se nalazi u stalnom iskušenju pred nebićem, pred granicama, pred onim što odvaja život od smrti (ako bilo što odvaja život od nje), onaj koji je saputnik privida, praznine, hladnoće (metafizičke, nesavladive, neumoljive hladnoće usamljenosti) – može li on, Don Žuan, uopšte pomoći nekome, svojom ga ljubavlju spasti nebića – kada ni on sam nije u stanju da se izbavi od kandži relativizma i nihilizma (tog "najnelagodnijeg gosta"); da se odupre svom izvornom preziru i zamoru u odnosu na svet, čoveka, boga, moral, nauku, umetnost, ljubav; toj temeljnjoj ogorčenosti, obezvređenju, obeznačenju postojanja, toj "volji za ništavilom" i njegovom propovedanju.

"Nihilista je čovek koji se ne slama pred nikakvim autoritetom, koji ne prima ni jedan princip vere, pa ma kakvim poštovanjem on bio okružen", ovako, 1860. g., pre Ničea, u svom romanu Očevi i deca, ruski pisac Ivan Turgenjev opisuje temeljnji princip nihilizma, princip osporavanja i opovrgavanja svih ostalh principa, izuzev principa o apsolutnom skepticizmu, relativizmu i ateizmu.
"Svi ljudi nalikuju jedan drugome, telom kao i dušom… male izmene ne znače ništa. Dovoljan je jedan ljudski primerak da bi se sudilo o svim ostalim. Ljudi su isto što i drveće u šumi, nijedan botaničar ne bi prihvatio da se bavi svakom brezom pojedinačno" – kaže Bazarov, prvi književno hipostazirani nihilist.
Podstaknut, između ostalog, darvinističkim epistemološkim rezom, koji osporava ranije neporecivu božansku genezu i identifikaciju ljudskog bića, ovaj Bazarovljev iskaz zrači u danas aktuelnim, postmodernističkim raspravama o krizi, raspadu i decentriranosti subjekta, o fraktalnim česticama velikog nezasitog poretka (jezika, društva, teksta, znaka). Proces depersonalizacije, uvid u tzv., inkonkluzivni identitet (Ja nisam ja) samo su produženi pipci meduze nihilizma, koja nezasitno plovi morem naše medijske hiper-realnosti, a da pritom pojma nemamo o njenoj suštinskoj, deontolongizirajućoj prirodi.
Bazarov govori ne samo kao lekar: poput Ničea, i on poseže za ovakvom fiziološkom elaboracijom ljubavi, na bazi svog frustrirajućeg iskustva sa Anom Odincovom, ženom u koju je duboko, mladalački, žestoko zaljubljen. To je međutim beznadežna ljubav, budući je, otvoreno govoreći o svojoj besciljnosti, nevoljnosti za život, i, iznad svega, svojoj nesposobnosti da se "trajno veže za bilo šta", u svom nihilizmu, Ana još i dalje odmakla od njega. (Da li je obzirom na ovu činjenicu, žena autentičniji nihilista od muškarca? Da li ona poseduje još veću, mada za sada, teorijski neispitanu i nedokazanu darovitost za nihilizam?)
Na još radikalniji i konsekventniji način, još jedan ruski pisac, F. M. Dostojevski, elaborira svoj nihilistički silogizam u romanu Zli dusi (1871): hipoteza o nepostojanju boga može se dokazati i potvrditi jedino samoubistvom, dakle, ne samo konceptualnim, nego i bukvalnim poništenjem one instance, koja posle smrti boga, ostaje metateza božanstvene samovolje: to je čovekovo Ja, ili prvo lice jednine.
Čuvena premisa Ivana Karamazova, iz knjige Braća Karamazovi, objavljene 1880. g.: "Ako je bog mrtav, onda je sve dozvoljeno", ostaje i dalje izazovna, pre svega za artikulisanje i nadogradnju Sartrovog egzistencijalizma. Mi bismo ovde, sasvim u duhu biblijske poslanice Sv. Pavla, tek dodali: možda dozvoljeno, ali ne i vredno toga da bude učinjeno.
Apstinencijalni sindrom nihilizma, uzdržanost pred bilo kakvim oblikom angažmana, bez obzira da li se radi o moralnom, stvaralačkom, religioznom, socijalnom, ljubavnom ili nekakvom drugom angažmanu, još je jedan od indikatora koji osvetljava univerzalističku prirodu nihilističkog, u svojoj osnovi, apsurdističkog etosa.
Možda, osim idejnog, epistemološkog, apofatičkog, takođe postoji i socio-psihološki aspekt nihilizma: pozivajući se na radove Kristeve, pobeda inhibicije (apstinencije) i asimbolije (pripadanje ništavilu), možemo tumačiti kao posledicu bazične nesposobnosti za identifikaciju sa Trećim (sa ocem, sa formom, sa Šemom) – a ova je identifikacija, po svojoj prirodi, falička i simbolička.
Nihilizam je, kao što kaže Hajdeger, neizlečiv: "Nihilizam nas pomalo podseća na rak, na nešto bolesno. U pogledu bića nihilizma, nema izgleda, niti bitnih pretenzija na izlečenje".
Možda je jedini faktički ishod nihilizma samo pisanje; pismo, uzrokovano samim naletom uzaludnosti, cinizma, uzdizanjem fantazma, melanholičnim nemirom, radikalnim idejama i stanjima, u koja zapada beskućni duh, odnosno, duh ontološkog Beskućnika.
"Slike radim iz sujete, pišem zato jer nemam šta drugo da radim i radi reklame, polažem moju kauzu u beznadežnu stvar, u ništavilo", tako Julijus Evola ogoljuje i odgoneta naizgled uzvišenu misiju stvaralaštva.
Na tragu tih, ali i daleko ekstremnijih sumnji u pogledu sebe same, moderna umetnost je sebe podvrgla najžešćim iskustvima, eksperimentima i iskušenjima, koji su vodili do samog ruba tišine. Poetički fundamenti estetike tišine, kao i minimalističke strategije jesu oni postupci pomoću kojih umetnost nastoji da samu sebe redukuje, fragmentira i prevaziđe, ovog puta, prelazeći u teoriju, koncept, program.
U manje radikalnim oblicima, moderna umetnost se artikuliše kroz dominantne hipotekstove parodije, podsmeha, negiranja tradicije i umetničkih konvencija, žanrova i recepcijskih modaliteta, namerno izbacujući hermenutički smisao iz sebe, za uzvrat se okrećući praznini, nonsensu, zabludi.
"Ništa nije tako izvesno kao što je Ništavilo" – aforistički zapaža jedan od velikih iskušenika ništavila u literaturi, Semjuel Beket, dok je ogromna snaga ništavila navela nemačkog filozofa Jingera da skuje sintagmu "jašući Tigra" – na taj način metaforično nazivajući nihilizam moćnom, privlačnom, neodoljivom i prefinjenom zveri.
Opsednutost ništavilom u postmodernoj epohi polako postaje kulturološki topos: "Metafizički nihilizam dostigao je svoj vrh u postmoderni: postmoderna je poslednje literarno otelotvorenje metafizičkog, spoznajnog, socijalnog i moralnog nihilizma", piše slovenački teoretičar Janko Kos.
Istražujući korene, kao i izvore nihilizma, neminovno uočavamo dve dominantne tradicije: slovensku i nemačku, prva je u većoj meri književno-umetnička, dok je druga više filozofski artikulisana. Da li možemo govoriti o slovenskoj biti nihilizma? Jedno od najinteresantnijih tumačenja u pogledu slovenske predodređenosti za nihilizam, daje nam Kristeva: koja je i sama svoj život provela u jednoj transgredijentnoj poziciji, raspeta između dve kulturne tradicije: svoje, rođene (bugarske, slovenske) i adoptirane (francuske, kartezijanske). Ona na zaniljiv način povezuje pravoslavlje sa nihilizmom: pravoslavni apofazis, tj., samo odbijanje da se bog konceptualno ograniči, prema Kristevoj, rađa "najuporniju formu nihilizma u evropskoj kulturi: ja sam Bog, kojeg nema".
Da li je obzirom na to, Niče u pravu, kada korene nihilizma otkriva upravo u hrišćansko-moralnoj interpretaciji, tačnije, u "bitnom i temeljnom gnušanju i zasićenosti životom"?
"Slobodan je čovek amoralan, zato što u svemu želi da zavisi od samoga sebe, a ne od nekakve tradicije, u svim prvobitnim stanjima ljudskog roda, zao znači isto što i individualan, slobodan, samovoljan, nepredvidljiv, neuračunljiv".
Proglašavajući samu pokornost pred običajima i moralom svojevrsnom dogmom, Niče poziva na oslobođenje pojedinca, na jedan novi moral slobode, na individualnu čežnju prema beskraju, onakvu čežnju, kakva je svojstvena i Don Žuanu, tom neizlečivom skeptiku i nemirniku sa Mediterana.
"Danas je nauka skorivšte za svaku vrstu mrzovolje, nepoverenja, griže savesti i nečiste savesti. Ona je nemir, izazvan nedostatkom ideala, patnja zbog nedostatka velike ljubavi, nezadovoljtsvo zbog nevoljke umerenosti".
Niti nauka, ta naslednica sokratizma, odnosno apolonijskog, racionalnog načela, nije pošteđena nihilističkog raskola, naprotiv. Niče u njoj vidi ugušenost, opustelost, teskobu, uzrokovanu dogmatskim, jezuitskim radikalizmom, koji još zahteva i individualnu samožrtvu. "Gledaj, mi znamo šta učiš ti, da se sve stvari večito vraćaju, a sa njima i mi sami, i da smo već bezbroj puta bili ovde, poput svih ostalih stvari".
Repetitivnost iskustva u poentiranom iskazu Zaratustre, analogna je repetitivnosti, ili tačnije, anaforičnosti Don Žuanske egzistencije u ljubavi. Možda upravo ova, osveštena repetitivnost, odnosno, poništena unikatnost svih stvari, ocrtava put nihilističkim idejama, koje se konsekventno utapaju u budizmu, tom velikom orijentalnom pribežištu neiskazivog, nedodirljivog, neprisutnog Ništavila.
"Sve velike stvari uništavaju same sebe činom samoukidanja, tako nalaže zakon života, zakon neminovnog samoprevazilaženja suštine života".
Da li je nihilizam pojavni oblik upisanog instinkta smrti – Tanatosa, instinkta, koji je komplementaran svakom životnom (duhovnom) procesu? Da li je tačna primedba, iskazana obzirom na Don Žuana, da "jedino smrt može zavesti zavodnika"? Znači li to da je tema sparagmosa, uzaludnosti i kanibalizma, koja prožima mitove o Ozirisu, Orfeju, kao i hrišćanske euharističke obrede, zapravo univerzalna civilizacijska paradigma?
Pa ipak, Ničeov stav o samodestruktivnom karakteru "velikih stvari", nosi dubok impresum lične predodređenosti za bol i patnju. U izvesnoj meri možda ciničan, sud koji o njemu izriče njegova voljena, a ipak, nedostižna Lu Salome, kaže da je on, Niče, imao potrebu da pati – zato da bi mogao da stvara…
On je neprestano "rušio i stvarao" sebe, zajedno sa svetom, o kojem je pisao i od koga je, u svom bolu, polazio. On je veoma nalik mitskoj ptici, feniksu: s tom razlikom, što, za ovu duhovnu i životnu lutalicu, za ovog samoizganika, za ovog suštinskog (a možda nevoljnog) beskućnika, ishod svakog novog pada, kao i svakog novog samosagorevanja, ostaje do kraja neizvestan.
Tako i njegova, Ničeova, sklonost da uvek napušta – napustio je svoju prvobitnu profesiju, svoju domovinu, konačno – i svoj um, odražava u osnovi don-žuansku nesklonost ka vezivanju samo za jedan prostor, vreme, lik ili egzistenciju. Odbijanje za potčinjavanjem bilo kom drugom porivu, osim stvaralačkom, razvratno uživanje u lascivnoj golotinji uma, ono što ostaje zajedničko obojici nomada: Ničeu i Don Žuanu, erotizam rezistencije, otpora, odbijanje "prevare života", možda je, s druge strane, primer drukčijeg, ovog puta perverznog dogmatizma.
Ali, to je, istovremeno, rezonanca melanholičnim stihovima Helderlina, kada on kaže:
"Hteo bih da slavim, ali šta?
I sa drugima da pevam
Ali mi u ovoj samoći nedostaje – božansko".

Da li čovek postaje "neizlečivi" ljubavnik ništavila, Don Žuan čežnje i duha, onda kada u svojoj neizmernosti, neukroćenosti i nevoljnosti za ukalupljenje u postojeće oblike, njegova individualna energija daleko prevazilazi mogućnosti primene u realnom, konkretnom svetu? Da li se u tom slučaju neminovno aktiviraju dimenzije kosmičkog, virtualnog vremena-prostora? Da li usled don-žuanski neutoljive žeđi za apsolutom, stupamo u nihilističko "ludilo", zauvek prezirući svaku luku, kao i svako utočište? Da li je strastveni kritičar Don Žuan najopasniji upravo u odnosu na samog sebe?
Nedostupan ljubavi, a večiti langhueur d' amour.
P.S. Langhueur d' amour = vagabont/kradljivac, odnosno, ljubavni Lopov


link:
http://www.zenskestudie.edu.rs/index.php?option=co.....;Itemid=41



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 01 Sep 2007
  • Poruke: 292

posle svega ovoga ni don zuan nije stom je bio...
lamoure ast lenfant de la liberte....



offline
  • Pridružio: 17 Jul 2005
  • Poruke: 3097
  • Gde živiš: "Daleko od Negdje"

Kao prvo, znacenje rijeci "zavodjenje" je kontradiktivno danasnjem shvatanju (ili samo mom licnom). Uz smisao te rijeci, u mom malom svijetu, ulazi i podrazumjevanje koristenja svog "umijeca" i intelekta sa jednim ciljem - da se dopadnemo. Sa prvim tumacenjem korijena rijeci se ne slazem, jerbo ako se "razdvojim" od sebe, onda to necu biti ja. A ako ja ne vrsim "zavodjenje", ko je onda ta licnost koja pokusava da zavede?
Sa drugom ... mozda donekle, ali nikako u potpunosti, jer i ovdje mogu da shvatim potreban procenat "samodopadanja" jer ako cemo iskreno - ako se osjecam dobro, onda izgledam dobro - i prema tome sa punom dozom samodopadanja/samopouzdanja mozda sam u vecoj mogucnosti da se dopadnem i nekom drugom. smešak

Sto se tice Don Zuana, ne moze se reci da je samo on uzivao u zavodjenu dama. Nisu ni one bile tako nevine niti naivne kako ih je crkva i tadasnje okruzenje predstavljalo. Mislim, nije samo on bio "razvratnik". Mislim, ne kazem da nije bio anarhista i bezboznik, ali nije bio jedini. Mozda jedini koji je javno iznosio svoje stavove, dok su se drugi krili pod krinkama prividne poboznosti, jednosmjerja i umne (da ne ulazimo sada u sve moguce ostale) ogranicenosti.

I ako ocrnjen kroz istoriju kao ovakav i 'nakav, vjerujem da covjek koji je sposoban da pruzi zadovoljstvo tolikim "zrtvama", ne moze biti sav los. Mr. Green

A tako kaze istorija. Ponekad je bolje vjerovati nego provjeravati. Wink

offline
  • tuzor  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 03 Sep 2007
  • Poruke: 4115
  • Gde živiš: U Kraljevstvu duha

"Ima onih koji su sačinjeni da žive i onih koji su stvoreni da vole. Don Žuan bi bar to rado rekao. Ali to bi bila prečica, pošto on tu može da bira. Jer ljubav o kojoj je ovde reč ukrašena je iluzijama večnosti. Svi stručnjaci za strast uče nas tome: večna ljubav postoji samo onda kada je osujećena. Nema strasti bez borbe. Takva ljubav završava se tek u svojoj krajnjoj protivrečnosti, u smrti.
...
Don Žuan, kao i svi ostali, zna da to može da bude potresno. Ali on je jedan od retkih koji zna da to nije važno. On isto tako dobro zna i ovo: oni koje neka velika ljubav odvaja od svog ličnog života možda se obogaćuju, ali istovremeno sigurno osiromašuju one koje je odabrala njihova ljubav. Majka, zaljubljena žena neizbežno moraju biti tvrda srca, jer je ono odvojeno od sveta. Jedno jedino osećanje, jedno jedino biće, jedno jedino lice, a sve drugo je nestalo. Druga vrsta ljubavi pokreće Don Žuana, a ona oslobađa. Ona sa sobom nosi sva lica sveta i njeno treperenje dolazi od toga što zna da je prolazna. Don Žuan je odabrao da bude ništa".

(Alber Kami; Mit o Sizifu, Donžuanstvo)

offline
  • natrix 
  • Zauvek prijatelj foruma
  • Pridružio: 21 Nov 2007
  • Poruke: 2196

Zavodjenje je čitava filosofija, vrsta inteligencije, suptilnog priblizavanja -žrtvi- zavodjenja... Nisu svi u stanju, ili umeju da zavedu niti su svi u stanju da osete ili odgovre na zavodjenje, to je način prenošenja sopstvene energije, takodje napustiti sebe da bi se sa nekom srodnom dušom spojili, osoba koja ima tu sposobnost da zavede obično je svesna je svoje duhovne i fizičke lepote i magnetizma, i ne mora da znači odmah da je i narcisoidna, logično je da ako se osoba samoj sebi dopada i ako je zadovoljna da će zračiti specifičnom energijom i privlačiti druge i da će tu energiju i drugi primetiti.
Sa druge strane, kad to radimo samo i isključivo radi sopstvenog zadovoljenja ega, to je već samodopadljivost, i narcisoidnost, nezrlelo dokazivanje samom sebi da vredimo...
Tu bi već mogli da spomenemo Don Huana...osobu koji ima neodoljivu kompulzivnu potrebu da traga za novim ljubavnim avanturama i osvajanjima koje koristi kao vrstu pogonskog sredstva, vrstu vampirske ishrane...Don Huan je u osnovi nezreo infantilni muškarac, narcisoidan, sa donekle ženskim crtama (možda se to svidja ženama), taj problem potiče iz porodice i odnosa sa ocem, Don Huan nije pravi muškarac, al ima potrebu da kompenzuje to tako što će sukcesivno zavoditi žene i time samom sebi dokazivati da je pravo muško.....
.Don Huan je ispoljavao samo ljubav prema sebi, al ne i prema -žrtvi- zavodjenja, osvajanje je kod njega samo predmed samodokazivanja.
S druge strane, kao što reče Ella, ne možemo reći da je samo Don Huan uživao u zavodjenju bez obzira što je njegovo zavodjenje bilo nihilističko, bez prisustva dubljih emocija, ili emocija prema drugoj osobi već samo prema sebi i verovanja u ljubav i neke dalje želje da sa nekim ostane do kraja života il u zajednici...

E sad, neki drugi aspekat o Don Huanu, a to sam pročitala u knjizi O ljubavi, Hose Ortega:

" Don Huan, nije muškarac koji voli žene, već muškarac koga žene vole.
Činjenica da postoje muškarci koji u koje se žene zaljubljuju s najvišim intenzitetom i najvećom učestalošću. U čemu se ogleda taj neobični dar? Kakva se životna tajna krije iza te povlastice?"
Ja bih na ta pitanja odgovorila slično kao što sam rekla o zavodjenju sa početka posta..
Inače sigurna sam da postoji i ženski pandan Don Huanu.

offline
  • Pridružio: 29 Sep 2008
  • Poruke: 279

Don Žuan...jedinstvena ili tipična pojava, ne znam...Ljubavnik koji se ne plaši da će biti otkriven, neprestano izaziva okolinu oko sebe, smatrajući da postoji samo jedan život i samo ovaj trenutak. U Boga ne vjeruje, ateist je, sam je svoj nadređeni i kao takav sve mu je dozvoljeno.
Akcija je njegov moto. Koga je volio? Mislim, sebe i to ludo, očajno, bez granica i bez stida. Posjedovao je zavođenje kao primarnu i jedinu disciplinu. A tu mogućnost imaju samo rijetki.
Postavlja se i pitanje tih žena koje su ga voljele...jel to određena "hrpa" žena prožeta nekom nevidljivom zajedničkom crtom?
Bilo kako bilo, Žuan je lik nad kojim se mora zastat, pa reći bilo šta. Naročito danas....kad smo malo uljuljani raznolikom svakodnevicom.....
postoji li danas nešto nalik Don Žuanu?
Ako postoji, molim da mi se javi na br. tel koji ću da ostavim kod jednog od mnogobrojnih moderatora Mr. Green
Život brzo prolazi, a ne upoznat šarmera svjetskog glasa, zaista je propust!
I slažem se sa mišlju da postoji i ženski pandan Don Žuanu....mislim da je to još zanimljivija ličnost.

offline
  • Pridružio: 08 Avg 2011
  • Poruke: 1

Зачуђавајуће дуго времена је требало да прође док су почела да се множе казивања о Дон Жуану. Постојбина ових казивања, сигурно не случајно, била је Шпанија, у којој је врло дуго времена строгим моралним прописима била онемогућена слобода љубави. Прича се као истинито да када је неки француски посланик у XVII веку донео краљици на дар триста пари финих чарапа, љутито је поклон одбијен са напоменом да шпанска краљица нема ногу. И управо у таквој Шпанији, на почетку XVII века, записано је прво казивање о преваранту Дон Жуану од Кулве, док су језуити 1615. године били у поседу једног другог списа који је носио дугачак наслов: 0 Леонтију, једном грофу који је заведен од Макијавелија доживео страшан крај. Тек је 1630. године један обдарени монах, Габријел Телез, познатији под именом Тирзо де Молина, објавио весели комад пун фантазије и духовитости под насловом Варалица из Севиље и камени гост.

Пошто су у идућем веку разни француски и италијански аутори преузели тему, Дон Жуан је врло брзо постао легендарна личност у осећањима и мишљењу широких народних маса. Временом је Дон Жуан добијао све богатије и сложеније карактеристике, постао је на неки начин и критичар времена и обичаја, првенствено кроз сјајну Молијерову обраду и генијалну музику у познатој Моцартовој опери. Психологија овога лика, у делима каснијих књижевника и филозофа, продубљивана је, откривши нам сву раскошност европског духа у потрази за својим првобитним изворима. Најпре је романтичар Грабе 1829, спевао Дон Жуан и Фауст у коме комбинује оба мита, осуђујући јунаке на пакао, затим све боље и префињеније анализе Дон Жуана у делима Бајрона, Мисеа, Пушкина и Хофмана, да би и један тако велики филозоф као што је био Серен Кјеркегор у Дневнику заводника анализирао феномен апсолутне чулности. Дон Жуан је за овог меланхоличног Данца био узор чулне демоније, геније еротске сфере у коме се суштинска питања живота решавају на начин први од три могућа начина решавања то јест естетски (друга два су етички и религиозни).

У овом кратком историјском уводу о настајању и даљем разрађивању мита о Дон Жуану поменимо на крају још два савремена књижевника: Макса Фриша и Камија. Фриш покушава да нађе неки излаз за Дон Жуана. Он од њега прави љубавника геометрије који одбацује љубав од себе, јер она не следи строга правила математике. Комад је занимљив за психолога уколико упућује на недостатак еротике у Дон Жуану, на његову хладну и осветничку природу која са љубављу према женама нема никакве везе. Најзад, за Камија је Дон Жуан јунак апсурда. Његово апсурдно вођење живота облачи се у сексуалне реквизите, при чему се он у основи више скрива, него што се објављује. Проблематика Дон Жуана лежи дубље него што се то може наслутити на основу његовог еротичног авантуризма.

Какав је човек у основи Дон Жуан и у чему је скривена тајна „донжуанизма“, једног, морамо ипак признати, патолошког феномена љубавног живота мушкарца? Овај израз је први употребио Хајен 1886. године и од тада он је стално присутан у свим уџбеницима психопатологије еротично-сексуалног живота. Заблуда је, најпре, посматрати Дон Жуана као пунокрвног, чулног човека. Насупрот Казанови, великом љубавнику, „који је волео тамо где је жудео и жудео где је волео“, нигде уз Дон Жуана не осећамо присуство бога Ероса. Он напада и осваја само да би понизио, цинично се подсмехнуо жени, оставио је када му се она највише нада, он се, заиста, служи свим негативним макијавелистичким одликама: неверством, лажним обећањима, презиром, свим видовима преваре. Дон Жуан је човек који мрзи жене, у сталном је рату против женског рода, не жели да воли жену, већ само да је потлачи и понизи. Жудња за влашћу је оно што карактерише Дон Жуана, он је срећан само онда када се осети надмоћан, када неограничено влада, када може да се игра женама као својим луткама. У овој његовој битној карактеристици испољава се, чини се, сва дубока и каткад трагична супротност двају најснажнијих нагона у човеку: еротично-сексуалне потребе и потребе за владањем, моћи. Патолошко преовладавање овог последњег нагона увек је присутно код онога у коме нема љубави.

У низу неуспелих бракова могли смо врло често да констатујемо упорну, неуротичну борбу супружника за превлашћу у браку, и та борба двају агресивних људских бића била је обично баш тамо где је љубавни живот осетно трпео од саможивости и недостатка способности за предавањем.

Дон Жуану је, дакле, изнад свега стало да буде привлачан као мушкарац, да опсени и заведе жену да би себе потврдио као јако, мушко биће. Не треба се сувише удубљивати у овакве људе па да убрзо откријемо њихову дубоку сумњу у своју мушкост. Сада нисмо далеко од нове оправдане претпоставке да Дон Жуан има у себи много карактеристика које се означавају као женске у мушкарцу. И заиста, Дон Жуан припада женственом типу мушкарца. Невоља је сада у томе што се он не мири са овим женским особинама у себи (нервозност, немир, непостојаност), већ их се управо боји, грози и жели да савлада, не у самом себи, што би био једини нормалан пут, већ ван себе, светећи се женама. Он се овако понаша као примитиван човек, који пред полазак у рат или пред предузимање неке друге акције брижљиво избегава и зазире управо у „светом ужасу“ од било каквог додира са женама, због страха да би био омађијан умекшавањем бојне спремности. Наравно да је овај страх чисто пројективне природе и да се у ствари заснива на бојазни од оживљавања сопственог женског елемента у његовој психи, његове Аниме.

Несвестан оваквог свог става према женским цртама у себи, Дон Жуан је типичан пубертирајући адолесцент који је још сав концентрисан на унутрашњу борбу за јачањем и учвршћивањем своје мушкости, страхујући у себи и ван себе од жене, отуд је према женама груб, циничан, па и безобзиран заводник. Њему није стало ни до сексуалног уживања као таквог - у томе опет ужива Казанова. Он је хладан како у љубави, за коју је, као што смо видели, потпуно неспособан, јер је још сав обузет собом, тако и у сексуалном уживању. Пошто је потреба за афирмисањем своје неуротичне и несигурне личности много јача од потребе за зближењем и топлином, он је задовољан, наравно, привремено, само када наиђе на онај тип жене, често девице, за који је унапред сигуран да ће му се покорити и признати његову моћ. Он је због оваквог свог понашања асоцијалан и склон преступништву и криминалу, као што је то уосталом чест случај са младићем у пубертету.

Свакако нас мора још интересовати однос Дон Жуана према родитељима. Фројд је у једној студији о мушкарцима који показују „дугу листу љубавница“ тврдио да код њих постоји патолошки јака веза у односу на мајку. Мада вероватно да постоји и овакав тип Дон Жуана, који нам онда добро објашњава и вишак женских црта у мушком карактеру, мора да постоје и све друге комбинације, међу којима бисмо поменули управо обрнути Едипов комплекс, неуспех у идентификацији са мајком, дакле и неспособност везивања за било коју жену, или пак прејака идентификација са оцем, који може и сам да представља успелог или мање успелог Дон Жуана.

Најзад, у једном дубљем, филозофском значењу Дон Жуана можемо окарактерисати и као неуспелу инкарнацију духовног Адама који је узео на себе незахвалну мисију да се свети Еви што је у њему пробудила чулност и на тај начин му затворила пут за духовно напредовање. У сваком случају, Дон Жуан, насупрот вечитом Фаусту (истина у Гетеовој обради), као позитивном лику европског духа, који се управо преко жена, Маргарете и Хелене, уздиже до Вечите Мајке, овај је симбол болесне чулности, застарелих патријархалних односа у којима је жена још увек роб свога мужа, он је карикатура оног на пола пробуђеног адолесцента у коме потреба за владањем и потврђивањем своје моћи још доминира над потребом за љубављу и давањем. Пошто је овакав лик адолесцента вечит, а често се и одрастао човек понаша као адолесцент, вероватно је и лик Дон Жуана архетип људске психе, па се тиме и објашњава његово митско трајање.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1317 korisnika na forumu :: 46 registrovanih, 6 sakrivenih i 1265 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Atomski čoban, bigfoot, bojcistv, darkangel, DeerHunter, Dežurni pod palubom, Dragan1998, Frunze, Georgius, ikan, ivan979, kinez88, kunktator, kybonacci, Litostroton, LUDI, Luka Blažević, mercedesamg, milenko crazy north, milos.cbr, misa1xx, nebkv, Nemanja.M, nemkea71, nenad81, Neretva, oganj123, oldtimer, panonski mornar, panzerwaffe, ruger357, sap, sasa87, shone34, Sirius, slonic_tonic, srbijaiznadsvega, stalja, stegonosa, Tvrtko I, vladaa012, voja64, wolf1, zlaya011, 125