offline
- Pridružio: 17 Jul 2005
- Poruke: 3097
- Gde živiš: "Daleko od Negdje"
|
...
JUTRO
Moje se noći završile jutrom. Dan je bio ružan. Padala je kiša i nujno mi lupkala u okna; u sobici je bio mrak, napolju tmurno. Glava me boljela i vrtjelo mi se; groznica mi se šuljala po udovima.
— Pismo za te, gospodine, od gradske pošte, donesao pismonoša — progovorila do mene Matrjona.
— Pismo! Od koga? — uzviknuo sam skočivši sa stolice.
— Pa ne znam, gospodine, pogledaj od koga je, možda je ondje i napisano.
Rastrgoh pečat. Od nje je!
"O, oprostite, oprostite mi! — pisala mi Nastenjka — klečeći vas zaklinjem, oprostite mi! Prevarila sam i vas i sebe. To je bio san, priviđenje... Izginula sam danas poradi vas; oprostite, oprostite mi!...
Ne krivite me, jer se prema vama nisam ništa promijenila: kazala sam da ću vas voljeti pa i sada vas volim, više nego volim. O, bože! Da vas mogu obojicu voljeti! O, da ste vi on!
»O, da je on vi!« — mumilo mi glavom. Sjetio sam se tvojih riječi, Nastenjko!
»Bog vidi šta bih sada učinila za vas! Znam da je vama teško i da se žalostite. Uvrijedila sam vas, ali vi znate — kad voliš, zar dugo pamtiš uvredu! A vi me volite!
Hvala vam! Da! Hvala vam za tu ljubav. Jer mi se ona u pamet urezala kao sladak san, kojega se još dugo sjećaš kad se probudiš; jer ću se uvijek sjećati onoga trenutka kad ste mi onako bratski otvorili svoje srce i onako velikodušno primili za dar moje ubijeno srce da ga čuvate, tetošite, izliječite... Čuvat ću tu uspomenu, bit ću joj vjerna, neću joj se iznevjeriti, neću se iznevjeriti svojemu srcu: odviše je postojano. Još jučer se onako brzo vratilo onomu čije će ostati zauvijek.
Sastat ćemo se, vi ćete doći k nama, vi nas nećete ostaviti, vi ćete dovijeka biti prijatelj, brat moj... A kad me sretnete, dat ćete mi ruku... je li? Vi ćete mi je dati, vi ste mi oprostili, zar ne? Vi me volite kao i prije?
O, volite me, ne ostavljajte me, jer vas toliko volim ovog časa, jer sam dostojna vaše ljubavi, jer ću je zavrijediti... prijatelju moj dragi! Iduće se sedmice udajem za nj. Vratio se zaljubljen, nikada me nije zaboravio... Nećete se srditi zato što pišem o njemu. Ali želim da s njim dođem do vas; vi ćete ga zavoljeti, je li?
Oprostite, dakle, sjećajte se i volite vašu
Nastenjku."
Dugo sam prečitavao taj list; suze mi curkom curile iz očiju. Konačno mi list ispao iz ruku i ja prekrio lice.
— Dragoviću! Ej, dragoviću! — započela Matrjona.
— Šta je, stara?
— Pa svu sam paučinu ščistila sa stropa; sada, ako te volja, ženi se, sazivaj goste, u dobar čas...
Pogledao sam Matrjonu. Bila je to još držeća mlada starica, ali, ne znam zašto, odjednom mi se prikazala ugasla pogleda, s borama na licu, zgrbljena, iznemogla... Ne znam zašto, odjednom mi se učinilo da je moja soba ostarjela isto onako kao i starica. Zidovi i pod olinjali, sve se natmurilo; paučine se stvorilo još više. Ne znam zašto, kad sam pogledao na prozor, učinilo mi se da je i kuća preko puta također prestarjela i stmurila se, da se štuka tura na stupovima odlupila i osula, da su karniše pocrnjele i raspucale se, a zidovi, jarke tamnožute boje, ispjegali se...
Ili je sunčana zraka iznenada provirila kroz oblake te se opet sakrila pod kišni oblak i sve mi se opet pred očima stmurilo; ili je možda tako ružno i tužno trenula preda mnom cijela perspektiva moje budućnosti, te sam ugledao sebe ovakva kakav sam danas, upravo nakon petnaest godina, prestario, u toj istoj sobi, isto tako samotan, s tom istom Matrjonom, koja se nikako nije opametila za svih tih godina.
Ali da zlopamtim, Nastenjko, da mračan oblak navedem na tvoju vedru, nepomućenu sreću, da te gorko prekorim i jad usadim u tvoje srce, da ga ranim tajnom grižnjom i primoram ga da sjetno kuca u času blaženstva, da zgnječim ma i jedan od onih nježnih cvijetaka što si ih uplela u crne kudre, kad si s njim pošla k oltaru ... o, nikada, nikada! Neka vedro bude tvoje nebo, neka svijetao i nepomućen bude mili tvoj osmijeh, blagoslovena bila ti za časak blaženstva i sreće što si dala drugomu, samotnomu, zahvalnomu srcu!
Bože moj! Cijeli časak blaženstva! Ta zar je to premalo ma i za sav čovječji život?...
DOSTOJEVSKI, Fjodor M.
http://zoranproks.no-ip.com/naslovi/Dostojevski_Bijele_noci_index.html
|
