Kratke priče

Kratke priče

offline
  • Pridružio: 12 Apr 2019
  • Poruke: 1

Napisano: 12 Apr 2019 5:09

Proleće četrdeset osme, Staljin napao Tita. Deda okupio decu.
Ima za njih veliku novost. - Dođite da vidite šta sam doneo.
Vadi kutiju od šibica iz džepa. U kutiji zrnca veličine zrna maka.
- Ovo ćemo staviti u neku malo veću kutiju. Treba da se utopli.
Nedelju dana kasnije. Pojavljuju se male larve. Deda komanduje.
- Uzmite neki džak i naberite mlado lišće belog duda. Dani
prolaze. Larve proždiru velike količine lišća. Deca ga donose u
džakovima. Branja im preko glave. - Ovo nisu gusenice, ovo
jede kao da su tigrovi! Dudovi očerupani. U potrazi za lišćem
treba ići sve dalje. I druga deca beru. Borba za dudove. Naši
koriste brojčanu premoć. Gusenice napreduju. Ono što je pre
stalo u kutiju šibica, sada zauzima celu prostoriju. Posle
mesec i po dana, konačno prestaju da jedu. Sada im treba
granje, sa mnogo grančica. Penju se po grančicama i počinju
da prave čaure. Od svile. Grančice okićene čaurama sijaju
zlatno žutom bojom. Deda zadovoljan. - Ove čaure se zovu
kokoni. Deca gunđaju. - Ovo saznanje nas je usrećilo.
Počinje berba. Trpaju kokone u korpe. Deda ih nosi u otkupnu
stanicu. Tamo ih odmotavaju i prave svilen konac. Deda
stiže kući. Deca nestrpljiva. - Jesu li ti platili za svilene bube?
- Jesu. Baš lepo plaćaju. - Hoćemo li mi dobiti nešto?
- Kako da ne. Dobićete metle da počistite sobu u kojoj su bile
svilene bube. Bilo je to varljivo proleće, Leta gospodnjeg
četrdeset osme.

priceotecama.blogger.ba/

Dopuna: 21 Apr 2019 6:45


RAŠOMON

Zima 1993. U snažnoj eksploziji u Svetskom trgovinskom centru u Njujorku,
za koju su odgovorni arapski islamski teroristi, poginulo šest, povređeno oko
1.000 ljudi. Vesti iz sveta smenjuje meterološki izveštaj i konstatacija:
“Inje se stvara na onoj strani odakle duva vetar.“ Razmišljam da li je to
pleonazam. Može li postojati vetar koji ne duva? Bilo kako bilo, naš narod
lepo kaže: „ Nema zime dok sever ne dune”. Policijska kola staju pred
ulazom u videoteku. Vidim ih kroz veliki stakleni izlog. Uniformisani policajac
i inspektor. Otvaraju vrata. Talas hladnog vazduha ulazi zajedno sa njima.
Predstavljaju se. Inspektor počinje razgovor. - Neko je prošle večeri odavde
zvao policijsku stanicu. Prijavio je da je pronađen čovek koji je ležao na ulici.
- Ja sam zvao. - To sam i mislio. Ti si, dakle, taj bradonja? - Očigledno jesam.
Samo ne znam kako ste preko telefona videli da imam bradu. Smeška se.
- O tome možemo pričati kasnije. Treba da daš izjavu o onome što se sinoć
desilo. - Hoću. Jeste li za kafu? - Baš bi nam prijala! Da se malo ugrejemo!
Kafa skuvana. Kaže: - Izvoli, momče. Slušamo te. Pričam im sve što znam.
Povremeno razmenjuju poglede. Inspektor sve zapisuje u blokče.
Priča završena. - Mnogo si nam pomogao. Neke kockice mozaika su se
uklopile. Neke još nisu. Ako nam bude potrebno još neko razjašnjenje,
gde da te potražimo? Dajem im adresu. - Ali najlakše vam je da me
nađete ovde, na poslu. Radim popodne, svakog dana. Spremaju se da
pođu. Pitam: - Kad ste već ovde, dobili smo nove filmove, želite li neki
kriminalistički? Ne žele. - Hvala ti na kafi! Vidimo se! Odlaze. Pravim red
na pultu. Stavljam na tacnu šoljice, tanjiriće, pepeljaru ... - Ups! Blokče!
Ostalo je blokče na pultu ...

* * *
Gledam u otvoreno blokče. Prodao bih dušu đavolu, samo da saznam
šta je zapisano u njemu. Dobro,de. Nije lepo čitati tuđe blokče. Ali,
možda bih mogao još više pomoći, ako vidim ostatak priče. Tako se
pravdam. Pred samim sobom. Važno je da ja nemam lošu nameru,
naprotiv. - Nek ide život, ovo je jače od mene. Nemam mnogo vremena
Prelećem pogledom po zapisima. Žrtvina izjava : " Vraćali smo se sa
proslave. Sa mnom su bili moja žena i naš prijatelj. Usput smo se
raspravljali, jer je ona na proslavi koketirala sa tim prijateljem. Kad smo
došli blizu mesta gde sam pao, zbog snega smo išli u koloni. Bio sam
zadnji. Ovaj je ispred mene grlio moju ženu. Jurnuo sam na njega.
Okrenuo se i gurnuo me. Pao sam. Kad sam došao sebi, video sam
nekog bradonju i nepoznatu ženu. Pokušavali su da me podignu.
Stigao sam kući. Vrtelo mi se u glavi. Ženi sam rekao da ćemo se
ujutru raspraviti. Legao sam da spavam. Kad sam se probudio,
hteo sam da odem po cigarete. Uzeo sam novčanik iz kaputa i
video da je prazan. Odmah sam došao da prijavim krađu."
Prijateljeva izjava: "Sedeli smo za istim stolom na proslavi.
Mnogo je pio. Pričao sam sa njegovom ženom. Zbog preglasne
muzike smo se naginjali jedno prema drugom. Da se bolje čujemo.
On je to pogrešno protumačio. Došlo je do prepirke. Otišli smo sa
proslave. U jednom trenutku smo se kretali u koloni. Ja sam bio u
sredini. Pridržavao sam njegovu ženu ispod ruke. Onako, prijateljski.
Osetio sam njegovu ruku na ramenu. Okrenuo sam se i video da pada.
Okliznuo se na ledu. Pružio sam ruku da ga pridržim, ali je bilo kasno.
Sagnuo sam se da ga podignem. Mrmljao je nešto i odbijao da ustane.
Par minuta sam pokušavao, a onda sam odustao. Otišao sam pravo
svojoj kući. Naravno da ga nisam opljačkao. Bez obzira na sve, mi smo
dugogodišnji prijatelji." Izjava žene-svedoka: "Krenula sam da posetim
majku. Ugledala sam čoveka koji je ležao na ulici. Jako sam se uplašila.
Nisam mu prilazila. Uletela sam u obližnju videoteku, koja je na
pedesetak metara od tog mesta. Rekla sam onom bradatom momku,
koji tamo radi, šta sam videla. Pozvao je policiju. Onda mi je rekao da
pođem sa njim. Pokazala sam mu gde leži čovek. Prišli smo i pokušali
da ga podignemo.Čovek je čučnuo. Nije mogao da stoji. Čekali smo par
minuta, u nadi da će mu biti bolje. Tek kad sam čučnula pored njega,
primetila sam lokvu. Pomislila sam da je to krv, i bila ubeđena da ga je
neko napao. Pored lokve je bilo razbacanih novčanica. Utom je stigla
hitna pomoć. Ja sam tada otišla kući." Ženina izjava: " Bili smo na proslavi.
Pio je preko svake mere. Počeo da me vređa. Požalila sam se našem
prijatelju. Onda je počeo i njega da napada. Tvrdio je da smo ja i prijatelj
u vezi. Posvađali smo se. Krenuli smo kući. Sve vreme se teturao. Samo
sam čekala kad će da padne. Na jednom delu puta smo morali da idemo
u koloni. Išla sam prva. U jednom trenutku sam se okliznula. Prijatelj me
pridržao. Čula sam njegov uzvik i okrenula se. Videla sam da leži na zemlji
. Rekla sam mu : - Stoko pijana! Prijatelj se sagnuo da mu pomogne.
Bila sam besna zbog svega. Nisam htela da čekam da ustane. Sama sam
otišla kući. Kad je došao, još je nešto gunđao. Zatim je legao da spava.
Ujutru sam prva ustala i otišla na posao. Njegov novčanik nisam dirala.
" Izjava mladića filmofila. "Bio sam u videoteci par sati pre tog događaja.
Moj bradati poznanik, koji tamo radi , mi je pričao o filmovima Akira
Kurosave. Pominjao je Sedam samuraja i Rašomon. Odlučio sam se za
Sedam samuraja. Rašomon sam ranije gledao. Vratio sam se kući.
Stigao je moj drugar, pa smo popili kafu i pričali. Kad je otišao, hteo sam
da pogledam film. Tada sam primetio da je došlo do zabune. Dao mi je
Rašomon umesto Sedam samuraja. Krenuo sam da zamenim kasetu.
Ulica je bila pusta. Iz suprotnog pravca je nailazila jedna žena. Išao sam
polako, jer je sve bilo zaleđeno. Mimoišao sam se malo kasnije i sa
jednim čovekom. Stigao sam do videoteke. Ušao sam i rekao bradonji
da je pogrešio. Rekao je da će mi dati Sedam samuraja besplatno, u
znak izvinjenja što sam morao da se vraćam po hladnoći. Tada je utrčala
nepoznata žena i rekla da neki čovek leži na ulici. Bradonja je pozvao
policiju. Zamolio me da ostanem u videoteci, dok se ne vrati. On i
nepoznata žena su otišli. Vratio se posle petnaestak minuta. To je sve što
znam." Bradonjina priča: "Uletela je neka nepoznata žena. Rekla je da na
ulici leži čovek. Misli da je mrtav ili povređen. Pozvao sam policiju. Uzeli su
podatke i rekli da će poslati Hitnu pomoć. Znam da je ulica u nekim
delovima mračna. Ispravna je tek poneka svetiljka. Zato sam zamolio
nepoznatu ženu da mi pokaže gde je taj čovek. Stigli smo do njega. Uspeli
smo da ga malo pridignemo. Ubrzo je stigla Hitna pomoć. Lekarka je
pokušala da komunicira s njim. Za to vreme, vozač Hitne pomoći je
baterijskom lampom osvetljavao mračni deo trotoara. U jednom trenutku
se sagnuo. Video sam da je podigao novčanik. Nije ga otvarao. Stavio ga
je onom nesrećniku u džep kaputa. Ponovo sam obratio pažnju na
nesrećnika. Lekarka i ja smo ga pridržavali. Krajičkom oka sam spazio da
vozač skuplja neke novčanice sa trotoara. Strpao ih je u džep. Bio sam
šokiran tim postupkom. Zaustio sam da nešto kažem. Nisam stigao, u tom
trenutku je lekarka rekla da onom čoveku nije ništa. Samo je pijan.
Rekla je vozaču da smesta kreće. Imali su još neke pozive. Uskočili su
u vozilo i odjurili. Onaj čovek se još malo teturao, ali je krenuo da ide.
Vratio sam se u videoteku." Policijska kola ponovo staju pred videotekom.
Uleće inspektor. Na pultu stoji otvoreno blokče. Smeje se. - Zaboraviću
da si čitao službeni dokument, ako ti zaboraviš da sam ga ostavio na pultu.
Naravno, treba da zaboraviš i ono što si pročitao! - Šta sam pročitao?
U kom blokčetu? Shvatio je u letu. Previja se od smeha. Izlazi. Čujem ga,
još uvek se smeje. Sumorno zimsko popodne u videoteci se nastavlja.
Očekujem gužvu tek predveče. Razmišljam. Mogao bih staviti još jednu
kafu. I pokušati da složim kockice. Ulazi vlasnik videoteke. - Šta ima novo?
- Rašomon! - Nisu nam valjda uništili traku sa tim filmom? Znaš da
nemamo kopiju! Da nam nisu ukrali kasetu? Gleda u policu. Kaže:
- Tu je film. Zašto ga pominješ? - Nije važno. Da stavim kafu i za tebe?

* * *
Sutradan. Popodne. Sedim sam u videoteci. Uzimam kutiju od filma
Rašomon. Na njoj komentar: " Akiro Kurosava ovim filmom postavlja
mnogobrojna filozofska i psihološka pitanja. Jedno od osnovnih je:
Može li se verovati ljudima? Svako od tih ljudi priča svoju priču i svaka
se razlikuje od ostalih. Svako priča priču, onako kako ju je sam doživeo
Povrh svega, svaka od tih priča može da krije i nešto mnogo gore:
Želju da se svesno prikrije istina." Treba mi malo muzike. Tražim neku
dobru radio stanicu. - Aha! Jacques Brel, "Ne Me Quitte Pas". - Too,
care! Pokušavam da prevedem : "Ne ostavljaj me. Izmisliću za tebe,
Reči besmislene, Koje ćeš razumeti, Pričaću ti, O ljubavnicima,
Čija su se srca, Dvaput susrela. Pričaću ti, Priču o kralju, Koji je umro jer,
Nije mogao da te upozna." Čujem da se vrata otvaraju. Okrećem se.
Inspektor. Slećem sa poetskog oblaka. Na licu mu osmeh. Prilazi.
Pruža ruku. - Jesam li zakasnio na kafu? - Nikako! Dobro ste došli.
U ovo doba se obično dosađujem. Razgledajte malo naš izbor filmova.
Sad će kafa! Sedimo. Pijuckamo. Povremeno se pogledamo. Čekam da
me pita. Pita: - Dakle, složio si mozaik? - Mislim da jesam. I vi ste?
- I ja mislim da jesam. Voleo bih da prvo čujem tebe. - Dobro. Počinjem.
Najpre, ono što sam svojim očima video. Vozač je kriv. Jer je pokupio
novčanice sa mračnog dela trotoara i strpao ih u džep. Ali! Dižem
kažiprst u vis. - On nije izvadio novčanik iz džepa onog nesrećnika.
Niti je razbacao novčanice. Inspektor je saglasan. Kaže: - To je očigledno.
Teraj dalje! - Momak filmofil očigledno laže. Kaže da je sreo ženu,
a zatim i njihovog prijatelja. Morao je proći i pored nesrećnika. A toga
nema u njegovoj izjavi. Svesno laže, da prikrije svoj čin. On je verovatno
pokupio novčanice koje su bile na osvetljenom delu. Nije video novčanik
i novčanice na mračnom delu trotoara. Inače bi uzeo sve. Inspektor se
. - Došli smo do istog zaključaka. Dalje? - Nepoznata žena takođe nešto
prikriva. Rekla je da je krenula kod majke, a posle kaže da je otišla pravo
kući. Zaboravila je da je krenula kod majke? Teško. Može da se pravda
uzbuđenjem, ali sam video da se prilično smirila već kad je stigla Hitna
pomoć. Vraćao sam film unazad. Dok je čučala pored nesrećnika, pored
nje su stajale novčanice. Na dohvat ruke. U jednom trenutku sam video
da je ispružila ruku. Tada mi to nije bilo važno, pa nisam obraćao pažnju.
Inspektor diže kažiprst u vis: - Ali! - Da. Ali! Ni ona nije nesrećniku vadila
novčanik iz džepa, niti je razbacivala novčanice. To je jedino mogao uraditi
prijatelj. On je ostao sam pored nesrećnika, kad je ovaj pao. Pretpostavljam
da je napipao novčanik i počeo da vadi novčanice iz njega. Tada je u daljini
video da nailazi filmofil. Uzeo je koliko je uzeo, a novčanik bacio. Ostatak
novčanica se rasuo. Nije imao vremena da ih skuplja. Bojao se da ga filmofil
ne zatekne u blizini nesrećnika. Inspektor aplaudira. - Mogao bi da radiš
kod nas! Nego, nisam došao ovde da čujem ono što sam i sam znao.
Posle tvoje izjave, složile su mi se sve kockice. Sem jedne. Jedan mali
detalj mi je nedostajao. Zbog toga sam danas došao.
- Znam šta vas zanima. Pre nego što vam kažem, možete li vi meni
nešto reći? - Pitaj slobodno. Mada, nije potrebno. Zanima te da li sam
slučajno ostavio blokče na pultu? Smejem se: - Sve ste mi rekli. Evo i
detalja zbog koga ste došli. Nesrećnik je ujutru našao potpuno prazan
novčanik. Vozač je bio taj koji mu ga je stavio u džep. On ga nije otvarao,
niti je vadio bilo šta iz njega. To sam video. A vas zanima da li su,
u trenutku kad je vozač stavljao novčanik u nesrećnikov džep kaputa,
iz njega virile novčanice? Inspektor me gleda. Čeka odgovor. Kažem:
- Jesu. Ostalo je još nešto novca u njemu. - Znači, žena je pokupila
ostatak. Negde tokom noći ili ujutru. To sam hteo da čujem. Imamo,
dakle, pet krivaca. Moram da idem. Hvala na kafi! Stiže do vrata. Zastaje.
Nešto mu ne da mira. Odmahuje rukom. - Vidim da bi hteli još nešto da
me pitate. Recite, slobodno. - Za trenutak sam pomislio ... ali to bi već
bilo previše. Hvala još jednom! Ponovo ostajem sam. Razmišljam. Dobar
mu onaj trik sa blokčetom. Ostavio ga namerno. Da bih imao skoro celu
sliku i lakše je dopunio. A znam i šta ga je mučilo na izlasku. U trenutku
je pomislio da možda postoji i šesti krivac. Nije hteo da me uvredi pitanjem.

priceotecama.blogger.ba/

Dopuna: 24 Apr 2019 6:09

Daske koje život znače


Jesen 1993. Denominacija dinara, skinuto šest nula. Uzalud. Do Nove godine, litar mleka dostiže cenu od 250 milijardi dinara. Neki profesori ostavljaju dnevnike. Gimnaziji treba profesor. Bivši razredni starešina me uvodi u posao: - Mladi kolega, profesorski posao nije jednostavan. Morate biti i pedagog, i psiholog, a pomalo i glumac. Katedra je pozornica. I to ona na kojoj nema ponavljanja scena. Sluša vas trideset mladih, pametnih glava. Oni ne opraštaju greške. Tu opravdanja ne pomažu. Ne možete biti ni umorni, ni bolesni, ni bilo šta drugo. Sve probleme morate ostaviti ispred vrata učionice. Pokupite ih posle časa, kad izlazite. - Hvala na savetima. Smeška se. - I još nešto. Igraćete šest istih predstava na dan. I svaka će biti različita. I svaka sledeća bolja od one prethodne. Videćete. - Verujem vam. A kako i da mu ne verujem. Čovek igra predstave decenijama. Valjda zna o čemu priča. Znao je i kad mi je, davno pre toga, rekao: - Nastavi ovako, pa ćemo se sresti i razumeti. * * * Jesen 1993. Jedna od najvećih inflacija u istoriji čovečanstva. Prosečna plata iznosi pet nemačkih maraka. Prodavnice prazne. Direktor gimnazije me upozorava: - Dobićeš zloglasno odeljenje maturanata. Oni su oterali tvog prethodnika. Ulazim u učionicu. Kao da nisam. Par njih stoji na klupama i urla. Neki sede na prozorima. Devojke lakiraju nokte. Zure kroz prozor. Jedan spava, ili se pretvara. Namešteno da mi u startu pokažu gde mi je mesto? Ili su, ne daj Bože, stvarno takvi. Ne bi trebalo. Sve su to dobra deca, I dobri đaci. Prošli su selekciju na upisu. Pre četiri godine. Ćutim i gledam ih. Odustajem od miroljubivog nastupa. Ovde sporazuma neće biti. Ćutim i dalje. Lociram kolovođe. Oni su meta. Ostali će se sami smiriti. Ćutim. Polako se smiruju. Ovo nisu očekivali. Ne vičem, ne pretim, ne nerviram se. Samo ćutim. Zauzimaju mesta. Galama prestaje. Samo onaj što glumi alfa mužjaka i dalje stoji na stolu. Priča nekakve gluposti. Niko ga više ne sluša. Tišina i on na stolu. Tišina i on na svom mestu. Onda samo tišina. - Tražili su nekoga ko hoće da vam predaje. Niko nije hteo. Onda su tražili barabu. Upravo je stigla. Led visi sa tavanice. Do kraja godine su se utrkivali ko će mi na hodniku upaliti cigaretu. Poltronstvo je za njih bilo jeres. Ovo je bila počast. * * * Zima 1993. U ratnim dejstvima srušen Stari most u Mostaru, izgrađen 1566. Dogovoreno primirje oko Osijeka. Čekajući neku sednicu nastavničkog veća prekopavam školsku biblioteku. Požutela knjiga slepljenih strana. Otvaram je. Veliki pečat, “Zabranjeno za upotrebu u školama”. Pečat iz pedesetih godina. Ruski autor. “Fizika za budale”. Gledam, ne verujem. Listam. Na jednoj stranici nacrtan debeljko u odelu. Karirani prsluk. Smešne cipele. Dobroćudni teča. “Za ovaj eksperiment treba vam kutija šibica, šporet na drva, drva i jedan dobroćudni teča. Pokazaćemo kako se toplota pretvara u kretanje.” Termodinamika? Na sledećoj ilustraciji teča sedi na šporetu a neki dečak potpaljuje vatru. Na poslednjoj, tečine pantalone se dime a on bezglavo trči. Dokaz izveden. Toplota se pretvorila u kretanje. Na prvom sledećem predavanju navodim ovu pričicu. Apsolutna pažnja. Komentarišu. Analiziraju. Uvodim pričice kao obavezni deo svakog predavanja. Šta ima savršen aerodinamičan oblik? Šta je kamen mudrosti? Šta je zagrizla Eva? Pričice postaju popularne. Jednog zimskog jutra medju đacima drugog razreda sedi par maturanata. - Šta ćete vi ovde? Ovo ste slušali pre dve godine. - Nemamo čas pa smo došli da čujemo pričicu na kraju časa. Imamo zapisane sve pričice sa vaših predavanja. - A sa onih na kojima niste bili? Smeju se. - Radio Mileva, profesore. Sve se može saznati, kad se hoće. Istina. A sve je počelo sa dobroćudnim tečom. * * * Zima 1993. Rat u Bosni i Hercegovini: borbe se nastavljaju. Đaci se bore sa kontrolnim zadatkom. Dok je škole biće i prepisivanja. Simptomi po kojima se vidi da su nafilovani ceduljicama? Kad u maju nose zimske jakne. Kad, kao slučajno, zaborave sportski magazin na katedri. Kad ih nervira što stojim pored zadnje klupe. Kad pogledom traže gde sam. Kad se vrpolje. Kad se ne vrpolje. Kad šušte. Kad su mirni. Kad su nemirni. - Skini tu zimsku jaknu. Skuvaćeš se. - Nešto sam prehlađena. Memorišem. Kad su prehlađeni. Kad nisu prehlađeni. Kad vade papirne maramice. Kad se naginju ka onom ispred sebe. Na čijim leđima je zakačena ceduljica. Deca.

Dopuna: 28 Apr 2019 12:00

Na Uskrs


1960. Ujnina priča. - Ja mala, odrastam bez oca. Mama nema nikakav prihod. Tuga Božija. Kad ručamo, ne znamo da li ćemo večerati. I tako, igram se tog dana u bašti. U uglu bašte, nešto čudno. Zavirim. Nečija kokoška napravila gnezdo. U njemu dva jajeta! Uzmem ih i sva srećna potrčim prema kući. Imaćemo ofarbana jaja za Uskrs! Pred samim vratima spotaknem se i padnem. Jaja se polupala. Sedim i plačem. Kad se nekome ne da, onda mu se baš ne da.

* * *
1970. Teča Žika ne zna šta je to : štanicla. - Kako ne znaš tečo? To je papirna kesa. Ona u koju se pakuju bombone kad ih kupuješ u rinfuzi. Iz one staklene posude sa poklopcem. Na merenje. Kad si gladan, kažeš: „Pojeo bi i masnu štaniclu“. Za rođendan deca nose u školu štaniclu sa bombonama. Da časte drugove iz razreda. Druga deca pitaju: - Po koliko? Po dve bombone, obično. Veselje nastaje ako je po tri. Po ulicama razbacani papirići. Omoti od bombona, čokolada, žvaka. Ponešto oduva vetar. Ponešto pokupe komunalci. Devedesete. Bliži se Uskrs. Ulice čiste. Nema papirića. Čokolada košta deset milijardi. Nema para ni za štaniclu. Moji đaci uzbuđeni: - Profesore, videli smo jagode u radnji preko puta! Ne pamtimo kad smo ih poslednji put jeli. Kopam po džepovima. Trunje od duvana. Za motanje. Papirići za pomenuti duvan. I novčanica sa besmislenim brojem nula. - Može li za ovo da se kupi malo jagoda? - Može! Mala štanicla! Mnogo kasnije, inflacija zaboravljena. Bilo, ne povratilo se.

* * *
1973. Učiteljica me upravo lupila po glavi. Zbog brbljanja. Sigurno se sad kaje. - Deco, koji su prvi znaci proleća? Stižu odgovori: - Sunce, visibabe, zelena travica. Klišei. Vičem: - Kesice sa semenjem! Tajac. Neko se igra sa sudbinom. Pojačavam utisak: - Kad ujutru na stolu nađemo kesice sa semenjem: paradajz, krastavci, peršun, znači da je mama bila na pijaci i da je došlo proleće. Učiteljica kreće prema meni. Stiskam se. Sad će da me umlati. Ipak neće. Najboljeg đaka. Svoju diku i ponos. Tako se tešim. - Ovo je jedno zanimljivo razmišljanje. To je rekla na glas. - Prekini ili ću porazgovarati sa tvojim tatom. To je rekla tiše. Prekidam. Te godine, pred Uskrs, odnekud su se pojavile neke čudne tikvice. Sa crvenim šeširom. Komšinice se dokopale semenki. Dele ih na komad. Mama dobila pet semenki. Pažljivo ih pakuje i zamotava. Otimam jednu. - Vrati to! Ne pada mi na pamet. Kreće za mnom. Uvek je bila sporija. Izlećem na dvorište. Ne znam kud ću sa semenkom. Zabadam je u zemlju. Izleće i ona. Par vaspitnih po vaspitnom delu tela. - Gde je semenka? Sad neću da kažem. Dolazi leto. Konzilijum komšinica u dvorištu. Dvorište prekriveno vrežom i lišćem. Na vreži desetine tikvica. Velikih. Sa crvenim šeširima. - Šta si radila? Otkud ovolike tikvice iz jedne jedine vreže? Kod nas rodilo jedva po par komada. Zakržljalih. Mama ne zna. Ne zna ni kako su tikvice nikle na tom mestu. Ona ih nije posadila tu. Znam ja. Neću da kažem. Zbog onih vaspitnih. Ipak sam posle rekao. Iz semenke posađene slučajno, i u nedoba, ponekad se razvije biljka lepša i bolja od propisno posađenih.

* * *

1974. - Čovek može sve da bira, osim rodbine. Kakva god da je, tvoja je. Ma gde bila. I ma šta radila. I kad ih retko viđaš, i dalje ste rodbina. - Tečo, ja imam ujaka koji daleko živi. Bio sam samo jednom kod njega. I on retko dolazi kod nas. - Čime se bavi? - Peca ribe na Uni. - Šta radi kad ne peca? - Radi kao direktor tamošnje gimnazije. A pre toga je predavao književnost. Osamdesete. Jedna od retkih poseta ujaka koji živi daleko. Obraća se mojoj mami. - Da ti meni za ručak napraviš nasuvo sa krompirom. Baš sam se uželeo. Ujna pažljivo prati šta mama radi. Kuvanje testa. Kuvanje krompira. Zaprška. Promešano. Gotovo. Ujna ne može da dođe sebi od smeha. - To je nasuvo sa krompirom? - Jeste. Što se smeješ? - Koliko mi je samo puta rekao da napravim nasuvo. Nisam znala da on to tako zove. - Pa šta si mu spremala kad ti to zatraži? - Operem krompir, prepolovim, osušim i stavim u tepsiju. Nasuvo! Nikad se nije bunio. A ja mislila da je to hteo. Posle je pitamo kako se udala za ujaka. - Što vas to zanima? - On je kao svaki pravi profesor. Rasejan i zanesen. Baš nas zanima kako te šarmirao? - Radila sam u sekretarijatu škole. On mlad profesor. Malo, malo, pa dođe. Onako. Kao slučajno. Vidim da tu nešto ima. Kad se izjasnio, rekla sam mu da dolazi u obzir samo ako ima ozbiljne namere. Takva su vremena bila. Ne dao ti Bog da te neko vidi uveče u gradu sa nekim momkom. Devedesete. Uskrs. Rat stigao do Une. Ujna se brine oko večere. Ima tri jajeta. Da li da napravi kajganu? Ipak će jaja na oko. Ujaku dva, njoj jedno. - Dosta je meni jedno. Neću propasti. Tako razmišlja. Lupa ono jedno, sebi namenjeno. Ispadoše dva žumanceta. Zove ujaka. - Evo vidiš, Bog me gleda i ne da da propadnem!

Dopuna: 13 Maj 2019 20:21

priceotecama.blogger.ba/



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 588 korisnika na forumu :: 4 registrovanih, 0 sakrivenih i 584 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: Ageofloneliness, Bubili, Japidson, JOntra