Pobunjeni dusi

Pobunjeni dusi

offline
  • Pridružio: 17 Jul 2005
  • Poruke: 3097
  • Gde živiš: "Daleko od Negdje"

"...

Sve se to događalo prije nego što se moj život stubokom okrenuo, prije nego što Bog zapali plamen ljubavi u mome srcu i prije nego što proklija sjeme ljubavi u njemu. Da, sve se to događalo u vrijeme kada sam smatrala da je najveća sreća lijepa odjeća koja me krasi, divna kočija koja me vozi, skupocjen namještaj oko mene. Ali kada sam se prenula, kada mi svjetlost oči otvori, kada osjetih sveti plamen koji mi srce pali, kada osjetih glad koja mi dušu muči, kada se prenuh i vidjeh kako me krila nose i žele me na nebo ljubavi uznijeti, ali drhte nemoćna protiv okova zakona koji su mi tijelo okovali prije nego što sam shvatila što su ti okovi i što su ti zakoni - kada sam se prenula i sve to osjetila, shvatila sam da sreća žene nije u znamenitosti njezina supruga niti u njegovoj časti, već u ljubavi koja im duše obujmljuje, koja njene osjećaje toči u njegovo srce, koja ih čini jedinstvenim tijelom i jednom riječju na Božjim usnama. Kada spoznah tu bolnu istinu, vidjeh samu sebe u Rešidovoj kući kao lopova koji jede njegov kruh, a zatim se gubi u tami. Shvatila sam da je svaki dan koji provodim uz njega velika laž koju licemjerje plamenim slovima ispisuje na mome čelu, pred zemljom i nebesima, jer nisam mogla uzvratiti mu ljubavlju svoga srca za njegovu plemenitost, niti mu darovati dušu za iskrenost i dobrotu. Uzalud sam pokušavala. Uzalud sam se trudila da naučim voljeti ga - nisam naučila, jer je ljubav snaga koja dolazi iz naših srca... Zatim sam se uzalud pred nebom molila u vrijeme noćnoga mira ne bi li se u meni javio osjećaj koji će me približiti čovjeku koga mi je nebo odredilo za suputnika. Ni nebo mi nije pomoglo, jer nam ljubav pada na duše po Božjem nadahnuću, a ne po ljudskom zahtjevu. Ostala sam tako pune dvije godine u kući toga čovjeka, zavideći pticama u polju na slobodi, dok su meni drugarice zavidjele na mojoj tamnici; kao žena koja je izgubila jedinca, oplakivala sam vlastito srce rođeno sa spoznajom, a unakaženo zakonom, te je svakodnevno stradavalo od gladi i žeđi.

Jednoga od tih crnih dana, prozrela sam kroz tamu i ugledala blagu svjetlost kako zrači iz očiju jednoga mladića koji sam ide kroz život, samotno živi sa svojim papirima i knjigama u ovoj siromašnoj kući. Zatvarala sam oči da ne vidim tu svjetlost i sama sebi sam govorila: »Suđena ti je, dušo, grobna tmina, i nemoj čeznuti za svjetlošću.« Zatim sam osluškivala i čula nebesku pjesmu koja mi milinom dušu potresa, svojom nedužnošću cijelim mojim bićem ovladava. Zato sam zatvarala oči i govorila: »Suđeno ti je, dušo, zavijanje ponora, i nemoj čeznuti za pjesmama.« Zatvarala sam oči da ne vidim, zatvarala sam uši da ne čujem, ali sam i dalje vidjela tu svjetlost, a uši su čule tu melodiju premda su bile zatvorene. U prvi mah sam se uplašila, kao siromah koji je pronašao dragulj pored prinčevog dvorca, ali se ne usuđuje uzeti ga a nije u stanju ni ostaviti ga. Plakala sam kao žedna osoba koja je ugledala pitki izvor okružen divljim zvijerima, pa je bespomoćno na zemlju klonula.

Gospođa Varda za trenutak ušutje. Zatvorila je krupne oči, kao da se prošlost osovila pred njom, pa nije imala snage pogledati me u oči. Zatim ponovo progovori:

- Ovi ljudi koji potječu iz Vječnosti i vraćaju se u nju prije nego što okuse slast istinskog života ne mogu shvatiti glad žene koja je vezana zemnim zakonima. To je teška tragedija ispisana ženskom krvlju i suzama koju muškarac s osmijehom čita jer je ne shvaća, a ako je i shvati, njegov smijeh se preobražava u grubost, te na glavu žene sručuje oganj srdžbe i obasipa je kletvama.

To je tužna priča koju mrkle noći ispredaju u srcu svake žene čije je tijelo okovano posteljom supruga koji joj je postao mužem prije nego što je i saznala što je brak, a njena duša leprša oko drugog čovjeka koga voli svom dušom svojom, nedužnom i prelijepom ljubavlju. To je žestoka borba otkako postoji ženska slabost i muška nadmoć, i neće prestati dokle god slabost robuje nadmoći. To je strašan rat između manjkavih ljudskih zakona i svetih osjećaja srca. Donedavno sam bila u tome ratu i zamalo da umrem od nemira, da se istopim sa suzama.

Međutim, trgnula sam se, odbacila bojažljivost svojih srodnica, oslobodila krila vezana slabošću i podčinjavanjem, te sam uzletjela u prostor ljubavi i slobode. Sada sam sretna uz čovjeka s kojim činim jednu zraku iz Božje ruke isijavanu otkako je svijeta. Nema sile na ovome svijetu koja me može lišiti moje sreće, jer ona potječe iz sjedinjenja dviju duša koje spaja uzajamno razumijevanje i natkriljuje ih ljubav.

Gospođa Varda me pogleda dubokim pogledom, kao da bi mi htjela grudi očima spaliti ne bi li vidjela djelovanje vlastitih riječi na moje osjećaje, da čuje jeku vlastitoga glasa u mome srcu. Međutim, ja sam šutio da je ne bih prekidao. Ona nastavi glasom u kome je bilo gorkih uspomena, iskrenosti i oslobođenja:

- Reći će ti ljudi da je Varda al-Hani vjerolomna i nezahvalna žena koja je slijedila svoje srce i napustila čovjeka koji ju je podigao k sebi i učinio je gospodaricom svoga doma. Reći će ti da je jalova bludnica prljavim rukama odbacila sveti svadbeni vijenac koji je vjera isplela i umjesto njega uzela prljavi vijenac ispleten od paklenog trnja. Sa svoga tijela je zbacila odjeću vrline, a odjenula se grijehom i sramom. Reći će ti i više od toga, jer sjene njihovih predaka i danas žive u njihovim tijelima. Oni su poput praznih pećina koje odjekuju glasovima i ne znajući njihovo značenje. Oni ne poznaju Božji zakon u Božjim stvorenjima, niti shvaćaju pravi smisao vjere. Oni ne znaju kada čovjek griješi a kada dobro čini, već slabašnim očima gledaju formu, a ne bit djela. Oni sude o neznanju i presuđuju slijepi, za njih je jednak prestupnik i nedužan čovjek, dobar i zlikovac.

Teško onom tko sudi i teško onome kome se presuđuje! Ja sam bila prostitutka i nevjernica u domu Rašida Numana, jer me on učinio svojom naložnicom u skladu s običajima i tradicijom prije nego što me nebo učinilo njegovom suprugom po zakonu duha i osjećaja. Bila sam prljava sama sebi i pred Bogom onda kada sam se hranila njegovim darovima da bi on zadovoljio svoje porive mojim tijelom. Sada sam, pak, nedužna i čista jer me zakon ljubavi oslobodio, postala sam časna i pouzdana jer sam prekinula s prodajom svoga tijela za kruh, svoga vremena za odjeću. Da, bila sam prostitutka i prestupnica u vrijeme kada su me ljudi smatrali vrlom suprugom, a sada sam čista i časna, a oni me smatraju prljavom vjerolomnicom jer oni o dušama sude prema tijelima i duh mjere materijalnim mjerilima.

Gospođa Varda se okrenu prema prozoru, rukom pokaza prema gradu, malo podiže glas i reče tonom u kojemu se osjećalo omalovažavanje i gađenje, kao da je na ulicama i trgovima ugledala odvratne utvare i demone:

- Pogledaj ove lijepe kuće i visoke palače u kojima žive bogati i moćni ljudi. Među njihovim zidovima presvučenim svilom obitavaju vjerolomnost i licemjerje; pod njihovim pozlaćenim tavanicama su laž i izvještačenost. Pogledaj dobro ova zdanja koja simboliziraju slavu, znamenitost i sreću, ali ona nisu ništa do pećine gdje se krije poniženje, jad i nesreća.
To su sazidani grobovi u kojima se krije lukavost slabašne žene iza našminkanih očiju i usana; u njihovim kutovima kriju se muškarčev egoizam i animalnost pod sjajem srebra i zlata. To su dvorci čije zidine se gordo dižu uvis, ali kada bi mogli osjetiti poroke i obmane, raspukli bi se i strovalili. To su domovi koje siromašni seljak gleda suznih očiju, ali kada bi znao da u srcima njihovih stanara nema ni trunke one ljubavi koja ispunjava srce njegove družbenice, s omalovažavanjem bi se podsmjehnuo i radostan vratio u svoje polje.

Gospođa Varda me uhvati za ruku i povede do prozora kroz koji je promatrala te kuće i palače, pa reče:

- Dođi da ti pokažem tajne tih ljudi na čijem mjestu ne bih voljela biti.

Pogledaj onaj dvorac s mramornim stupovima, bakrenim kupolama i kristalnim prozorima. U njemu boravi jedan bogat čovjek koji je naslijedio škrtoga oca i čiji je iskvareni moral naslijedio. Oženio se prije dvije godine ženom o kojoj ništa nije znao osim da joj je otac častan i ugledan čovjek u gradu. Ne prođe ni medeni mjesec, a on je se zasiti i vrati se lakim ženama. Ostavi je u tome dvorcu kao što pijanica ostavlja prazan krčag. Ona najprije poče plakati i patiti, a zatim se prenu i sama se poče tješiti. Znala je da ne vrijedi suze prolijevati zbog čovjeka kao što je njezin suprug. Sada je sve zanemarila zbog ljubavi prema jednom lijepom rječitom mladiću kojem je predala cijelo svoje srce i puni mu džepove novcem svoga supruga koji nije mario za nju kao što ni ona nije marila za njega... Pogledaj, zatim, onu kuću u bujnom vrtu. To je dom čovjeka iz ugledne obitelji koja je dugo upravljala zemljom. Danas je njen ugled pao zbog rasipništva i zbog toga što se njeni članovi odaju zabavi i neradu. Prije nekoliko godina taj čovjek se oženio ružnom, ali vrlo bogatom ženom, a kada je naslijedio njeno silno bogatstvo zaboravio je i da postoji: uzeo je lijepu ljubavnicu, a nju napustio, tako da su joj od tuge i plača živci popustili. Sada sate provodi češljajući se i šminkajući, odijeva¬jući se u svilu i kadifu. Nada se da će je uočiti neki gost, ali ne dobija ništa osim pogleda vlastitoga lika u ogledalu... Pogledaj onu veliku kuću ukrašenu rezbarijama i statuama. To je kuća jedne žene lijepa lica, a ružne duše. Prvi muž joj je umro pa je naslijedila cijelu njegovu imovinu. Zatim je odabrala jednoga slabunjavog i bezvoljnog muškarca, uzela ga za muža da joj zaštiti ime od ogovaranja i da zaklanja njene poroke. Dotle je ona među svojim udvaračima kao pčela koja siše nektar sa cvjetova.
Vidiš onu kuću s velikim balkonima i čudesnim arkadama? Ona pripada jednome pragmatičnom čovjeku koji ima mnogo obaveza i prohtjeva. Ima ženu koja je fizički vrlo privlačna i veoma tanahne duše. U njenoj ličnosti se našla profinjena duša i lijepo tijelo, kao što se u poeziji sretnu skladan ritam i profinjen sadržaj. Ona je stvorena da živi u ljubavi i da umre s njom, ali - kao mnoge druge žene - otac ju je dao prije nego što je zašla u osamnaestu godinu i upregao je njen vrat u jaram nezdravog braka. Tako je sada oslabila, topi se kao svijeća na vatri sputanih osjećaja i polako nestaje kao fini miris u oluji, kopni zbog ljubavi prema nečemu lijepom što osjeća a ne vidi, vapi za zagrljajem smrti da je izbavi iz skučenog života i oslobodi je robovanja čovjeku koji provodi dane zarađujući novac i noći brojeći ga. On škripi zubima proklinjući čas u kome se oženio jalovom ženom što mu nije rodila sina da mu sačuva ime i naslijedi njegova dobra...

Pogledaj, zatim, onu kuću osamljenu u vrtovima: u njoj živi maštovit pjesnik, veoma misaon, darovit. On ima primitivnu ženu, grubu, koja se podsmijava njegovim stihovima jer ih ne razumije, ruga se njegovim djelima jer su čudesna. On sada ne mari za nju jer voli drugu, udanu ženu, veoma inteligentnu i nježnu, koja mu u srce svjetlost unosi, svojim osmijesima i pogledima nadahnjuje ga na riječi neprolazne vrijednosti.

Gospođa Varda ušutje nakratko. Sjedila je na klupi uz prozor. Kao da ju je umorila šetnja po nevidljivim sobama tih kuća. Zatim mirno progovori:

- To su te palače čiji stanar ne bih željela biti. To su ti grobovi u kojima ne bih htjela biti živa sahranjena. To su ti ljudi od kojih sam slobodna i čiji sam jaram sa sebe skinula. To su ti bračni drugovi koji prilaze tijelima ne mareći za dušu i ništa ih pred Bogom neće moći opravdati osim činjenice da ne poznaju Božji zakon. Ja ih sada ne osuđujem, već ih žalim; ne prezirem ih, već prezirem njihovo spontano predavanje licemjerju, laži i gnusobi. Nisam ti otkrila tajne njihovih srca i života zato što volim klevete i spletke, već da bih ti pokazala istinu o ljudima na koje sam do jučer sličila, ali sam se otrgla; da bih ti objasnila način života ljudi koji o meni govore samo najgore jer sam žrtvovala njihovo prijateljstvo da bih spasila svoju dušu; odstupila sam s njihovih mračnih puteva i zaputila se k svjetlosti u kojoj su iskrenost, istina i pravda. Sada su me prognali iz svoje zajednice i ja sam zadovoljna,
jer ljudi izopćavaju samo one čiji se veliki duh pobuni protiv tmine i nepravde. Onaj tko izopćavanje ne pretpostavlja pokoravanju ne može biti potpuno slobodan. Ja sam bila poput bogate trpeze i Rešid-beg mi je prilazio kada je osjećao potrebu za hranom, dok su naše duše bile daleko jedna od druge, nalik na dvoje poniženih slugu. Međutim, kada sam spoznala istinu, zamrzila sam služenje; pokušala sam se potčiniti onome što zovemo sudbinom, ali nisam mogla, jer moja duša odbija da provede cijeli vijek klečeći pred strašnim idolom kojega su podigla nezdrave generacije i nazvali ga zakonom. Raskinula sam svoje okove, ali ih nisam odbacila dok nisam čula kako me doziva glas ljubavi i dok nisam vidjela dušu spremnu za putovanje.

..."

Kahlil Gibran



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1077 korisnika na forumu :: 43 registrovanih, 7 sakrivenih i 1027 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3466 - dana 01 Jun 2021 17:07

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Alibaba1981, bojanM84, BraneS, brundo65, ccoogg123, dankisha, Doca, DonRumataEstorski, draganca, Georgius, Grah0, havoc995, ikan, Joja, JOntra, Još malo pa deda, kovinacc, Kubovac, kunktator, kybonacci, ljubacv, loon123, MB120mm, mercedesamg, milimoj, misa1xx, MrNo, nemkea71, nenad81, nick79, novator, panzerwaffe, prle122, randja26, royst33, slonic_tonic, solic, stalja, vathra, VJ, vobo, Zi0mek